PRVAKINJA DRAME HNK U SPLITU za Nacional govori o fašizaciji hrvatskog društva, o Oliveru Frljiću kojemu daje podršku u njegovu provokativnom političkom teatru, o političkoj ljevici, ćirilici i jugonostalgiji te kazalištu

Nacionalna dramska prvakinja i prvakinja Drame splitskog Hrvatskog narodnog kazališta Zoja Odak osoba je čije se riječi osobito cijene u kulturnim krugovima. Poznata je po tome što uvijek jasno i rječito izražava svoj stav, i to vrlo često suprotstavljajući se dominantnim trendovima u javnosti, svjesno se izlažući kritikama i osobnim neugodnostima. Strastvena je zagovarateljica građanskog aktivizma i javno podržava akcije koje idu u prilog osobnim slobodama. Artikulirano i precizno za Nacional je prokomentirala pritiske i prijetnje koje doživljava redatelj i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci Oliver Frljić. Zoja Odak je potpuno zgrožena riječkom situacijom: upravo dok su lokalne braniteljske udruge organizirale još jedan prosvjed nazvan “Marš odgovorne slobode”, ona je iz Splita Frljiću pružila jasnu i nedvosmislenu podršku.

“Što se mene tiče, smatram da trebamo biti jako zabrinuti za slobodu umjetničkog izražavanja u Hrvatskoj, ali i za samu slobodu govora. Ona u svakom slučaju mora biti potpuna, pogotovo ako se koriste i argumenti, kao što je slučaj kod Frljića. Čak i ako je u pitanju provokacija – što on radi, to je jasno – i ona je na svoj način umjetnički dokument, nešto poput dokumentarca u filmskoj umjetnosti”, kazala je Zoja Odak za Nacional.

“Frljić je ‘oscenčio’ neke probleme koji tangiraju njega, ali i svakog demokratski nastrojenog čovjeka i umjetnika. Pogotovo jer je atmosfera u našem društvu u zbilja kritičnoj fazi: ono je potpuno podesničarilo, sa svih strana izviru izljevi bijesa, netolerancije, nebrige ili pasivnosti, pa čak i izgredi – od nogometa do kazališnih priredbi i predstava. Po svemu sudeći Frljićev problem je što radi stvari kojima dira krugove ljudi koji zapravo žive u prošlosti, cijele strukture društva koje još uvijek žive u devedesetima. Ako ne i u vremenu prije toga”, smatra splitska glumica. Pri tome je ona potpuno jasna: kaže da prije svega misli na srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, koja apsurdno ima manja prava u odnosu na doba kada je zemlja vodila pregovore o približavanju Europskoj uniji. “Gdje mi uopće idemo, pa to je da vam pamet stane! Da ne govorim o nekim drugim društvenim vrijednostima”, razočarana je Zoja Odak. Prijetnje Frljiću bile su tek jedan od povoda za razgovor u komu se diskutiralo o dosta sumornom trenutku u hrvatskoj kulturi te centralizaciji države i nadirućoj fašizaciji hrvatskoj društva, koju ona prepoznaje u sve češćim i sve intenzivnijim incidentima i protucivilizacijskim ispadima.

NACIONAL: Je li neobično da se divljanja desnice događaju u Rijeci, jednom od rijetkih gradova koji je dosad bio na glasu kao vrlo tolerantan i otvoren?

Smatram da je Rijeka i dalje vrlo otvorena, čak i da je jedini grad u kojemu bi sličan profil umjetnika uopće mogao egzistirati. Prije svega zahvaljujući gradonačelniku, ali i ostalim gradskim strukturama koje definitivno nisu nazadne – već upravo suprotno, nastoje držati vrlo visok prag otvorenosti i “dozvoljenosti”. A ovi koji se skupljaju i arlauču ispred nacionalne kazališne kuće, očito imaju neke svoje traume koje ih tište, ali Frljića bi ipak trebali demantirati na drugi način. I dokumentarno i životno. On je otvorio jedan dio povijesti, drugu stranu istine koja se već dvadeset godina zatomljuje pa onda demagogija radi svoje i zavlada masovna psihologija “tko je koga napao”. To je demagogija “bukarinog tipa”, o čemu je Ivo Brešan govorio još u sedamdesetima.

Dakle, važno je naglasiti da Frljić progovara o stvarima o kojima ne čujemo ništa ni od ove neprincipijelne vlade. Pa pogledajte što se događa oko ćirilice, povijesnog hrvatskog pisma! To treba rješavati vlast, a ona eskivira – neprestano traje nekakvo predizborno vrijeme, odumire svaki civilizacijski i demokratski napredak u ovoj zemlji.

NACIONAL: Jeste li uznemireni zbog klime koja u zadnje vrijeme vlada u društvu?

Tragično je što će nove generacije odrastati i formirati se u atmosferi mržnje, što će gledati hajku na ljude koji nastoje zaštititi manjine i vjerojatno neće ni shvatiti pravilo da manjine različitih vrsta uvijek vuku zemlju naprijed. A što je s drugim institucijama, zašto se ne oglašavaju? Znam da je iluzorno i možda utopistički to očekivati, ali zašto se ne bi oglasilo Udruženje dramskih umjetnika i tom dijelu javnosti jednostavno poručilo – ostavite čovjeka na miru, on ima pravo raditi što želi i baviti se svojom profesijom, svojim pozivom. Licemjerje i netolerancija stvaraju atmosferu koja je za ljude potpuno pogubna, jednostavno nemamo čak ni zdravu klimu u kojoj bi svatko mogao raditi ono što želi i što mu je dužnost, njegov posao. Situacija je dosta kontaminirana, a u ovom slučaju navela bih i hajku koja se provodi nad Miloradom Pupovcem. Tako se zatvara krug koji odiše militarizacijom.

• ‘HRVATSKA IDE UNATRAG.Još nam samo nedostaje spaljivanje vještica! Hrvatska danas živi u sintezi verbalnog domoljublja, Domovinskog rata, branitelja i Crkve’

NACIONAL: Upravo je Frljić imao velikih problema i u Beogradu, kada je pokušao postaviti predstavu o ubojstvu Zorana Đinđića.

To samo dokazuje da bi se na cijelom prostoru bivše Jugoslavije trebalo otvorenije razgovarati i biti transparentan, priznati sve prljave i bolne stvari koje su se dogodile. To je pitanje snage. Dakako da nijedna od naših država nije Njemačka – nažalost – ali ne moramo biti ni Vatikan pa četiri stotine godina čekati da se nekome ispričamo. Osim toga, ono što me užasno živcira u ovim vremenima jest korištenje psihologije mase. Niti me zanima niti je dobro i konstruktivno da mi netko drugi propisuje koliko ću voljeti vlastitu zemlju. Svatko ima pravo ne voljeti, pa čak i vlastite roditelje ili djecu! Takvo eksplicitno izazivanje i propisivanje što treba voljeti i poštovati – pa to je na svoj način doktrina prisile, psihologija totalitarizma.

NACIONAL: Dio kulturne javnosti Frljiću zamjera preveliku doslovnost, ali i vrlo neuobičajena sredstva provokacije. Mogu li se ona u nekim slučajevima protumačiti kao najobičniji PR?

O njegovim metodama možemo raspravljati, ali to ni u kojem slučaju nije u prvom planu niti treba biti. Bukvalni simboli zbilja nekome mogu smetati, ali to je jednostavno njegov stil koji u sebi nosi određenu dozu mazohističkog ekshibicionizma. Nije lako sve to izdržati. Pitanje je estetike ponekad pokušati objasniti stvari bez korištenja doslovnih simbola, ali u ovom slučaju radi se o stilu koji bode oči. Uostalom, o ukusima se ne raspravlja. To je jednostavno Frljić: on provocira i na svoj način želi biti plastičan kako bi ovi manje pismeni ljudi – koji se ne zamaraju previše ni povijesnim činjenicama ni samom školom i obrazovanjem – možda malo lakše shvatili. Voljela bih da koji put navrate u kazalište prije nego što sebe pokušaju staviti u ulogu arbitara. A one druge, kompetentne kritičare zapitala bih – zašto bi to bilo grozno? U svakom slučaju nije oportuno i nije lako; masa se sakrila u mišje rupe, on je usamljen i pitanje je koliko može izdržati tu hajku.

I ne može se samo kazati: on je sam to tražio. Ne, postoji bezbroj načina i prilika za argumentiranu kritiku, ali osobno se grozim svih prijetnji i nasilja. Treba naglasiti i da ništa od toga ne znači da loše želimo svojoj zemlji i svojim ljudima, dapače. Samo bismo svi morali shvatiti da od hipokrizije i takvog načina življenja u prošlosti, jednostavno rečeno, nema “leba”. Nema ni snage ni pameti.

NACIONAL: Ovogodišnje Splitsko ljeto, stara i ugledna manifestacija, proteklo je u znaku bitke za mjesto ravnatelja i smanjenja državnih sredstava, nakon što Split nije prihvatio kandidatkinju Ministarstva kulture. Je li to znatno osiromašilo i njegov repertoar?

Da, jasno je da je na program Ljeta znatno utjecao financijski faktor, ali još više od toga i ono natezanje oko imena ravnatelja. Izgubilo se vrijeme u raspravama umjesto da se bavilo programom i repertoarom, a otpao je “Mletački trgovac”, jedna sjajna predstava i Shakespeare koji bi savršeno “legao”.

Ispalo je sve po onoj “koliko para, toliko muzike”, a ja ću se ipak pomalo distancirati od dominantnog razmišljanja u Splitu i kazati da mi je žao da je došlo do takve vrste nesporazuma na relaciji sa Zagrebom. Uvijek se negdje u zagradama to stavlja u kontekst centralizacije, no uvjerena sam da će Ministarstvo kulture ubuduće pomagati Splitsko ljeto kao drugu najstariju ljetnu kulturnu manifestaciju u državi.

NACIONAL: No ipak je upravo Ministarstvo kulture smanjilo sredstva kao svojevrsnu odmazdu jer Split nije prihvatio njihovu kandidatkinju Senku Bulić.

Ne bih uopće razmišljala i razgovarala u takvim terminima, nisam sklona tom načinu postavljanja stvari. Važno je da Splitsko ljeto ne bude manifestacija strogo lokalnog karaktera i da još snažnije iskoči iz tih okvira. I to u svakom segmentu: pa u prošlosti je u Split dolazio ogroman broj umjetnika koji bi čak boravili isključivo u gledateljstvu, samo kako bi pratili što se to događa na festivalu. A da ne govorimo o produkciji, pa čak i broju i profilu akreditiranih novinara.

NACIONAL: Kako gledate na rad intendanta Gorana Golovka koji je nekim čudom imenovan političkim konsenzusom?

Još uvijek je zapravo prerano, ali definitivno mogu kazati da se radi o finom i obrazovanom dečku. Nije nekakav kavgadžija, nego djeluje dosta umirujuće. Pravi je diplomat.

NACIONAL: U odnosu na prethodnike?

Uh, to ne treba ni spominjati! U usporedbi s onim što je HNK Split dosad preživio, Golovko je “rože fiori”. Jasno, osnovno pitanje u budućnosti bit će hoće li kazalište dobiti priliku povećati svoje kapacitete i kadrove, koliko će pojačati suradnju izvan Splita…

NACIONAL: U splitskom kontekstu ti ciljevi obično se uvijek mjere aršinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je pod intendantom Ivicom Restovićem u, objektivno rečeno, provinciji izrastao vrhunski, respektabilan teatar. Je li to danas uopće moguće?

Kratko i jasno, ne. Društvene okolnosti i kontekst naprosto su radikalno drugačiji, a živimo u vremenu koje nije baš izuzetno kreativno jer se i samo društvo i ljudi bore za goli opstanak. Restović je bio sjajan i sposoban čovjek, ali povrh svega imao je ekipu u kojoj se nije znalo tko je bolji. Ne samo u glumačkom aspektu: bili su tu i Bareza, i Šutej, i Brečić, i Foretić… Gledajte, pa kazališne plakate u to doba radio je Boris Bućan! Dakle, prava istina je da se u to doba zbilja nadvladao provincijski štih i stvorilo jedno moćno kazalište.

NACIONAL: Smatrate li da je kompletna hrvatska kultura danas prilično zapuštena?

Takva je situacija. Rat i postratno doba učinili su svoje i naplavili svega i svačega, neke vrijednosti su se pomiješale, dok su se druge stanjile pa čak i nestale. U kulturi jednako kao i u životu. Uvijek je vrijeme za umjetnost i naravno da ona nikada neće potpuno splasnuti i ugasiti se. Ali prilike definitivno nisu bajne, a ne postoji ni neka velika konkurencija jer su svi suviše bliski. Naravno, postoje pojedinci i trenuci koji stvore sjajne, izvanredne predstave – ali morali bismo težiti stvaranju samog kazališta kao kreativnog pojma vremena. To treba biti slijed dobrih i kvalitetnih ostvarenja, a ne slijed slučajnosti.

NACIONAL: Posljednjih mjeseci i godina otvoreno tvrdite da u Hrvatsku na mala vrata nadire fašizam. Tko je za to odgovoran?

Ja ga osjećam kao galopirajuću a opet tihu atmosferu, vidim ga u nacionalističkoj desnici. Jednostavno nije moguće da se nije našao ama baš nijedan svećenik ili župnik koji je svojim vjernicima i mladim ljudima s oltara poručio da ne crtaju grafite kojima povezuju ustaško ‘U’ s katoličkim križem. To bi bilo njihovo pravo poslanje, a nigdje nismo čuli ni jednu jedinu riječ.

Na konkretnim primjerima vidi se da Hrvatska ide unatrag, no to nije ništa novo. Imamo apsurd s ćirilicom, jednako kao i s odvojenim školama za Srbe i Hrvate, imamo lov na novinare, kukaste križeve, arlaukanje na ulicama… Još nam samo nedostaje spaljivanje vještica! Hrvatska danas živi u sintezi verbalnog domoljublja, Domovinskog rata, branitelja i Crkve; to su četiri poluge koje se koriste kako bi se blokiralo neistomišljenike, a sve skupa podsjeća na dramatičnu indoktrinaciju. Dok u stvarnosti, jedini stožer koji nam treba jest onaj za dekontaminaciju.

NACIONAL: Deklarirali ste se kao uvjerena ljevičarka.

Da, ali pri tome mi ne pada na pamet da ljevičarstvo mjerim hrvatskim aršinima. Imam nešto širu percepciju, zanima me što se događa u Španjolskoj, Francuskoj, Grčkoj…

NACIONAL: Imali ste velike pohvale na račun Sirize i Ciprasa. Kako danas gledate na razvoj situacije u Grčkoj i je li vas Cipras razočarao?

Hm, čini mi se da se trenutno radi o preslagivanju. Jasno je da on nije mogao ispuniti sve obećano, pogotovo u vrlo kratkom roku, ali je jasno i da nije lažac nego liderska ličnost. I drugo, imao je petlju podnijeti ostavku i ići na nove izbore, a to nije mačji kašalj. Čini mi se da se i dalje istinski zalaže za radnike i ima tu socijalnu dimenziju; bez obzira na umjereno razočaranje, nemam dojam da se nije snašao. Nije lako u kratkom vremenu izboriti se za sve ciljeve, ali opet, ne treba ni ići u beskraj…

Kod nas je situacija kao svojedobno u Španjolskoj: imamo dvije stranke oko kojih se natežemo već dvadeset godina. Jasno je da se svugdje trguje, koalira i sklapa kompromise – to je jednostavno politika – ali ljevica ima dužnost sačuvati ideju i barem malo svojih ideala, neka osnovna načela. Nažalost, ona u Hrvatskoj nema lidera pa se ljudi neprestano iznova okreću povijesnim ličnostima i vraćaju se natrag u prošlost. Svaka čast najviše desetorici ministara i zastupnika, ali to nije ljevica nego ono famozno “neodlučno možda”, pojačano hordama diletanata i karijerista.

Dakle, da se vratim na prethodno pitanje o mom ljevičarstvu: ta humanistička opcija meni je svakako bliska jer sam tako i odgojena, barem da ne dijelim ljude ni po kakvim osnovama, a najmanje da brojim njihove eritrocite. Možda je zato Frljić meni drag, dok nekim ljudima kida živce upravo zato što ne mrzi i ne broji eritrocite. Sigurna sam da danas u Hrvatskoj više ne postoje ni jugonostalgičari; postoje samo NDH-nostalgičari i desnica koja nema potpuno urbane oblike i jednostavno nije intelektualno dorasla. Oni možda mogu dobiti vlast, ali po svom biću nisu pobjednici.

NACIONAL: Mislite li na HDZ?

Naravno. Pa je li normalno da stranka koja pretendira na vlast zabranjuje korištenje ćirilice koju je prije nekoliko godina sama uvela? Je li normalno – osim možda u Sjevernoj Koreji – da se u jednom danu u stranku učlani pet tisuća ljudi i da se sama stranka time hvali?!

To je naprosto grozomorno: tim činom dobili smo plejadu mladih ljudi koji će za pet godina biti programirani da djeluju po ustaljenim principima u našoj politici i izrodit će se u mlade karijeriste koji će samo gledati kako negdje ugrabiti posao.

• ‘NIJE MOGUĆE DA NEMA SVEĆENIKA koji vjernicima nije rekao da ne crtaju grafite kojima povezuju ustaško ‘U’ s katoličkim križem. To bi bilo njihovo poslanje’

NACIONAL: S druge strane nalazi se Zoran Milanović…

… koji ima drskosti izjaviti da ne zna tko je Vjeran Zuppa. To je apsolutno jezivo! Kao i većina njegovih ljudi, on ne zna ni komunicirati – ali ne treba mu PR, neka malo promatra državnike poput Angele Merkel i neka krene u kakvu diplomatsku školu.

NACIONAL: Ali on je kao politički kadar ponikao upravo u diplomaciji.

Tim gore, to je samo dokaz o kakvom antitalentu se radi. Naravno, uoči izbora njegov PR će sada izmijeniti uloge Dr Jekylla i Mr Hydea, no bolna činjenica je da on uz sebe nema ni ekipu jer je osim tih nekoliko časnih ljudi, eliminirao sve jake i ugledne ličnosti. A to nije inteligentno i pokazuje da premijer jednostavno nema politički instinkt.

NACIONAL: Ovih dana snažno se isprofilirao ministar financija Boris Lalovac. Kako gledate na njegovu bitku s bankarima?

Taj mali je očigledno sposoban, ali ponavljam da ih je zaista jako, jako malo. Čini mi se da se Lalovac uhvatio pravih stvari i spoznao da nas banke i lihvari kolju – to može biti nepopularno, pa čak i opasno, ali dojam je da imamo jednog odlučnog ministra.

NACIONAL: I sami ste se nedavno politički angažirali kada ste na lokalnoj razini podržali povjesničara Dragana Markovinu i njegovu listu za Gradsko vijeće Splita. Imate li neke ozbiljne političke ambicije?

Ne, nemam. Radilo se o simboličnom angažmanu kojim sam željela iziritirati razne Luke Podruge, ali i podržati neke divne ljude koji postoje izvan dviju velikih stranaka. Hrvatska ima fantastične i pametne politologe, novinare, stručnjake raznih profila koji po svom mentalitetu, mirnoći, pameti i sposobnosti izgledaju kao da žive u srcu jedne Njemačke, Francuske ili Švedske. Hrvatska, nažalost, bježi od njih.

Prošli smo rat i punih dvadeset godina nalazimo se u beskrajnoj tranziciji, ne prolazimo ni revoluciju ni evoluciju. Sve to govorim jer bih htjela da moja djeca i unuci žive normalno i civilizirano, da jednom konačno prevladamo ovaj grozni rodbinski i plemenski sustav.