Nimalo slučajno, 30. svibnja, baš u subotu, koja je od tih prvih dana disco groznice postala sinonimom za ludi provod, otvorena je izložba zanimljive tematike i jednako intrigantna naslova ‘Druga strana groznice subotnje večeri / Socijalistička disco kultura 1977.-1983. / Utjecaji, uzori i inovatori’. Njen autor Željko Luketić odlučio je tako odgovoriti na niz pitanja o pop kulturi na ovim prostorima s težištem na discu. Primjerice, tko je ‘kriv’ za razvoj disca u SFR Jugoslaviji, toga neistraženog fenomena što su ga prezirali oponenti iz tabora kontrakulture? Zašto se disco smatrao reakcionarnim i zbog čega je njegovo oživljavanje danas važno? Jesmo li 1970-ih bili brzopleti i površni u osudi muzičkoga stila, koji je za svoje izvođače u jednom trenutku postao lakoglazbenim, komercijalnim teretom? Mapirajući presudne utjecaje, događaje i izvođače koji su importirali disco u tadašnji, barem nominalno samoupravni, socijalizam SFRJ, Luketić je izložio niz artefakata iz razdoblja od 1977. do 1983., koji su na osebujan način označili tu specifičnu popkulturnu epohu, zanemarivši punk, novi val i druge glazbene smjerove, a usredotočivši se isključivo na disco.

 

• ‘Legendarne komisije za šund često su neovisno o žanru rabili složenicu disko-šund, kojom se označavao glazbeni proizvod koji će biti oporezovan. Bila je to svojevrsna cenzura’

• ‘Disco uspostavlja ženu kao samosvjesno seksualno biće. U discu žene biraju, a muškarci mogu biti čak i objekti. Uvedena je i gay ikonografija’

• ‘Nasuprot vrijednostima partije, ideologiji udruženog rada i komunističke oskudnosti, disco je promicao nepatvoreni hedonizam’

 

NACIONAL: Kako ste uopće došli na ideju da se posvetite disco groznici u socijalizmu? Što vas je navelo na taj projekt?

Prikupljajući građu za albume ‘Ex Yu Electronica’ i ‘Electronic Jugoton’, naišao sam na brojne domaće izvođača koji su se okušali u disco glazbi. Razdoblje od 1977. do 1983. bogato je izdanjima koja koketiraju sa svjetskom plesnom groznicom. Trend je u svijetu završen 1979. javnim spaljivanjem ploča i demonstracijama u Chicagu, no u Jugoslaviji se osjećao još nekoliko godina. Zaživio je i kao sinonim, ne samo za glazbeni žanr, nego i za mjesto izlaska, a, još važnije, i za šund. Legendarne domaće komisije za šund, kao i novinari, često su neovisno o žanru rabili složenicu disko-šund, kojom se označavao glazbeni proizvod koji će biti oporezovan i – biti skuplji. Bila je to svojevrsna cenzura, kojom se izvođače htjelo obeshrabriti u izdavanju ‘nepriličnih’ sadržaja. Utjecaji disca, međutim, bili su važniji i dugoročniji, a za neke ploče iz toga vremena, poput ‘Yu Disco Express’ Igora Savina, danas kolekcionari izdvajaju stotinjak eura. Slično je bilo i s elektroničkom glazbom u bivšoj državi, još jednim segmentom popularne kulture koji je posve zanemaren i neistražen, a i dalje proklizava u kanonima povjesničara. Nije riječ o 1980-ima, novom valu, kavani pred kojom su se okupljali akteri. Naravno, disco kao omrznuto razdoblje 1970-ih baš je zbog svog ‘reakcionarnog’ statusa privlačan za istraživanje.

NACIONAL: U najavi izložbe postavili ste pitanje tko je ‘kriv’ za razvoj disca u Jugoslaviji. Pa tko je ‘kriv’?

Utjecaji disca su brojni. U društvenom konceptu upravo je ta glazba prekinula plesnjak kao mjesto okupljanja rock i pop kulture. Pojavom tog glazbenog žanra, diskoteke su poprimile svoj današnji oblik, ples je postao izraz seksualnosti, ponajprije za žene. Ne treba zanemariti ni LGBT zajednicu, jer disco je nastao u američkim gay klubovima 1970-ih. Koncept je preuzela kulturna srednja struja, no bez uvažavanja tih underground značajki. Još od znanog hita Donne Summer ‘Love To Love You Baby’, koji je skandalizirao javnost 16-minutnim glazbenim orgazmom i stenjanjem, novitet je bila upravo središnja uloga žene i njezine osviještene spolnosti, posve suprotno mačističkom statusu rock ‘n’ rolla, u kojemu su muškarci bili glavni. Disco uspostavlja ženu kao popkulturno samosvjesno seksualno biće i, još važnije, koje se na plesnom podiju pojavljuje kao ravnopravna partnerica, ona koja bira, koja ne mora uvijek biti birana i koja od njega, primjerice, želi samo kratku noćnu aferu. U discu žene biraju, a muškarci mogu biti čak i objekti. Village People i slični uveli su u srednju struju sadržajnu i vizualnu gay ikonografiju, što ih nije omelo u probitku, pa čak ni u tome da ih s većim zakašnjenjem na Snježnu kraljicu 2006. dovede Janica Kostelić. Na plesnim natjecanjima poput zagrebačke Disco Štrukle često su pobjeđivali pripadnici etničkih manjina, ponajviše Romi i Albanci, što je inkluzivni moment bez presedana u našoj pop kulturi. Naposljetku, disco je u klupski moment uveo i DJ kulturu, koncept miksanja glazbe na tempo i takt, što je opstalo do danas. Upravo ti ‘krivci’, poput Donne Summer, Village Peoplea, Amande Lear, Grace Jones, Johna Travolte i drugih, koji su tadašnju Jugoslaviju ‘zarazili’ discom, predmet su prvog dijela izložbe.

NACIONAL: Disco izvođači i pjesme pjevača koji su se u SFRJ okušali u disco glazbi mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Zašto je potkraj 1970-ih disca bilo tako malo na jugoslavenskoj estradi?

Kašnjenje disca u Jugoslaviji u uobičajenom je domaćem okviru od godinu dana, no eksploatacija je trajala puno dulje. Za razliku od država istočnoga bloka, ploče su nesmetano kolale, a revije poput progresivnog Starta, Zum Reportera, Džuboksa i Studija od početka su izvještavale o svjetskoj plesnoj groznici. Srednja struja kritike smatrala je disco komercijalnom, šablonskom glazbom, velikani jugoslavenske glazbene kritike natjecali su se u tome tko će više popljuvati te izvođače. Ono čime se nitko danas ne bavi, primjerice, jest to što su u legendarnim komisijama za šund sjedili upravo ti ljudi. Nastup Amande Lear u Zagrebu pratili su napisi pod naslovima ‘Papazjanija’ i ‘Glas iz bačve’, razglabalo se je li ona muško ili žensko, a isticanje tjelesnosti u discu svodilo se na senzacionalizam i duplerice. U tome je i odgovor zašto su ti izvođači bili smatrani ‘neozbiljnima’.

Onih koji su u Jugoslaviji preferirali disco kao glazbeni stil zaista jest malo s obzirom na cjelovite opuse, ali, kao i u elektroničkoj glazbi, mnogi su se u tome okušavali. Od već spomenutog Igora Savina pa sve do Zdenke Kovačiček, koji su došli iz jazza, najveće zvijezde disca u Jugoslaviji bili su Zdravko Čolić, Lokice, Aske i Mirzino jato, sastavljeno prema formuli skupine Boney M. Niz izvođača zabavne glazbe, ponajviše Tereza Kesovija, Ljupka Dimitrovska i Neda Ukraden, snimao je disco singlove. Ozbiljna sjecišta funka i disca postavili su Kire Mitrev i KIM Band, Boban Petrović, Arian, Bisera Veletanlić, Milka Lenac, Ditka Haberl i Oliver Mandić, dok sekciju rasplesanih zauzimaju Cice Mace, Moni Kovačič, Snoli i Alma Ekmečić. Disco je ušao i u folk, sastav Kamen na kamen, Grupa ST, Boris Bizetić i Vladimir Erdeg. To je tek djelić jugoslavenske disco scene.

NACIONAL: Koliko je disco glazba bila subverzivna za tadašnji režim?

Uz već spomenuti utjecaj na društveni status žena i manjinskih etničkih i seksualnih skupina, disco je, nasuprot ideologiji udruženog rada i komunističke oskudnosti, promicao nepatvoreni hedonizam. Rituali cjelonoćnog plesa, neobavezni seks, uz izgled baziran na ekscesima campa i kiča, nisu vrijednosti što ih je propagirala partija. Raskoš, i to pretjerana, u vremenima ekonomske oskudice zazivala je kapitalistički Zapad. Čak i u drugim simboličnim ikonografijama, zlato i jarke boje, koje u religiji znače obilje, i disco je uzeo sve te boje i sjaj, naviještajući nešto posve subverzivno – nesputani seks i užitak do kojega dovode ples i glazba. Disco je uveo i brigu o tijelu kao hramu plesnog podija, razvila se pomama za aerobikom, teretanama i vježbanjem. Milena Dravić, Vesna Mimica i Gordana Magaš izdavale su videokazete s glazbom i uputama za kućno vježbanje. I nisu radile s ‘neozbiljnim’ muzičarima, nego s velikim imenima poput kompozitora Alfija Kabilja.

NACIONAL: Koliko je film ‘Groznica subotnje večeri’ bio okidač za disco groznicu u ono doba?

Taj je film bio upravo presudan. Ne samo što je uveo disco u kina, na radio i u cjelokupnu srednju struju, dao je publici vodič kroz nove pokrete plesa, ali i stilove odijevanja. Tisak se natjecao tko će imati više reportaža o Johnu Travolti, izlazak je postao ‘groznica’, a najomiljeniji dan u tjednu subota. Subota je, naravno, dan kad se radni narod odmara, dok sea u nedjelju se odmara od noćnog plesa. U ponedjeljak je svjež i odmoran na poslu. John Travolta postao je i imenica i pridjev, općeprihvaćen. Plesna natjecanja zvala su se Travoltijade, najbolji plesni pokreti bili su ‘travoltizmi’, a ‘travoltolozi’ bili su oni kojima nitko na plesnom podiju nije ravan. Oni su ‘doktorirali’ disco. Filmska se groznica u kinima također nastavila, taj dio postava u Lotrščaku posebno ističem.

NACIONAL: Je li s discom zaživjela i klupska kultura?

Ne samo da je zaživjela, nego i doživjela svoje novo rođenje. Diskoklubovi su bili krcata okupljališta, Opatija meka za izlaske. Samo je u maloj Opatiji u jednom trenutku bilo dvadesetak silno posjećenih klubova. U Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Sarajevu bilo je velikih klubova koji su, opet novitet, bili u privatnom vlasništvu. DJ-i su inaugurirani kao vrijedno zanimanje i, za razliku od danas, s vlasnicima klubova potpisivali ugovore. Tada je bilo uobičajeno da DJ uopće nema svoje ploče, nego ih nabavlja klub. Snimanjem svojih setova na kazete DJ-i su zarađivali koji dinar više, prodavajući ih publici, a vlasnici klubova tako su kontrolirali što se i kako pušta.

NACIONAL: Kako objašnjavate da je klupska večer u Zagrebu ‘Studio 54’ 1990-ih bila zbog posvećenosti disco glazbi gotovo popularnija od disco glazbe potkraj 1970-ih?

Discu se, žanru čije su ploče bile spaljivane (a izvođači krili da se uopće bave discom ili se i danas toga srame), upravo 1990-ih i 2000-ih vratio stari sjaj. I opet je krenuo iz undergrounda, a s oživljavanjem vinilnog formata dospio i na scenu ‘vinil-diggera’ (vinilnih kopača), glazbenika i DJ-a koji su na buvljacima tražili najopskurnija izdanja disca iz 1970-ih i iznova ih prezentirali publici. Razvila se i kultura ‘edita’, posebno prepravljenih pjesama iz koje su izbačeni dosadni dijelovi. Ne treba zanemariti ni element nostalgije. Disco kao žanr prema mnogim publicistima nikad nije prestao, nego je tek preimenovan. Klupski ritam acida, housea i techna ima beskrajno važan korijen u discu.

NACIONAL: Disco zapravo oduvijek glazbeni kritičari osuđuju kao ‘jeftin’ glazbeni žanr, nasuprot undergroundu i rock’n’rollu. Kako to?

Kad neki žanr undergrounda prihvati srednja struja, počne nemilosrdna eksploatacija. Disco u Jugoslaviji u jednom je trenutku čak zašao i na područje dječjih pjesama i emisija pa je izdana i posebna verzija emisije za djecu ‘Kockica’, ‘Disko Kockica’. Glazba u špici Dnevnika na Televiziji Zagreb 1979. imala je elemente disca! Naravno, zbog zasićenja disco je postao predmetom pobune.

Perpetuiranjem šprance stvara se kliše, jer mediji vole stvari u ladicama. U SFRJ je problem glazbene kritike bio dublji nego što se misli. Nekoliko imena inzistiralo je na rocku i samo je rock bio mjerilo kvalitete. Ostalo, pa čak i avangardna elektronika, nije nailazilo na dobar prijem. Najbolje to možete vidjeti na recentnoj izložbi ‘Osamdesete’, gdje su svi važni izvođači baš oni koji se bave rockom. Zbog ponavljanja istoga mnogima je danas i previše potenciranja novog vala. Čemu tako uskogrudan pristup?

NACIONAL: Koliko je disco u doticaju s folklorom bio okidač za turbofolk?

Turbofolk valja sagledati kao specifičnu jugoslavensku i postjugoslavensku pojavu. Na nju je utjecao i rock, ono što se zvalo pastirski rock.

Svi su ti žanrovi jednakovrijedni. Prezir prema njima bio je tipičan za kulturu bivše države, no folk je u najvećim diskografskim kućama financirao i novi val i sva ostala izdanja. Uzmite primjer revolucionarnih pjesama tipičnih za tadašnji režim. Samo su ih izvođači s pedigreom smjeli snimati: Tereza Kesovija, Zdravko Čolić, Korni grupa. To su bila ozbiljna imena. S druge pak strane, mit o genijalnosti Bijelog dugmeta stalno je u tadašnjim medijima serviran kao vrhunac rocka. Od istih kritičara neke današnje perjanice novog vala dočekane su na nož. Pogledajte samo tadašnji glazbeni tisak, stranice i stranice o Bijelom dugmetu.

No ne i o Suncokretu i Kamen na kamen, kudikamo zanimljivijem segmentu kombinacije folka i popularne glazbe. Volio bih napokon vidjeti znanstveni rad koji će se baviti glazbenom kritikom bivše države i načinima na koje je ona formirala trendove i ukuse.

NACIONAL: U subotu ste otvorili prvu izložbu u Kuli Lotrščak, a projekt ćete nastaviti 1. srpnja u Galeriji Hrvatskog društva dizajnera. Što ste izložili u Kuli Lotrščak, a što pripremate za Galeriju HDD-a?

Postav u Kuli Lotrščak bavi se utjecajima i uvozom disca u Jugoslaviju: ključni inozemni izvođači koju su potaknuli domaće na vlastiti izričaj, filmovi i snimke, novinske kronike. ‘Druga strana groznice subotnje večeri’ nastavlja se u Galeriji HDD-a, a tema je vizualni jezik disca.

Bit će tu iscrpan pregled omotnica ploča domaćih disco izvođača, tipografija i ključnih simbola disca. Svoj dio priče o discu ponudit će u srpnju Galerija Studentskog centra, a sve će završiti objavom vinilne ploče, zvučnog arhiva domaće disco kulture. Ploču će objaviti mlada zagrebačka kuća Fox & His Friends, a financira ju Ministarstvo kulture.

NACIONAL: S Višeslavom Labošom koautor ste izdanja ‘Electronic Jugoton – Synthetic Music From Yugoslavia 1964.-1989.’ te autor ploča ‘’Ex Yu Electronica III – Diktatura, Humor, Agresija’’ (Subkulturni Azil, 2012.) i ‘Synth Yugoslavia’ (Dark Entries, 2015.), od kojih se posljednja objavljuje za američko tržište. Otkud interes američke publike za tu glazbu?

U kontaktima s mojim izdavačem u Americi pustili smo te pjesme na tamošnjem radiju i one su izazvale velik interes. Scena kolekcionara rijetkih vinila ondje je jaka. Interes za disco još je i veći. Zdenka Kovačiček sa svojom Elektrom, superiornim komadom moroderovske elektronike, čest je gost u DJ setovima ondašnjih glazbenika. U tijeku su i razgovori s Croatia Recordsom da se iznimno uspješan ‘Electronic Jugoton’, koji je doživio već i drugo izdanje, nastavi sličnom konceptualnom i autorskom kompilacijom funk i disco glazbe.

NACIONAL: Budući da ste umjetnički direktor Dana hrvatskog filma, a po vokaciji filmski kritičar, jeste li pomišljali na to da snimite film o danima disca u Jugoslaviji ili o elektroničkoj sceni u doba socijalizma?

Materijala svakako ima. No tu postoji nešto što producenti poznaju pod imenom ‘produkcijski pakao’. Iznimno je teško financirati takav projekt, jer podrazumijeva puno arhivskih materijala. Svakako bih to volio vidjeti i na filmu.

[slika2]