Incest, sadizam i mazohizam, preljubi i pokušaji ubojstva unutar obitelji, vojnici i krijumčari, krvave bitke i političke igre, europsko plemstvo i odbjegli esesovci, okrutne majke i ponižavani očevi, droga, alkohol i izvanbračna djeca samo su mali dio pokretača radnje novog romana jednog od najistaknutijih slovenskih pisaca srednje generacije Aleša Čara. Pod nazivom “O podnošljivosti” Čar u njemu iznosi opširnu sagu jedne slovenske obitelji, prateći tijekom gotovo sto godina četiri generacije razasute po Europi. Pripovjedač je mladić iz suvremene Slovenije koji se, shvativši da njegova uža obitelj skriva mračnu tajnu, upušta u detektivsko istraživanje tko je kome tijekom svih tih godina što zapravo bio i koji su bili njihovi motivi za nerijetko monstruozna djela. Incestuozni odnos između svog djeda i majčine sestre pripovjedač otkriva već na početku i, ostavivši dojam da će taj kostur iz obiteljskog ormara biti okosnica radnje, čitatelja gotovo nespremnog uvlači u splet nezamislivih tragedija, od kojih se svaka prethodna čini sve bezazlenijom kako se otkrivaju nove.

[quote_box_center]

• Incest, sadizam, preljubi, vojnici i krijumčari, krvave bitke i političke igre dio su radnje novog romana ‘O podnošljivosti’ slovenskog pisaca Aleša Čara

• Čar u njemu iznosi opširnu sagu jedne slovenske obitelji, prateći tijekom gotovo sto godina četiri generacije razasute po Europi

• Knjiga je upravo prevedena na hrvatski, u VBZ-ovoj novoj biblioteci Europom u 30 knjiga kojom se žele predstaviti suvremene europske književnosti

[/quote_box_center]

Austrougarski vojnici, fašisti i crnokošuljaši, južni Slaveni i socijalisti, vojni zatvorenici, ratni frontovi od Grčke do Afrike, europski plemići koji su ruletom, s prostitutkama u krilu, destabilizirali političke scene svojih država, mreža utjecajnih homoseksualaca na ratnim frontama i još puno, puno toga – sve to Čar je utkao u službenu povijest ovih prostora čiji pregled daje iznutra, kroz intimne priče sudionika, postižući pritom zanimljivu stvar.

Prateći sudbine svojih likova oslikava kako se iza kulisa krvavih ratova, političkih prevrata i neprestanih promjena imena država, nacionalnih himni i zastava događaju puno veće, okrutnije i bolnije obiteljske drame. No usprkos okrutnostima članova obitelji koje se kao koncentrični krugovi šire i uništavaju svaku novu generaciju, Čar svoje likove portretira s ljubavlju i razumijevanjem. Toliko detaljno ulazi u njihove motive i razloge nanošenja boli drugima da kao da želi reći kako je svatko žrtva svojih gena i okolnosti te da nema toga što se na kraju krajeva ne može objasniti, razumjeti, pa možda čak i opravdati. Ono što taj koloplet priča čini još zanimljivijim jest to što je Čar inspiraciju dijelom crpio iz povijesti vlastite obitelji. To njegovo priznanje izazvalo je, kaže, nelagodu među Slovencima, i to manje zbog pomisli da se takve stvari u njihovu susjedstvu potajno događaju, a više stoga što se netko od takvih pojedinosti nije potpuno ogradio.

To je već drugi njegov roman koji je ušao u finale slovenske književne nagrade Kresnik, ali je ni jedan nije dobio. U slovenskim medijima moglo se pročitati da je tome pridonijela okolnost da ni jedan ni drugi Sloveniju ne prikazuju u najboljem svjetlu. Knjiga je upravo prevedena na hrvatski, u VBZ-ovoj novoj biblioteci Europom u 30 knjiga kojom se žele predstaviti suvremene europske književnosti.

ZORAN FERIĆ, JAGNA POGAČNIK, ALEŠ ČAR I DRAGO GLAMUZINA PREDSTAVILI SU KNJIGU PROŠLOG TJEDNA U V.B.Z.-ovuCENTRU ’FADIL HADŽIĆFoto: Nacional

NACIONAL: Na predstavljanju romana u Zagrebu izjavili ste da i vi, poput pripovjedača, imate četiri tetke i da je roman 70-80 posto autobiografski. Što to znači?

Baš razmišljam o toj cifri koju sam nabacio onako s lakoćom. No hajdemo konkretno; moj djed bi tu i tamo prodao nekoliko vreća luka ili krumpira na crno, svirao je kontrabas i imao kombi, ali nikad se nismo vozili uokolo i krijumčarili. Nije bilo prisluškivanja tetaka iza vrata, bake i njihove priče su izmišljene od početka do kraja, djed nije imao veze s kraljicom šverca, lijepom Katrom, a svi događaji oko djeda u II. svjetskom ratu – osim što je bio na nekoliko mjesta koja se spominju u romanu – izmišljeni su i pomiješani s djelićima iskustava drugih sudionika rata. Osamdeset posto autobiografskog? Zapravo bih rekao dvadeset posto, a i to mi se sad čini previše. Možda je stvar u tome što fikcija iz romana polako postaje realnijom od stvarnosti same.

NACIONAL: Uzme li se u obzir količina tragedija koje se događaju gotovo svakom od likova zbog brojnih političkih i društvenih promjena, čini li vam se da se one u takvim razmjerima više ne mogu dogoditi nekome s ovih prostora, da se danas ipak živi nešto mirnije?

Ma ne znam koliko se danas mirnije živi. Vjerojatno kako gdje i kako tko. Ludost ratova na našim prostorima nije tako daleko iza nas. Život mladih u državama u kojima je njihova nezaposlenost iznad pedeset posto u ovom trenutku vjerojatno nije miran i lagodan. Mijenjaju se scenografije, kulise, ali drame ostaju: kako u zajedničkom, javnom prostoru, tako i na našim unutrašnjim pozornicama, u duši. Nije čovjek baš stvoren za mir: mir je fantazma, ali ako ga čovjek slučajno dobije, obično ne zna točno što bi s njim.

NACIONAL: Jedna od teza romana upravo je ta da se najveće tragedije zapravo ne događaju na ratnim frontama i u povijesnim dramama, nego u intimi obiteljskih domova. Jeste li stalnim isprepletanjem obiteljskih i nacionalnih tragedija to htjeli naglasiti?

Što nam neka stvar ili osoba dođe bliže, u našu najveću intimu, to nas jače može raniti. Blizina i jačina boli koja obično slijedi obično su proporcionalne odnosu. Rat i slične katastrofe čisti su užas, ali ostaju u velikoj mjeri izvan nas – čovjek je nekako samo svjedok tih događaja, koji su veći i jači od njega. A pozornica za najintimnije stvari, kao što su ljubav i obitelj, u nama je, u najranjivijim područjima čovjekove unutrašnjosti.

NACIONAL: S obzirom na preciznost kojom su likovi profilirani i kojom su obrazloženi njihovi motivi, čini se kao da ste ušli u psihologiju ne samo obitelji, nego i čovjeka, u želji da istaknete u kojoj se mjeri unedogled ponavljaju isti obrasci ponašanja iz generacije u generaciju.

I u ljudskoj psihologiji i u reakcijama ljudi postoje, recimo to tako, Newtonovi zakoni. Ako je čovjek ranjen, instinkt mu kaže da udari i rani natrag. To je bazična razina, u romanu je to recimo lik Prve. Druga mogućnost je da čovjek pregazi sebe i bol preradi u iskustvo. To se rijetko događa i to može samo onaj tko ima kompleksniju sliku svijeta i distancu od sebe. Naši odnosi ipak su mnogo predvidljiviji nego što nam se ponekad čini, posebno na razini motivacije. To što kopiramo obrasce svojih predaka vjerojatno je najnormalnija stvar. Kreiramo se kroz dijalog s okolinom, najbliža okolina je najvažnija, a to je obično obitelj. Bitno je racionalizirati probleme i traume, koliko je to naravno moguće, da naprijed ne vučemo gluposti, nego korisna iskustva.

NACIONAL: Ipak, ako se i uzme u obzir da je preslikavanje obrazaca ponašanja kroz generacije najnormalnija stvar i da je jasno koliko se preuzimanje utabanih obiteljskih uloga teško izbjegava, zašto vlada tolika ogorčenost da se društvo u cijelosti toliko polagano mijenja? Kako bi se moglo očekivati da jedna država u nekoliko desetljeća postane civiliziranija, kad se u tom razdoblju unutar jedne obitelji ne smijene ni dvije generacije?

Možda si trebamo i oprostiti pokoju stvar. Ipak je čovjek životinja koja je tek 1994. formalno ukinula apartheid na ovom planetu. Čovjek je životinja koja je ženama tek poslije II. svjetskog rata priznala pravo glasa. Čovjek je životinja koja je još danas sposobna za etničko čišćenje, što mi s ovih prostora dobro znamo. Čovjek je životinja koja je tek u 20. stoljeću usvojila deklaraciju o ljudskim pravima i političkoj korektnosti, da može sam sebe barem malo držati na uzdi, jer još uvijek u svojoj biti teži dominaciji i nadmoći. Čovjek je jednostavno pun nemoći, paradoksa i stvari koje su jače od njega. I polako uči da je različitost ljepota i esencija života.

NACIONAL: Zbog čega ste incest u romanu prikazali jednim dijelom na romantičan način, kao zamalo sretnu ljubavnu priču, u kojoj pritom propitujete tko je tu zapravo žrtva?

Incest svakako može biti i duboko tragična i ujedno lijepa priča o ljubavi i pripadanju. Može biti, naravno, i priča o dubokoj patologiji. Može biti i priča o manipulaciji – manipulaciji mlade kćeri koja iskorištava oca u borbi protiv majke. Iskorištava ga tako što ga veže za sebe njegovom bezuvjetnom ljubavlju, dok se kod nje sve to događa više ili manje u predjelu igre, odnosno borbe. Tu se odmah postavlja pitanje tko je tu žrtva. Kod koga u tom odnosu ima više patologije, u prisnoj i bezuvjetnoj ljubavi oca ili u manipulaciji kćeri? Užas živi, znam, ali to su situacije, pitanja i dileme s ovog planeta, iz naših vremena, iz naših obiteljskih podruma.

NACIONAL: Zanimljivo je kako incestuozan odnos iz romana u jednom trenutku dosegne vrhunac na kojem otac i kći i službeno žive kao u braku, nakon što je priroda njihova odnosa obitelji poznata već desetljećima. Kako biste objasnili sposobnost čovjeka da toliko potisne obiteljske anomalije i vodi naoko normalan život te s vremenom i najneprirodnije stvari prihvati kao normalne?

Mislim da je metoda negiranja stvarnosti jedna od najvažnijih koje je čovjek razvio u instinktu za opstankom. Isto vrijedi i za našu ljudsku memoriju koja je vrlo selektivna. Barem dio odgovora krije se u tim metodama. Zapravo, nekako vjerujem da bi čovjek bez negacije, bez tih malih amnezija i crnih rupa, vjerojatno poludio.

NACIONAL: Kako biste objasnili količinu nacionalne mržnje na ovim prostorima, kad su se kroz povijest nacionalnosti toliko miješale mijenjanjem granica, vlasti, imena država? Kako prosječan Slovenac danas gleda na pitanja nacionalnosti unutar naroda bivše Jugoslavije?

Ako je u Europi nacionalna država koncept 19. stoljeća, do nas je to došlo tek krajem dvadesetoga. Te naše nacionalne države na neki način tek izlaze iz puberteta i naša društva puna su raznih dječjih bolesti. A djeca se, kako znamo, brzo i lako potuku, posebno ako su ovako ili onako pomiješana. A što se tiče tipičnog Slovenca i njegova odnosa prema državama bivše Jugoslavije, za njega je sve to isto. Nije ključna veća ili manja ljubav prema ovom ili onom narodu, nego osjećaj superiornosti. Užasno banalno.

NACIONAL: Kako se u današnjoj Sloveniji tretira državljane iz bivših jugoslavenskih zemalja koji u njoj žive?

Ako bismo ozbiljnije govorili o odnosu Slovenaca prema građanima iz bivše Jugoslavije, ne možemo ignorirati našu najveću mrlju, birokratski genocid ili tzv. izbris. Oko 20 tisuća ljudi preko noći je ostalo bez papira, bez ikakve zaštite, bez prava. To su bile nezamislive tragedije, događaju se više od 20 godina i ta sramota još uvijek nije riješena. To je lijep primjer usavršenog ignoriranja užasa u društvu: svi znaju, ali ne govore, svi to gledaju, ali o tome ne misle, svi to čuju, ali se okreću na drugu stranu. To je najveća, ali nipošto jedina odvratnost koju imamo na vijestima u Sloveniji, što se tiče ljudi iz bivše Jugoslavije. Ali sve nam se to vraća. Mercator, koji je 1990-ih bio u najboljem položaju da postane glavni igrač u regiji, sad je vaš – odnosno u vlasništvu Konzuma. Ljubljanska banka bi bez gluposti sa štedišama zadržala kredibilitet i povjerenje ljudi u regiji i imala bi sve šanse da postane ključni igrač na tom području i izvan Slovenije. Sada bacamo milijarde samo da banka ne bankrotira zbog loših kredita iz druge faze tranzicije, što je drugo ime za seriju pljački i kriminala. Plaćamo svoj ne-odnos s ljudima iz država bivše Jugoslavije, a da možda nismo potpuno toga svjesni.

NACIONAL: Vaš roman “Pseći tango” iz 2002. donosi depresivnu i pesimističnu sliku slovenske tranzicije. Što se u Sloveniji od tada u vezi s tim promijenilo? Je li Slovence iznenadila prljavština koja je posljednjih godina izišla na vidjelo razotkrivanjem raznih političko-gospodarskih afera?

Nama se radikalno promijenila slika o sebi samima, što je vrlo bitno. Mi smo se od najrazvijenije republike bivše države bili pretvorili u tranzicijsku priču o uspjehu. Postali smo uzor cijeloj istočnoj Europi, bili smo u prvom valu proširenja Europske unije i prva tranzicijska zemlja koja je ušla u europsku monetarnu uniju. Bili smo marljivi i ponosni, činilo se da smo na pravom putu i da ne postoji sila koja bi mogla stati između nas i sretne budućnosti. A onda su se na svim krajevima počele otvarati rupe, iako smo činili sve kao i dosad. Jednostavno nismo shvaćali. Nitko nam nije rekao da strategije kojima smo oduvijek uspješno izbjegavali autoritet Beča ili Beograda sada nemaju smisla jer izigravamo samo još sami sebe.

Nitko nam nije rekao da sada zakone ne možemo više čitati kroz zakonske rupe ili da poštovati zakon nije znak nesposobnosti i gluposti. Nitko nam nije rekao da izdavanje računa ne znači da imamo pred sobom inspektora porezne uprave, koji zbog neke genetske greške ne može sudjelovati u kolektivnoj operaciji krađe i prijevare. Nitko nam nije rekao da trebamo za zajednički interes gledati dalje od onog osobnog, a kamoli kako se to zapravo radi. I tako smo se odjednom našli usred zgarišta i polako nam je postajalo jasno da iza takozvane priče o uspjehu ne stoje zamišljen gospodarski i strateški plan.

Postalo nam je jasno da smo najbolje u društvu, s intelektualcima na čelu, zeznuli u površinskim i banalnim stranačkim bitkama. Odjednom smo shvatili da je državna uprava puna naših ujaka, prijatelja i sinova te da sve skupa dosljedno funkcionira po koruptivnoj logici – a incestuoznost je u tim našim malim zemljama osnovno i jedino moguće stanje stvari. Postalo je jasno da je u međuvremenu, dok smo marljivo radili, dizali kredite i slušali o nacionalnom interesu, politika splela ilegalne mreže u svim podsustavima, uključujući i policiju, tužiteljstvo i sud. Postajalo nam je jasno da političkim strankama formalna igra provjera i ravnoteže ne služi za nadzor i liječenje javnog prostora, nego za uzajamne ucjene. Postajalo nam je jasno da je politika instrumentalizirala različite interpretacije prošlosti i tako otvorila toliko individualnih ljudskih rana, da je uspjela iz nas izvući najdublju mržnju. Ovom buđenju iz noćne more nema kraja i to još uvijek traje.