Prvo međunarodno natjecanje pjevača klasične glazbe Zinka Milanov, naslovljeno prema jednoj od najvećih hrvatskih primadona svih vremena, završeno je 18. srpnja, u sklopu Riječkih ljetnih noći, proglašenjem najboljih. Među 74 prijavljena kandidata iz svih krajeva svijeta, od Amerike, Japana, Koreje, preko Europe i regije, međunarodni žiri koji su sačinjavali operna diva i pedagog Olivera Miljaković, redatelj Fabrizio Melano, agent Mariano Horak, dirigent Tibor Boganyi, agent Kalle Kanttilla, ravnatelj Opere Marin Blažević i ravnateljica natjecanja Vlatka Oršanić, donio je odluku o pobjednicima. To su na trećem mjestu slovenski bariton Domen Križaj, na drugom turski tenor Ibrahim Yesilay, a pobjednica je hrvatska sopranistica Ana Petričević.

Vlatka Oršanić hrvatska je, ali i slovenska operna diva, s respektabilnom međunarodnom reputacijom i repertoarom na kojemu joj mogu pozavidjeti i njezine mnogo razvikanije kolegice. Proslavila se već na početku karijere kao Gilda i Lucia di Lammermoor. Pjevala je Verdijeve Gildu, Traviatu, Aidu, Lady Macbeth, Abigailu, Leonoru, zatim Puccinijeve Mimi, Toscu, Madame Butterfly, Manon Lescaut te Mozarta, Donizettija, Straussa, Gounoda, Janačeka i Čajkovskog. Nastupala je na prestižnim festivalima u Salzburgu, Edinburghu i Beču. Danas je prvakinja Opere u Ljubljani i pročelnica Odjela za solo pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje na četvrtom katu dijeli svoj prostrani radni kabinet s kolegicom Dunjom Vejzović, jednom od najvećih hrvatskih opernih diva.

Za Nacional Vlatka Oršanić pojašnjava razloge pokretanja natjecanja, komparira odnose u slovenskom i hrvatskom kazališnom životu, promišlja o umjetnicima i kulturi, prisjeća se mladosti i razdoblja zavidne karijere.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni kvalitetom natjecanja?

Izuzetno sam zadovoljna natjecanjem, javio se veliki broj kandidata iz svih krajeva svijeta, a njihova je kvaliteta bila zaista na zavidnoj razini. Svi su pohvalili organizaciju i atmosferu natjecanja, a posebno su istaknuli da im je od velike koristi bila spremnost članova žirija za razgovor s natjecateljima i osvrt na njihove nastupe te da su sretni što su bili sudionici takve manifestacije.

NACIONAL: Kako to da do sada još nije organizirano natjecanje poput ovoga?

Nikada do sada na takvoj razini nije izvedeno takvo natjecanje u Hrvatskoj. Već na spomen imena primadone Zinke Kunc Milanov, natjecanje je u startu dobilo dignitet koji je trebalo opravdati. Znate, godinama se pričalo kako je sramota što Hrvatska sa svojom pjevačkom tradicijom već nema jedno takvo natjecanje. Posebna vrijednost tim mladim natjecateljima jest prilika da ih poslušaju kvalitetni glazbeni agenti te da pobjednik dobije priliku za suradnju na jednom projektu u riječkom kazalištu. Inzistirala sam da u žiriju sjedi i agent, kako bi ti mladi ljudi imali priliku za odskočnu dasku u karijeri. Nije zanemarivo ni to što je prvih troje pobjednika dobilo i novčanu stimulaciju u iznosu od jedne do tri tisuće eura. U današnjoj situaciji mladom umjetniku i to može biti dodatan poticaj za prijavu.

NACIONAL: Zašto ste se uopće upustili u pedagogiju, s obzirom na to da vam pjevačka karijera još traje, a imate i službeni status prvakinje Opere SNG-a u Ljubljani?

Meni je to prirodan nastavak karijere, zato što sam oduvijek znala da ću se u kasnijim godinama baviti pedagogijom. Naravno, to iziskuje puno energije jer teško je uskladiti karijeru i pedagogiju. Ranije nisam imala vremena za pedagogiju jer sam bila prezauzeta kao pjevačica.

NACIONAL: Mislite li da je današnjim generacijama lakše skrenuti pozornost na sebe na društvenim mrežama, nego vašoj generaciji dok ste se probijali?

Kad danas razgovaram sa svojim studentima, oni pričaju o “jako starim snimkama otprije dvadeset godina”. Na što se mogu samo nasmijati, jer su te snimke bile vjerodostojne i kvalitetne. Nedavno sam slušala svoju snimku iz 2004. i nisam uopće svoj glas prepoznala. I kad sam ja počinjala karijeru, konkurencija je bila strašna! Jednako ste se morali boriti, ići u agencije i pohoditi stotinjak audicija da biste dobili ulogu. No olakšavajuća okolnost za današnje generacije umjetnika je YouTube. Puno je lakša mogućnost osobne prezentacije, nego što smo je mi imali. Danas se radi samo o klikovima. A nekad ste morali sve sami napraviti, organizirati, snimiti, poslati poštom i nadati se da će netko otvoriti vašu kuvertu i poslušati vašu snimku. Danas vam je potrebno nekoliko minuta na YouTubeu da steknete prvi dojam o nečijem glasu, izgledu i talentu. Nekad sam preko brda i dolina morala doći do pravog čovjeka koji bi me uopće poslušao. I nije bilo lako probiti se. U zagrebačkoj Operi sve sopranske role koloraturnog soprana pjevala je Nada Ruždjak, bila je nedodirljiva i mi mlađi pjevači nismo imali šanse. A u Sarajevu je isti takav tretman imala Gertruda Munitić.

NACIONAL: U kojoj fazi je vaša karijera? Može li se reći da ste na zalasku kao sopran?

Ja još uvijek pjevam, ali to je daleko od intenziteta na koji sam bila navikla. Još uvijek imam status prvakinje ljubljanske Opere. Sada pjevam manje zahtjevne uloge koje me više intrigiraju na scenski, nego pjevački način.

NACIONAL: Je li razina produkcije u ansamblima SNG-a ista ili lošija nego u vrijeme kad ste vi tamo došli?

Prije dvije godine došlo je novo vodstvo. Dovođenjem inozemnih režisera, koji nisu uvijek najviše razine, pokušava se internacionalizirati teatar, ali ne na pravi način. Kad sam ponovno došla u Operu 2000., produkcija je bila na europskoj razini. Nakon toga je teatar krenuo nizbrdo. Inače, vođenje teatra je vrlo delikatna stvar. Sve uvijek ovisi o financijama. Za razliku od Ljubljane, u riječkom HNK-u, gdje sam savjetnik direktora Opere za umjetnička pitanja, primijetila sam da se uspio probuditi entuzijazam talentiranih ljudi, koji dolaze za manje honorare nego što bi dobili drugdje i rade kvalitetne projekte. Taj entuzijazam prenosi se na ansambl. Jedan čovjek sam ne može ništa učiniti. Potreban mu je tim. Tek tad rađaju se kvalitetne stvari. Ako imate nezadovoljstvo ili apatiju među članovima te kuće, ne možete očekivati rezultate.

NACIONAL: Koje su sličnosti i razlike uvjeta rada u slovenskim i hrvatskim opernim kućama ?

Iz mog iskustva, to vrlo ovisi o tome tko je na čelu institucije. Animiranost osoblja kreće od voditelja. Situacija u Ljubljani mi se ne čini entuzijastičnom. Ako vidite da struka stagnira ili nazaduje, dolazi do apatije. To primjećujem u ansamblu ljubljanske Opere, stalno slušam nekakvo “brundanje”. A nema neke velike razlike ni u hrvatskim teatrima. Kod nas su ljudi prilično sigurni u kazalištima za svoja mjesta, u usporedbi s onim kako je po europskim kazališnim kućama. Toga naši ljudi još nisu svjesni. Svatko bi trebao krenuti od sebe i svog rada, a onda tražiti isto od drugih. A ne prvo tražiti od drugih, a ja ću se polako priključiti. Kod nas, zbog te zaštićenosti, vlada taj obrnuti redoslijed. Naravno da stariji kolege moraju biti zaštićeni, u smislu određenih privilegija i ustupaka, u dobi kad više nisu u naponu snage. Tako je to organizirano i u demokratičnim sustavima zapadnih kazališta, koji su inače nemilosrdni u konkurenciji i zahtjevima rada. Kod nas je obrnuto; ne zna se promisliti u smislu da s određenim iskustvom i godinama ne možeš neke stvari odrađivati kao nekad, ali ipak možeš biti iskorišten na neki drugi način.

NACIONAL: Tko više polaže na kulturu, slovensko ili hrvatsko ministarstvo?

Sigurno ćete biti iznenađeni mojim odgovorom. Situacija je po tom pitanju u Hrvatskoj mnogo bolja. Mi puno više važnosti dajemo kulturi, unatoč stalnom nezadovoljstvu ovdašnje javnosti i umjetnika. Kod nas ima mnogo više festivala, programa, prezentacija, natječaja, prilika da se mladi umjetnici afirmiraju… U Sloveniji je ministar kulture isključivo politička funkcija, samo jedna fotelja. Funkcija koja u slovenskom društvu nema ni slučajno takvu težinu koju imaju hrvatski ministri kulture.

NACIONAL: Jeste li vi pobornica teorije da bi umjetnici trebali biti na tržištu i angažirani po projektima, a ne osigurani plaćama u institucijama, bez obzira na kvalitetu?

Ne slažem se u potpunosti ni s jednim ni s drugim načinom. Smatram da je za svako kazalište poželjno imati ansambl, no ne tako da su njegovi članovi tu osigurani do kraja karijere. Na početku karijere pjevač treba izgraditi repertoar i najbolje rješenje ima Njemačka. To ne govorim zato što sam dobar dio karijere tamo provela, nego poznajem sustav. Sustav je nemilosrdan. Može se desiti da se dobar umjetnik, ako nije više potreban kazalištu, odjednom nađe na cesti, no o tome uvijek bude pravovremeno obaviješten kako bi mogao tražiti drugi posao. Postoji i opasnost za one koji se osjećaju sigurnima, odnosno, koji veliki dio svoje karijere provedu u jednom kazalištu pa odjednom dobiju otkaz, ako nisu pažljivi, na ružan način. Ali ako ste informirani i znate što radite, možete skrbiti o sebi da vam se to ne dogodi. Tamo nije moguće dobiti angažman na trideset godina, kao kod nas. Samo na dvije godine, maksimalno. Tad se ugovor ili produžuje ili raskida. To je tako. Smatram da nije dobar ni “stagione” sustav koji imaju Talijani, jer je jako skup za društvo. Vidimo da je opera u Italiji u velikoj krizi jer nemaju čime platiti pjevače i vrlo skupe produkcije zbog takvog načina financiranja. Ako imate ansambl koji pametno posložite, onda s njim možete puno jeftinije producirati veći broj predstava. Ako vi nekoga uzmete i on sjedi u ansamblu trideset godina, onda je to veliki problem. Mislim da bi se mi Hrvati u tome morali naći na pola puta.

NACIONAL: Kako komentirate odlazak bivše ravnateljice riječkog HNK-a, Nade Matošević Orešković?

Prema mojim saznanjima, bilo je jako puno nepravilnosti u njezinu mandatu. Ta njezina osobnost nije bila baš motivirajuća za ansambl. Došlo je do zamjerki, poput nepoticajne radne atmosfere i okoline koja nije plodna za stvaranje umjetnosti. Ja to tako vidim. Osim toga, tko god je predugo na nekoj čelnoj poziciji, to nikada nije dobro. Počne gubiti pregled nad stvarima, nema više relevantne ocjene, gube se strast i osjećaj za pravu hijerarhiju. A sve to je za jedan kazališni pogon jako bitno.

NACIONAL: Smatrate li se sretnicom zato što ste tijekom karijere odigrali tako impresivan niz uloga te surađivali s vrhunskim dirigentima i redateljima svjetske reputacije, poput Liliane Cavani?

Slažem se s tim da mi se puno stvari posložilo već na početku karijere. Imala sam sreću da sam radila s takvim slijedom vrhunskih pedagoga. Kao i u životu, formiraju vas prve godine djetinjstva. Isto je i s pjevanjem. Najvažniji je prvi učitelj pjevanja, koji vam pruži osnove za cijeli život. Stoga sam zahvalna gospođi Opolski iz Varaždina, bez koje ne bih imala takav razvojni put. Znate, sve do dvadesete svaki pjevač je bedast za pjevanje i nema pojma što radi sa svojim instrumentom koji se zove glas! Fantastičnu lakoću pjevanja imala sam od početka karijere. Nikad nisam imala nikakvu tremu. Za mene je nastup bio kao da idem u dućan. Postala sam vrlo brzo zvijezda. Ljudi mi i danas kažu da nakon što sam otpjevala ‘’Luciu di Lammermoor’’ u Beogradu 1981., takvu Luciu do danas nisu čuli ni vidjeli. Ja toga nisam tada bila svjesna. Upornost i tvrdoglavost doveli su me do opere “Puritanci” u Ljubljani, koju sam silno željela pjevati. Bolesna, s kašljem i upalom pluća, pod medikamentima, došla sam na premijeru. U jednom trenutku, tijekom teške fraze u predstavi, otvorila sam usta, ali tona nije bilo. Doživjela sam šok i ušla u krizu. Stvorila sam si fiks ideju da o ovome poslu ništa ne znam, unatoč svim uspjesima. I da moram krenuti ispočetka. Otišla sam u Beč, kod profesorice pjevanja Olivere Miljaković koja je sada sa mnom bila u žiriju ovog natjecanja. I učila sve o tom poslu ispočetka. To govorim i svojim studentima: kad mislite da znate, ne znate dovoljno.