INVENTURA HRVATSKIH POLITIČKIH PROROČANSTAVA: 'Most se pokazao kao strateška rezerva HDZ-a, a ne stranka koja će razbiti monopol'

Prije 10 godina, u 500. broju Nacionala, neki od najvažnijih ljudi iz hrvatskog javnog života pokušali su predvidjeti kako će izgledati Hrvatska danas, 2015. godine. Nacional donosi njihova viđenja Hrvatske onda i danas. Sukus vizija je: pravna država funkcionira kao i u svakoj prosječnoj europskoj zemlji, odljev mladih obrazovanih kadrova sve je manji, Zagreb ima podzemnu željeznicu, spalionicu otpada i kongresni centar

Dana 29. prosinca 2015. godine u Republici Hrvatskoj pravna država funkcionira kao i u svakoj prosječnoj europskoj zemlji, korupcija se drži u razumnim okvirima, a pravosuđe je kompjutorizirano i predmeti se obrađuju promptno. Predsjednik države je 40-godišnjak, čovjek novoga doba, zagledan u budućnost i zaokupljen prošlošću samo u tolikoj mjeri da ne ponavlja pogreške prohujalih dana. Mladi u sve većem broju vide svoju budućnost u Hrvatskoj pa je odljev mladih, obrazovanih kadrova sve manji.

Zagreb je prepun poduzetničkih inicijativa, a mladi se zapošljavaju brzo nakon završetka školovanja. Glavni grad Hrvatske ima podzemnu željeznicu. Pruga koja je više od sto godina dijelila grad, denivelirana je i tako je stvorena velika površina za nove ulice, prometnice i druge brojne sadržaje. Zagreb ima i spalionicu otpada. Nakon Domovinskog mosta, na rijeci Savi sagrađena su tri nova. Već godinama funkcionira Kongresni centar. Na obroncima Medvednice nedavno je otvorena sjeverna obilaznica za automobile, a do vrha Zagrebačke gore redovito prometuje nova žičara. Isto tako, ovih dana trebao bi biti otvoren i tunel kroz Sljeme. Ukratko, na koncu ove godine možemo utvrditi da je Hrvatska razvijena zemlja u koju dolaze živjeti ljudi iz ostalih europskih država i jedna je od najperspektivnijih zemalja u Europi.

Sve navedeno sukus je vizija nekih od najvažnijih ljudi iz hrvatskog javnog života koji su za Nacional prije 10 godina pokušali predvidjeti kako će izgledati Hrvatska danas, 2015. Ta predviđanja objavljena su u 500. broju Nacionala, 14. lipnja 2005., uoči svečane proslave desete obljetnice izlaženja, održane u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Na pitanje kako će Hrvatska izgledati za deset godina, Nacionalu su odgovorili mnogi od tada najrelevantnijih ljudi iz politike, gospodarstva, medija i kulture, a mnogi od njih predstavljaju to i danas. Među njima su bili Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik države, Zvonimir Mršić, član SDP-a i tadašnji gradonačelnik Koprivnice, Milan Bandić, tada još uvijek član SDP-a, ali dogradonačelnik Zagreba, Boris Vujčić, tadašnji viceguverner HNB-a, akademik Ivan Supek, redatelj Vinko Brešan, Zlatko Mateša, predsjednik HOO-a, arhitekti Vinko Penezić i Krešimir Rogina, Janusz Bugajski, Branimir Donat, publicist i nakladnik, novinar Denis Latin i Željko Jerkov, tada aktivni i nezavisni političar iz Splita. Deset godina kasnije, Nacional donosi neke od najzanimljivijih njihovih promišljanja, pretpostavki i vizija.

“Ne tvrdim niti mogu tvrditi da će tako biti, ali siguran sam da bi tako moglo biti”, napisao je Mesić u svom uvodu, ogradivši se od kasnijih vrednovanja svojih predviđanja. Dodao je i da će 2015. za našu zemlju još uvijek biti godina prilagođavanja Europskoj uniji, godina u kojoj se amortiziraju šokovi ulaska u integraciju, ali u kojoj se već počinju osjećati i prvi pozitivni rezultati toga ulaska. Mesić već tada nazire da će EU biti u ekonomskoj krizi uzrokovanoj vladavinom neoliberalnog kapitalizma, ali optimistično gleda na njen mogući rasplet: “Unija je doživjela previranja koja su, u kombinaciji sa socijalnim buntom koji je narednih godina potresao zapadnu Europu, uz nemile odjeke i na njezinome istoku, promijenila sliku, pa i karakter europske integracije. U priličnoj mjeri moralo se odstupiti, kako u pojedinim zemljama, tako i u samoj Uniji, od neoliberalnog gospodarskog modela, a razvijeni je kapitalizam i sam u dubokoj krizi, kako bi osigurao svoj opstanak, bio prisiljen prihvatiti restauraciju, mada ne potpunu, socijalne države, čak i na štetu krupnoga kapitala. Europa je postala poprištem novoga eksperimenta, uvođenja modela kapitalizma s ljudskim likom. U takvoj Europi Hrvatska je napokon izborila svoje mjesto u ujedinjenoj obitelji država i naroda Staroga kontinenta.”

‘HRVATSKA DANAS NIJE ONO što bi mogla i trebala biti. HDZ se nije reformirao, SDP ni slučajno nije postao stranka ljevice, a prava, istinska ljevica ni danas ne postoji’, kaže Stjepan Mesić

MESIĆ PREDVIĐA I DOBRE ODNOSE s istočnim susjedima, a Bosnu i Hercegovinu vidi na putu stabilizacije: “Nakon unutarnjeg preustroja kolokvijalno poznatog pod imenom Dayton 2, intenzivno surađujemo sa Sarajevom, prenoseći mu, baš kao i Beogradu, svoja iskustva iz pregovora s Bruxellesom. I s jednim i drugim susjedom ostvarili smo potpuno normalne i sređene odnose, granice su otvorene.”

U hrvatskom stranačkom životu pored jakog SDP-a i reformiranog HDZ-a, vidi još jednu struju: “Treća je po snazi nova socijalistička stranka na čijem su čelu mladi ljudi, potpuno neopterećeni bilo kakvim hipotekama prošlosti i usmjereni na brigu za radno ovisni dio populacije.”

MESIĆ PREDVIĐA UČINKOVITIJE i brže pravosuđe od onog prije deset godina, a pozabavio se i medijskom scenom koju je opisao kao šarenu: “Caruje neobaveznost, ali ima nekoliko dnevnih novina, odnosno news magazina u kojima čovjek može pročitati ozbiljne analize i komentare iz pera upućenih, stručnih ljudi koji kao da grade na najboljim tradicijama onih rijetkih vodećih komentatora mojega vremena koji su danas ili u mirovini, ili na uredničkim pozicijama. Javna televizija održava se naprosto zato što je svakome jasno da zemlji takva institucija treba, ali ta se velika kuća još uvijek nije dokraja oporavila od dugih godina u kojima je u njezinim programima etičnost i profesionalnost bila žrtvovana suludim ambicijama da se pretvori u najmoćnije propagandno oružje vlasti, gotovo u instrument vladanja. Danas je ne samo zasjenjuju, nego doslovce i guše privatne, komercijalne televizije koje su se uspjele izvući iz jeftinog komercijalizma od prije deset godina, nudeći sada u primamljivom obliku i, da ih tako nazovem, ozbiljne sadržaje.”

Zvonimir Mršić danas je predsjednik uprave Podravke, odustao je od pozicije gradonačelnika Koprivnice 2012., a ove godine potpuno je izostao s izbornih lista koalicije Hrvatska raste. Međutim, prije deset godina kao jedan od istaknutijih SDP-ovaca mlađe generacije predvidio je bruto nacionalni dohodak u visini od 12.000 do 15.000 eura, dok danas jedva prelazi 10.000 eura. Primanje Hrvatske u EU vidio je najkasnije do 2012. i smatrao ga osnovnim preduvjetom za rast tri najvažnije gospodarske grane u Hrvatskoj: turizma, prehrambene industrije i industrije znanja. Mršić je vjerovao da će 2015. u Hrvatskoj biti jako razvijen, pored obalnog, i kopneni turizam. Perjanicu prehrambene industrije vidio je tada u Podravki, za koju je mislio da će postati multinacionalni gigant. “Uskoro će doći i vrijeme razvoja znanosti, što ćemo stimulirati gradnjom studentskih kampusa, od kojih će se jedan nalaziti na području Varaždin – Čakovec – Koprivnica, a drugi u Osijeku”, napisao je Mršić. Isto tako, Hrvatsku je u 2015. vidio kao omiljeno odredište mladih Europljana, dok je za Rijeku predvidio da bi mogla postati azijska enklava: “Riječka luka bit će ulaz u Europu za kinesku i korejsku robu, što će pridonijeti i doseljavanju tog stanovništva.”

NJEGOVA PREDVIĐANJA o unutarnjem preustroju zemlje u velikoj mjeri se podudaraju s ovogodišnjim predizbornim željama MOST-a, liste nezavisnih kandidata. “Kako bi se ostvarila moja vizija, idućih nekoliko godina Hrvatska se treba ustrojiti u pet do sedam regija. Kad to učinimo, sjeverozapadna Hrvatska će se po dohotku i razvoju izjednačiti sa Zagrebom. Sve ćemo to postići jer ćemo razviti prehrambenu, drvnu i tekstilnu industriju, kao i dovesti mlade i obrazovane ljude. Sjeverozapad će postati i rezidencijalan kraj jer ćemo se tako brzo razvijati da će mnogi Zagrepčani napustiti svoj grad i preseliti se u našu regiju. Uopće ne sumnjam da će se razvijati i Istra i Dalmacija, samo što će se kod njih razvoj temeljiti na turizmu, a manje na industriji”, napisao je Mršić.

Milan Bandić, tadašnji dogradonačelnik Zagreba, točno je predvidio da će i za 10 godina biti na čelu glavnog grada Hrvatske: “Zajedno sa Zagrebom ja ću biti deset godina stariji i iskusniji, ali i dalje uvijek dostupan svakom građaninu, jer Zagrebu i Zagrepčanima koji su mi podarili ljepotu života u Zagrebu i mogućnost da im služim, želim to i dalje činiti na najbolji mogući način, predajući se bez ostatka ljudima, ljudskim problemima i šarmu i ljepoti našega grada”.

U svojoj viziji Zagreba aktualni gradonačelnik vidio je realiziranu većinu svojih projekata, aduta iz predizbornih kampanja. Tako je predvidio da će Zagreb do 2015. imati izgrađenu sjevernu obilaznicu, novu žičaru, još tri mosta nakon Domovinskog, podzemnu željeznicu integriranu s postojećom deniveliranom željezničkom mrežom. “Zagreb ćemo osloboditi okova željezničke pruge u središtu grada, a Donji grad i Trnje moći će se konačno povezati bez te zapreke, s izazovnim urbanističkim zadatkom oblikovanja sadašnje lokacije Gredelja.

UREDIT ĆEMO BUNDEK, Savicu i desetljećima sanjani novi gradski park u Novom Zagrebu te nove parkove u svim gradskim predjelima. Gradnjom nove žičare postat će pristupačnija Medvednica, a Zagreb će prigrliti svoje savske obale prekidajući tako desetljeća bijega od svoje rijeke.

Sagradit ćemo četiri nova mosta preko Save, ali ne kao neugledne građevine nego kao prepoznatljive, nove gradske simbole. Osim Domovinskog i Jankomirskog, to su most koji će spojiti Novi Zagreb i Trnje i most na produženoj Vrapčanskoj, zapadno od Jaruna.

Obnovit ćemo zapušteno gradsko povijesno središte, pa će Gornji grad, Donji grad i Kaptol zasjati u punoj ljepoti, bez oronulih pročelja i dvorišta pretrpanih otpadom. Funkcionirat će novi Kongresni centar Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti i Glazbena akademija kod Hrvatskog narodnog kazališta”, napisao je Bandić. Većina toga nije se dogodila, iako je on bio taj, a i danas je, koji je ta obećanja i vizije trebao provesti u djelo.

Boris Vujčić, tadašnji viceguverner i današnji guverner HNB-a, predvidio je u Nacionalu da će 2015. ta banka naložiti novo dezinvestiranje, odnosno prodaju domaće banke u stranom vlasništvu, nakon još jednog spajanja europskih banaka koje su prisutne u Hrvatskoj. “Sve teže je održavati konkurenciju na hrvatskom tržištu otkako su prekogranična spajanja velikih europskih banaka uzela maha. U stvari, danas se radi o održavanju konkurencije na regionalnom tržištu, što zahtijeva često preslagivanje vlasničkih karata”, napisao je Vujčić.

PREDVIĐAO JE I DA ĆE SE RADNI VIJEK produljiti na 70 godina i za muškarce i za žene zbog neodrživog pritiska na financiranje mirovinskog sustava. Hrvatsku obalu vidio je kao mjesto koje se polako pretvara u europski umirovljenički raj, tzv. Floridu Europe. “Priljev stranih investitora otkako je Hrvatska ušla u EU prije šest godina je takav da je boravak na obali sve više multikulturalni događaj. Izgrađenost obale je, međutim, već takva da je građevinsko zemljište moguće naći samo na kapaljku i po vrlo visokim cijenama. Osobito otkako su širenja građevinskih zona prije nekoliko godina drastično reducirana”, napisao je tada preoptimistično Vujčić.

U SVOM TEKSTU OPISUJE KAKO 2015. sjeda u svoj novi automobil kineske proizvodnje s kombiniranim pogonom na električnu energiju i benzin te svoju sreću zato što je napunio rezervoar prije poskupljenja benzina na 3,2 eura (oko 25 kuna) po litri. “I uz smanjenu potrošnju novih motora koji u gradskoj vožnji pretežito koriste akumulator, čovjek mora voditi računa o potrošnji benzina. Osobito zbog toga što je ovogodišnje slabljenje vrijednosti domaće valute i eura u odnosu na dolar dovelo do snažnijeg porasta cijena nego tijekom nekoliko proteklih godina. Gotovo nitko s takvim kretanjem tečaja nije pretjerano sretan”, napisao je Vujčić.

Dvije godine prije smrti, svoje viđenje Hrvatske s Nacionalovim čitateljima podijelio je i akademik Ivan Supek. Napisao je da u Hrvatskoj za deset godina može biti jako dobro. “No ako se predamo apatiji i inerciji kapitalizma, tada će Hrvatska propasti. Znači, sve ovisi o mladima; mi, stari, nismo uspjeli, mi smo promašili”, zaključio je Supek.

USTVRDIO JE KAKO SVIJETOM VEĆ 2005. vlada bespoštedni i beskrupulozni fundamentalni kapitalizam, s ideologijom globalizacije, te je iznio svoju bojazan da je i Hrvatska u njemu duboko ogrezla. Izlaz Hrvatske i Europe iz te situacije vidio je u tradiciji prosvjetiteljstva i socijaldemokracije. Kao uzore naveo je skandinavske zemlje koje, osim tržišta, razvijaju osjećaj za socijalnu pravdu, ekologiju i kulturu. S druge strane, kritizirao je fundamentalni kapitalizam zbog težnji za neizmjernim rastom proizvodnje i profitom. “Nekoliko multinacionalnih kompanija podmiruju potrebe svjetskog tržišta, a na drugoj strani ljudi ostaju bez posla, nemaju novca za život i javlja se glad. Društvo se ne može razvijati ako je naglasak samo na ekonomiji i profitu; takvo društvo osuđeno je na propast i doživljava krah. Dakle, fundamentalni kapitalizam nema perspektive”, objasnio je Supek.

Velikom tragedijom hrvatskog društva smatrao je Supek izostanak socijaldemokratske stranke koja bi povela Hrvatsku u suprotnom smjeru od fundamentalnog kapitalizma. Nadalje, ustvrdio je da je Hrvatskom zavladala profesija političara, partitokracija koju naziva glupom i slijepom te je naveo kako teže samo vlastitoj promociji i udovoljavanju trenutnih želja. “Sve stranke su boljševičkog tipa, a u njima vlada malobrojna vrhuška koja želi steći što viši i unosniji državni položaj, a na drugoj je strani poslušno članstvo. Samostalna Hrvatska, na žalost, nije onakva kakvu smo željeli. Političari su već rasprodali veći dio zemlje, proizvodnja je uništena, potrošnja prevelika, a mladima ostavljamo ogromne dugove. Lijepa perspektiva”, napisao je Supek.

Na koncu poziva ljude u Hrvatskoj da ponovno počnu stvarati pokrete koji bi promovirali ideje. “Mladi moraju shvatiti da ideje pokreću svijet, a ne novac. Moramo se boriti za ideje prosvjetiteljstva i socijaldemokracije, naravno tako da uzmemo u obzir znanstvenu revoluciju i tehnološki razvoj. Moramo razvijati humanizam i moralnost, a pritom znati da nemamo još puno vremena. Zemlja bez humanosti i morala ne može opstati”, upozorio je Supek.

JANUSZ BUGAJSKI, viši suradnik u Centru za analizu europske politike u Washingtonu (CEPA) i donedavni komentator u Nacionalu, predvidio je dva moguća scenarija. U prvom Hrvatska postaje članica NATO-a i Europske unije, dok se u drugom približava nestabilnim susjednim zemljama, udaljava od euroatlantskih integracija i tone u izolacionizam s brojnim lošim gospodarskim i društvenim posljedicama. Iako je u prvom scenariju Bugajski preoptimistično vidio Hrvatsku u Uniji između 2007. i 2010., točno je predvidio da će Hrvatska biti posljednja zemlja članica prije nego što Bruxelles na neodređeno vrijeme zaustavi proces proširenja da bi reorganizirao vlastite institucije. Napisao je i da bi dugotrajna odgoda ili otkazivanje početka pregovora o priključenju EU mogla imati nekoliko negativnih političkih i ekonomskih posljedica. “Hrvatska javnost bit će sve više razočarana Bruxellesom, ali i frustrirana vlastitom vladom. To bi moglo pojačati nevoljkost za bilo kakve dodatne žrtve potrebne za cilj EU integracije i pojačati podršku izolacionistima i ekstremističkim snagama koje zazivaju hrvatski ‘odvojeni razvojni put’”, napisao je Bugajski.

“Predviđam da će se do 2015., izgradnjom bazena i dvorane, dovršiti Olimpijski centar Bjelolasica te da će se napraviti projekt zasnježivanja, pa će centar biti u punoj funkciji”, napisao je prije 10 godina Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. Do ove godine vjerovao je da će biti otvoren rukometni dom u Zagrebu, ali i nova sportska dvorana s 15-ak tisuća mjesta. Isto tako, predvidio je dovršavanje objekata u Zadru, Splitu, Rijeci i Osijeku, što će biti osnova hrvatske kandidature za sva velika svjetska i europska prvenstva, osim Olimpijade.

“ŠTO SE TIČE VELIKIH SPORTSKIH DOGAĐANJA, siguran sam da ćemo do 2015. doživjeti svjetsko prvenstvo u rukometu u Hrvatskoj, europsko i svjetsko prvenstvo u plivanju i vaterpolu, vjerojatno dijelom u Rijeci a dijelom u Splitu. U Hrvatskoj će se održati Mediteranske igre, najvjerojatnije u Rijeci, ali možda i u nekom drugom gradu ako se Rijeka neće više kandidirati. Mislim da je realno da Split bude organizator ljetne Univerzijade. Postoje dobre šanse da do 2015. Hrvatska bude suorganizator europskog prvenstva u nogometu”, napisao je Mateša.

Vjerovao je i da će Zakon o sportu pridonijeti stabiliziranju sustava i riješit će neke dvojbe oko odnosa amaterskog i profesionalnog sporta, dvojbe oko sportskog društva kao trgovačkog društva i odnos prema financiranju sporta na državnoj i lokalnoj razini. “Nadam se da će se promijeniti sustav obračuna poreza na dobit tako da će se tvrtkama koje ulažu u sport uložen novac odbiti od osnovice poreza na dobit. Izgradnjom sustava sport više neće biti atraktivan za one ljude, dužnosnike, koji su do sada više uzimali od sporta nego što su u njega ulagali. To će biti neka vrsta olakšanja”, objasnio je Mateša.

Od sportaša velika očekivanja imao je od Ivice Kostelića, a bio je uvjeren i da će vaterpolisti pod vodstvom Ratka Rudića napraviti novi uzlet hrvatskog vaterpola te da će rukometna reprezentacija ponoviti uspjehe ostvarene do 2005. “Gledajući individualne sportove, u plivanju i atletici imamo mnogo mladih natjecatelja i u tom kontekstu oni će na svjetskim i europskim prvenstvima te olimpijskim igrama postići velike uspjehe”, napisao je Mateša.

Stjepan Mesić, predsjednik RH 2000. – 2010.

Kada sam prije punih deset godina za tjednik Nacional iznio svoje pretpostavke o Hrvatskoj nakon jednog desetljeća, polazio sam, što se i vidi u tekstu, od triju stvari. Prvo, od onoga što će biti, drugo, od onoga što bi moglo (i trebalo) biti i treće, od toga da sve to u najvećoj mjeri ovisi o nama, dakle o građanima Hrvatske, odnosno o onima kojima ti građani na slobodnim izborima povjere upravljanje zemljom.

Ključna je u tim mojim razmišljanjima prije deset godina jedna rečenica koju mislim da vrijedi ponoviti: “Ne tvrdim niti mogu tvrditi da će tako biti, ali siguran sam da bi tako moglo biti.” Drugim riječima, govorio sam o onome što je bilo realno zamislivo iako nitko (pa, naravno, ni ja) nije mogao sa sigurnošću reći da će upravo tako i biti. I govorio sam još o nečemu: o onome za što sam smatrao da je za Hrvatsku i za njezin napredak nužno potrebno.

U nekim sam segmentima potpuno točno predviđao. Hrvatska danas jest članica Europske unije, a ta Unija nije ni ona ni onakva kakva je bila kada smo započeli pristupne pregovore, odnosno, kakva je bila kada sam pisao tekst za Nacional. Navijestio sam promjene i potrese u Uniji, ali sam očito podcijenio žilavost krupnoga kapitala i nositelja neoliberalnoga modela. Europa ne samo što nije pošla putem vraćanja socijalnoj državi i odstupanja od neoliberalizma, nego upravo suprotno: na valu obrane neoliberalnog modela zaoštrila je svoju politiku rigorozne štednje kao izlaza iz gospodarsko-financijske krize, zamagljujući činjenicu da štednjom kojoj se bezuspješno pokušala oduprijeti samo Grčka, zapravo štiti sistem, a na račun građana. Kapitalizam s ljudskim likom ostao je samo san. Dakle, tu sam posve pogrešno pretpostavio mogući razvoj, a izbjegličku krizu i njezine posljedice za Uniju nitko u to vrijeme nije ni sanjao.

‘KAO ŠTO SAM I PREDVIDIO, moj nasljednik održao se samo jedan mandat, a naslijedila ga je kandidatkinja desnog spektra koja u procesu formiranja 13. vlade nije bila nepristrana’

Kako smo (ili nismo) iskoristili članstvo u Europskoj uniji, o tome bi se moglo raspravljati. Sve mogućnosti što smo ih imali u pristupnim pregovorima, očito nismo iskoristili (Vladi je bilo najpreče da što prije uđemo), neki pozitivni pomaci danas su očiti, ali ono što je najosnovnije – ponovno pokretanje proizvodnje, reindustrijalizacija Hrvatske na novoj osnovi i zaustavljanje odlaska mladih, osobito školovanih kadrova u inozemstvo – to nije ostvareno. Niti smo uspjeli dovesti u red pravosuđe kojemu je Europa dala zeleno svjetlo, da bi nakon toga odvratila pogled od onoga s čime se bore naši građani. Umirovljenici, doduše, još redovito primaju svoje mirovine, ali daleko smo – nažalost – od toga da bismo mogli biti sigurni da će ih na dugi rok i dalje redovito primati, a još k tome i u istim iznosima.

Napokon, nerijetko se u izjavama pojedinih političara i manipuliralo jedva skrivenim prijetnjama o nužnosti rezanja mirovina. Sada, u postizbornom razdoblju, takvi su glasovi utihnuli, ali nisam siguran hoćemo li ih opet čuti. Pogotovo ako dobijemo vladu koja će bespogovorno izvršavati diktate iz Bruxellesa.

Moj nasljednik na dužnosti predsjednika Republike doista se uspio zadržati samo jedan mandat, kao što sam i predvidio. Istina, on nije došao na Pantovčak kao kandidat desnog centra, nego – nominalno – lijevih socijaldemokrata, iako ima ne malo onih koji su spremni prigovoriti mu da se za vrijeme mandata nerijetko ponašao kao da pripada upravo desnome centru. Nije ga naslijedio kandidat ljevice, nego kandidatkinja desnog spektra, a kako nije navršila ni prvu godinu mandata, suzdržao bih se od bilo kakve ocjene njezina rada, izuzimajući primjedbu kako je u procesu formiranja 13. vlade (tko je praznovjeran izvući će iz toga svoje zaključke) odigrala ulogu koja, prema svemu sudeći, nije bila nepristrana.

Predviđajući odnose u regiji, polazio sam od toga da sam u oba svoja predsjednička mandata, dakle kroz puno jedno desetljeće, tim odnosima poklanjao osobitu pozornost. I pretpostavljao da je barem nešto od onoga što sam, da tako kažem, posijao, uhvatilo korijena. E tu sam se temeljito prevario, pri čemu odgovornost za sadašnje odnose u regiji, odnosno za naše odnose sa zemljama regije, ne snosi samo Hrvatska (ali svakako snosi i Hrvatska). Tadašnji predsjednik Srbije nije se pokazao onakvim kakvoga smo očekivali – u interesu i Srbije, i srpsko-hrvatskih odnosa, ali i cijele regije. Zamijenio ga je čovjek koji se do dana današnjega nije odrekao titule četničkoga vojvode, dok su vladu preuzeli ljudi iz Miloševićeva tima. Naravno, svatko se može promijeniti, pa ih ne želim procjenjivati samo na osnovu toga. No odnosi sa Srbijom nisu napredovali, a u jeku izbjegličke krize nakratko su se dramatično i pogoršali ishitrenom odlukom hrvatske strane o zatvaranju granice. Stvari se sada vraćaju u normalu.

Druga daytonska konferencija za koju sam pretpostavio da će se dogoditi u proteklom desetljeću, nikada nije održana. Najvećim dijelom zbog protivljenja i Amerike i Rusije te same pomisli na tako nešto (Amerika je tek nedavno naznačila da mijenja gledište). BiH je i dalje potpuno nefunkcionalna država u kojoj jedan entitet, Republika Srpska, sve jasnije manifestira svoju volju i spremnost na razbijanje zajedničke države, a međunarodna zajednica to promatra “sa zabrinutošću”, ali bez ikakvih akcija koje bi se tome usprotivile. Koncept BiH kao građanske države, podijeljene na kantone, ali ne po nacionalnoj osnovi, i dalje je u sferi maštanja, iako sam čvrsto uvjeren da samo takav koncept, uz novi ustav donijet uz aktivno sudjelovanje bitnih čimbenika međunarodnih odnosa (umjesto sakrivanja iza formule: neka se oni u BiH međusobno dogovore, a mi ćemo se sa svime složiti) može nama susjednu zemlju pretvoriti u državu s kojom bismo mogli konstruktivno surađivati na svim poljima, a u sklopu toga i brinuti o interesima Hrvata u BiH.

Beograd je počeo pregovore o članstvu u EU, manje zbog svojih postignuća, a više zbog toga što je interes Unije da ga privuče u svoje članstvo. BiH je i od toga još daleko, baš kao i Makedonija koja se guši u plimnom valu povijesnih mitova i legendi, dok je Grčka – zbog imena – i dalje uspješno blokira na putu do euroatlantskih integracija. Dakle, u cijelome ovom segmentu bio sam pretjerano optimističan, iako ostaje činjenica da je uz malo dobre volje, prije svega političke volje, moglo biti bitno drugačije. Naša načelna podrška zemljama regije na njihovu putu prema Europi i dalje stoji, iako se i s tom podrškom – na moju žalost – u nekim trenucima pokušavalo manipulirati.

Što se tiče hrvatske unutarnjopolitičke scene, već prije deset godina iznio sam potrebu postojanja tzv. treće snage koja bi razbila monopol na vlast ili HDZ-a ili SDP-a. Takva se snaga, doduše, pojavila u liku Mosta, ali Most, takav kakav jest, definitivno nije ono što nam treba i što bi nas moglo povući prema naprijed. Postigli su uspjeh na parlamentarnim izborima jer građani osjećaju potrebu za tom trećom snagom što sam je i predviđao prije deset godina. Pokazali su se, međutim, strateškom rezervom HDZ-a i usuđujem se reći da je njihovo sudjelovanje u izigravanju SDP-a i saveznika (Hrvatska raste) bio i labuđi pjev Mosta. Za deset godina nitko za njih neće ni znati. Pa tako slobodno mogu reći da Hrvatska danas nije ono što bi trebala ili mogla biti. Usudio bih se reći: čak i morala! HDZ se nije reformirao. Počelo je, doduše, za vrijeme Ive Sanadera koji je završio tako kako je završio, a HDZ se vratio svojim korijenima. Svakome je jasno na što mislim. SDP ni slučajno nije postao stranka ljevice, a prava, istinska ljevica, nešto što nam zaista treba, ni danas ne postoji. Hoće li se konstituirati sljedećih deset godina, ne bih se usudio predviđati.

Medijska scena nije se uozbiljila. Dapače, estradizacija je napredovala krupnim koracima. Nije pretjerano reći da su u medijima (čast izuzecima) dezinformacije zamijenile informacije, da je zabava ustupila mjesto sustavnom zaglupljivanju, a da je obrazovna funkcija medija praktično ukinuta (ako se kuhinjski recepti i kure mršavljenja ne smatraju obrazovanjem).

Razvoj u sljedećem desetljeću ne mogu predviđati. Svijet je u turbulencijama, na rubu masovnih socijalnih nemira, politika sile maskirana kao politika uvođenja demokracije u do tada autoritarnim zemljama i dalje je u usponu. Američko-ruski odnosi na takvom su stupnju da opravdavaju ocjenu o početku novoga hladnog rata. Globalni terorizam, nedvojbeno čedo zapadne politike (nenamjerno, mada je i to upitno) determinira svjetsku scenu. Europska unija puca po šavovima i pitanje je kako je spašavati, a ne kako je vidimo u budućnosti. A Hrvatska? Bojim se da ulazi u nestabilno razdoblje, a to je posljednje što nam treba. Jesam li optimist, kao što sam bio prije deset godina? Nisam. Jesam li realist? Mislim da jesam.

Latinova vizija HRT-a

Denis Latin, novinar HTV-a, vjerovao je da će televizija za koju radi do 2015. sačuvati rejting najjače televizije u jugoistočnoj i srednjoj Europi. Kao konkurenciju vidio je talijanske magnate i švedsko-nizozemski konzorcij. “Dok su se Talijani orijentirali na svoju staru specijalnost, kvizove i bogate nagrade, zabavne talk-show programe malnarovske provenijencije i Endemolove dekadentne orvelijade i futurističke fictione, sjevernjački televizijski lobi nije se htio opirati lokalnom trećerazrednom melosu i malograđanštini koja je dobila svoje zasluženo mjesto”, napisao je Latin. HTV-ova prva dva programa vidio je kao uredne programe javne televizije, produkcijski bogate sadržajima BBC-jevskog estetskog i novinarskog rafinmana. Predviđao je i da će nacionalna televizija iskoristiti nove tehnologije i mogućnost otvaranja niza tzv. zatvorenih pay-programa. “HRT je otvorio niz specijaliziranih programa, poput onog s glazbenim, sportskim, informativnim i filmskim 24-satnim premijernim sadržajima koji se s vremenskim odmakom emitiraju na dva konzervativno posložena TV programa, Prvom, pretežno okrenutom javnim i serioznim edukativnim, kulturnim i informativnim sadržajima, i Drugom, koji se profilirao u zabavni program visokih produkcijskih standarda”, napisao je Latin.

Vjerovao je i da će HRT osnovati vlastiti pogon za proizvodnju programa. Za te potrebe je na prostoru bivšeg hipodroma vidio izgrađen veliki studijski blok za što jeftinije snimanje ozbiljnih, lakih i povijesnih drama, nepomičnih studijskih spektakala, ali i za postprodukciju političkih dokumentaraca po kojima je HRT, prema Latinu, trebao postati prepoznatljiv diljem Europe.

“Poseban uspjeh ostvario je srpsko-hrvatski kanal Stella nastao po ugledu na njemačko-francuski Arte. Poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa, koje međunarodna zajednica još uvijek smatra ključnima za mir i stabilnost u regiji, utjecalo je i na pokretanje ovog kanala koji je gledan u svim zemljama bivše Jugoslavije ne samo zbog razumljivog jezika, nego i zbog visokih standarda prezentacije kulturne razmjene, dijaloga i tranzicije između dvaju najvećih naroda jugoistoka Europe. Stella je jako popularna u Bosni i Hercegovini koja je nedavno postala članicom EU”, napisao je Latin te je za Nacional ukratko prokomentirao svoje predviđanje.

Tako danas Latin tvrdi da su stvari koje je predvidio u jednom dijelu ostvarene. Napomenuo je da je HRT otvorio dva specijalizirana kanala (kulturno-obrazovni i news kanal), a za peti, sportski program rekao je da je u pripremi. Svjestan je da se nije ostvarilo pokretanje tvrtke za proizvodnju dramskog programa na prostoru zagrebačkog Hipodroma, no to ne znači, tvrdi, da neće. Isto smatra i za primat u gledanosti koji je HTV izgubio, ali za koji vjeruje da može biti vraćen.

“Hrvatsko komercijalno televizijsko tržište doživjelo je proteklih desetak godina znatan nazadak u odnosu na europske pandane. Ono dominira u gledanosti, ali pada na vrlo niske grane kada je u pitanju kvaliteta komercijalnih programa. Opstaje na tržištu, ali ne napreduje u tom smislu da hrvatskim gledateljima nudi najkvalitetniju komercijalnu produkciju. Iako više nema monopola javne televizije, ponuda stranog programa je znatno lošija nego u vremenima kada smo imali monopol. Tada se kupovalo samo najbolje, danas se kupuje najpovoljnije. Stoga se nadam da će dovođenje novih i ambicioznijih koncesionara na hrvatsko tržište, baš onako kako sam predvidio prije deset godina, poboljšati ponudu na hrvatskom komercijalnom televizijskom tržištu”, zaključio je Latin.