Predstava “Početak”, prema tekstu Davida Eldridgea, nakon premijere u Sisku bit će 22. studenoga izvedena i u zagrebačkom Teatru Exit. Igraju Dijana Vidušin i Dren Šivak, a redateljica je Aida Bukvić, koja je dala intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako ste došli do ovog teksta i što je u fokusu? Riječ je o dvoje likova, Lauri i Dannyju, koji nakon tuluma razgovaraju o raznim stvarima, sviđaju se jedno drugome, osjeća se ta neka seksualna napetost. Na što ćete staviti težište kad je njihov odnos u pitanju?

“Početak” je dugo čekao u mom folderu duodrama. Kada su mi se javili iz Gradskog kazališta Sisak s upitom za suradnju na tragu “Pluća”, nisam imala dvojbe. Tekst je to koji nas gotovo voajerski u realnom vremenu uvlači u početak jednog odnosa, prijateljstva, veze, možda i prave konačne ljubavi. U procesu rada priču smo lagano lokalizirali tako da se sve događa u Zagrebu, nakon Lucijinog tuluma useljenja u novi stan gdje na kraju večeri ostaje zadnji gost Danijel. Žena i muškarac u najboljim godinama u kojima ne možeš upoznati nekoga tko nema svoju “prtljagu” u vidu proživljenog života, ali ipak još se smatraš dovoljno mladim da se usudiš pomisliti kako bi život nakon svih brodoloma mogao možda napokon ponovno početi. Toliko različiti, a opet slični u svojoj usamljenosti jer usamljenost je jedino što ih spaja. Usamljenost koja paralizira u svojim strahovima, sjećanjima na loša iskustva, a lijepe uspomene pretvara u nostalgični crno-bijeli film koji se nikada više neće ponoviti. U današnje vrijeme društvenih mreža usamljenost je bolest suvremenog čovjeka. Ali ovo nije priča o otuđenju, ovo je priča o magnetskoj privlačnosti koja nas vuče onom drugom i tjera nas da sve loše priče, sve demone i loša iskustva ostavimo iza sebe i vjerujemo u ljubav na prvi pogled, barem za jednu noć.

NACIONAL: Zašto su muško-ženski odnosi toliko zanimljivi?

Ti su odnosi nepresušno vrelo inspiracije. U tako intimnom istraživanju to je svakako prostor i mogućnost za vlastito propitivanje, autoreferencijalnost i autoironiju. Tražeći mentalne prostore lica, propitujemo sebe i svoje mentalne prostore, svoja iskustva, svoje težnje, žudnje, ali i strahove. Takav proces je često u jednom trenutku mentalno iscrpljujući, ali na kraju priče i izrazito ljekovit.

NACIONAL: Već ste radili u Exitu, i to uglavnom ovako intimne predstave s dvoje glumaca, kao što su “Konstelacije” ili “Pluća”. Koliko je to zahtjevno za redatelja i zašto volite raditi takve predstave? Jer pretpostavljam da nije lako držati publiku zainteresiranom, a samo su dva lika na sceni?

Rad na takvim predstavama zahtijeva filigransku preciznost u kreiranju ritma i tempa predstave te izbalansiranost teksta i podteksta, a najvažnije je pronaći glumačko-redateljski kod same predstave. To je često onaj nevidljivi, neagresivni redateljski rukopis koji inzistira na emotivnim stanjima, poentiranju humora te preciznom i točnom odnosu i suigri između protagonista. S odličnim glumcima kakve sam imala i u “Plućima” i u “Konstelacijama”, pa i sada u “Početku”, takav zahtjevan rad je jednostavno uživanje.

NACIONAL: Osim što ste aktivni u kazalištu, vi ste i redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, što učite studente i studentice, a što ste vi od njih naučili? Zašto volite predavati?

Rad sa studentima na glumačkim klasama na Akademiji nije jednosmjeran proces predavanja i bliži je radu i istraživanju kakvi se rade u kazalištima. Aktivan je to i živi proces u kojem iz godine u godinu upoznajete nove generacije i gledate kako se svijet i poimanje svijeta i društva oko nas mijenja iz dana u dan. Studirati, ali i podučavati glumu znači, osim stjecanja klasičnih tehničkih vještina, širiti svoja znanja i svijest o životu iz dana u dan. Koliko god ja mogu naučiti studente o svemu tome s moje strane, toliko i oni mene svaki put obogate svojom svježinom, nekim novim tumačenjima i novim informacijama. U svojim prvim koracima na tekstu studenti su i krhki i drčni u isto vrijeme, treba ih čuvati i hrabriti, voditi za ruku i znati pustiti kad osvoje prostor lika i igre i zbog svega toga, uz moj redateljski rad, s punim uvjerenjem mogu reći da je to najljepši posao na svijetu. S ponosom gledam na uspjehe svojih sadašnjih i bivših studenata, a s nekima se srećem i u profesionalnom radu i svjesna sam da im ne možemo ponuditi čarobne formule po kojima se uči gluma, ali im možemo ponuditi razna znanja i vještine, ključeve za otključavanje njihovih talenata ili barem dati sredstvo za podmazivanje tih istih ključeva koje oni nose duboko u sebi.

NACIONAL: Kako komentirate događanja na ADU-u i prosvjede studenata i studentica zbog vraćanja Ozrena Prohića na posao nakon suspenzije zbog optužbi za seksualno zlostavljanje? Jeste li pružili podršku studentima i studenticama?

S pedesetak svojih kolega potpisala sam otvoreno pismo kojim se daje podrška studentima u dijelu njihovih zahtjeva. Vrlo sam potresena ovim događanjima. Nasilju, agresiji i nepristojnosti nema mjesta u nastavnom procesu. Škola treba biti istinski sigurno mjesto za studente na kojem oni trebaju imati prostora za eksperiment, pokušaje, pogreške, otkrića, integrirani kreativni proces koji se tijekom učenja događa. Pravo na uspjeh mora biti i pravo na grešku. U mom vlastitom redateljskom i profesorskom radu bilo kakav degradirajući odnos prema bilo kojem sudioniku umjetničkog projekta ili obrazovnog procesa naprosto je nezamisliv. Kao profesorica na studiju glume, gdje radim gotovo cijeli svoj umjetnički život, ipak znam da ova škola nije samo onakva kakvom je se upravo prikazuje. Bez želje za umanjivanjem težine iskustava studenata i studentica i sa sviješću da postoji mnogo sličnih priča koje su ostale “ispod radara”, želim vjerovati da takvi događaji ne predstavljaju standard ponašanja na Akademiji dramske umjetnosti.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi? Što nakon „Početka“?

Nakon zagrebačke premijere “Početka” veselim se prikazivanju svog filma “Djeca sa CNN-a” u Stockholmu, a u proljeće u Dubrovniku radim predstavu o Cvijeti Zuzorić radnog naslova “U potrazi za Cvijetom”.