Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti, teoretičar, kritičar, kustos i selektor umjetničkih izložbi, donedavno redovni profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od kraja prošle godine novi je predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Objavio je desetak monografija posvećenih hrvatskim suvremenim umjetnicima, nekoliko knjiga kolumni i feljtona, pet knjiga eseja i dvanaest zbirki pjesama, koje su cijenjene i u europskim književnim krugovima. Bio je 2001. hrvatski izbornik na 49. Venecijanskom bijenalu i organizirao izložbu Julija Knifera. Dobio je Godišnju nagradu Međunarodnog društva likovnih kritičara (AICA) za 1999. i Goranov vijenac za doprinos hrvatskoj književnosti 2001. Od 2006. ima status člana-suradnika Razreda za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

Makovića brojni kolege smatraju beskompromisnim, hrabrim i vrlo argumentiranim kritičarom anomalija u svojoj struci, što je pokazao i kao gradski vijećnik i predsjednik Odbora za kulturu u Gradskoj skupštini Zagreba. Intervju za Nacional dao je u tijeku netransparentnih priprema po svemu sudeći štetnih zakona o muzejskoj djelatnosti i zaštiti kulturnih dobara što ih Ministarstvo kulture priprema gotovo bez ikakvih konzultacija sa stručnjacima.

 

• ‘Iz važnoga procesa koji se tiče kulture, ali i zakonodavstva uopće, isključuju se javnost i struka. To otkriva opasnost koja dolazi ne samo iz Ministarstva, nego i iz cijele Vlade’, kaže Zvonko Maković

• ‘I Vlada i Sabor posve su nezainteresirani za kulturu, pa su se loše pripremljeni akti usvajali bez otpora. Inicijatori tih dokumenata radili su loše, ponekad zbog nepoznavanja materije, a češće kako bi pogodovali određenim skupinama’

 

NACIONAL: U Ministarstvu kulture baš nisu sretni zbog vašeg otvorenog ukazivanja na brojne probleme. Već mjesecima ignoriraju struku u definiranju dvaju važnih zakona koji se pripremaju, Zakona o muzejima i Zakona o zaštiti kulturnih dobara, ne bi li ih potiho prošvercali u Vladu i Sabor. Možete li objasniti tu situaciju?

Ruku na srce, o radu Ministarstva kulture u ovom mandatu ne mislim dobro. Štoviše, mislim da će se posljedice lošeg rada dugo osjećati, upravo i zbog niza pravnih nakaradnosti koje je tim ministrice Andree Zlatar Violić gurao na sjednice Vlade i u Sabor. A kako su i Vlada i Sabor posve nezainteresirani za kulturu, loše pripremljeni akti, nakon nedovoljne ili nikakve javne rasprave, usvajali su se bez otpora. Naravno, inicijatori tih dokumenata radili su loše, ponekad zbog nepoznavanja materije, a mnogo češće smišljeno, kako bi pogodovali određenim skupinama, bilo stranačkim, bilo cehovskim.

NACIONAL: Tko bi uopće bio kompetentan za dopune i opaske na prijedlog tih dvaju zakona?

Rad na Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti kulturne baštine je dovršen i usvojen na Vladi u prosincu 2014., i sve su izmjene na stranicama Ministarstva. Treba razdvojiti raspravu o ta dva dokumenta. Prijedlog Zakona o muzejima, koji je prihvaćen na Vladi, nije prošao sve faze javne rasprave. U mnogim aspektima razlikuje se od onoga usuglašenog na javnoj raspravi iz svibnja 2014. No još niz problema taj dokument čini diskutabilnima.

Finalna verzija Nacrta Prijedloga nije bila objavljena na stranicama Ministarstva kulture, o tom se dokumentu uopće nije raspravljalo, niti je bio dostupan javnosti. Strateški plan Ministarstva kulture 2014.-2016. ne navodi mijenjanje Zakona o muzejima, a novi se zakon ne spominje ni unutar predviđenih normativnih aktivnosti za 2015. Nekoliko sam puta kao predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske od pomoćnice ministrice kulture Vesne Jurić-Bulatović zatražio da nam pošalje zaključke javne rasprave iz proljeća prošle godine, ona mi je rekla da su i struka i javnost u toj raspravi obaviješteni o svemu relevantnom. Kad sam, međutim, inzistirao da vidimo zaključke te rasprave, a to bi bio i Nacrt prijedloga Zakona, rekla mi je da on još nije dovršen. Ispostavilo se pak da je već bio poslan Vladi. Riječ je o notornom obmanjivanju.

NACIONAL: Je li istina da imate dokumentiranu korespondenciju s ministricom i njezinom pomoćnicom, iz koje se vidi da je struka u razradi zakona stavljena pred gotov čin?

Dakako da imamo tu korespondenciju, ali nije problem u tim pismima koja smo razmjenjivali, nego u tome što se na sjednicu Vlade šalje dokument koji nije prošao valjanu javnu raspravu, koji se razlikuje od osam mjeseci starijeg dokumenta koji jest utemeljen na javnoj raspravi, a pogotovo je opasno to što finalna verzija Nacrta Prijedloga nije bila objavljena na internetskim stranicama Ministarstva kulture. Cijelo vrijeme iz iznimno važnog procesa, koji se i ne tiče samo kulture, nego zakonodavstva uopće, isključuje se javnost, a pogotovo struka. To otkriva opasnost koja dolazi ne samo iz Ministarstva, nego i iz Vlade.

NACIONAL: Koji su najveći nedostaci Nacrta prijedloga Zakona o muzejima?

Najveća je opasnost u tome što je stručni aspekt muzejske struke potisnut na marginu, a forsiraju se neki aspekti rada u muzejima koji ne pripadaju struci. Nadalje, spominje se da je Zakon usklađen s europskom muzejskom praksom, što uopće nije istina. Štoviše, unosi se niz presedana koji su strani europskim muzejima i zakonima o muzejima. Primjedbe koje ovdje iznosim nisu samo moje, nego i brojnih kolegica i kolega iz muzejske struke, kompetentnih ljudi s bogatim iskustvom. Nacrt Zakona o muzejima spominje, na primjer, mogućnost da se muzej tretira kao trgovačko društvo, spominje se Direktiva Europskog parlamenta iz 2006. koja se odnosi na usluge na unutarnjem tržištu kojima se reguliraju komercijalne usluge. U europskim zemljama nije uobičajeno njihovo povezivanje s baštinskim ili obrazovnim sektorom u zakonodavnom smislu pa je Prijedlog Zakona o muzejima opasan presedan iz kojega bi se mogle izroditi teške posljedice na mnogim sektorima. Otvarati u sklopu Zakona o muzejima pitanje usluga na tržištu nerazumno je i ugrožava važne interese Republike Hrvatske. Svrha Europske direktive o uslugama lakša je uspostava poslovnih modela u biznisu, iz čega je isključen niz javnih usluga od zdravstva do društvenih usluga. Nadalje, Nacrt Zakona zanemaruje osnovnu ulogu muzeja i usmjerava se na njihovu dnevnopolitikantsku i ekonomsku ulogu nauštrb opće društvene koristi.

NACIONAL: Nacrt Zakona čak zanemaruje jedan dokument UNESCO-a?

Postoji dokument UNESCO-a koji upozorava na opasnosti od forsiranja ekonomskih interesa kad su muzeji i kulturna baština u pitanju, a u Nacrtu prijedloga našeg Zakona takve opasnosti bodu oči. Spominju se gospodarske aktivnosti muzeja, a ne kaže se kojim bi se to aktivnostima muzeji trebali baviti i kako bi se mogli registrirati kao trgovačka društva. Za osnivanje i ustroj trgovačkog društva mjerodavan je Zakon o trgovačkim društvima, a ne Zakon o muzejima. Nacrtom je izbrisan članak o središnjoj hrvatskoj instituciji koja se bavi muzejskom djelatnošću, čiji je osnivač država. To je Muzejsko-dokumentacijski centar. Zašto je to učinjeno, nije jasno, ali posljedice mogu biti štetne.

NACIONAL: Je li jasna nova klasifikacija stručnih muzejskih zvanja? Čini se da neke struke s manjom specijalizacijom dobivaju veće ovlasti.

Nacrt predviđa novo “stručno muzejsko osoblje”, kao što su voditelj marketinga, viši savjetnik za marketing, savjetnik za marketing, zatim voditelj odnosa s javnošću, viši savjetnik za odnose s javnošću, što je presedan u europskoj muzejskoj praksi. Da stvar bude zanimljivija, ta marketinško-PR-ovska zvanja ulaze u sastav stručnih vijeća muzeja, kao što u stručna vijeća ulaze i muzejski tehničari, osoblje s uglavnom srednjom stručnom spremom, a često i samo s osnovnom školom. Iz nabrajanja koja sve zvanja čine stručna vijeća isključeni su knjižničari, oni su tek usput spomenuti, a, što je također opasan presedan, budući da je riječ o visokostručnim osobama, čak i oni s doktoratima, koji čuvaju i istražuju najdragocjenije segmente muzeja, knjižno blago koje je ravno svakoj drugoj muzejskoj zbirci. Za manje upućene htio bih reći kako stručno vijeće muzeja određuje ključne poslove ustanove, profil muzeja. Nameće se nužno pitanje kako tehničari s osnovnom ili srednjom školom, koji se ponekad u muzeju zaposle posve slučajno, baš kao i oni koji se bave marketingom i odnosima s javnošću, mogu unapređivati stručni aspekt jednog specifičnog organizma kao što je muzej? Ja tu vidim smicalicu. Sva ta novouspostavljena zvanja relativiziraju ona primarna za rad muzeja i galerija, a njihovi glasovi imaju istu vrijednost kao i glasovi kustosa koji su najstručniji tim muzeja, koji vode zbirke, priređuju izložbe itd. Ti glasovi ne samo da definiraju rad i profil ustanove, nego su podjednako važni i u upravljanju muzejom. Zna li se, međutim, jedna banalna činjenica koja se tiče najužeg ministričina tima, mnoge se nedoumice glede Nacrta mogu razumjeti u drukčijem svjetlu. Naime, pomoćnica ministrice Jurić-Bulatović, nadležna za muzeje, galerije i arhive, po struci je politologinja s magisterijem iz marketinga, čiji se dosadašnji poslovi u muzejima nisu tretirali kao stručni rad pa je upitno odakle joj ingerencije da raspravlja o tako osjetljivim stvarima, a pritom isključuje javnost i struku. Ako je nekim segmentima struke, kao što je Hrvatsko muzejsko vijeće, tijelo koje djeluju pri Ministarstvu, i bila poznata izrada Zakona, čemu skrivanje dokumenta od javnosti? Čemu obmanjivanje? Zašto svega toga nema na stranicama Ministarstva kulture?

Zvonko Maković na pripremama retrospektive Julija Knifera u MSU | rujan 2014

NACIONAL: Što će se dogoditi ako se u Saboru izglasa taj prijedlog Zakona o muzejima?

Bila bi to katastrofa za čitavu muzejsko-galerijsku djelatnost u Hrvatskoj. Bio bi to, u nekim aspektima, presedan i kad je europska muzejska praksa u pitanju.

NACIONAL: Već ste i prije kritizirali rad Ministarstva kulture i isključivost u donošenju odluka. Odbija se financiranje retrospektivnih, tematskih izložbi i monografija od nacionalnog značaja, a potiču diskutabilni off alternativni programi koji ni po inozemnim kriterijima više nisu nekakva avangarda ili alternativna scena. Otkud takva samovolja, jer se za preporuke o financiranju ne poštuju čak ni zaključci kolega iz Vijeća?

Da se razumijemo, ja se kritičkim osvrtima na rad Ministarstva kulture ne bavim od jučer, to jest od mandata ministrice Andree Zlatar Violić, s kojom se i dugo poznajem, i to dobro, jer smo iz iste akademske zajednice, s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a njezin znanstveno-nastavni i književni rad iznimno cijenim. Moji kritički napisi, i prije, a osobito sada, imaju jedan jedini cilj – upozoriti na propuste koji se ne bi se smjeli događati. Činjenica je, međutim, da se u sadašnjem mandatu za kulturu iz proračuna izdvaja najniži procent koji se ikada izdvajao, ne samo u Hrvatskoj. A znam da postoje mehanizmi kojima bi se ta sramotna praksa mogla izbjeći. Razlog zašto se ne potiču projekti od nacionalnog značenja, razlog zašto se novac često rasipa na nešto što nema apsolutno nikakva odjeka pokazuje da se ne uspijevaju stvoriti mehanizmi koji bi odredili prioritete, i trenutačne i dugoročne, i lokalne i nacionalne, pa i šire. Zaboravlja se notorna činjenica da je Hrvatska danas dio jednog kompleksnijeg političkog, pa valjda i kulturnog sustava, a to je EU. Od toga ne samo što nismo nimalo profitirali, nego smo samo pokazali vlastitu trapavost, nesposobnost da se nametnemo i učinimo prepoznatljivijima. Znam da vani uopće nismo nepoželjni i da bismo se uz malo truda i malo znanja itekako mogli nametnuti kao relevantan kulturni faktor. Ako baš i ne u prvo vrijeme onako kako to uspijevamo u turizmu, ali sigurno ne i puno manje nego u turizmu. Uostalom, ne vidim zašto se ne bi mogli povezivati sektori, nacionalni resursi, jer bi novac ionako ulazio na isto mjesto, u državni proračun.

NACIONAL: Kako se struka dovela u takvu poziciju da ju vlast ne uvažava i ne poštuje? Je li to zato što mnogo raznih stručnjaka živi od dotacija za svoje projekte upravo iz Ministarstva kulture?

Ma nemojmo baš preuveličavati značenje, pa ni odgovornost samo Ministarstva kulture. Ima više faktora koji nas, kao kulturu, degradiraju. Nemojte imati iluzija da se na lokalnoj razini posluje bolje, imao sam i imam iskustva u tome. Međutim, odgovornost Ministarstva, pa i opasnost, i jest u tome što se ono želi nametnuti kao dominantna sila. Pa vidite što se sada događa sa Splitskim ljetom, a što se sve događalo s imenovanjem intendanata narodnih kazališta. I ne samo intendanata, nego i ravnatelja muzeja, arhiva. U raznim se gradovima događaju strahote upravo stoga što Ministarstvo kulture nastoji biti vrhovni arbitar. Posljedice takve politike osjećat ćemo dugoročno, ali nedvojbeno je odgovoran i svaki djelatnik s područja kulture ponaosob. Samo su rijetki dizali i dižu glas, ne ustežu se voditi sudske sporove s ministricom i njezinim timom i dobivati te sporove, a ipak se ništa ne mijenja, jer je sustav i na zakonodavnoj razini očito neučinkovit.

NACIONAL: Smatrate li da se pravi, odgovorni intelektualci moraju baviti kulturnom politikom, jer se u protivnom ona kontinuirano bavi njima?

Odluku o tome prepuštam svakomu pojedinačno, nikad nisam htio nametati svoje stajalište, a ono je uvijek bilo jasno – da se ne smijem miriti s onim za što znam i osjećam da donosi opću štetu, a naposljetku i meni osobno. Prije nekoliko godina ušao sam aktivno u politiku i nakon četverogodišnjeg mandata shvatio da je ipak mnogo uspješnije djelovati izvana, jer sam bio neovisan, izvan stranačkoga sustava i nisam iza sebe imao mehanizme koji bi nužno podržavali ono za što sam se zalagao. Drugim riječima, trebala mi je ogromna energija da stranačke blokove uvjerim kako su moji prijedlozi dobri čak i za njih, a to jako iscrpljuje.

NACIONAL: Je li istina da je projekt nove zgrade Hrvatskog povijesnog muzeja obustavljen i da je propao?

Ne znam točno što je sada sa zgradom Hrvatskog povijesnog muzeja, no znam da sam prije tri godine javno progovorio o obustavi njene gradnje, točnije, kompleksne adaptacije bivše zgrade Tvornice duhana Zagreb. Pisao sam više puta o tome i govorio na televiziji i radiju. Nakon jedne takve kampanje vidio sam kako je zamjenik ministrice kulture Berislav Šipuš sazvao tiskovnu konferenciju i rekao da je Ministarstvo izdvojilo 300.000 kuna za nastavak radova. Tih 300.000 kuna nije apsolutno ništa za tako sveobuhvatan projekt koji je teško oštećen čim su prekinuti intenzivni građevinski radovi, koji su u vrijeme ministarskih mandata Bože Biškupića i Jasena Mesića odlično uznapredovali. Dakle, dolaskom sadašnjega tima u Ministarstvo ne samo što su prekinuti radovi na tom projektu, nego ni neki drugi muzeji u Hrvatskoj nisu ušli u funkciju. Recimo, Muzej Vučedol potpuno dovršen i prazan stoji već nekoliko godina, okružen je korovom, bez pristojne ceste koja bi ga povezala s dva odlično uređena muzeja u susjedstvu, u Vukovaru i Iloku. Od sredine kolovoza do sredine listopada bio sam tri puta u Vučedolu i u listopadu ušao u samu zgradu koja je bila otvorena, a na podu su bili deseci plastičnih posuda u koje je kapala voda. Prije nekoliko mjeseci čitam kako se hitno moraju dovršiti tri muzeja, za što se izdvaja 20 milijuna kuna, očito iz rebalansa, i to za muzej u Vučedolu, zatim u Kninu i Sinju. Sve to, kako sam shvatio, treba biti gotovo do 5. kolovoza 2015. Danas smo u drugoj polovici veljače, ja nisam nikakav građevinski stručnjak, ali znam da bi, ako se za pet mjeseci i dovrši ono što je obećano i za što je samo u završnoj fazi izdvojeno 20 milijuna, to bilo strašno. Sve što se radi na brzinu, po jeftinoj politikantskoj direktivi, košta enormno mnogo, donosi samo štetu i ostavlja pogubne posljedice.

NACIONAL: Što biste prvo rješavali u arhitektonsko-urbanističkom kontekstu u Zagrebu? Koje su slabe ili zanemarene točke urbanizma?

Ne može se generalizirati i reći da je sve loše. Postoje brojni dobri primjeri, od interpolacija do stambenih blokova koji niču širom grada. Postoje, međutim, i stambeni konglomerati koji su strašni iz bilo kojeg aspekta. Uzmimo, na primjer, Špansko, pa Jelkovec, i usporedimo to s planski rađenim naseljima kao što je Trnsko, meni osobno najkvalitetnije zagrebačko naselje u posljednjih pola stoljeća.

Prije se vodilo računa o javnim prostorima, a danas se oni reduciraju do nepodnošljivosti i kuće se nižu jedna uz drugu s minimalnim udaljenostima, lošim pristupnim cestama, da ne spominjem parkirališta, a pogotovo dječja igrališta, knjižnice, društvene domove. Ili, drugi primjer, a tiče se najužeg središta Zagreba. To što se dogodilo s Muzičkom akademijom i Trgom maršala Tita ispred Akademije i Bolléove zgrade Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt nešto je što odaje vrlo niske arhitektonske i urbanističke standarde današnjeg Zagreba. U tom nabrajanju htio bih istaknuti i doprinos arhitekta Silađina, dakle Mesničku ulicu, pa dio Stare Vlaške s onim neartikuliranim trgom na kojemu dominira najveći kiparski kič koji se pojavio u Zagrebu. Svojedobno sam bio u uredništvu, nažalost, prije par godina ugašenog časopisa Čovjek i prostor i radili smo svojevrsnu antologiju arhitektonskih promašaja. Birali smo realizirane projekte prema kategoriji “prelijepoga”, dakle, kičeraja koji je tih kasnih 1990-ih preplavljivao naše prostore. Bilo bi korisno obnoviti sličnu antologiju.

NACIONAL: Izvrsno ste upućeni u europsku i svjetsku umjetničku scenu i fenomene, vaši interesi daleko prelaze usko područje likovnih umjetnosti, arhitekture, protežu se na književnost, kazalište, glazbu. Vama se zaista ne može ništa podvaliti u estetskom kontekstu. Izazivate li zbog toga bojazan predstavnika vlasti?

Meni nipošto nije cilj zastrašivanje, a najmanje da me se itko boji, pa ni vlast. Nastojim se ponašati kao slobodan čovjek koji ima neko znanje, neke stavove i argumente za njih, a ako to nekoga vrijeđa, to nije moj problem. Drugim riječima, uvijek sam htio vjerovati da živim u demokratskom sustavu u kojemu dobro obrazloženi argumenti ne bi nikoga smjeli zastrašiti. S druge strane, nikada me nisu fascinirale veličine, pogotovo lokalne, i vjerovao sam, kao i sad, da Hrvatska ima dovoljno vrijednosti koje su kompatibilne s općim, europskim vrijednostima. Nisam podilazio lokalnim ukusima, jer u njih ne vjerujem, nego sam sve odmjeravao s visoko postavljenim standardima. Ako se netko ili nešto ne uklapa u te standarde, to zaista nije moj problem. Sučeljavanje argumenata, pa i polemike, uvijek su dobrodošli alati za snaženje demokracije.

NACIONAL: Prošle vam je godine objavljena knjiga “Tabula rasa”, u kojoj obrađujete kratkotrajan i radikalan fenomen primarnog i analitičkog slikarstva iz 1970-ih. Jeste li zadovoljni time kako je primljena kod publike?

“Tabula rasa” izišla je nakon što sam godinu prije priredio istoimenu izložbu u Gliptoteci koja je, u ime HAZU, i nakladnik knjige. Iskreno, potpuno sam svjestan zašto se o toj knjizi, pa i o toj umjetnosti ne piše mnogo, nisam to ni očekivao. Knjigu sam napisao uz svesrdnu pomoć svojih prijatelja umjetnika Damira Sokića i Ante Rašića, koji su bili protagonisti uprave te umjetnosti 1970-ih i kojima sam, kao i mnogim drugima, tada priređivao prve izložbe. Nakon što je izložba dovršena, počeo sam pisati predgovor za katalog i shvatio da je izazov velik, a pisanje mi je išlo od ruke kao rijetko kada i nastala je knjiga od 250 stranica. Imao sam promocije knjige u Zagrebu, u Osijeku, nedavno u Splitu, uskoro ću imati u Puli i raduje me kako je tema knjige, unatoč krajnjoj hermetičnosti i radikalizmu slikarske prakse kojom se tu bavim, ipak vrlo dobro prihvaćena u krugu osjetljivijih i zahtjevnijih čitatelja.