Uz hobije poput slikanja i pečenja kolača te održavanje vrta Stephanie Hollowell imala je pune ruke posla u vlastitoj kući i prije uvođenja karantenskih mjera u okviru napora da se ograniči širenje koronavirusa.

Te mjere značile su da ona, kao i svi drugi, ne smije napuštati svoj dom u predgrađu Dallasa u Teksasu koji naziva svojim malim carstvom.

Stephanie nije imala običaj pozivati ljude da kušaju njezine savršene kolače ili ekološke trešnje koje uzgaja u vrtu.

Neskriveni introvert, Stephanie kaže da je mjere izolacije nisu nimalo pogodile.

“Toliko se ljudi suočava s bolnim aspektima izolacije”, kaže Hollowell, bivša zaposlenica kontrole leta koja je otišla prije pet godina u prijevremenu mirovinu u dobi od 50 godina i živi povučeno.

“Moj se život nije gotovo uopće promijenio”.

U proteklih nekoliko tjedana u kojima su milijuni ljudi širom svijeta morali ostati u svojim domovima osim u iznimnim slučajevima broj poziva psihijatrima skočio je s porastom broja depresija i tjeskobe kod pacijenata kojima nedostaju društveni kontakti i čak ne smiju ni osobno doći kod psihijatra ili psihoterapeuta na razgovor.

Onima koji su naviknuti na samački život vrijeme u samoći može biti osvježavajuće i predstavljati odmor od stresa koji nose vijesti o pandemiji koronavirusa koja hara svijetom.

Cynthia Burrell, fizioterapeutkinja koja više ne radi jer je imala posao u kojemu se ostvaruje bliski kontakt s pacijentima, kaže da unatoč gubitku posla uživa u mirnom vremenu sa suprugom.

Par iz Seattlea koji inače pasionirano promatra ptice kaže da im nedostaju organizirani odlasci u prirodu no zadivljuje ih palčić koji danima uporno skuplja dlake njihove mačke kako bi obložio gnijezdo u blizini.

Sada promatraju i ptice sjenice na kući susjeda.

Uređivanje vrta, crtanje i promatranje ptica u dvorištu ublažilo je gotovo paralizirajuću tjeskobu koju je osjećala u tjednima koji su prethodili uvođenju karantene u njezinom gradu.

“Radi se gotovo o snu introverta”, kaže Burrell (52). “Nema društvenog života. Moraš ostati u kući u petak ili subotu navečer… Iskreno, to je veliko olakšanje”.

Američko psihološko društvo definira introvertnost kao karakternu osobinu u kojoj su ljudi usmjereni na sebe, a ne prema okolini i rezerviranije su osobe.

Suprotna karakteristika je ekstrovertnost i takve ljude obilježava otvorenost i velika društvenost.

Zbog toga što introverti imaju manje društvenih kontakata tijekom dana od ekstrovertnih osoba imaju bolje preduvjete da lakše prihvate restriktivne društvene mjere od ekstrovertnih osoba, barem u početku, kaže psiholog Matthias Mehls sa sveučilišta u Tucsonu u Arizoni.

No, svim ljudskim bićima trebaju društvene interakcije čak i onima najpovučenijima. Stoga ako karantena potraje dugo i introverti će morati pronaći način da pojačaju svoje društvene kontakte, kaže Mehl.

Jim Noh, računalni inženjer iz Vancouvera u saveznoj državi Washington radi iz kuće, sastanke održava videokonferencijskim pozivima i provodi ostatak dana u kući čitajući znanstvenu fantastiku i gledajući Netflix i druge mreže.

On i njegova djevojka, također introvertna osoba, pronašli su projekte kojima se bave u vlastitom stanu, primjerice sastavljanje hidroponskog vrta ili obavljanje dugo odgađanih popravaka.

Kad je zbog novouvedenih mjera morao otkazati posjet prijatelju u Seattleu zapravo je osjetio olakšanje jer je pošteđen tjeskobe koju ima pred susrete, čak i one kojima se veseli, kaže Noh.

On primjećuje da su redovite videokonferencije zaposlenika koje vodi njegov poslodavac postale osobnije jer dio kolega ima potrebu više kontaktirati makar i elektronskim putem.

“Uočio sam da su ljudi malo društveniji, malo pričljiviji”, kaže Noh (36). “Veća je vjerojatnost da će te sad pitati kako si”.

Marylin Bardet ne smatra se povučenom osobom no nakon života provedenog u društvenom aktivizmu i uključenosti u rad lokalne zajednice Beniciae u Kaliforniji ta 72-godišnjakinja sretna je što se može u miru posvetiti slikanju, čitanju i drugim tihim aktivnostima u vrijeme dok i jednostavne zahvate poput odlaska u trgovinu prate strah i zabrinutost.

“Ugodno se osjećam što mogu čitati, slušati glazbu i odlaziti u atelje”, kaže ona. “Mogu slikati bez ometanja”.

Mirno vrijeme u kući bilo je san za Emily Adelsohn Corngold (77) za koju mjere karantene sada znači da se ne mora odazvati svakom pozivu koji primi u umirovljeničkom naselju u kalifornijskoj Pasadeni u kojemu živi sa suprugom.

Kaže da se veseli što će se moći posvetiti uređivanju prijateljevih memoara.

No, dodaje da nije uzela u obzir svoga društvenog supruga, umirovljenog profesora koji sada više ne može odlaziti u svoj ured u kalifornijski institut za tehnologiju CalTech.

“On je vrlo društvena osoba i želi razgovarati”, kaže Corngold. “Sada moramo razgovarati gotovo o svemu”.