Nacional je proteklog tjedna dobio dokument koji s velikom vjerojatnošću sugerira kako je Nacionalov članak iz srpnja prošle godine potaknuo otvaranje istrage protiv dvojice osumnjičenika za ratni zločin četverostrukog ubojstva mostarske obitelji Vuković u siječnju 1993. godine. Premda istraga nije rezultirala dovoljnim dokazima za podizanje optužnice za taj zločin počinjen prije više od trideset godina, dokument koji je na njezinu temelju nastao detaljno rekonstruira te užasne događaje, a naglašava i spremnost tužitelja da nastave progon pronađu li se novi svjedoci ili dokazi koji bi mogli potkrijepiti inkriminacije. Brano Vuković, sin ubijenih Luke i Divne Vuković koji od 1992. živi u Njemačkoj, izjavio je za Nacional kako očekuje nastavak istrage i saslušavanje dodatnih svjedoka te konačno procesuiranje neposrednih počinitelja, organizatora i svih nalogodavaca zločina.

Nacional je dobio uvid u trinaest stranica dugu Obavijest Županijskog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ) iz Mostara od 24. prosinca prošle godine, broj T07 0 KTRZ 0031020 24, u kojemu Tužiteljstvo Branu Vukovića, sina ubijenih Luke i Divne Vuković, obavještava kako je “obustavljena istraga protiv osumnjičenih Ž. P. zvanog V. i D. B. zvanog M., zbog sumnje da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva ubojstvom četvero članova obitelji Vuković”. “Utvrđeno je da nema dovoljno dokaza da bi osumnjičeni počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret zbog čega je odlučeno da se istraga obustavi s tim da tužitelj može ponovo otvoriti istragu ako se dobiju novi dokazi koji ukazuju da su počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret”, stoji u tom dokumentu.

Brano Vuković, 55-godišnji Mostarac, od 1992. živi u Regensburgu u Njemačkoj i za Nacional je iznio rezultate vlastite istrage ubojstva svojih roditelja te se nada da će počinitelji odgovarati. FOTO: Privatna arhiva

Istragu protiv navedenih dvojice osumnjičenika, čija se puna imena i prezimena navode u dokumentu, Županijsko tužiteljstvo HNŽ otvorilo je 9. rujna prošle godine, nepuna dva mjeseca nakon što je Nacional objavio članak u kojemu je Brano Vuković iznio detaljne rezultate vlastite istrage ubojstva svojih roditelja Luke i Divne Vuković te njihovih dviju rođakinja Ljubice i Desanke Vuković.

“Županijsko tužiteljstvo je 12. rujna 2023. sačinilo zapisnik o saslušanju oštećenog Branka Vukovića pa je donijelo naredbu o provođenju istrage od 9. rujna 2024. protiv osumnjičenih Ž. P. zvanog V. i D. B. zvanog M. da su u noći s 8. na 9. siječnja 1993. u ulici Blajburških žrtava br 122 (ranije ulica Put prekomorskih brigada) u Mostaru, oko 23 sata, zajedno s dvojicom njima poznatih pripadnika HVO-a iz obiteljske kuće silom izveli civile Luku Vukovića, Divnu Vuković, Ljubicu Vuković i Desanku Vuković, prethodno od njih tražeći novac koji nisu imali, dok su podmetanjem eksploziva i aktiviranjem istog srušili obiteljsku kuću u vlasništvu civila Luke Vukovića te ih odvezli u Gorance, općina Mostar, u vozilu Fiat 1300, a potom prvoosumnjičeni Ž. P. pokrio dekom spomenuto vozilo u kojemu su ih ostavili svezanih ruku i nogu, bez hrane i vode više dana, da bi se svi zajedno vratili do vozila i spomenute civile zatekli bez svijesti te ih u besvjesnom stanju izvukli iz vozila, a potom prvoosumnjičeni Ž. P. usmjerio cijev pištolja u vrat civila Luke Vuković, Divne Vuković, Ljubice Vuković i Desanke Vuković i iz neposredne blizine ispalio jedan metak u potiljačni dio njihove glave, a potom istim pištoljem ispalio rafal po njihovim tijelima, uslijed čega su civili Luka Vuković, Divna Vuković, Ljubica Vuković i Desanka Vuković zadobili prostrjelne rane s ulaznim i izlaznim strijelnim otvorom, zbog kojih ozljeda je nastupila njihova trenutačna smrt, a potom su osumnjičeni s dvojicom njima poznatih pripadnika HVO-a njihova beživotna tijela zajedno s vozilom Fiat 1300 bacili u jamu Batijevica, u mjestu Goranci, općina Mostar, gdje su posmrtni ostaci Luke Vuković, Divne Vuković, Ljubica Vuković i Desanke Vuković ekshumirani i identificirani, a potom sahranjeni”, opis je zločina koji se navodi u Obavijesti mostarskoga Županijskog tužiteljstva.

Pravosudne institucije BiH obavijestile su Branu Vukovića što su sve poduzele, nakon Nacionalova teksta, u istrazi zločina iz 1993.. FOTO: Nacinoal

Taj spis na trinaest stranica detaljno obavještava što su pravosudne institucije BiH poduzele kako bi pokušale rasvijetliti zločin. Donosi detaljni “popis prethodnih radnji” spominjući izvještaje Tužiteljstva, Obavještajno-sigurnosne agencije i Državne agencije za istrage i zaštitu SIPA iz 2016., 2017. i 2018. godine; zapisnike o saslušanju svjedoka iz tih godina, zapisnik o ekshumaciji žrtava Županijskog tužiteljstva HNŽ od 3. srpnja 2009., obdukcijske zapisnike, DNA izvještaje o identifikaciji, službene zapisnike, zapisnike o saslušanju svjedoka i dokumente HVO-a iz 1993, kao i “službenu zabilješku Državne agencije za istrage i zaštitu SIPA od 28. prosinca 2017, koju je sačinio policijski službenik R. G. u kojoj navodi da ne može saslušati I. K. zvanog I. jer je isti „nedostupan organima gonjenja BiH s obzirom na to da se nalazi u RH”. U svibnju 2023. Županijsko tužiteljstvo HNŽ otvorilo je istragu protiv nepoznatih osoba da su “u siječnju 1993. u Mostaru, u ulici Prekomorskih brigada 122, u svojstvu pripadnika HVO-a, iz obiteljske kuće izveli četiri civilne osobe, i to Luku Vukovića, Divnu Vuković, Ljubicu Vuković i Desanku Vuković, htijući ih usmrtiti, izveli ih iz kuće i odveli u nepoznatom pravcu, pa ih sve na njima poznati način lišili života, da bi njihova tijela bacili u jamu Batijevica na području Goranaca, u blizini Mostara, a potom podmetanjem eksploziva i aktiviranjem istog srušili obiteljsku kuću u vlasništvu oštećenog Luke Vukovića, čiji su posmrtni ostaci, kao i Divne, Ljubice i Desanke Vuković, pronađeni i ekshumirani 24. lipnja 2009. iz jame Batijevica”. Nakon što je Nacional krajem srpnja prošle godine objavio svjedočanstvo Brane Vukovića, Tužiteljstvo je 9. rujna otvorilo istragu protiv Ž P. i B. D., a iz opisa inkriminacije u Obavijesti vidljivo je kako je ta naknadna istraga, uz važnu činjenicu da je bila pokrenuta protiv konkretnih osumnjičenika, a ne protiv nepoznatih počinitelja, sadržavala i mnogo podrobnije detalje zločina.

U Obavijesti se opisuje proces ekshumacije i identifikacije žrtava, koji potvrđuju nalaze do kojih je došao Brano Vuković te ih u srpnju prošle godine iznio u Nacionalu, kao i u nekoliko prethodnih intervjua na portalu Tacno.net iz Mostara. “Iz Zapisnika o ekshumaciji Županijskog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije Mostar broj KTA 286/09 od 3. srpnja 2009. godine je vidljivo je da je ekshumacija započeta 24. lipnja 2009. u 9 sati u mjestu Bila, Općina Široki Brijeg, na lokalitetu prirodne jame Batijevica, te da su istoga dana na dubini od 125 metara prikupljeni ekshumirani skeletni ostaci nepoznatih osoba. Iz obdukcionih zapisnika vještaka sudske medicine dr. N. S. vidljivo je da je na temelju ekshumacija izvršena obdukcija dana 4. studenoga 2009. godine, kojom prilikom je ustvrđeno da je uzrok smrti Luke Vukovića i Ljubice Vuković neodređen budući da su prisutni samo dijelovi tijela pa time i adekvatna rekonstrukcija ozljeda nije moguća, te da se ne može isključiti da su neke od opisanih ozljeda mogle nastati nakon smrti. Iz Obdukcionog zapisnika za Divnu Vuković je vidljivo da se radi o osobi ženskog spola kod koje je utvrđena prostrjelna rana glave nanesena projektilom ispaljenim iz ručnog vatrenog oružja, s ulaznom strijelnom ranom desnopotiljačno i izlaznom ranom desnočeono, da je utvrđena i prostrjelna rana kroz gornju trećinu lijeve palčane kosti te dvostruki spiralni prijelom lijeve natkoljenice, nanesen tupotvrdim sredstvom, vjerojatno tijekom pada i udara u neku tupotvrdu podlogu, kao i da su utvrđeni prijelomi desne karlične kosti i krstačne kosti koji su nastali vjerojatno nakon smrti. Istinitost anonimnih dojava koje je dobivao oštećeni Branko Vuković potvrđena je pronalaskom vozila Fiat 1300, zajedno s posmrtnim ostacima žrtava ovog zločina, kao i obdukcionim nalazom za Divnu Vuković, iz kojeg je vidljivo da je smrt nastupila projektilom ispaljenim iz ručnog vatrenog oružja.”

U noći s 8. na 9. siječnja 1993. mostarski bračni par Luku i Divnu Vuković (gore) i njihove starije rođakinje Desu i Ljubicu, iz njihove kuće u mostarskom naselju Rudnik odvele su nepoznate osobe. FOTO: Privatna arhiva

Ipak, dokazi dovoljni za podizanje optužnice nisu pronađeni. “Međutim”, navodi se dalje u Obavijesti, “niti jedan ispitani svjedok nije potvrdio ove navode, a anonimne osobe koje imaju saznanja nisu iskazale spremnost da ih javno iznesu i da kažu sve što im je poznato o predmetnom kaznenom djelu. Nadalje, osumnjičeni u svojoj obrani u cijelosti negiraju počinjenje kaznenog djela koja im se stavlja na teret pa tako Ž. P. u svojoj obrani navodi da u kritično vrijeme nije mogao ni pucati jer nije imao snage u ruci od momenta ranjavanja 8. srpnja 1992. te da nije imao pištolj, kao i da nikada nije vidio Luku, Divnu, Desanku i Ljubicu Vuković uživo. Osumnjičeni D. B. je u svojoj obrani naveo da je veliki vjernik i da ništa od toga što mu se stavlja na teret nije točno te da mu nije jasno tko ga je doveo u vezu s predmetnim zločinom. Nadalje, da u kritično vrijeme nije bio u Mostaru jer je bio angažiran u Hrvatskoj vojsci, i to na Maslenici, u akciji koja je trajala mjesec dana, što može potkrijepiti i materijalnim dokazima te predložiti svjedoke koji će to potvrditi. S obzirom na izloženo, utvrđeno je da nema dovoljno dokaza da bi osumnjičeni počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret zbog čega je odlučeno da se istraga obustavi, s tim da tužitelj može ponovo otvoriti istragu ako se dobiju novi dokazi koji ukazuju da su počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret”, stoji u Obavijesti Županijskog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije Brani Vukoviću.

Istraga protiv dvojice osumnjičenika pokrenuta je nakon što je Brano Vuković, u jednome od svoja četiri iskaza što ih je od 2018. do 2023. dao u Tužiteljstvu, svjedočio kako mu se nepoznata osoba javila preko Facebooka pa su razgovarali preko aplikacije Messenger, a osoba je htjela ostati anonimna. U Obavijesti se navodi: “Prilikom tog razgovora spomenuta osoba mu je rekla da su četiri osobe poslane na njihovu kućnu adresu, i to T. B. zvani S., Ž. P. zvani V, D. B. zvani M. i četvrta nepoznata osoba, da su dana 8. siječnja 1993. godine došli u njihovu kuću za vrijeme policijskog sata oko 22-23 sati tražeći novac od njegovih roditelja koji oni nisu imali. Potom su ih izveli iz kuće, i to svih četvero, te ih odveli u nepoznatom pravcu. Putem te anonimne dojave je saznao (Brano Vuković, op.a.) da su ih sve zatvorili u jednom autu-fići, svezali te da je Ž. P. prebacio deku preko auta, a zatim ih tako svezane, bez hrane i vode, ostavili dan-dva u autu. Nakon izvjesnog vremena su se vratili i zatekli ih bez svijesti pa ih u takvom stanju izvukli iz auta, nakon čega ih je Ž. P. ubio pucajući iz pištolja metkom u potiljak. Nakon tih saznanja bio je šokiran, a ti detalji poklapali su se s njegovim prethodnim saznanjima jer je prilikom obdukcije utvrđeno da je njegova majka ubijena metkom u potiljak, a prilikom ekshumacija je auto-fićo izvučen iz jame gdje su pronađeni posmrtni ostaci ovih osoba.”

Brano Vuković u naručju svoje majke Divne Vuković koja je odvedena u noći s 8. na 9. siječnja 1993. u Mostaru. FOTO: Privatna arhiva

Zanimljivo je da iskazi dijela svjedoka saslušanih u istrazi potvrđuju navode koje je Brano Vuković potkraj srpnja prošle godine iznio u Nacionalu, kao i u nekoliko intervjua koje je ranije dao portalu Tacno.net iz Mostara, a koji su i danas dostupni na YouTubeu. Svjedok Zoran Čuljak bio je tjelohranitelj ratnog načelnika logistike HVO-a Dinka Slezaka, koji je bio susjed Luke Vukovića; njegova je kuća stotinjak metara udaljena od Vukovićeve kuće. Čuljak je potvrdio “da su tu noć ispred kuće Dike Slezaka bila parkirana vozila Nevena Tomića i Jadranka Prlića sve do jutarnjih sati kad je predao smjenu”. Neven Tomić bio je jedan od poslijeratnih gradonačelnika Mostara iz HDZ-a BiH, a Jadranko Prlić ratni predsjednik vlade Herceg-Bosne i kasniji prvooptuženi na suđenju pred Haaškim sudom šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne. Haaški sud osudio ga je na najvišu, 25 godina dugu kaznu zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima 1993. i 1994., koju Prlić služi i danas.

I sam Dinko Slezak potvrdio je da je u noći kada su Vukovići odvedeni, a njihova kuća minirana, bio u svojoj kući, u susjedstvu obitelji Vuković. “Sjeća se da je te noći bio u svojoj kući s Nevenom Tomićem, Jadrankom Prlićem, Jadranom Topićem, da je kuća imala vanjsko osiguranje u čijem sastavu je bio Zoran Čuljak i pripadnici civilne policije”, navodi se u Obavijesti dio iskaza Dinka Slezaka. “Kako su se svake noći dešavale eksplozije, tako su i te večeri začuli jaku eksploziju u blizini njegove kuće”, rekao je. Zanimljiv je još jedan dio iskaza, u kojemu je Slezak potvrdio da je poznavao T. B. zvanog S, za kojega je anonimni izvor Brani Vukoviću ustvrdio da je jedan od četvorice neposrednih izvršitelja zločina. U Obavijesti se navodi da je Slezak “istakao da je poznavao osobu pod nadimkom S. koji je bio narkoman, ali da mu nije poznato njegovo ime i prezime. Nadalje, da se dešavalo da S. upadne u Stožer s puškom i traži municiju i naoružanje, da je imao svoju grupu s kojom je išao na izvršavanje određenih zadataka, čuo je da su ga se ljudi bojali jer je pljačkao stanove te da je na izvršavanje spomenutih zadataka najvjerojatnije išao po naređenju tadašnjih vojnih zapovjednika Grada Mostara”.

Taj dio iskaza, u kojemu je Slezak nasilje T. B. zvanog S., jednog od četvorice osumnjičenih za ubojstvo obitelji Vuković, povezao s “tadašnjim vojnim zapovjednicima Grada Mostara”, relevantan je za tvrdnje koje je u Nacionalu u srpnju prošle godine iznio Brano Vuković, optuživši za organizaciju ubojstva njegovih roditelja dio ondašnjih ratnih moćnika HVO-a u Mostaru. Vuković je, podsjetimo, u Nacionalu ustvrdio ovako: “Uvjeren sam, i stojim iza te izjave, da je Petar Zelenika organizirao ubojstvo mojih roditelja Luke i Divne Vuković te dviju starijih rođakinja, Dese i Ljubice Vuković, u noći s 8. na 9. siječnja 1993. godine. Zelenika tu nije bio nalogodavac, nego operativac-organizator. Postojale su tri razine hijerarhije: izvršitelji-ubojice, operativci-organizatori i nalogodavci. Zelenika je bio operativac, a Jadran Topić Ćela nalogodavac. Za to da se ubojstvo priprema, znali su još i Dika Slezak, Jadranko Prlić, Neven Tomić i Jasmin Jaganjac, jer su se te noći, kad su moji roditelji odvedeni, a naša kuća minirana, kartali u kući Dike Slezaka nekih 150 metara zračne linije od naše kuće, zaštićeni s dvojicom stražara koji su u to ratno vrijeme neprestano, 24 sata sedam dana u tjednu, čuvali kuću Dike Slezaka. Naprosto nije bilo moguće da netko od tih stražara ne vidi kako u našu ulicu, koja je mala i kratka, dolaze vojna vozila i blokiraju je te izvode ljude iz naše kuće”, rekao je za Nacional Brano Vuković u srpnju prošle godine. Petar Zelenika negirao je u tadašnjoj izjavi za Nacional svaku odgovornost za ubojstvo članova obitelji Vuković, a nisu ga saslušali ni tužitelji Županijskog tužiteljstva HNŽ-a u posljednjoj istrazi, pokrenutoj 9. rujna 2024.

U srpnju prošle godine Brano Vuković u Nacionalu je ustvrdio da se “ubojstvo njegovih roditelja pripremalo mjesecima”. “To je saznao Dika Slezak, današnji veliki hercegovački tajkun, čija je kuća 150 metara od naše kuće. Pretpostavljam, ali nisam siguran, da je Slezak poslao neke ljude da upozore mog oca i da mu kažu neka sa suprugom ode iz Mostara jer im se radi o glavi. Tada smo brat i ja već bili u inozemstvu. Ali i otac i majka odbili su otići. ‘Mi smo Mostarci, nikome ništa nažao nismo učinili i nećete nas istjerati odavde’, zajedno su rekli – i ostali”, rekao je Vuković Nacionalu te nastavio: “U noći s 8. na 9. siječnja 1993., nakon što je počeo policijski sat, u kući Dike Slezaka sastali su se Slezak, Jadranko Prlić, Jadran Ćela Topić, Neven Tomić i Jasmin Jaganjac, tadašnji zapovjednik HVO-a u Mostaru. Kartali su se, uz zaštitu dvojice tjelohranitelja, od kojih je jedan bio izvan kuće, a drugi u kući. (…) I dok se oni kartaju, pred našu kuću dolazi više vozila i blokiraju našu ulicu. Stražar ispred Slezakove kuće, u to vrijeme, noću, za policijskog sata, morao je vidjeti ta vozila. Pred našu kuću staje vojno vozilo, ‘kampanjola’ ili ‘Pinzgauer’. Vojnici ulaze u kuću i izvode moje roditelje i rođakinje Desu i Ljubicu. Eksplozija je odjeknula u 1.10 iza ponoći. Jedan od tih dvojice Slezakovih tjelohranitelja u SIPA-i je dao izjavu da ih je ‘eksplozija izbacila iz stolice’. Deset minuta kasnije pokupili su se i otišli, a tjelohranitelj je svjedočio da ih je osobno razvezao kućama. Sutradan ujutro Prlić, Slezak i Jadran Topić došli su u stožer HVO-a, u kojemu je vladao opći metež jer se pročulo što se dogodilo, a to je bilo prvi put da je minirana kuća u kojoj su bili ljudi. Dotad su se uglavnom minirale prazne srpske kuće. Svi su bili uznemireni osim Prlića, Slezaka i Topića. Dakle, oni su znali i nadzirali što će se dogoditi”, tvrdi Brano Vuković. Nedugo nakon toga, nastavio je, “moja baba otišla je kod Slezaka, za kojeg se znalo da je ‘bog i batina’ u gradu. Pronašla ga je u ilegalnoj kafani koju su zvali ‘Ustaška postaja’. Rekla mu je: ‘Odgovori, gdje su mi djeca?’ ‘Ne znam, taj dan bio sam u Zagrebu. Da sam bio tu, to se ne bi desilo’, odgovorio joj je“. Spomenutu kafanu ‘Ustaška postaja’ u svom je iskazu u istrazi spomenuo i jedan svjedok, navodeći imena ljudi koji su je vodili u ratu.

Brano Vuković prepričao je Nacionalu situaciju za koju je saznao iz izvora bliskih ranijim istragama zločina. “U dijelu Mostara koji se zove ‘Centar dva’ postojala je kafana u koju su dolazile te ratne ubojice. Jedne noći, poslije ubojstva mojih roditelja, sredinom siječnja 1993., tu su sjedili Tihomir Burić Splićo, jedan od vojnika koji su odveli moje roditelje, i Zoran Čuljak, jedan od tjelohranitelja Dike Slezaka koji je kobne noći bio u vanjskom osiguranju Slezakove kuće i kasnije dao lažni iskaz da je bio sam sa Slezakom u kući. Bio je tu i Pero Zelenika te još nekoliko svjedoka. Zelenika je rekao Splići: ‘Odradi mi ono.’ Ovaj mu kaže: ‘Daj mi napismeno.’ Zelenika mu na to opsuje mater: ‘Šta napismeno, rekao sam ti, odradi mi ono!’ Burić mu na to kaže: ‘Neću, nisi mi ni za Luju platio.’ To je bio njihov žargon: za ‘ubiti čovjeka’ govorilo se ‘odraditi’”, tvrdi Vuković.

Osim tog događaja, Vuković je Nacionalu predočio i dokument Sektora za sigurnost Odjela obrane HVO-a od 9. ožujka 1993. godine s brojem 02-4/1-463/93 i naslovom “Informacija o ubojstvima, nestancima i protjerivanju osoba srpske nacionalnosti”. U tom dokumentu navode se imena dijela ubijenih, ali ne i imena Luke i Divne Vuković. Navodi se, međutim, znakovita tvrdnja: “U svezi postojanja jame u Gorancima u koju se ubacuju osobe srpske nacionalnosti, raspolažemo saznanjima da je u istu, do sada, ubačeno oko 60 osoba.” Riječ je o jami iz koje su 2009. ekshumirana tijela Luke, Divne, Dese i Ljubice Vuković. U tom dokumentu eksplicitno se navodi, među ostalim, i ovo: “Spisak osoba za protjerivanje utvrđen je od Petra Zelenike i Rade Bošnjaka, a isti je dostavljen Željku Džidiću ‘da preko svojih ljudi to odradi’.” Na osnovi svih tih informacija može se zaključivati da postoji još svjedoka, bili anonimni ili ne, koji znaju mnoge zasad nerasvijetljene detalje o krivici i odgovornosti za likvidaciju obitelji Vuković i mnogim drugim nerasvijetljenim ratnim ubojstvima u Mostaru. Riječ je, podsjećamo, o ratnim zločinima koji ne zastarijevaju; čekaju se, dakle, sljedeći potezi Tužiteljstva.