GLUMICA KOJA OVE GODINE SLAVI 40 GODINA RADA za Nacional priča o svojoj bolesti zbog koje je prije deset godina morala prestati igrati, o poraznoj kulturnoj politici u Hrvatskoj i osobnim interesima koji su iznad javnih

Glumica Vitomira Lončar ulogom u predstavi “Leticija i Ljublist”, koja će premijerno biti izvedena sredinom listopada u Maloj sceni, obilježava 40 godina umjetničkog rada. Rođena je u Zagrebu 7. travnja 1959., a diplomirala je 1981. u klasi Joška Juvančića. U svojoj dugoj karijeri odigrala je mnogobrojne filmske i kazališne uloge za koje je dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta, a ratnih godina vodila je “Malaviziju” na Hrvatskoj televiziji. Godine 1986. osnovala je kazalište Mala scena čija direktorica postaje 1997. Sa suprugom Ivicom Šimićem, glumcem i redateljem, 2003. osniva Epicentar – kazališni centar za djecu i mlade u srednjoj i jugoistočnoj Europi.

Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na temu “Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti”.

Posljednjih nekoliko godina Vitomira Lončar bavi se produkcijom i vodi Malu scenu, a na pozornici je sve manje zbog epilepsije.

U intervjuu za Nacional objašnjava što znači baviti se kazalištem četiri desetljeća te opisuje brojne nepravilnosti u institucijama koje se bave kulturom u Hrvatskoj, o kojima već pet godina svakog tjedna piše u svom blogu Slamka spasa. Govori i o ministru kulture Berislavu Šipušu, gradonačelniku Milanu Bandiću, premijeru Zoranu Milanoviću, predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, upozoravajući na porazno stanje kulturne politike u zemlji.

NACIONAL: Predstavom “Leticija i Ljublist” proslavit ćete 40 godina umjetničkog rada. O čemu se je u predstavi riječ?

To je predstava koju smo gledali 1990. u New Yorku, s Maggie Smith i Margaret Tyzack, i zaljubili se istog časa u komad, doveli ga u Hrvatsku te igrali u Maloj sceni. Baš kao što smo igrali i “Pravu stvar” 1989., tako smo i “Leticiju i Ljublista” isprobali 1991., a Vlado Habunek prevodio je tekst u skloništu! Premijera je bila 8. ožujka 1992., Ivica Šimić igrao je ulogu koju igra i sad, a ja sam imala malu ulogu; sad igram glavnu, koju je tad igrala Neva Rošić. To je komad koji zapravo govori o današnjem vremenu, arhitekturi, povijesti, prijateljstvu. Glavne uloge igramo Jasna Bilušić i ja, posve različite sredovječne žene. Iako je riječ o komediji, u sebi ima i elemente drame, kao i većina engleskih tekstova. Uglavnom, fantastičan tekst! Utjelovljuje ono što je temelj Male scene – glumačko kazalište, kazalište riječi.

NACIONAL: Zašto ste nakon toliko godina ponovno igrali “Pravu stvar”, a sad istu stvar ponavljate i s ovom predstavom?

“Pravu stvar” izveli smo lani kad smo slavili 25 godina otkad je Mala scena u vlastitom prostoru. “Leticiju i Ljublista” ponavljamo jer punih 11 godina nisam igrala novu ulogu, pa smo odlučili da moj povratak na scenu bude upravo tom ulogom. Komad je sjajan, još uvijek aktualan, u skladu s onim što radimo, dakle, glumački komad.

NACIONAL: Ponovno ste s Ivicom Šimićem na sceni nakon dugo vremena, zar ne?

Sad kad razmislim, ne pamtim kad smo nas dvoje posljednji put zajedno glumili. Nekad smo, kad smo bili zaposleni u ZeKaeM-u, na sceni bili jako često, ali sad su već prošla desetljeća.

NACIONAL: Spomenuli ste da niste imali premijeru 11 godina, zašto?

Prestala sam igrati zbog svoje bolesti, zbog epilepsije. Bilo mi je stresno jer sam preuzela i produkciju i vođenje kazališta. To je zapravo posve drugačija vrsta koncentracije od one glumačke. I sad, kad imam probe, radim cijeli dan, baš kao i kad proba nema, nego ostane “samo” vođenje kazališta. Moj drugi život, predavača, isto je dio mene, ali ne interpolira se ni u jedno od ova dva spomenuta polja moga rada. Kako izgleda moj dan sad kad pripremam predstavu? Probudim se u četiri ujutro, ponavljam tekst, dođem na posao, radim produkciju predstave i sav drugi posao vođenja kazališta koji mogu raditi iz ureda. Onda imam probu i tih nekoliko sati koncentrirana sam na glumu. Kad probe završe, radim sve ono što mi se nagomilalo tijekom sati koje sam provela na probi.

Nisam izgubila energiju, ali kad tu energiju dijeliš na dvije različite stvari, a još igram i stare predstave – “Priču o kotaču”, “Bum Tomicu” i “Kraljevnu na zrnu graška” koja ove godine igra 30. sezonu – onda nije više jednostavno održati koncentraciju.

• ‘PREMIJER ZORAN MILANOVIĆ jednom je spomenuo kulturu, i to kad je ministar Šipuš pijan sjeo za volan. To je sramota. Civilizacijska sramota, sramota ove države, vlasti, naroda!’

NACIONAL: Kako se manifestira vaša bolest? Imate li tremu prije nastupa?

Imam tremu, nije mi se jednom dogodilo da sam doživjela epileptični napad na sceni, ali Jasna je stabilan i čvrst partner, kao i Šimić. Imamo dogovor kako reagirati u takvoj situaciji. Igrat ćemo samo u Maloj sceni, što je važno jer je meni svjetlo najveći problem. Svjetlo će se raditi prema mojim mogućnostima, neće biti velikih promjena, svaka scena je jedna vrsta svjetla, što je olakotna okolnost.

“Pravu stvar” igrali smo 30 dana za redom, a ovu predstavu odigrat ćemo 30 puta od 15. listopada do 29. studenog, jer nećemo igrati ponedjeljke i utorke, kako bih ja imala mogućnost otpuha jer ne znam kako ću reagirati. Čvrsto vjerujem da to mogu, iako osjećam pritisak. Veseli me “kopati” ulogu jer je lik višeslojan, a sve moguće okidače da se nešto dogodi, sveli smo na minimalnu mjeru. U stabilnoj sam fazi, pod lijekovima, dobro se osjećam, mozak radi. Svatko tko ima mozak, može dobiti epilepsiju, to nije moja ekskluziva. Ova predstava samo je još jedan od mojih izazova, da dokažem da mogu. Poznajem nekoliko kolega glumaca koji imaju epilepsiju i koji nisu “izašli iz sjene” iz straha od stigmatizacije. Tako da je ovaj moj potez još jedan način da se bolest destigmatizira. O epilepsiji smo ove godine napravili i predstavu. Isto tako, ovo je deseta godina otkad sam javno progovorila o svojoj bolesti i još uvijek ostala jedina na tom “bojnom polju”. To je sve u skladu s mojom osobnom životnom strategijom – javnim djelovanjem.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad ste shvatili da se zbog bolesti morate povući s pozornice?

Prošla sam sve faze kroz koje su prošli svi ljudi koji se suočavaju sa sviješću o tome da boluju od kronične bolesti. Suočavanje je uvijek slično jer takve bolesti traju zauvijek, tu smo svi jednaki, i šećeraši, i ljudi s astmom, i mi koji bolujemo od epilepsije. To je proces koji ide od nevjerice, neprihvaćanja, pitanja “zašto baš ja”, depresije, bunta, pomirenja, prihvaćanja. Dakle, sve faze koje teorija poznaje, prošla sam. Moja faza depresije trajala je dugo, a iz toga me izvuklo učenje jer sam tad upisala doktorski studij. Tako sam sama sebi jačala samopouzdanje. Sad mislim da je vrijeme da učinim i taj novi korak – da stanem na scenu, odigram to i pokažem sama sebi i javnosti da mi nismo ljudi drugog reda, da smo jednako vrijedni i možemo biti korisni društvu na svaki način. Može se! Ako mi se dogodi epileptični napad, Bože moj, što onda? Mogu to prihvatiti. Ali do ove faze u kojoj sam sada, jako je dugačak proces.

NACIONAL: Što znači 40 godina baviti se kazalištem u Hrvatskoj?

Prošlo je i više od toga, ali ja brojim ovih 40 od prve profesionalne produkcije u kojoj sam igrala glavnu ulogu. Bila je to Mačkica Smiljka u predstavi “Mačak Džingis-kan i Miki Trasi”, u kojoj je igrao i Šimić, zatim Slavica Jukić i pokojni Marijan Jurišić. Kad imaš strast, u tome možeš i opstati i ostati. Sve više sličimo Americi gdje svakih nekoliko godina mijenjaš posao, mijenjaš ženu, grad, državu, jer je potrebna promjena. Ja dokazujem da nisam u trendu, staromodna sam jer sam ovoliko godina ostala u kazališnom poslu. Kao što veli Vladan Desnica, svi imamo određenu dob u kojoj se rodimo i u kojoj smo cijeli život. Ja cijeli život imam 16 i ostala sam u pubertetu. Šimić cijeli život ima 21, a naše dijete rodilo se s 50 godina.

Takva je i uloga koju igram – žena u kasnim srednjim godinama koja je stalno u svijetu kazališta, sve doživljava kroz kazališne slike. To je još jedan razlog zašto sam se odlučila za tu ulogu – njoj je život kazalište. Moj život u kazalištu jedini je koji poznajem.

• ‘ZLATKO VITEZ ZA HISTRIONE je dobio 300.000 kuna od Grada Zagreba odmah nakon što je postao savjetnik gradonačelnika Milana Bandića za kulturu’

NACIONAL: Već je prošlo 26 godina od službenog otvaranja Male scene. Što je to kazalište donijelo Hrvatskoj?

Nije na meni da prosuđujem, ali mislim da je donijelo mnogo toga, i na međunarodnoj razini i na domaćoj sceni. Donijelo je kvalitativan pomak u kazalištu za djecu i mlade. Baš smo nekidan objavili i naš službeni strateški plan do 2018. godine. U organizacijskom smislu donijeli smo novost, zatim novu estetiku u kazalište za djecu, prvi smo uveli predstave za bebe i još uvijek smo jedini koji sustavno njegujemo taj repertoar. Prvi smo uveli predstave s prijevodom na znakovni jezik za osobe oštećena sluha, imamo vlastitu biblioteku. Prvi smo uveli on-line rezervaciju ulaznica još 2002., prva smo organizacija u kulturi koja je imala internetsku stranicu, još 1997. Dakle, bili smo pioniri u razvoju privatnog poduzetništva u kulturi i mislim da smo još uvijek prvi u mnogočemu. Naša temeljna strategija je izvrsnost, druga je umrežavanje, treća društvena odgovornost i četvrta je edukacija. Sve više se bavimo transferom znanja na mlade ljude, a uskoro ćemo se povući iz posla.

NACIONAL: Kakva je budućnost za mlade ljude u kulturi u Hrvatskoj?

Mislim da je vrlo loša. S jedne strane, zbog nebrige države, što se vidi i iz državnog budžeta za kulturu koji je 0,49 posto. To je sramota! S druge strane, mladi su nesvjesni da imaju svoj život u vlastitim rukama, odnosno, morali bi se sami organizirati i tražiti promjene u sustavu koji je pervertiran, devijantan, koji ne potiče izvrsnost i nije razvojan.

NACIONAL: O tome već pet godina pišete na svom blogu Slamka spasa.

I doktorirala sam na temu kazališne tranzicije u Hrvatskoj. Bavim se upravo našim pervertiranim zakonodavnim sustavom. Dokazujem da naša kazališna praksa ide šumom, a zakonodavstvo drumom.

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da svakog tjedna imate neku novu temu kojom pokušavate upozoriti na razne probleme iz svoje branše?

Time što nam je sustav do te mjere poremećen da je tema sve više. Trenutak u kojem ne bih imala temu za blog, značio bi da živimo u suvislom sustavu.

NACIONAL: A kako objašnjavate to što vi uporno iz tjedna u tjedan pišete, a nitko na to ne reagira?

Nikome ništa! To najbolje pokazuje koliko društvu kultura nije važna, koliko je nezainteresirano za kulturu. Nakon toliko objavljenih dokumenata bilo bi logično da se poduzmu neki koraci. Ali nitko ne poduzima ništa. To pokazuje kulturnu politiku – koje službeno ni nema – da državi uopće nije stalo. Da pada u vodu ono što je 1990. rekao prvi predsjednik Sabora Žarko Domljan, da poluge nove države moraju biti kultura i obrazovanje, a ne gospodarski rast. Kultura i obrazovanje potpuno su nestali iz fokusa ove države! Sami smo si krivi, naravno, što smo dopustili da političke elite unište kulturu i da više nema nikakve važnosti.

NACIONAL: Prije koji tjedan ste premijeru Zoranu Milanoviću, koji je rekao da je Hrvatska uređenija nego što je ikad bila, kroz nekoliko primjera na svom blogu pokazali da država uopće nije uređena. Kako ocjenjujete rad premijera i njegove vlade?

Premijer je samo jednom u mandatu spomenuo riječ kultura, i to kad je komentirao ministra kulture Šipuša koji se napio i takav sjeo za volan. Evo, to je bio jedini razlog spominjanja kulture. I to u medijima. Sa saborske govornice? Nikada. Za mene je to sramota. Civilizacijska sramota, sramota ove države, ove vlasti, ovog naroda! Najbolji pokazatelj u kakvom svijetu žive vaše ili moje dijete.

• ‘TEATAR EXIT MATKA RAGUŽA lani nije imao ni jednu premijeru. Ove godine napravio je jednu kao dug za prošlu. A dobio je dvostruko više novca od Male scene’

NACIONAL: Kako vidite dosadašnji rad spomenutog ministra kulture Berislava Šipuša?

Ništa nije napravio. Samo hoda okolo i reže vrpčice, njegov rad je nevidljiv i beznačajan. Mislim da je on toga i sam svjestan, čeka da mu prođe mandat. Znate, u Francuskoj postoji škola za političare. Kod nas je to stvar isključivo političkih stranaka, podobnosti. Postoje dvije vrsta političara: oni koji razmišljaju samo od izbora do izbora – takvi su naši i takvi me ne zanimaju, i oni kojima je najvažniji javni interes. Takvih u Hrvatskoj nema.

NACIONAL: Prošlog tjedna počeo je Festival svjetskog kazališta, koji se održava i u HNK u Zagrebu. I ta nacionalna kuća bila je više puta na meti vaših kritika.

To s HNK-om traje i traje godinama. I nije pitanje samo zagrebačkog. Država s četiri milijuna stanovnika ima pet nacionalnih kazališta! Pa to je smijurija. Njemačka s 80 milijuna stanovnika ima tri nacionalna kazališta. Mi smo sad uveli peto – bez ikakvih dokumenata i mimo zakona, kazalište u Varaždinu proglašeno je nacionalnim. To samo pokazuje da je osobni interes prije svega, sve ostalo nije važno. Javni interes ne postoji. Da ne vladaju osobni interesi, ne biste imali situaciju da svako javno kazalište u Hrvatskoj ima drugačiji Statut. Svako! Od 163 subjekta koji obavljaju kazališnu djelatnost u Hrvatskoj, imamo 31 javno kazalište, a ni dva približno slična Statuta. Zašto? Zato što se svaki mijenja prema osobnim interesima i prema kandidatima za ravnatelja koji su već unaprijed politički odabrani. Ruše se kriteriji, programi postaju nevažni, ne provodi se evaluacija. Nitko ne objavljuje sve podatke o poslovanju.

NACIONAL: I nema nikakvih sankcija za to?

Naravno da nema. Vidite da je Državna revizija otkrila svakakve malverzacije u kazalištu Komedija, u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Gavelli, Kerempuhu… Sve piše na internetu, a nitko ništa ne poduzima! Pušta se da taj dobro kontrolirani kaos traje. Dokument koji sam prva objavila, a zbog kojeg je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić dala ostavku, HDZ-ov zastupnik Marić u Saboru je spomenuo tek pet mjeseci nakon Slamke spasa. Ali tek onda je ministrica odstupila.

NACIONAL: U zagrebačkoj Skupštini Margareta Mađerić, zastupnica HDZ-a, gradonačelniku Milanu Bandiću poručila je da obrati pozornost na ono što se događa u Komediji, posebno na neisplate honorara vanjskim suradnicima. Što se dogodilo nakon toga?

Apsolutno ništa. Bandić je rekao da će on, u slučaju da je to istina, poduzeti odgovarajuće korake. Kontrolni ured i pročelnik Mirko Herak potvrdili su istinitost svega i nije se dogodilo ništa. Niko Pavlović i dalje je ravnatelj Komedije. Da ne govorim o toj suludoj situaciji da je Bandić tražio potvrdu svog Kontrolnog ureda, što znači da je doveo u pitanje nalaz Državne revizije. A prije dvije godine i dva mjeseca Bandić je donio odluku da nitko stariji od 65 godina ne može biti zaposlen u Gradu. Pavlović je navršio 66, a Dušan Ljuština će 1. listopada navršiti 67 godina. Dakle, sankcije dobivam samo ja, jer sve to objavljujem.

NACIONAL: O kakvim sankcijama je riječ?

Prijatelji dolaze i odlaze, a neprijatelji se gomilaju, kaže Adizes. Osobno mi to nije problem, ali je problem što se tiče posla. Primjerice, Mala scena na natječajima od Grada sada dobiva manje novca nego što ga je dobivala prije dvadeset godina. S programom koji imamo, znanjem, reputacijom, dobivamo manje nego 1995.! Kao da nismo uopće napredovali, kao da nismo ništa napravili. Ali uopće se neću žaliti, to je uvijek ista priča. Postoje dvostruki kriteriji. Dakle, imate Matka Raguža čiji Teatar Exit prošle godine nije imao ni jednu premijeru. Ove godine napravio je jednu kao dug za prošlu, a ne vidim da je najavljena još koja do kraja ove godine. A dobio je dvostruko više novca od Male scene. Ako smo mi prošle godine imali sedam premijera, a ove ćemo ih imati pet, a tamo za nula premijera dobiješ dvostruki iznos, onda se valjda netko treba zapitati kako je to moguće. Za mene imaju jedan, a za neke druge – drugi kriterij. A sve je moguće baš zato što ne postoje kriteriji. Odnosno, kriterij je isključivo “ja tebi, ti meni”.

NACIONAL: U blogu ste nedavno pisali i pismo Zlatku Vitezu, novom gradonačelnikovu savjetniku za kulturu, u kojem ga molite da se raspita o mnogim nepravilnostima u kazališnim institucijama u Zagrebu, Gavelli, Kerempuhu, Komediji. Spomenuli ste i da je Vitez uspio odmah nakon stupanja na dužnost za Histrione dobiti 300.000 kuna više. Je li vam odgovorio?

Vitez je odbio Nagradu Grada Zagreba, onda ga je Bandić postavio za svoga savjetnika te u prvim sljedećim Aktima gradonačelnika dodijelio Histrionima 300.000 kuna. Sve je to javno dostupno u dokumentima na stranicama Zagreba. Začudila sam se što Vitez nije odgovorio na taj moj blog, jer on inače zna reagirati kad ga spomenem. Jednom mi je poslao pismo i napisao da “mi mali netalentirani ne možemo razumjeti njega velikog i talentiranog”. Ha, ha, to mi je odlično! Ovog puta nije se oglasio. On da je tako veliki kao što kaže da jest, tu bi moju Slamku spasa uvrstio kao dio svog recitala i izvodio bi je. Svi ti ljudi o kojima pišem ne razumiju da to nije osobno, već da ja pišem o sustavu. Imena su posve nevažna. Sustav je poremećen, a to su samo studije slučaja poremećenog sustava. Ja protiv Zlatka nemam ništa, ni protiv Dubravke Vrgoč. Ali je činjenica da Festival svjetskog kazališta nije registriran! Oni mogu vikati, skinuti me s liste za premijere deset puta, ali to neće promijeniti činjenicu da nisu registrirani.

• ‘NE POSTAVLJAŠ ‘TRAVIATU’ ako nemaš Violettu i Alfreda! Pogotovo ako imaš sto zaposlenih ljudi koji ne rade, a žele raditi. Oni su frustrirani, ne mogu napredovati’

NACIONAL: Kad smo kod imena, veliko je zanimanje na Facebooku izazvala fotografija na kojoj pozirate s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i glumicom Anjom Šovagović Despot. Zašto je fotografija izazvala toliku pozornost?

Anju Šovagović Despot poznajem još otkad je bila curica i u Gavellu je dolazila gledati predstave svog oca. Sjećam se kad je 1980. moj suprug Ivica Šimić igrao Ariela u “Oluji”, a ona je bila Miranda. S njezinim suprugom Draganom Despotom bila sam na godini, a poznajemo se više od 40 godina jer je on bio u mostarskom dramskom studiju s kojim smo surađivali kao djeca. Dakle, poznajemo se cijeli život.

NACIONAL: Što mislite o Anji Šovagović Despot kao potencijalnoj ministrici kulture u HDZ-ovoj vladi, o čemu se nagađa?

Kad vidim njezin program, reći ću i svoje mišljenje. To vrijedi i za moje prijatelje i moje neprijatelje. Mogu se družiti sa svima, piti sa svima kavu – nas dvije bile smo u isto vrijeme u drugom stanju i djeca su nam zajedno slavila rođendane – ali što se tiče posla, pokaži mi program. Vidjet ću koji će tim odabrati, koja će biti njezina kulturna politika.

NACIONAL: A što mislite o Kolindi Grabar Kitarović?

Ja sam 1995. godine dobila Orden Danice s likom Marka Marulića i Spomenicu Domovinskog rata. To mi je dao predsjednik Tuđman i ponosna sam na to što sam nositeljica tih nagrada za posebne zasluge u kulturi. Kad Obama nekome uruči orden, taj ga itekako posvuda pokazuje. A kod nas? Hejteri svi zemalja, ujedinite se! Da, predsjednica me pozvala na Pantovčak da proslavim Dan državnosti, dan svoje države za koju smo igrali po logorima i kampovima, vodili “Malaviziju” pod uzbunama i dakako da ću se fotografirati sa svojom predsjednicom i sa svojom prijateljicom Anjom Šovagović Despot, koja se tamo zatekla. To što je izazvala ta fotografija na Facebooku, to je van pameti.

NACIONAL: A kako vidite Kolindu Grabar Kitarović kao predsjednicu?

Mislim da se pokazala kompetentnom, sve što je dosad napravila, radi odlično. Čekam i njezine prve poteze vezane za kulturu.

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o HDZ-u?

Ja sam nestranačka osoba, nikad nisam bila članica neke stranke niti to mislim postati. Ekspert sam u svom području i moje mišljenje je isključivo mišljenje o programu koji netko nudi.

NACIONAL: Što bi se trebalo prvo napraviti?

Nema prvo ili drugo, ono što se mora jest pokrenuti dijalog. Treba staviti sve ljude iz istog područja za isti stol, jer proveli smo bez ikakva dijaloga četiri godine. Sad slijedi ono što ja zovem “fazom bljuvanja”, treba se izreći sve ono što se nije moglo izreći jer dijaloga nije bilo. Mora se sjesti za okrugli stol, netko mora biti kralj Arthur, izvući mač iz kamena i krenuti. Treba okupiti ljude koji će dalje educirati druge ljude po županijama. Znanje mijenja svijest.

NACIONAL: Da, ali ako je politika toliko umrežena u kulturu, to o čemu vi pričate teško će se ostvariti.

Naravno, ali nije nemoguće. Imamo stručnjake koji to mogu napraviti. Bez dijaloga nemamo šanse, samo ostaje zla krv. Treba detektirati probleme, ali bez straha. Strah se uvukao u kosti mnogima, to je emocija koja blokira. Trebamo prihvatiti one koji su drugačiji. Evo, ušli su Sirijci u Hrvatsku. Pa moramo ih prihvatiti, ne moramo se voljeti i ljubiti, ali trebamo znati da ljudi drugačije misle i žive. U Hrvatskoj trenutačno živimo u jednoumlju.

NACIONAL: Drugačiji od vas je i Oliver Frljić, intendant riječkog HNK. Što mislite o njemu i njegovu načinu vođenja kazališta te njegovim provokativnim predstavama?

Nikad nisam komentirala drugačiju estetiku, a on i ja imamo drugačiju estetiku. Iako on mene svako malo spomene, ja samo mogu reći da smatram da nije kompetentan za intendanta. To je sve. Njegovom estetikom se ne bavim niti ičijom drugom. Nekome se to sviđa, a nekome ne, isto kao što se i predstave Male scene nekome sviđaju, a nekome ne.

NACIONAL: Iako ste imali sigurnu plaću u ZeKaeM-u, otišli ste iz ansambla jer niste željeli da netko drugi određuje koga ili koliko ćete igrati. Što mislite o ansamblima?

Mislim da se sustav treba promijeniti. Nikako nisam za to da se ljude pošalje na ulicu, ali treba ansamble raditi na temelju repertoara. Međutim, to bi značilo dugoročno razmišljanje i planiranje, a toga nema.

NACIONAL: I o tome ste nedavno pisali, kada je u zagrebačkom HNK-u premijerno izvedena opera “Traviata”, ali glavne uloge nisu igrali hrvatski pjevači.

Ne možeš postavljati “Traviatu” ako nemaš Violettu i Alfreda! Ne igraš “Hamleta” ako nemaš Hamleta. Pogotovo ako imaš 40 ili sto zaposlenih ljudi koji ne rade ništa, a žele raditi. Oni su frustrirani, gube motivaciju, ne mogu napredovati. U takvom sustavu nitko ne može profitirati. A govorili smo o izvrsnosti kao jednom od glavnih kriterija. Sve je poremećeno. To nije prirodno kazalištu. Ako temeljiš repertoar na strancima, to je pogubno. Ove sezone, primjerice, Violettu neće igrati itko tko je na plaći u HNK u Zagrebu. Igrat će je isključivo “uvezena” pjevačica. Zašto imaš ansambl koji nema mogućnost zaraditi svoju plaću? Za njih sam ja luđakinja, a ne vide koliko je to sve skupa bolesno. Čak nije ni stvar u honoraru koji se plaća strancima, premda stvara velike dugove. To je kao da imaš učiteljicu na plaći, a ona sjedi doma, dok s djecom u razredu sjedi neka na honoraru. Ljudi u javnim kazalištima nezadovoljni su jer ne mogu raditi. Ako čovjek ne radi, nije zadovoljan. Optužili su me da je to demagogija, ali nije. To je činjenica. Neke mi kolege u inbox pišu da tri godine nisu stali na scenu i ne znaju što da rade jer žele glumiti. To je ta slika stanja koje je strašno i neodrživo.