Izložba profesora s Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci

Do 2. ožujka u zagrebačkoj Galeriji Vladimir Filakovac Narodnog sveučilišta Dubrava može se pogledati izložba profesora s Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, pod nazivom „Riječka veza“, a na kojoj izlažu Marina Banić Zrinšćak, Melinda Kostelac, Letricija Linardić, Siniša Majkus, Goran Štimac i Hrvoje Urumović. Tekst u katalogu napisala je akademska grafičarka Melinda Kostelac, koja je – kao i svi ostali navedeni umjetnici – već dugo prisutna i poznata na zagrebačkoj likovnoj sceni.

Ta tzv. „riječka veza“ s Galerijom Vladimir Filakovac već se neko vrijeme proteže kroz više raznorodnih ostvarenih aktivnosti, koje ne uključuju samo individualne izložbe umjetnika nego i izložbe međunarodne vidljivosti, poput putujuće izložbe EU projekta Wom@rts (2017.-2022.) naziva „Women (RI)Visible“, ali i samostalne izložbe riječkih bivših studenata „Alumnija“, koji postepeno izrastaju u prepoznate umjetnike. Spomenimo i kako ove godine riječki APU postaje punoljetan!

„Razgovarajući s umjetnicima, kolegicama i kolegama koje sam okupila za potrebe postava, dajući im istovremeno slobodu odabira radova po njihovom ključu, izronio je intrigantni zajednički nazivnik potpuno spontano: dio je u postav povukla mahom radove nastale pred više godina, iz dulje vremenske perspektive, a neki su ponudili svoja recentna djela. Izložena likovna produkcija tako vibrira skoro introspektivno, a manje retrospektivno ili ‘revijalno’, kako to biva u okvirima današnjice – no nije li možda baš obrnuto? Moguće su se neki autori usudili iznijeti starija djela kako bi ona baš pronašla nove promatrače; govorim mahom o periodu od dva ili tri desetljeća, nakon što su kolegice i kolege ostavili značajan trag ne samo u hrvatskoj umjetničkoj sceni, već i u međunarodnom spektru umjetničkih prezentiranja, a dok su kao nastavnici ‘u svijet’ odaslali brojne diplomirane mlade ljude, koje Akademija prati, i pratit će još intenzivnije u narednom razdoblju povišenih frekvencija društvenih izazova“, pojasnila je u pratećem tekstu Melinda Kostelac.

Svi su izložili radove koji sumiraju njihov stil i polje, odnosno karakterističnu tehniku izražavanja, na vrlo skladno postavljenoj izložbi, gdje se jasno vidi koliko si međusobno njihovi radovi u prostoru komplimentiraju kvalitetom.

Marina Banić Zrinšćak (Pula, 1960.) izlaže recentnije radove iz 2022., koristeći se digitalnim tiskom u kombinaciji s monotipijom. Djela su dio ciklusa naziva „Južna mora“, a temu radova predstavljaju intimistička putovanja u povijesno isprepletenim razdobljima, i nemaju stilska ograničenja, nego mudro formiraju vezu zapisa promjenjive „nestalne“ monotipije s jasno artikuliranim „zaključanim“ slojevima iz digitalne sfere.

„Građanski uokvirene“ erotske grafike Melinde Kostelac (Rijeka, 1968.) praktički se drugi put prezentiraju javnosti od polovine devedesetih, kad su i nastale, za studentskih dana, kao plod jedne oklade i spontanog promišljanja seksualnosti, a koji je rezultirao mitološkim pejzažima, tajanstvenim autoironičnim prikazima punašnih žena ratnica, stvaranja iluzije ureza kamena opisanog putem štavljene kože ili obratno. Radi se o utjelovljenju pradavne ideje zaleđenih odnosa muškarca i žene, otkopanih Erosa i Thanatosa, u tehnologiji kolagrafije, no zapravo je riječ o tehnološkom procesu grafičkog otiska „s papira na papir“ u tehnici dubokog tiska.

Letricija Linardić (Rijeka, 1971.) nakon poduljeg vremena izlaže radove koji su, između ostalog, zapaženo prezentirani i na 4. Hrvatskom trijenalu grafike (2006.), ali koji se mogu rijetko vidjeti uživo. Koristeći metalne matrice velikog formata, za što je formirala posebnu dvometarsku tiskarsku podlogu provlačenja kroz prešu, Linardić u tehnici rezervaža i akvatinte putem monumentalnih jetkajućih procesa doslovno „dodirima“ bilježi svoje tijelo, „provodeći vas kroz vrijeme pretpovijesti, rituala, ludičke gestualnosti ili signale tašizma“ (Melinda Kostelac). Rezultat su veliki formati autentičnih grafičkih listova koji predstavljaju ne samo artefakt trenutka i tijela kao živog bića nego i smion performans proveden i izveden kroz tehnologiju grafike dubokog tiska.

Siniša Majkus (Rijeka, 1962.) za ovaj postav prvi je istupio namjerom da javnosti nakon dugog vremena prezentira svoje radove sa samostalne izložbe iz 1991. godine, inaugurirane u galeriji Forum u Zagrebu. Umjetnik godinama stvara karakteristične žičane forme linijski istanjene mase, kao organične ritmizirane apstrakcije, omatajući ih izmjeničnim trakama od umjetne kože, ili im daje dodatnu dimenziju živosti kroz otvaranje prema prostoru, a zatim ih postavlja u interijer ili vanjski prostor, gdje započinje njihov istinski život. Njegov je stil jedinstven u suvremenom hrvatskom kiparstvu.

Goran Štimac (Rijeka, 1959.) predstavlja se slikama i skulpturama upravo iz 2021., no svi su njegovi radovi vibrantno i kompozicijski povezani, kao beskonačan niz filozofske konstrukcije: ideja se lakoćom seli s crteža u sliku, crta poput volumena vibrira u skulpturi („Crta“, inox) i u slikama otvara tamošnje akrilne slojeve, u ovom slučaju kromatskih kolorističnih konotacija (diptih „Nastavi“) te nevjerojatnom lakoćom akustike odvodi promatrača natrag do konstrukta skulpture. „Radi se o ritmiziranoj, reduktivnoj, beskonačnoj petlji motiva i medija, ali i ‘petlji’ autora da vas konkretno isprovocira nudeći interakciju užitka gledanja i pronalaženja konotacija različitih istraživanja prostora i dimenzija, te onog što se nastavlja u tehnologiji naizgled ‘sirove’, ali pomno osmišljene i potpuno reducirane ‘istine’ u skulpturi”, tumači Melinda Kostelac.

Hrvoje Urumović (Sarajevo, 1976.) u postav riječke veze dovodi signal naglašene kiparske povijesne ikonografije. U svojem opusu već dulje artikulira djela koja izrađuje u tehnologiji stakloplastike, što njegovim radovima daje određeni začin pop-artističke konotacije, ali njegova djela sadrže kritički diskurs i tematiku. „Lica nacije kiparski je rad povezan s arhitekturom, prema promatraču tražeći njegov identitet. Niz glava ovaca imaju razna lica te referencije na prsten jedinstvene, vrhunske portretne plastike protorenesansne šibenske katedrale Jurja Dalmatinca, ali i dublje ikonografije suvremenog ‘zoomorfija’ ljudskog licemjerja i povodljivosti, ‘kriterija’ kojima se u društvu manipulira i manevrira do neočekivanih srazmjera“, zapaža Melinda Kostelac u katalogu.