Ulogom Lulu, zanosne bludnice s kraja 19. stoljeća u drami “Lulu” Franka Wedekinda, koju na scenu HNK u Zagrebu postavlja slovenski redatelj Jernej Lorenci, glumica Daria Lorenci Flatz nastavlja niz uloga žena jakih osobnosti na matičnoj pozornici. “Lulu” je na toj pozornici postavljena samo jednom, davne 1930. u režiji Tita Strozzija, s tadašnjom prvakinjom HNK Vikom Podgorskom u naslovnoj ulozi. Premijera Lorencijeve verzije, koju autori najavljuju kao raskošnu, senzualnu i provokativnu predstavu, s otvorenim pristupom seksualnosti i ismijavanjem malograđanskog morala, zakazana je za 28.ožujka. Darijini partneri su Bojan Navojec, Goran Grgić, Franjo Kuhar, Dragan Despot i Luka Dragić.

[quote_box_center]

• Daria Lorenci Flatz ubraja se u talentiranije hrvatske glumice srednje generacije

• Ulogom Lulu u drami “Lulu” Franka Wedekinda nastavlja niz uloga žena jakih osobnosti na matičnoj pozornici

• U intervjuu za Nacional Daria Lorenzi Flatz prisjeća se odrastanja u Sarajevu, vlastite nesigurnosti, preseljenja u Zagreb, govori o ulogama…

[/quote_box_center]

Daria Lorenci Flatz ubraja se u talentiranije hrvatske glumice srednje generacije. Ona paralelno razvija kazališnu i filmsku karijeru, uz povremena gostovanja na televiziji. U rodnom Sarajevu završila je osnovnu školu i živjela do 1992., kad se zbog ratnih nedaća preselila u Zagreb. Maturirala je u Četvrtoj gimnaziji i diplomirala glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u klasi prof. Neve Rošić. Odmah je dobila angažman u Teatru Exit. Za ulogu u monodrami “Eva Braun” Stefana Kolditza u režiji Edvina Liverića kritičari su napisali da “njezina gluma tjera publiku da se nekoliko puta naježi od uzbuđenja” pa je osvojila Zlatnog lava na istoimenom Festivalu komornog teatra u Umagu i bila proglašena najboljom glumicom na Festivalu glumca. Kao Mlada žena u “Noževima u kokošima” Davida Harrowera u postavi Saše Anočića osvaja Nagradu hrvatskog glumišta i Zlatni smijeh. Nakon pet godina prešla je u Teatar ITD, gdje je u ulozi Poljakinje Tereze u kontroverznoj predstavi “Božanska glad” prema romanu Slavenke Drakulić u režiji Damira Zlatara Freya s partnerom Leonom Lučevom bila posve gola na sceni. Potom postaje asistentica na Akademiji u klasi prof. Borne Baletića i ulazi u angažmane u kazalištu Trešnja i HNK. Za ulogu Nore u istoimenoj drami Henrika Ibsena u režiji Saše Božića osvojila je Nagradu Mila Dimitrijević kao najbolja glumica prošle godine.

Nakon debija u filmu “Onaj koji će ostati neprimijećen” Zvonimira Jurića hvalospjeve kritike i naklonost publike osvojila je glavnom ulogom u komediji “Oprosti za kung fu” Ognjena Sviličića, za koju je dobila Zlatnu arenu u Puli. Značajne uloge ostvarila je u bosanskohercegovačkom filmu “Teško je biti fin” Srđana Vuletića, u “Ničijem sinu” Arsena Antona Ostojića, “Iza stakla” Zrinka Ogreste, “Neka ostane među nama” Rajka Grlića, slovenskoj komediji “Čefurji raus!” Gorana Vojnovića i u “Happy endings” Darka Šuvaka. I u dramskoj seriji “Počivali u miru 2” koja se počela emitirati na HTV-u ima zapaženu ulogu.

U intervjuu za Nacional Daria Lorenzi Flatz prisjeća se odrastanja u Sarajevu, vlastite nesigurnosti, preseljenja u Zagreb, govori o ulogama, suradnji s redateljima, obitelji, ali i o godinama i ženama.

NACIONAL: Slažete li se da vas redatelji uvijek vide u ulogama snažnih žena, od Eve Braun, Marije Jurić Zagorke, Vasiljise Karpovne u komadu “Na dnu” Gorkoga, Ibsenove Nore?

To je istina. I kad me zovu na audiciju za film, kažu mi: “To ti je jedna jaka žena.” Ja nikad ne gledam na komade samo s obzirom na to kakva je uloga i je li prikladna za mene. Mene prije svega zanima je li ekipa s kojom radim ona s kojom mogu istraživati kazalište koje mene zanima, ili nije. Uloga mi je u tome samo predložak i sredstvo. Ne osjećam strahopoštovanje spram dramske literature. Volim dijeliti kazalište s ljudima koji imaju isti istraživački pogled na stvari. Volim performativni pristup koji se ugradi u dramsko institucionalno kazalište. S ekipom “Lulu” baš to mogu raditi i to mi je najdraže. Za mene su ljudi s kojima na taj način mogu otkrivati kazalište praznik. Za mene to nije samo posao, nego istinski užitak.

DARIA LORENCI FLATZ KAO NORA U PREDSTAVI ‘NORA’ HENRIKA IBSENA U REŽIJI SAŠE BOŽIĆAFoto: FOTO: ZORAN KULUŠIĆ NERAL

NACIONAL: Kakva je vaša interakcija s redateljima? Jeste li poslušna glumica?

To bi trebalo pitati redatelje. Za sebe mogu reći da sam ili izrazito poslušna, ili totalno neposlušna. Ili su mi govorili da vjerno slijedim njihove ideje, ili mi predbacivali da mi se ništa ne može reći. “Tebi redatelj uopće ne treba”, to mi je na Akademiji govorio pokojni prof. Damir Munitić. Ako izostane pravi kontakt s redateljem, jako je teško sa mnom raditi, ne plešemo zajedno, nismo kompatibilni i to je loš brak. Na sreću, imala sam malo takvih iskustava. Uglavnom me uzimaju redatelji koji me mirišu po senzibilitetu i energiji.

NACIONAL: S bivšim suprugom Jernejem Lorencijem u Gavelli ste 1997. radili “Gospođicu Juliju”. Zašto otada niste radili zajedno?

Otad se nismo profesionalno susreli. S Jernejem sam se inicirala u kazalište, prva otkrića mog interesa bila su s njim. Poslije smo privatno i profesionalno otišli svatko svojim putem. Meni je danas strašno uzbudljiv i značajan ponovni susret s njim.

NACIONAL: Koliko ste u međuvremenu postali drukčije osobe i umjetnici? Koliko ste sazreli?

Naša privatna povijest, u ovom slučaju, jako radi za nas. Mi smo ljudi koji volimo raditi. Kolegama smo pomalo i naporni, neki se žale na naše interne šale. Ne radi se samo o Jerneju, nego o sjajnoj suradnji s njegovim timom: dramaturgom Maticom Starinom, scenografom Brankom Hojnikom, kostimografkinjom Belindom Radulović, skladateljem Brankom Rožmanom i koreografom Gregorom Luštekom. Oni prisustvuju svim probama, gotovo smo kao obitelj. To je u teatru jako lijepo.

NACIONAL: Glumica ste širokog dijapazona, koja može odigrati sve karaktere. Jeste li izbirljivi prema ulogama?

Tako je ispalo. Nikad nisam snimala reklame ni glumila u sapunicama. Mene nitko za te poslove nije ni zvao. Imam svoje mišljenje o tome, ali ne bih ga iznosila javno. Meni se u karijeri događaju stvari koje želim. Ja ne biram. Dogodi mi se da poželim raditi u dramskoj seriji i dobijem dobru ulogu u “Počivali u miru”. Zaista želim biti na televiziji, mislim da je bitno da publika zna za mene. Ne bih voljela doživjeti da kažem ja sam Daria Lorenci i da mi ljudi vele: a čime se vi bavite? To smatram poraznim za svoju profesiju.

NACIONAL: Kakav odnos imate prema kameri?

Uvijek se trudim ponašati na setu kao da kamere nema. Voljela bih da imam prilike više snimati. Kad snimam, radim ono što najbolje znam i ne usudim se previše riskirati. Nisam imala dovoljno prostora za svladavanje odnosa s kamerom. Dok sam snimala film “Neka ostane među nama” Rajka Grlića s Mikijem Manojlovićem, snimatelj Slobodan Trninić me upozoravao kako Miki u svakoj sceni točno zna kako se postaviti prema kutu kamere i svjetlu. On igra kao da kamere nema, ali obavi i taj tehnički dio, koji ja još uvijek ne kužim.

NACIONAL: Jeste li osjećali strah i uzbuđenje kad ste doznali da ćete igrati suprugu Mikiju Manojloviću u Grlićevu filmu?

Meni je to bilo čisto ostvarenje sna. Kao da mi sutra netko kaže da ću snimati s Bradom Pittom. Imali smo Rajko, Miki i ja probno snimanje od kojeg sam strepila, da ne zabrljam. Očito, oni me nisu toliko dovodili u pitanje, koliko sam ja sebe. Miki Manojlović je bio odličan kolega, imali smo izvrstan, baš prijateljski odnos.

NACIONAL: Kako doživljavate vlastitu glumačku i osobnu zrelost? Nadomak ste četrdesetoj.

Ja tih godina uopće nisam svjesna. Zvuči mi nadrealno da ulazim u četrdesete. Osjećam se poput djeteta i jednako mlada, kao prije dvadeset godina. Razlika je u tome što se danas malo više umaram. Počinjem primjećivati kako mi nakon probe treba odmor. Danas imam više lakoće u životu. Koliko god u životu postoje smrtno ozbiljne situacije, strah i strepnja me ne obuzimaju kao prije. Imam svoj život, s djecom i mužem. To mi je baza i neophodno da radim kako treba. Uspostavila sam ravnotežu i nju su mi donijele godine. Stalan grč, opterećenje poslom, ulogama, jak ego, histerija, dokazivanje iz mladosti, više kod mene nisu izraženi.

NACIONAL: Ima li dovoljno prostora za glumice u četrdesetima?

U autorskom kazalištu godine su nebitne. Lulu ima osamnaest godina, ja imam ipak malo više, pa je igram. Mislim da se za glumice nakon četrdesete otvaraju veće mogućnosti za dobre uloge. Dok ste mlađi, uloge su šablonizirane i izgled jako diktira svaku podjelu. Očekujem više karakternih uloga. Veselim se tim godinama, samo je pitanje ponude dobrih scenarija i produkcije.

NACIONAL: Čeka vas jedna od dviju glavnih uloga u filmu Jure Pavlovića “Samo zatvori oči” u kojem ćete igrati kćer Neve Rošić. Kakav ste odnos imali s njom na Akademiji, a kako se danas slažete?

Neva Rošić je najbolji primjer žene koja briše pojam o godinama. Kad sjedite s njom, zvuči kao vic da ima 80 godina. Kad imamo probe, takoreći zlostavljamo redatelja, jer se nas dvije toliko zapričamo. Ja sam bila u njezinoj klasi na Akademiji. Za mene je žena-zmaj. Ja sam na studiju bila komplicirano, zatvoreno, introvertirano biće, koje nije dalo taknuti u sebe, jako je teško bilo sa mnom surađivati. Smatrala sam da je to što ja napravim u ulozi svetinja i da mi se ništa ne smije reći ili sugerirati. Uputa bi mi bila svetogrđe. Zahvalna sam prof. Rošić što me nije “lomila” kao osobu. Danas se odlično slažemo, pričamo o teatru, nema generacijske razlike u stavovima. Ali i nadalje mi je velik autoritet.

NACIONAL: Otkad ste postali majka, može li postati upitno da se i dalje razodijevate na sceni i na filmu? To vam dosad nije bilo problem.

Može postati upitno… Najviše reagiram zbog načina na koji ta golotinja može biti zloupotrijebljena. Meni je nedopustivo da, kad se skinem na sceni HNK, netko to krišom fotografira, stavi iste sekunde na internet i ne snosi nikakve sankcije za to. To je čista zloupotreba. A baš mi se to dogodilo. S filmom nemam loše iskustvo. U Grlićevu filmu nijedna obnažena moja i Mikijeva fotografija koju mi nismo odobrili nije puštena u medije. Moja djeca neki su dan pogledala film “Onaj koji će ostati neprimijećen” u kojem sam na kraju gola. Nemam ništa protiv toga. I dalje ću promišljati na koji ću način koristiti svoje tijelo. Koliko god s tim nemam problem, moram misliti na djecu, koja će jednog dana krenuti u školu. I zaštititi ih od raznih komentara, koliko je to moguće.

NACIONAL: Koliko ste bili nesigurni u mladosti?

Baš jako. Imam šezdeset predstava iza sebe. Zadnjih pet godina, otkad sam rodila, više nemam takav ubojit tempo. Iako i dalje mnogo radim, to više nije manijački, kao u mladosti. Tada sam stalno bila u grču, ogromnoj nesigurnosti, utrci sa samom sobom, panici kako je svaki posao presudan za karijeru. A kako sam došla iz druge sredine, mislila sam da se moram dvostruko dokazivati.

NACIONAL: Kad ste stali na svoje noge u Zagrebu i napokon osjetili sigurnost?

Dok nisam dobila djecu, nisam se osjećala do kraja stacioniranom u Zagrebu. Dobrih 15 godina imala sam taj osjećaj. Osjetila sam sigurnost kad sam kupila stan, iako imam nesretni kredit u švicarcima. Dugo sam imala feedback i prihvaćenost od sredine, no sama sam osjećala razmještenost i nepripadanje. Djeca su me spustila na zemlju. Fokus više nije na meni, nego na njima i suprugu. Moji prioriteti su se promijenili. Nekoć sam mislila kako obitelj ne ide uz ovaj posao, koji puno troši i traži vremena. Sad mislim da je puno bolje kad mi je posao u drugom planu.

NACIONAL: Pomislite li danas, kad kažete Sarajevo, na svoj dom?

Ne. Moj dom je ovdje. Rijetko odlazim u Sarajevo. Ondje žive moj otac, njegova žena i moja polusestra, koja ima osam godina. Dugo sam čeznula za Sarajevom i imala osjećaj da sam otišla na silu, ne svojom voljom. Puno vremena mi je trebalo da raščistim sama sa sobom trebam li biti ovdje ili tamo. Kad sam snimala film “Teško je biti fin” Srđana Vuletića, provela sam dva mjeseca u Sarajevu. I tad sam shvatila da moja sadašnjost više nije u tom gradu, nego u Zagrebu, gdje sam stvorila svoj dom.

NACIONAL: Iz Sarajeva ste u vrijeme rata otišli sa 16 godina. Jeste li se oslobodili ratnih trauma?

Jako teško. Mene je taj rat jako pogodio. I danas mi je to rana, koja još uvijek nije zacijeljela. Strašno sam osjetljiva na sve što se i danas zbiva u svijetu. Trebalo mi je puno vremena da se pomirim s tim da je naš svijet svijet nasilja i užasa. Sve što se nama događalo za vrijeme rata sada se događa tisućama ljudi negdje drugdje. Nikad se nisam mogla pomiriti s tim da, dok mi sjedimo na klupi u parku i ližemo sladoled, netko na drugom dijelu svijetu ostaje bez noge ili umire. To je moj osjećaj kao izbjeglice. Stalno sam imala shizofreni osjećaj straha kako su mi mama i tata negdje zatrpani pod granatama, dok ja živim s druge strane, kupujem traperice i pišem zadaću. Meni je to bilo nepodnošljivo. Strašno dugo me to mučilo i imala sam osjećaj da se nikada neću uspjeti uklopiti u život. Sad i ja imam djecu. Svjesna sam da nema nikakve sigurnosti i da se već sutra sve može ponoviti. Danas znam imati grižnju savjesti kad mi je lijepo, što je suludo. To osjećam kao ratnu traumu. Ponekad mi je žao što nisam političar, ali za to zaista ne bih imala želudac. Koliko god mislim da žrtve nekih ljudi nisu bile uzaludne, ne vjerujem danas u bilo čiji politički angažman. U tome sam duboko razočarana.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da se kao glumica i javna osoba društveno i humanitarno angažirate?

Često o tome razmišljam. Nemam trenutačno vremena da se time ozbiljno bavim. Ali neki moj san jest društveni angažman. Mislim da ću se tome posvetiti kad mi gluma bude u drugom planu. Dovoljno je da iskoristim svoje ime i poznanstva. Voljela bih pomoći djeci da se obrazuju. Na to sam osjetljiva, na djecu koja nemaju priliku. Ima dovoljno sredstava u svakoj državi kako bi djeca imala priliku za obrazovanje. A ovo što se sad događa, da djeca nemaju novac za užinu, samo je pitanje loše organizacije i provedbe plana. To je tim ljudima poziv, kao što je moj poziv da iziđem na pozornicu. I to bi trebao biti zadatak svake socijalne politike.

NACIONAL: Koliko se danas mijenja uloga žene u društvu?

Apsolutno, na sreću i na žalost. Mi žene mukotrpno smo se izborile za ravnopravnost, sad se moramo boriti da se u tu ravnopravnost uvede i naša uloga kod kuće. Biti ravnopravan s muškarcima bilo bi da imamo upola manje radno vrijeme od njih. Biološki je nemoguće podijeliti sve obaveze s muškarcem, koliko god se mi trudile. Jer to nije prirodno. Možda će me prozvati zbog ovih izjava, ali mislim da dijete treba majku do treće godine života, puno više nego oca. Najviše konflikata u brakovima dolazi zbog podjele poslova. I kad imaju najbolju volju, muškarce to frustrira, jer im nije prirodno. Meni je normalno svaku žrtvu podnijeti za djecu i obitelj, jer mi je ona prirođena. No žene se osjećaju iskorištene, zloupotrijebljene, postaju mrgudi koji stalno svojim muškarcima nešto prigovaraju. Ja sam dobila blizance i divnog muža za svaku pohvalu, koji je ostao godinu dana sa mnom doma. I potpuno ravnopravno smo sve dijelili. Društvo će evoluirati kad žene budu imale jednaku plaću za upola manje radnog vremena, kad se uzme u obzir naša uloga kao majki.

NACIONAL: Slažete li se da su spolne uloge promijenjene: žene su sve jače i dominantnije, muškarci sve slabiji i nesigurniji?

Točno, ali to je neprirodno i glupo. Muškarac treba biti muškarac, a žena žena. Ako smo žene, ne treba nam biti uzeto pravo da radimo i budemo u tome potpuno ravnopravne. Meni moj liječnik kaže da svaka treća žena ima upalu štitnjače. Što je kao normalno nakon poroda. Ma, nije to normalno. Mi smo platile preveliku cijenu svoje emancipacije. U Britaniji se žene već tri mjeseca nakon poroda vraćaju na puno radno vrijeme. Zar smo rodile djecu da nam ih bejbisiterice i ustanove odgajaju? Stvari će doći na svoje i emancipaciju ćemo dovršiti tek kad budemo mogle biti majke i raditi, ali bez upaljenih štitnjača. Zaista je glupo muškarce pretvoriti u polužene, a žene u polumuškarce. Jer kako danas stvari stoje, sve ide prema tome da žene postaju hormonski muškarci.