Tonino Picula prošlog je tjedna bio daleko od Hrvatske i dnevnopolitičkih zbivanja u kojima je ponovno prozvan kao jedan od “pučista” protiv predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade Zorana Milanovića. Za takve napise tvrdi da su neistiniti i da ih jednostavno u ovom trenutku ne želi komentirati. “Treba znati kad i gdje se vode bitke, sada nije vrijeme za to”, rekao je Picula na početku razgovora za Nacional u svom uredu u Strasbourgu, gdje nas je primio za vrijeme posljednje ovogodišnje sjednice Europskog parlamenta. Iako o trenutačnom stanju u stranci nije htio govoriti, otvoreno je govorio o gospodarskoj krizi u Hrvatskoj i o tome koliko je ona štete nanijela ugledu i položaju Hrvatske u Europskoj uniji. Kao bivši ministar vanjskih poslova Picula je i idealan sugovornik o odnosima Europske unije prema Rusiji, a poglavito o poziciji Hrvatske nakon odustajanja Rusije od Južnog toka.

 

 

• ‘PUTIN JE IZAZVAO neku vrstu kubanske krize na istoku Europe, a EU je na to efikasno uzvratila. Za dvadeset godina EU mora s Rusijom imati odnose dobre kao sa SAD-om i Kanadom’

• ‘HRVATSKA NE SMIJE propustiti prostor koji se stvorio odustajanjem Rusije od Južnog toka. Europa i SAD ozbiljno računaju da Hrvatska bude važan čimbenik u svjetskoj potrebi za novim dobavnim energetskim pravcima’

 

 

NACIONAL: Kako se unutar same Europske unije gleda na to što Hrvatska nikako ne može izići iz krize i što je jedna od rijetkih zemalja koje još uvijek imaju negativne ekonomske pokazatelje?

U Europskoj se uniji tomu ne aplaudira, ali ona nije osobito politički relevantna u razdoblju kada europski stratezi planiraju kako se nositi sa slabostima cijelog niza članica s ozbiljnijim gospodarstvima od hrvatskog pa time i većim prijetnjama europskoj ekonomiji. Naravno da oni primjećuju sve hrvatske deficite, što je nedavno potvrdila i Europska komisija kad je školski nabrojila što sve moramo mijenjati. Međutim, nitko ne dovodi u pitanje isplativost primanja Hrvatske kao 28. članice Europske unije zbog njenih slabih gospodarskih pokazatelja. Hrvatska je samo jedan od bolesnika koji leže na ekonomskom odjelu poliklinike Europske unije, ali za tog bolesnika lijekovi postoje. Od sustava nadzora proračunskog deficita do cijelog niza mjera kojima bi se s vremenom strukturni deficiti smanjili. Naravno da Europska unija očekuje da s druge strane ima razumnog sugovornika s dovoljno snage da se pogleda u ogledalo i prije Europske komisije shvati gdje su problemi te počne provoditi reforme. S takvim je sugovornikom drukčije razgovarati nego s tvrdoglavim koji ne želi priznati pogreške i tešku situaciju u kojoj se nalazi. Unija ima posla sa svakakvim sugovornicima, ali Hrvatska nije kao npr. susjedna Mađarska koja klizi u autoritarnost koketirajući s Putinovom Rusijom. Mi nemamo probleme poput nekih puno starijih članica Unije, nego imamo svoje autohtone probleme i toga su u Europskoj uniji svjesni. Međutim, ti se problemi njima ne čine nerješivima.

NACIONAL: Zašto hrvatska vlada još uvijek nedovoljno iskorištava sredstva iz europskih fondova?

Ne želim nikomu davati alibi, ali do visokog postotka korištenja euronovca ne dolazi se preko noći. Hrvatska trenutačno nema efektivniju korist od fondova Europske unije jer nema dovoljno razrađen mehanizam povlačenja tih sredstava, ali ni samo gospodarstvo dovoljno ne galvanizira pristup fondovima. Dio problema je i u našem mentalitetu, generiranom u svim sistemima u kojima smo živjeli u dobrom dijelu 20. stoljeća. U tim sustavima nije se stimulirala gospodarska, nego jedna druga vrsta poduzetnosti pa velik broj ljudi još uvijek očekuje da im država treba riješiti sve egzistencijalne probleme. Očekuju uobičajenu političku arbitrarnost u dodijeli javnog novca. Zbog toga nastaju problemi jer se kohezijski i strukturni fondovi EU-a ne dodjeljuju voluntarizmom političke volje nego na temelju rigoroznih kriterija. U Europskoj uniji nema bacanja vreće novca u nečije dvorište, nego se doista moraju ispuniti kriteriji. Baš je taj pomak nešto na što se moramo naviknuti i bez pomaka u našem mentalitetu teško možemo očekivati veću pomoć Europske unije. Treba odbaciti i predrasudu da će država riješiti ama baš sve probleme u odnosu s Bruxellesom. Država može i mora riješiti neke probleme, ali znatan dio mora se rješavati na razinama lokalne samouprave, a neki su izazov tvrtkama i građanima. Raduje me javljanje sve više pojedinaca i tvrtki koji naprosto žele imati prefiks EU u svom poslovanju. Ti ljudi samostalno dolaze do relevantnih informacija, nisu inertni kao veliki državni sustavi i EU takve ljude stimulira. Očekujem da će idućih godina rasti takvo europoduzetništvo, jer bez toga hrvatski biznis jednostavno nema perspektivu.

NACIONAL: Smatrate li da su zbog ovako lošeg ekonomskog stanja u državi za SDP već izgubljeni idući parlamentarni izbori ili još uvijek postoji šansa da se preokrenu negativni trendovi?

Bio sam ministar u vladi Ivice Račane i činjenica je da je naša koalicijska vlast državu zatekla u slobodnom padu, vrlo blizu tvrdoj hrvatskoj zemlji. Činjenica je i da je Hrvatska u trenutku našeg dolaska na vlast bila međunarodno izolirana zemlja. Činjenica je i da smo ispunili mnogo predizbornih obećanja jer smo uspjeli zemlju izvući iz ekonomske krize, a uz to smo i izgradili autoceste koje nisu bile u korpusu primarnog predizbornog programa. Ipak, i unatoč svemu tome, 2003. smo izgubili izbore. S druge strane, danas imamo vladu koja je negdje na sredini mandata priznala da ne može ispuniti glavninu obećanja iz Plana 21, iako država više nije u međunarodnoj izolaciji, a kao članica EU imamo pristup europskim fondovima. Mi smo imali konkurenta, šefa HDZ-a, koji je bio prvoklasan manipulator, poliglot i osobit retoričar, a sadašnja vlast ima glavnog oponenta u kojem je sabrano sve suprotno. Izborna iznenađenja uvijek su moguća, ali kako bi se iznenađenju otvorila vrata, ne smije jedini argument Vlade biti da na vlast mogu doći puno lošiji, nego argument mora biti – bit ćemo puno bolji. Problem je, naravno, kako u to uvjeriti ljude. To se ne može postići samo medijskim spinovima.

NACIONAL: Kakva su vaša očekivanja od predsjedničkih izbora?

Očekujem da će Ivo Josipović pobijediti na izborima i nastojim dati svoj doprinos njegovoj kampanji da se to dogodi. S predsjednikom Josipovićem poznajem se već godinama i smatram da je ozbiljan političar za ova ozbiljna vremena. Vjerujem da će građani prepoznati njegove vrline kao prednosti pred konkurencijom. Ne bih volio da Josipovićeva pobjeda bude izraz političkog kontinuiteta, nego političkog diskontinuiteta u Hrvatskoj, jer njegov program ustavnih promjena može biti inicijalni faktor za rješavanje mnogih drugih problema. Tu prije svega mislim na institucionalnu stagnaciju koja reflektira sve ostale naše stagnacije.

NACIONAL: Može li Ivo Josipović pobijediti već u prvom krugu?

To je poželjan cilj kampanje, ali se ne treba time opterećivati. To ovisi, prije svega, o razini političke apatije kod građana. Ljudi danas, iako odavno imaju biračko pravo, više ne vjeruju da im ono samo po sebi može osigurati bolji život, jer su se već toliko puta razočarali u stranke i političare.

NOVINAR NACIONALA RAZGOVARAO JE S TONINOM PICULOM U EUROPSKOM PARLAMENTU U FRANCUSKOM STRASBOURGU
FOTO: Arhiva Nacionala

NACIONAL: Odustajanjem Rusije od Južnog toka otvorila su se vrata alternativnim energetskim pravcima. Jesu li preoptimistične najave da se kao jedno od mogućih energetskih središta u novonastaloj situaciji spominje i Hrvatska?

Nisu preoptimistične jer su takve najave vrlo realne. Kroz te projekte Hrvatsku doživljavaju ozbiljnije nego što mi to sami vidimo. Nedavno sam na zatvorenom sastanku u Europskom parlamentu imao priliku razgovarati s američkim dužnosnikom, operativcem State Departmenta za područje Zapadnog Balkana, koji je rekao da SAD ozbiljno shvaća mogući dogovor Hrvatske, Mađarske i ostalih europskih zemalja o LNG terminalu u Omišlju na Krku. SAD i EU vide Hrvatsku kao važan, i to ne samo regionalni, čimbenik u svjetskoj potrebi za novim, alternativnim dobavnim pravcima za energente. Uz te pravce vezane su dvije priče. Jedna je LNG, koji ukapljeni plin uvodi na velika vrata kao novi način opskrbe energijom Europe u 21. stoljeću. Druga je priča transport plina i nafte iz neruskih područja jer Europa ne smije više toliko ovisiti o ruskoj nafti i plinu. Ta dobava trebala bi biti s područja oko Kaspijskog jezera, pa i dalje iz srednje Azije. Zbog toga je geopolitička uloga Sredozemlja i zapadnog Balkana u posljednje vrijeme sve veća i tu priliku ne smijemo propustiti. Njemačka je, kao glasnogovornica EU, ovoga ljeta na summitu u Berlinu obećala 12 milijardi eura za infrastrukturne projekte. Dio novca namijenjen je za Jadransko-jonsku autocestu, ali će najveći dio biti za energetske projekte koji bi trebali još bolje povezati regiju s ostatkom kontinenta. Nikad ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska jedina zemlja koja istodobno izbija i na Mediteran i na obale Dunava; to jednostavno moramo gospodarski iskoristiti i tomu prilagoditi unutarnju i vanjsku politiku. Riječ je o projektima koji zazivaju kompromis vlasti i oporbe i oko kojih jednostavno ne bi trebalo biti dnevno-političkih prepucavanja.

NACIONAL: Koji je vremenski rok u kojem se taj konsenzus mora postići, imamo li vremena čekati parlamentarne izbore i formiranje nove vlade?

Volio bih da se taj konsenzus postigne bez obzira na izborne kalendare. Naravno, ne očekujem da se ugasi političko sučeljavanje u Hrvatskoj zbog LNG terminala i drugih sličnih projekata. Zadržimo svoje ozbiljne političke razlike, ali prigrlimo još ozbiljnije razvojne projekte koji će rješavati razinu razvijenosti budućih hrvatskih generacija. Imamo veliku šansu napraviti nešto veliko i to ne smijemo propustiti.

NACIONAL: Sad se pokazuje da su sankcije koje je Europska unija nametnula Rusiji djelotvorne, iako su isprva izazvale val kritika?

Sankcije protiv Rusije sam pozdravio jer su bile opravdane zbog same naravi Putinova režima. Putin je imao sreću što je Rusiju preuzeo u trenutku kad su cijene energenata počele strelovito rasti i to se odmah osjetilo u njegovu političkom nastupu i programu. Sada ga proganja bumerang ovisnosti o izvozu energenata. Projekt Europske unije prošle je zime stigao do Ukrajine i Kavkaza, a on je u pokušaju da zaštiti ruske interese reagirao tvrdom agresijom. Postupno je izazvao jednu vrstu nove kubanske krize na istoku Europe, računajući da će njegova pozicija biti efikasno branjena kombinacijom upotrebe oružja i embarga na energente. Međutim, Zapad je uzvratio i udario ga tamo gdje najviše boli. Snižavanje cijena energenata Putina dovodi u tešku situaciju jer je odavno poznato da je ruski državni proračun održiv dok je cijena barela iznad 60 dolara. Međutim, nema mjesta trijumfalizmu jer Putinu uvijek ostaje drugi adut – oružje. Sad je pitanje hoće li Zapad na vrijeme “podignuti ručnu” i pregovorima Putinu omogućiti zadovoljenje njegovih modificiranih ambicija, ali i zaštititi vlastite dugoročne interese. Strateški način razmišljanja usmjerio bi tok događaja prema cilju da za dvadeset godina Europska unija ima približno jednaku kvalitetu odnosa s Rusijom kao što ih danas ima s SAD-om ili Kanadom.

NACIONAL: Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je da Europska unija neće u sljedećih pet godina primati nove članice. Kakav je vaš stav prema toj izjavi, koju su žestoko kritizirali neki zastupnici u Parlamentu?

Junckerova poruka obilno je kritizirana u balkanskim medijima, ali je diljem EU, kao i unutar institucija Europske unije, uglavnom, dobro prihvaćena. Ta poruka nije bila upućena javnostima država koje žele postati članice Europske unije i njihovim političarima; poruka je upućena javnosti država članica na zapadu i sjeveru Europe. Budimo iskreni; i da nema te izjave, ostala bi činjenica da nijedna aktualna kandidatkinja neće biti spremna za članstvo u EU u sljedećih pet godina mandata ove Komisije. Junker je svjestan da afirmacija ideje daljnjeg širenja Europske unije ne može preživjeti bez podrške glasača na zapadu i sjeveru Europe. Zbog toga je i rekao da nema proširenja dok se Europa ne konsolidira. Građani Europske unije zasićeni su idejom proširenja; za njih je Unija postala nešto preveliko, nepregledno i prijeteće dosegnutom standardu života. Doda li se tomu i iscrpljujuća kriza, jasno je zašto su danas ljudi protiv novog širenja EU. Postoji mogućnost da će se o idućem proširenju u nekim državama odlučivati na referendumima i Junckerova je zadaća da ideju o proširenju ponovno učini poželjnom, a ne odbojnom građanima tih članica. Međutim, Juncker iskreno želi obnoviti konkurentnost europskog projekta, a pri tome je jedan od rijetkih konzervativnih političara koji respektiraju socijalnu dimenziju te obnove. To su glavni razlozi zašto sam glasao za njega. Uostalom, Juncker je dio ekipe koja je dizajnirala ovaj sustav Europske unije koji je neko vrijeme dobro funkcionirao, ali koji sada pokazuje istrošenost. Mislim da zbog toga on te probleme želi i rješavati.

NACIONAL: Priznanje neovisnosti Palestine prošlog je tjedna bilo top tema u Europskom parlamentu. Zbog čega nije došlo do službenog priznanje nego samo do kompromisne rezolucije?

U medijima se oko pitanja Palestine vodila jedna vrsta kampanje, tj. nerealnog očekivanja od poteza Europskog parlamenta. Rasprave i rezolucija o priznavanju palestinske državnosti reflektiraju složenost starog problema koji je nedavno na velika vrata opet ušao u europsku politiku. More krvi i razaranja koji su pratili stvaranje Islamske države i kolovoški rat u Gazi stvorili su velike humanitarne probleme, ali i probleme u proizvodnji energenata i njihovu transportu, a sve se, naravno, odrazilo na diplomatske odnose. Rat u Gazi doveo je do promjene percepcije Izraela u međunarodnim odnosima. Pritisak javnosti tražio je neki politički iskorak da se odblokiraju pregovori Izraela i Palestine. Budući da Izrael godinama uporno krši i dogovore o nenaseljavanju Zapadne obale, stvorena je politička kritična masa u Europskoj uniji da se nešto poduzme. Prvi potez povukla je socijaldemokratska vlada u Švedskoj koja je priznala Palestinu, a nakon toga je krenuo val kojem su se pridružili Britanci, Španjolci i Irci. Europski parlament u ovom slučaju nije mogao ni htio ostati po strani. Međutim, jedna je stvar reakcija vlasti pojedinih nacionalnih država, a druga reakcija jednog slojevitog i fragmentiranog sustava poput Europskog parlamenta. U rezoluciji se ističe zajednički cilj, a prevladane su razlike između političkih skupina kako i kada taj cilj ostvariti. Postignut je dogovor kojim smo napravili ozbiljan korak prema budućim priznanjima palestinske države, jer, naposljetku, pitanje priznanja nije u nadležnosti Europskog parlamenta, nego pojedinih država.