Kad je 1970. reprezentacija Jugoslavije postala svjetski košarkaški prvak, bio je to početak dvadesetogodišnjeg razdoblja u kojem je reprezentacija bivše države još dva puta bila prvak svijeta, jednom olimpijski prvak i pet puta europski prvak. Upravo su ti događaji iz 1970. godine vrhunac filma “Bit ćemo prvaci svijeta” redatelja Darka Bajića koji se 26. ožujka počinje prikazivati u hrvatskim kinima.

[quote_box_center]

• ’Petar Skansi mi je na preijeri u Beogradu rekao: ‘Napravio si divan film, ne samo o nama, nego o košarci’, a Nikola Plećaš, koji je uvijek gunđao, rekao mi je isto’

• ‘Kakva god da je Jugoslavija bila, ponekad je davala slobodu. Pogledajte filmski crni val, glazbu, kazalište i književnost. Sustav je, kako je Tito stario, popuštao’

[/quote_box_center]

Rato Tvrdić, Ljubodrag Simonović, Vinko Jelovac, Trajko Rajković, Aljoša Žorga, Dragan Kapičić, Ivo Daneu, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dragutin Čermak i Petar Skansi činili su reprezentaciju Jugoslavije te godine, dok je izbornik bio Ranko Žeravica. No film se bavi mnogo širim razdobljem, u prvom redu četirima osobama koje su pokrenule košarku u bivšoj Jugoslaviji, a to su bili Nebojša Popović, Radomir Šaper (predsjednik Košarkaške federacije Jugoslavije), Bora Stanković (poslije predsjednik FIBA-e) i Aleksandar Nikolić, tvorac jugoslavenske škole košarke.

Film je producirala srpska kompanija Intermedia Network koja se proslavila dvama filmovima “Montevideo”, koji su se bavili jugoslavenskom nogometnom reprezentacijom 1930. za vrijeme Svjetskog prvenstva u Urugvaju. I dok je “Montevideo” režirao Dragan Bjelogrlić, film “Bit ćemo prvaci svijeta” režirao je 60-godišnji Darko Bajić, koji se 1980-ih proslavio režijom serije “Sivi dom”, a 1990-ih filmom “Crni bombarder”. Budući da je u toj reprezentaciji igralo čak šest Hrvata, u filmu se pojavljuju brojni hrvatski glumci. Goran Bogdan glumi Nikolu Plećaša, Robert Kurbaša je Petar Skansi, dok Krešimira Ćosića glumi njegov sin Petar Krešimir Ćosić. Osim njih značajne uloge imaju i Leon Lučev i Iva Babić, a o tome kako je film nastajao i u čemu je njegovo značenje, prošlog smo tjedna razgovarali za Nacional s redateljem Darkom Bajićem.

NACIONAL: Je li uspjeh filma “Montevideo” u Srbiji inicirao snimanje filma “Bit ćemo prvaci svijeta”, samo što je nogometna tema zamijenjena košarkaškom?

Dejan Petrović, direktor kompanije Intermedia Network i glavni producent ovih projekata, prije gotovo 20 godina razgovarao je sa mnom i rekao mi da ima san, a to je stvaranje producentske kompanije koja će omogućiti vrhunske profesionalne uvjete za stvaranje kvalitetnih filmskih djela. U to vrijeme polako su u Srbiji nestajala kina, došao je američki fast food, odnosno multipleks Cineplexx. Te sjajne uvjete dobili smo i Dragan Bjelogrlić za “Montevideo” i ja za “Bit ćemo prvaci svijeta”. Čelni ljudi Intermedije pozvali su me da radim film “Bit ćemo prvaci svijeta” vjerojatno zato što sam redatelj koji je ranije radio spektakle, a s druge strane odličan sam košarkaš. Mislim da sam napravio film koji sliči na spektakle kakvi su se snimali 1970-ih. To je bilo vrijeme kad bi Tito naredio, nakon toga bi se pojavio neki general koji bi vam dao divizije i imali ste statista koliko god ste htjeli. Ja sam osjetio potrebu da se, u ovom vremenu kad su poremećeni odnosi i sustav vrijednosti, vratim u prošlost, s praznim koferima, te da napunim te kofere vrijednostima za koje smatram da su bile suština snage, elana i svega onoga što je mojoj generaciji dalo snagu da budemo slobodne ličnosti i bavimo se svojim poslom na najbolji mogući način.

NACIONAL: Koliko je bilo riskantno snimati film o ljudima koji su, većina njih, još uvijek živi? Jeste li se pribojavali njihovih kritika?

Naravno da je to bio velik problem, ali samim tim i velik zalogaj. Premijera filma u beogradskom Sava centru bila je veličanstven događaj, ljudi su sjedili i na stepenicama, toliki je bio interes. Film je ispraćen s puno emocija i velikim aplauzom. Nakon projekcije filma prozvali su na binu Petra Krešimira Ćosića koji je dobio nevjerojatno dug i snažan aplauz. Zatim su se pojavili košarkaši Petar Skansi, Rato Tvrdić, Nikola Plećaš, Ivo Daneu i Dragan Kapičić. Skansi se okrenuo prema meni, zagrlio me i rekao: “Slušaj, ovo je važnije od svega. Napravio si divan film, ne samo o nama, nego o košarci.” Nikola Plećaš, koji je uvijek gunđao, rekao mi je to isto. A onda su se pojavili Srđan Kalember i Bora Stanković koji imaju devedeset godina i pomoću štapa su se popeli na pozornicu. Kad su se počeli mačevati štapovima, pokazali su svu tu snagu koju imaju još i danas. Kad sam ih upoznao i kad sam počeo razgovarati s košarkašima, shvatio sam da su opušteni i mirni, da su gospoda, jer zapravo vladaju svijetom. Oni su postali prvaci svijeta. To vas prati čitav život, u sebi imate ponos i sreću zbog onoga što ste napravili. A oni su napravili veliku stvar.

NACIONAL: Jeste li se konzultirali prilikom pisanja scenarija s Borom Stankovićem i Rankom Žeravicom, koliko su oni utjecali na priču filma?

Oni su gospoda, kao što su i igrači. Konzultirali smo se s njima i razgovarali. Nitko nije htio pričati svoje priče, govorili su o svojim prijateljima, atmosferi koja je vladala, sustavu koji je funkcionirao, svojim trenerima. Jednako tako košarkaši su pričali o košarkašima koji su im bili uzori. Svi su postavljali priču na meni drag način, kao da su umjetnici koji nisu tašti. Oni su u prvi plan stavljali košarku, nešto što ih je dovelo do pobjede i što ih je poslije držalo cijelog života.

NACIONAL: Košarka je, kao sport, bila nešto najbolje što je stvorila Jugoslavija, pokazala je da može vrhunski funkcionirati kad su pravi ljudi na pravim položajima.

Ovaj film govori upravo o tome, o stvaranju jednog sustava. Prvo je to bio inat, a onda su oni koji su pokrenuli košarku u Jugoslaviji u početku bili gubitnici jer su svi bili bolji. Najveći uspjeh bilo je osvojeno šesto mjesto 1953. godine na Europskom prvenstvu u Moskvi. A onda se stvorio sustav, shvatilo se da beogradska škola košarke nije jedina, nego da postoje i Zadar, i Zagreb, i Split, i Ljubljana, i Zrenjanin, niz gradova koji su stvarali košarku i košarkaše. Ranko Žeravica mi je to pričao, on je znao svakog igrača u svakom gradu u Jugoslaviji. Nakon njega je došao Mirko Novosel, s kojim smo razgovarali u njegovoj kući u Zagrebu, muzeju u kojem se nalazi cijela povijest i jugoslavenske i hrvatske košarke. To su bili veliki treneri i ta trenerska škola dovela je do toga da danas postoje košarkaški treneri u 56 zemalja koji su ponikli u jugoslavenskoj trenerskoj školi. To je ogroman sustav koji je stvorio proizvod iz kojeg moramo izvući iskustvo i nastaviti strategiju i tradiciju.

NACIONAL: Kad se pogleda odabir glumaca, logično je da ste Goranu Bogdanu dali ulogu Nikole Plećaša. No odluka da naturščiku Petru Krešimiru Ćosiću date ulogu njegova oca Krešimira Ćosića poprilično je iznenađenje.

Goran Bogdan zaista je izvrstan glumac. Kad sam birao glumce, htio sam da budu iz onih sredina iz kojih je bilo tih 12 velikana. Naime, duh, specifičnost i razlike činili su tu reprezentaciju. U jednom trenutku Ljubodrag Simonović mi je rekao: “Mi nismo igrali košarku, mi smo igrali jazz.” Jazz podrazumijeva improvizaciju koja na kraju ima smisla, što u košarci znači da se na kraju dođe do pobjede. Tako su oni igrali, a ja sam tako birao glumce. Stjecajem okolnosti producent filma Zvonimir Šimunec čuo je da sin Kreše Ćosića živi u Zagrebu i ja sam ga pozvao na jednu od audicija. Na audicijama se govorio tekst i igrala se košarka. Ja sam mu rekao “hajde, šutni na koš” i kad je to učinio, vidio sam da je odličan košarkaš. A onda je slijedilo ovo drugo. On je toliko emotivan mladić, pun raznih talenata koje nije usmjerio i na toj audicije nije pokazao sve svoje glumačke sposobnosti. Ali ja sam bio siguran da ću s njim moći raditi na filmu. S druge strane, shvatio sam koliko mu je bilo stalo da glumi svog oca. To se i pokazalo u filmu. Sad ću vam još nešto ispričati. Kad smo snimali film na Bledu, u posjet nam je došao Ivo Daneu. Počeli smo se šaliti, on je počeo prepoznavati tko je tko od igrača. Za Juraja Henigmana, jednog od najtalentiranijih slovenskih glumaca, koji glumi upravo Daneua, rekao je “pa da, on je ljepši i mlađi, ali i ja sam dobro izgledao kad sam bio mlad”. Zatim je ugledao Petra Krešimira Ćosića i rekao “au, pa ti baš sličiš na oca”, na što mu je on rekao “baš sam vas htio vidjeti jer imam jako puno pitanja koja sam vam htio postaviti” i počeo je plakati. Tog trenutka ostali su ga reprezentativci zagrlili i tako je stvorena reprezentacija Jugoslavije na početku snimanja ovog filma. Siguran sam da su oni tada počeli funkcionirati kao tim, kao reprezentacija.

Film Bit ćemo prvaci svijeta nije plakanje za Jugoslavijom’Foto: PROMO

NACIONAL: Jedan od scenarista filma je Ognjen Sviličić. Koja je bila Sviličićeva uloga pri pisanju scenarija?

Ognjen Sviličić je moj prijatelj koji je odličan redatelj, ne samo hrvatski nego i europski. To je pokazao svojim posljednjim izvrsnim filmom “Takva su pravila”, na kojem sam mu čestitao. S njim sam počeo suradnju tako što je on pogledao jednu od prvih verzija scenarija koji smo napisali. Ovaj film je bio težak i kompliciran zadatak jer smo trebali prikazati 30 godina života jedne zemlje. Sviličić se junački probio kroz cijelu priču jer se radi i o povijesti košarke, tu su i neki ljudi koje ne možete izbjeći i vezivanje četvorke za uspjeh ove dvanaestorice, što se dogodilo kroz postupan i dug rad. Sviličić i ja smo našli ključ kako da prođemo kroz cijelo to razdoblje a da pritom pronađemo dušu glavnih junaka. Mi smo se stalno šalili kako je on naklonjen rumunjskom filmu, a ja sam redatelj spektakla. Pronašli smo zajednički jezik, a to je bilo da se okrenemo likovima i njihovim odnosima i siguran sam da je Sviličićeva ruka bila zlatna ruka koja je razriješila neke probleme i nedoumice koji su se pojavili u prvim verzijama scenarija. Kroz rad na priči filma on i ja smo postali i jako dobri prijatelji.

NACIONAL: U Hrvatskoj je trenutačno popularna serija “Crno-bijeli svijet” i dosta se spominju ta stara vremena. Vi se tim vremenima vraćate ovim filmom. Jesu li nekadašnja vremena doista bila bolja?

Postoji nekoliko teza kojima bi se moglo pokušati odgovoriti na vaše pitanje. Gledao sam dvije epizode serije “Crno-bijeli svijet” i odlične su, uzbudljive i interesantne. Ako govorimo o košarci i sustavu, možemo govoriti i o glazbi 1980-ih u Jugoslaviji. Da su postojala glazbena natjecanja, svjetska prvenstva i olimpijske igre, jugoslavenski glazbenici također bi tada osvajali medalje. U Jugoslaviji se u to vrijeme dogodio veličanstveni glazbeni pomak. Glazbena scena i u Zagrebu i u Sarajevu i u Beogradu bila je fenomenalna. To su veliki proizvodi bivše zemlje. No što nas vuče k tom vremenu? Bit je u tome što je tada postojao sustav prepoznavanja talenata. Kakva god da je ta zemlja bila, rigidna, ovakva, onakva, ipak je ponekad davala apsolutnu slobodu. Pogledajte filmski crni val, glazbu, kazalište, književnost i tako dalje. Da, poneke su knjige završavale u bunkerima, ali sustav je, kako je Tito stario, popuštao. Društvo je prepoznavalo talente tako da mi studenti već godinama govore “lako je vama, vi ste živjeli u nekim boljim vremenima”. Naravno, bilo je i sukoba i provokacija na kulturnoj sceni, i kritike politike i sustava, ali pronađen je sustav u kojem su se stvarala vrhunska djela. Ratovi, tranzicije i sve što nam se dogodilo poremetili su sustav vrijednosti i povratak u ona vremena znači pronaći prave osnove i okrenuti se budućnosti.

NACIONAL: Reakcije na vaš film u Hrvatskoj mogle bi biti zanimljive. Većinom su Hrvati činili reprezentaciju, stručni stožer činili su Srbi, a zajedno su postali svjetski prvaci.

Filmovi izazivaju ili suze ili zvižduke, to je sudbina filma i kinematografije. Povratak u prošlost samo je povratak u prošlost, to je povijest svakoga od nas ponaosob, ta je povijest neodvojivi dio našeg života. Iz toga trebamo izvući ono pozitivno, u slučaju ovog filma to je kako su ti ljudi postali svjetski prvaci. A kad bismo išli dalje u povijest, nekome bi smetalo što smo bili pod imperijalistima, velikim silama kao što je bila Austro-Ugarska. Da kažemo da ni to nije dio naše povijesti? Sve je to povijest ljudi koji danas žive u zasebnim državama koje su samosvojne, ali su imale prošlost koja je davala neke rezultate. U ovom filmu nema lažnog povratka u dobra stara vremena, lažnog plakanja za Jugoslavijom. U bivšoj Jugoslaviji različitost svih nas stvarala je konkurenciju koja je proizvodila kvalitetu. Ako danas pogledate kulturni prostor, kazalište, književnost, film, vidjet će te da on funkcionira i da ljudi surađuju. Isto je i sa sportom. To je bitcijele priče, a ne sentiment prema Jugoslaviji.

NACIONAL: Vaša karijera započela je sredinom 1980-ih režijom serije “Sivi dom”. Ta je serija bila veliki hit, ali je li istina da državni vrh nije bio oduševljen serijom i načinom na koji ste prikazali život u popravnim domovima?

Uvijek sam volio biti provokativan redatelj, tako da je moj prvi film “Direktan prenos” kritizirao televiziju zbog manipulacije ljudima. Uslijedio je “Sivi dom” koji je bio kritika društva i kritika morala tog društva. Poručio sam kako su ljudi iza žice ponekad mnogo moralniji nego ljudi izvan žice. Postavio sam i pitanje tatinih sinova, što je najviše škakljalo generale i političare, pitao sam kako to da tatini sinovi mogu krasti automobile i raditi ispade te biti spašeni samo zato što imaju takve roditelje, dok klinac koji ukrade znak mercedesa mora otići dvije godine u kazneno-popravni dom. I u kasnijim sam filmovima, kao što je bio “Crni bombarder”, pokušavao imati kritički odnos spram svijeta oko nas. “Sivi dom” je u početku bio poprilično kritiziran, a poslije je to postala serija koju tadašnje generacije spominju kao omiljenu. Nakon te serije počele su se otvarati teme koje su dotad bile tabu, a to su teme o maloljetničkoj delinkvenciji, tatinim sinovima i slične.