Objavljeno u Nacionalu br. 688, 2009-01-20

Zoran Predin, slovenski kantautor i bivši frontmen grupe Lačni Franz, u sklopu svoje glazbene turneje u ožujku će u zagrebačkoj KD Vatroslav Lisinski održati koncert koji će prvi put u cijelosti izvesti na hrvatskom jeziku

‘Održati koncert u dvorani Vatroslav Lisinski velika je stvar. Tamo sam održao već dva koncerta pred prepunom dvoranom, ali ovaj put će to za mene biti nešto izvanredno i posebno jer će to biti prvi put u mojoj karijeri da cijeli koncert otpjevam na hrvatskom”, govori slovenski kantautor Zoran Predin, vrlo čest gost na hrvatskim pozornicama, koji je nedavno objavio neobičan album – iako već desetljećima pjeva na slovenskom, što je radio i 80-ih kad je njegovu tadašnjem bendu Lačni Franz to donekle i otežavalo uspjeh na jugoslavenskoj sceni, odlučio je snimiti album na hrvatskom.

Doduše, takav je bio i njegov predzadnji album “Za šaku ljubavi”, ali su na njemu Predinove pjesme izvodili hrvatski umjetnici. Na novom albumu pod naslovom “Inventura” Predin na hrvatskom pjeva sam, a predstavit će ga na turneji na kojoj će pjevati u kazalištima većih hrvatskih gradova, koja će u ožujku kulminirati koncertom u zagrebačkom Lisinskom. Ovaj njegov 33. album pojavio se u godini u kojoj slavi 30 godina rada te u kojoj je navršio 50 godina života. Od tih 30 godina rada 18 je proveo kao frontmen 80-ih vrlo popularne grupe Lačni Franz, osnovane 1979. kao rockerska opozicija tada vladajućoj disco glazbi. Grupu je vodio sve do 1997., kada se odlučio za samostalnu karijeru. Otad vrlo često nastupa u Hrvatskoj, gdje su posebno bili posjećeni njegovi “Koncerti za zaljubljene” povodom Valentinova, koje je dugo održavao s Arsenom Dedićem po principu red Dedića, red Predina.

NACIONAL: Obljetnice 30 godina rada i 50 godina života obilježit ćete velikom turnejom, na kojoj ćete svoj novi album predstaviti u nekoliko zemalja, na nekoliko jezika. Što ta turneja za vas znači?
– To je za mene golem izazov i jedva čekam da turneja počne. Krenut ćemo 8. veljače s koncertima po Sloveniji, nakon čega stižemo u Hrvatsku. Početkom ožujka startat ćemo u Istri, nakon čega slijede Rijeka, Dubrovnik, Split, Šibenik i Zadar, a zatim Karlovac, Varaždin, Osijek, Sisak i na kraju Zagreb. Poslije Zagreba idemo u Beograd, Novi Sad i Niš te u Sarajevo, a možda i u Skopje. Nakon toga idemo u Njemačku, gdje ću taj isti album u nekoliko gradova predstaviti i na engleskom. Što se gostiju tiče, imam nekoliko iznenađenja, ali o tome još ne bih govorio. No barem za jednoga od njih mogu reći da ga nitko ne očekuje.

NACIONAL: Zašto ste album nazvali ‘Inventura’? Zvuči nekako konačno.
– Naši su životi ionako kao neke krivulja; u jednom trenutku dođemo do vrha planine i onda se niz nju spuštamo. Došao sam na taj vrh, s kojeg vidim početak, ali i kraj. Shvatio sam da je stvarno bez veze unedogled nositi tu prtljagu koju sam do vrha vukao te da je došlo vrijeme da napravim inventuru i vidim što mi dalje zapravo treba; od pjesama koje izvodim već godinama pa do navika. Sada sam puno veći radiša nego što sam bio prije 20-30 godina i ne tulumarim više toliko. Količine zabave i popijenog vina su se smanjile na neke sasvim pristojne mjere, jer ako se danas napijem, tri dana sam neupotrebljiv. Što se pjesama tiče, neke su sastavni dio mene, poput ‘Stari vojak’ i ‘Čakaj me’, ali neke moram ostaviti iza sebe kako bih se mogao posvetiti onome što sad radim.

NACIONAL: Obljetnicu rada obilježit ćete i izložbom u Cankarjevu domu. O čemu se radi?
– Riječ je o izložbi najatraktivnijih plakata, koja je najava mojih tradicionalnih koncerata za zaljubljene koje održavam za Valentinovo. Plakati, koje je dizajnirala vrhunska Petja Montanez, svojim su provokativnim dizajnom obilježili 90-e. Izložba zapravo poziva generacije srodnih duša na tri koncerta s tri različita programa; jedan rokerski s Lačnim Franzom, jedan s etno grupom Šukar i muzičkim kolegom Magnificom te jedan u gipsy swing stilu. U Sloveniji su izišle i dvije knjige: jedna je moja biografija “Priča iz prve ruke” slovenskog novinara Tadeja Goloba, a druga je zbirka mojih tekstova, pod naslovom “Poljubac koji crta usne”, koji su se napokon svi našli u jednoj knjizi.

NACIONAL: Zašto ste odlučili da album bude na hrvatskom?
– Pjevati na drugom jeziku je otkrivanje neke nove slobode, kao maska koja daje potištenom dijelu tvog ega neka nova krila. Zamaskirani, uvijek osjetimo da se možemo ponašati drukčije, dobijemo hrabrost i probudimo neki dio svoje ličnosti koji je inače stidljiv. Tako, pjevajući na drugom jeziku, o nekim stvarima puno lakše govorim i tu neku moju stidljivost zamijeni drskost. To me uzbuđuje, a ujedno u sebi otkrivam neke ideje i misli koje su mi nove. Osim toga, hrvatski jezik ima jednu prekrasnu stranu, ima puno finih riječi koje krasno opisuju emocije i situacije koje nastaju između dvoje ljudi. U životu sam pjevao i na francuskom, jer je to jezik šansone. Pjevao sam i na engleskom, jer je to jezik popularne glazbe. Tekst je bitan u mojoj glazbi pa mi je važno da ga publika razumije. Otud taj poliglotizam. A hrvatski je bio jezik svih tih popevki koje je moj otac slušao dok sam bio mali: od Ive Robića do Đimija Stanića uz koje sam odrastao. Osim toga, hrvatski je – kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i danas – jezik barem polovine glazbe koja se sluša u Sloveniji. Velika popularnost Olivera, Gibbonija i ostalih dokazuje da je slovenska publika uvijek voljela hrvatsku muziku; hrvatski je jezik za pjevanje. Osim toga, ljude koji vole moju muziku smatram srodnim dušama: njih ima više u urbanim sredinama, kojih u Sloveniji nema mnogo. Hrvatska ima više većih gradova.

NACIONAL: Ekonomisti bi rekli, ciljate na veće tržište?
– Da, ali u globalnom smislu, ne zaustavljam se na Hrvatskoj nego idem dalje. Uskoro izdajem i englesku verziju ‘Inventure’ te idem na turneju u Njemačku i u SAD, gdje ćemo nastupiti na 50-ak američkih sveučilišta. Sve se to odnosi na moju posljednju, gipsy swing fazu – u Hrvatsku se ne bih ni usudio doći s nekim pop ili rock pjesmama, tu bi bila velika konkurencija. S gipsy swingom nikoga ne ugrožavam i vidim nekakav prazan prostor u koji mogu ući.
Koncertna razmjena energije

NACIONAL: U sklopu ove turneje se nakon dugog vremena vraćate i na beogradsku i sarajevsku scenu. Ima li album na hrvatskom i s tim veze?
– Naravno, ovaj album izišao je i u Beogradu i u Sarajevu i dobio je vrlo lijepe kritike. Na ove prostore došla je tranzicijska, turbo folk muzika i to je trajalo nekih sedam, osam godina. Iako će uvijek biti onih koji će to slušati, uključujući i čitave generacije koje su potpuno izgubljene, mislim da je u dosadašnjoj mjeri s tim gotovo. Sad je došlo vrijeme da se roditelji brinu o muzičkom odgoju svoje djece, jer to više ne mogu raditi škole ili mediji. Tako da se ja, preko svojih srodnih duša, pomalo vraćam u te krajeve gdje sam uvijek bio Lačni Franz. U međuvremenu se svijet promijenio: muzika se kupuje preko interneta, ušla je u telefone, ništa vezano za glazbu više nije isto – osim koncerata. Oni su još jedine ljudske, direktne razmjene pozitivne energije za kojima sve više imamo potrebe.

NACIONAL: Je li u Sloveniji bilo komentara na to što ste album snimili na hrvatskom?
– Ne, za slovensku publiku sam snimio album, s drugim tekstovima, “Pod srečnom zvezdom”. Tako da su svi dobili svoj album. Međutim, velik je interes i za ovaj hrvatski album, žele čuti kako zvuči. Kako je francuski jezik šansona i sve na njemu drukčije zvuči, tako je hrvatski, jezik za pjevanje, meni pravi izazov. A posebno dobro ide uz gipsy swing stil koji na ovom albumu prevladava.

NACIONAL: Posvetili ste ga pokojnom Draženu Vrdoljaku?
– Da, nedostaje mi jako. Svaki put kad bih došao u Zagreb našao bih se s Darkom Glavanom i Draženom Vrdoljakom. Od njega sam mnogo toga naučio i godinama smo se družili, bili smo veliki prijatelji. Upoznali smo se još ranih 80-ih, ja sam imao 20, a on deset godina više. On je išao s nama na koncerte, na turneje po cijeloj Jugoslaviji, proveli smo divlje noći zajedno.

NACIONAL: Prilično ste svestrani. Pišete poeziju, pisali ste glazbu za filmove i kazalište, okušali ste se i u glumi te ste sa suprugom osnovali KUD Levi Breg kojem ste predsjednik.
– Glazbu za filmove više ne pišem, shvatio sam da to nema smisla jer mi se svaki put preko moje muzike čuju neke cokule kako klepeću ili neka papiga kako kriješti. Slično je i s kazalištem: imao sam iskustva da napišem glazbu, a oni ju izbace a da mi to nitko ne kaže. Gluma također nije više opcija, u njoj sam se okušao jednom i nikad više. Glumio sam 80-ih u filmu Karpa Godine “Rdeči boogie” i ispostavilo se da sam katastrofalan glumac. Nikad mi to više nije palo na pamet. A KUD Levi breg sam osnovao sa svojom ekipom, nas devet različitih profila: redatelja, glazbenika, slikara, dizajnera… Moja supruga Barbara držala je sve što se tiče teatra jer je glumica, ali i računovodstvo, jer je završila magisterij na temu menadžment neprofitnih organizacija. Izdavali smo albume, radili plakate, videoklipove i ostalo, ali je onda svatko dobio neke veće poslove i to se ugasilo. Na kraju sam muzički program prodao svom hrvatskom izdavaču kući Dallas.

NACIONAL: Odnosi Hrvatske i Slovenije već su dugo vrlo loši, što je kulminiralo nedavnom službenom slovenskom blokadom otvaranja poglavlja za pristup Hrvatske EU. Kako sve to komentirate?
– Ljute me političari, jer dok ja kao ambasador dobre volje svojim golim građanskim rukama gradim mostove, oni ih ruše. Ja sam protiv mapa i protiv bilo kakvih ultimatuma. Uvijek sam bio za to da se granica ukine, da je uopće nema, tako da se nadam da će doći neke nove generacije koje će biti pametnije i odgovornije od nas običnih građana, koji se usprkos svemu uspijevamo sve sami direktno dogovoriti: sportaši se uspješno dogovaraju za zajedničku košarkašku ligu, slikari za izložbe, mi muzičari se družimo, surađujemo i odlazimo na koncerte jedni drugima, jedino oni rade probleme. Političari su stvar zasrali već davno, trebali su se potpuno drukčije ponašati. Sumnjam da oni sami sebi na taj način stvaraju posao. Uvijek kad i jedni i drugi u svojoj državi nešto zabrljaju, aktiviraju međususjedski sukob kako bi skrenuli pažnju javnosti i medija.

NACIONAL: Kao posljedica blokade otvaranja poglavlja za pristup EU u Hrvatskoj su se mogli čuti pozivi na bojkot slovenskih proizvoda i trgovačkih lanaca. Bojite li se da bi se to moglo odraziti i na slovenske umjetnike?
– Nadam se da ne. Umjetnost je iznad dnevne politike, naš svjiet nema granica. Spajaju nas ljubav prema glazbi i štovanje pozitivne energije koju nam donose koncerti. Moji kolege Oliver, Gibonni, Jinxi, Severina, Cetinski i mnogi drugi i ubuduće će puniti dvorane po Sloveniji i nitko ih neće gnjaviti dnevnom politikom. Nadam se da drukčije neće biti ni meni u Hrvatskoj.

NACIONAL: Vaša je generacija prošla smjene raznih političara i sistema. Kako ste se kroz život nosili s politikom?
– Nisam član nijedne stranke. Bio sam za partizane i protiv komunizma. Živim po principima francuske revolucije. John Lennon je moj guru.

NACIONAL: Pjevali ste svojedobno s Arsenom i Borom Čorbom istovremeno. Kako gledate na tako dramatična razilaženja nekadašnjih istomišljenika?
– To su bila drukčija vremena s puno lijepih trenutaka. Razilaženje je bilo neminovno, kad su Boru osobni problemi odnijeli u politiku. Teško mi je govoriti o tužnom kraju tako duhovitog i optimističkog zajedničkog projekta kao što je bio album “Svjedoci priče”, te koncert “Sastanak na vrhu”.

NACIONAL: Kad ste i gdje upoznali Arsena Dedića i o kakvom se prijateljstvu radi? Kako je došlo do toga da zajedno snimate albume i nastupate?
– Arsen je slušao Lačnog Franza još u Kulušiću. Puno je radio i u Sloveniji pa je naš susret bio neminovan. On je moj učitelj i mentor, ja sam njegov učenik i fan. Činjenica da je pohvalio moj album ‘Inventura’ jedno je od najvećih priznanja koja sam doživio od svog velikog mentora.

NACIONAL: Možete li mi opisati početke Lačnog Franza? Što ste studirali i kako ste dospjeli pred mikrofon?
– Studirao sam na Pedagoškom faksu. Na selu sam godinu dana bio učitelj engleskog, da bih dva ispita pred diplomom u lipnju 1979. okupio Lačni Franz. Već u gimnaziji sam sviruckao gitaru, pa sam ju jednom pokušao iskombinirati sa svojim tekstom i djevojkama se svidjala pjesma. S bendom smo svirali prvu godinu po malim klubovima i na omladinskim festivalima. Naš honorar je bila kištra piva, dvokrevetna soba za pet osoba i karte za vlak. Godine 1981. snimili smo prvi album “Ikebana”, a sve je ostalo povijest.

NACIONAL: Bili ste jedan od starijih članova grupe. Neki od njih su još išli u gimnaziju dok ste vi već bili suprug i otac. Možete li mi opisati to razdoblje u kojem ste radili kao poštar, noćni čuvar, agent osiguravajućeg društva, predstojnik zgrade…
– Upoznao sam različite profesije i puno zanimljivih ljudi. S nekima sam ostao prijatelj i danas. Tražio sam svoj izraz, način komponiranja i teme za tekstove. Htio sam na svojoj koži osjetiti život iz prve ruke. Bilo je puno avantura i nekoliko velikih ljubavi. Danas me još uvijek plaše uspomene na divlji i beskompromisni način života kojim sam živio 80-ih, kao da to nisam bio ja.

NACIONAL: Na obitelj ste se odlučili još u studentskim danima?
– Da. Ne volim govoriti o svom obiteljskom životu.

NACIONAL: Danas vaš sin Rok nastupa s vama, a autor je i omotnice albuma te animiranog spota za jednu od pjesama. Kako je počeo raditi s vama i čime se bave ostala vaša djeca?
– Moj sin Rok je akademski slikar i u bendu svira ritam gitaru. Srodne smo duše i njegov talent me čini ponosnim ocem. Ostala djeca ne žive medijski život, pa zato ne govorim puno o njima. Moj prvi sin Andrej je novinar i pisac, Zarja završava srednju dizajnersku školu, Žiga je budući znanstvenik, a najmlađi Črt pohađa francusku školu.