Glazbenik i lider jazz grupe Chui čiji je album podijelio prvo mjesto s onim Rundek Cargo Trija u Nacionalovu godišnjem izboru najboljih domaćih izdanja 2015., u intervjuu govori kako se još na rodnom otoku Istu zaljubio u jazz, a potom je došao u Zagrebu i trenutno uz Chui svira u još četiri benda

Prvi album grupe Chui, nazvan “Chui”, izdan je prije svega tri godine. Već tada privukao je pažnju drugačiji, specifičan jazz izraz koji je lider grupe Toni Starešinić sa svojim suradnicima ponudio publici. Bila je to fuzija raznih glazbenih žanrova nastala na temeljima jazza, ali uz vrata otvorena funku, hip hopu i soulu. Prije nego što je izdao taj album, Toni je sa svojom tadašnjom djevojkom, a danas suprugom Željkom Veverec 2009. objavio prvi album s neo soul grupom Mangroove. I dok se postepeno Mangroove uspinjao na top ljestvicama, Chui je sve više privlačio pažnju glazbenih kritičara i poštovatelja jazza. Drugi studijski album “The Second Arrival” grupa Chui objavila je 2013., pokušavši lepršavijim i plesnim ritmovima napraviti novi korak u svom jazz izrazu. I koliko god su ponovo oduševili kritičare, svoj vrhunac doživljavaju upravo sada, zahvaljujući mračnijem ali zrelom i razrađenom albumu “Third Sun from the Stone” koji su mnogi domaći glazbeni kritičari uvrstili među najbolja domaća izdanja objavljena u 2015. U intervjuu za Nacional, Toni Starešinić prokomentirao je taj uspjeh, prisjetio se svog susreta s jazzom još na rodnom otoku Istu, objasnio koliko ga politika inspirira, a koliko koči te može li živjeti od muzike danas u Hrvatskoj.

NACIONAL: Prilično ste se iznenadili što su hrvatski novinari koji prate domaću glazbenu scenu, vaš album “Third Sun from the Stone” stavili na prvo mjesto najboljih izdanja objavljenih u 2015. godini, a koje dijelite s albumom “Mostovi” Rundek Cargo Trija u velikom godišnjem izboru Nacionala. Zašto takvo iznenađenje?

Chui je instrumentalni jazz rock bend. Idemo se sjetiti kad je nekakav takav album proglašen albumom godine. Baš se i ne možemo sjetiti, je l’ da? Čak ni sedamdesetih godina, kada smo u bivšoj Jugoslaviji zbilja imali vrhunske jazz rock bendove na svjetskoj razini. Mislim da je iznenađenje apsolutno opravdano. To je ipak lijepa potvrda da radimo dobru stvar, nadam se da će nam pomoći u daljnjem napretku i dovesti nas do novih pozornica i nove publike. Prošli album bio je više komercijalan i dobio je odlične kritike pa sam se iskreno bojao da ovaj neće tako dobro proći jer je mračniji i nešto hermetičniji. Ali sad kad pogledam unazad, pomislim da smo postepeno s prva dva albuma nesvjesno pripremali teren za ovaj album i da smo malo raširili uši publike. Za sve treba vremena i ništa se ne dešava preko noći.

NACIONAL: Mnogi glazbeni novinari ističu kako je ovo bila sjajna godina pa shodno tome znači da ste imali i vrlo veliku konkurenciju. Što je vama osobno privuklo pažnju od ovogodišnjih domaćih izdanja?

Da, ove godine se skupilo dosta odličnih albuma. Alternativna scena je procvjetala, dok se mainstream scena praktički svela na isti ritam i harmoniju, polunarodnu melodiju i harmoniku negdje u pozadini. Ponosni sam vlasnik vinila Bebe Na Vole i Pridjeva. Ali moram istaknuti i neke albume koji su svjetski top, a prošli su potpuno nezapaženo. Prije svega, jazz album odličnog klavijaturista Zvjezdana Ružića. Snimio je zbilja opak album, svjetski nivo, a na tom albumu sudjelovao je i “chuijevac” Vojkan Jocić. I Valerija Nikolovska i Viktor Lipić su s Big Bendom HRT-a snimili odličan album. Matija Dedić je, pak, nadišao pojam sviranja glazbe, on je jednostavno čista glazba. To je karakteristika samo najboljih muzičara.

NACIONAL: Porijeklom ste s otoka Ista. Što vas je odvelo u glazbene vode i usmjerilo k jazzu umjesto ribarenju i turizmu?

E, napokon sam dočekao da me netko pita takvo pitanje. Jako mi je drago što si me baš to pitao. Moji glazbeni počeci su u osnovnoj glazbenoj školi u Zadru. Nisam bio lik koji je volio vježbati i sjećam se da sam uvijek lupao nešto po svom, “otkrio” bih neka dva akorda i po njima nabijao sat vremena bez prestanka dok ne bih dosadio svima u kući. Tad smo u stanu imali pijanino. Međutim, kako sam se približavao kraju osnovne glazbene škole, tako me glazba sve manje i manje zanimala. Tek krajem osnovne škole, kad je tata iz Francuske donio hrpu CD-a, probudio se moj interes za glazbu. Donio je zbilja hrpu odličnih CD-a, slušali smo Milesa Davisa, Dizzyja Gillespieja, Isaaca Hayesa, Booker T. & M.G.’s, Creedence Clearwater Revival, Johna Leeja Hookera… Kako nisam nastavio dalje srednju glazbenu, roditelji su prodali pijanino pa smo kupili mali sintesajzer na kojem se moglo snimati vlastite kompozicije i onaj zanos koji sam imao na početku kad sam nabijao po dva akorda, opet se vratio i tako sam počeo snimati svoje prve skladbe. Kad sam došao u Zagreb na fakultet, upisao sam marikulturu na Agronomiji jer sam i dalje planirao život na moru. Ali na faksu sam upoznao dečke s kojima sam osnovao prvi bend Karabina Slim i Stočari i tu je krenula prava glazbena zaraza s kojom se fakultet, nažalost, nije mogao nositi. Karabina nije nikad nigdje odsvirao koncert, što uopće nije loše s obzirom na to kako smo svirali, ali ubrzo sam upoznao i drugu ekipu i došlo je do Mangroovea. Ljeti sam i dalje u turizmu, pomažem roditeljima u ugostiteljstvu i obožavam Ist i sve vezano uz more, ali glazba je ta sila koja me izgradila.

• ‘VLAST RADI ŠTO ŽELI i svaki dan nam se smije u lice, međutim kad se treba protestirati nema nikoga, nikako da se upale te silne lampice u glavama ljudi ove države’
  

NACIONAL: Prvi album grupe Chui “Chui” iz 2012. godine, privukao je pažnju glazbenih kritičara svojom svježinom i originalnim pristupom jazzu koji ste interpretirali na jedan sasvim novi način, uz veliki utjecaj funka i soula. Otkud taj odmak od klasičnog jazza i želja za fuzioniranjem s ostalim glazbenim pravcima?

To je nekakvo prirodno stanje stvari za mene jer sam odrastao na svim tim glazbenim stilovima i ne mogu se zamisliti da kažem – idem ja sad svirati samo funk ili soul ili rock. Kad sam došao u Zagreb, allmusic.com bio mi je Biblija, a CD shopovi kapelice. Otvorio mi se cijeli svemir pa se desio King Crimson, pa Milesovi albumi sedamdesetih, pa Headhuntersi i razni drugi fusion jazz, funk i progresivni rock bendovi. Glazbu ne doživljavam kroz glazbene stilove, nego kroz emociju i energiju koju nudi. Tako da je glazba koju stvaram zbir svega što imamo doma na policama, provučeno kroz moju osobnost. S vremenom sam shvatio da imam dvije suprotnosti koje se privlače, jednu divlju i žestoku stranu i drugu jako blagu i umirujuću. Možda stoga što sam blizanac po horoskopu, ali neka je tako, sviđa mi se.

NACIONAL: Zanimljivo je da je Chui na prvom albumu imao jednu postavu, na drugom drugu, a na aktualnom trećem albumu opet treću. Ukratko, vi ste jedina konstanta. Zašto tako često mijenjate glazbenike u grupi Chui?

To su stvari na koje jednostavno ne možete utjecati. S jedne strane, to je kao posao koji traži rad i odgovornost, s druge postane prijateljstvo, a nemate svi jednu te istu glavu i ne funkcionirate na isti način. Težak sam kad su u pitanju kompromisi u glazbi i trudim se svaku pjesmu prezentirati kako najbolje mogu. Znam mnogo odličnih bendova koji su se raspali nakon razlaza s jednim od članova jer to kao nije više to. Mislim da su to gluposti, dječje bolesti. Okupili smo se zajedno zbog glazbe, a ne zbog druženja i ispijanja litara piva. To možemo i bez glazbe. U slučaju Chuija, prvo smo se razišli s Andrejem Jakušom jer su razlike u viziji glazbe i općenito načinu funkcioniranja benda postale prevelike. Nakon Andreja je u bend došao Vojkan Jocić koji je prvo gostovao na drugom albumu i jako mu se svidjela glazba pa kad smo ga pitali da nam se pridruži, odmah je pristao.

Onda je Đuro Dobranić upao u jako tešku fazu u životu pa se odlučio povući iz benda, baš u trenutku kad je drugi album bio spreman za objavu. I sad se desio taj moment, prekinuti sve ili nastaviti dalje. S obzirom na to da sam previše živaca, vremena, truda i novca uložio u sve to, odlučio sam nastaviti. Kad se Janko Novoselić pridružio bendu, to je bilo kao zgoditak na lutriji. Danas s Đurom i dalje sviram u Željka At Ease, projektu moje supruge Željke Veverec; i s Andrejem zasviram na jam koncertima, gostovao je na novom Mangroove albumu, a i rado se svi nađemo na pivu. Znači, sve se može, svi smo dobri prijatelji i dalje surađujemo.

NACIONAL: Aktualni album “Third Sun from the Stone”, kako sami ističete, puno je mračniji od prethodnih, ali ste zato razveselili mnoge neobičnim spojem rapa i jazza, ugostivši repera Fila Tilena (Slaven Berović) u prilično mračnoj pjesmi “Okrenuli smo leđa suncu”. I dok vam je upravo ta pjesma pomogla da se pojavite na top ljestvicama, istovremeno ste kroz nju progovorili o mračnoj strani života u Hrvatskoj. Što vas najviše živcira i iritira danas u Hrvatskoj?

Pa, mislim da me najviše iritira ta općenita nezainteresiranost Hrvata za bilo kakve kvalitetne sadržaje. Ljudi gledaju svijet samo kroz televiziju, dnevno žutilo i torrente. Ove godine vrhunac događaja u Zagrebu nije bio nikakav koncert ili sportska utakmica, nego paljenje lampica na Zrinjevcu. Nevjerojatno, do trideset tisuća ljudi došlo je na Zrinjevac te večeri pogledati kako će se upaliti lampice, zbilja događaj koji je obogatio život građana ovoga grada. Kazalište? Koncert? Izložba? Utakmica? Ma daj, pa što ti je? Da me netko krivo ne shvati, lijepa je zagrebačka adventska priča, super je što se Zagreb napokon budi kao turistički grad i privlači sve veći broj stranaca i nisu nikakav problem lampice, nego nezainteresiranost ljudi za išta novo osim novih mobilnih aplikacija; eto, malo karikirano. Ljudi se ne žele uopće potruditi oko ičega, ulaznica od 20 kn za neki koncert ogromna je barikada koju je teško preskočiti, ipak se za taj novac može popiti pivo više. Vlast, bilo gradska ili državna, radi što želi i smije nam se u lice. Međutim, kad treba protestirati, nema nikoga, nikako da se upale te silne lampice u glavama ljudi ove države. Ali tako je u svim “zemljama regije”, ljudi su odgojeni da šute i gledaju svoja posla. Živcira me isto taj zagrebački moment “ne bi se štel nikom zamerit”. Pa onda ljudi gutaju govna, ali neka smo si mi dobri, nisu ni ta govna baš tako loša.

NACIONAL: Zašto smo, kako kažete u toj pjesmi, okrenuli leđa suncu?

Naslov je nastao prije teksta pjesme. Kako se album zove “Third Sun from the Stone”, trebala nam je neka poveznica s Filom Tilenom, odnosno tematikama o kojima on piše, pa mi se činilo najbolje spojiti to kroz naslov “Okrenuli smo leđa suncu” koji je zapravo tematski vrlo otvoren. Osim društvene kritike, tekst se mogao odnositi i na međuljudske odnose, probleme s ovisnostima, ekologiju i ostalo gdje stvari krenu naopako, tako da je Fil imao slobodu izabrati kamo okrenuti priču. Općenito, svakoga dana kad u određenim situacijama propustimo reagirati ispravno, na neki način okrećemo leđa suncu ili da se izrazim aktualno, prelazimo na mračnu stranu Sile.

• ‘MOST NIJE NIKAKVA STRANKA nego grupa okupljena oko sponzora kroz koje dotični želi ostvariti ekonomske ciljeve. Lakrdija je završila i Karamarko je raskrinkao namjere Mosta’

NACIONAL: Nastupili ste 2014. na otvorenju preuređene Tvrđave svetog Mihovila u Šibeniku, gdje ste izveli hrvatsku himnu u jednom vrlo neobičnom aranžmanu. I dok vas je tadašnji predsjednik Ivo Josipović branio riječima da je vaša izvedba “jedan od načina da se izrazi ljubav prema domovini”, vašu izvedbu podržao je čak i Tomislav Karamarko, ali vas je zato žestoko napao Hrvoje Zekanović, predsjednik podružnice Hrasta – Pokreta za uspješnu Hrvatsku Šibensko-kninske županije. Što ga je toliko iznerviralo da je čak uputio otvoreno pismu u kojem je osudio vašu izvedbu hrvatske himne?

Mislim da njega nije ništa iznerviralo, on je samo jedva dočekao da se politički izrazi protiv vlasti ili predsjednika. Ako ga je to zbilja pogodilo, onda nam se svima ne piše baš dobro jer je, evo, ta stranka u Domoljubnoj koaliciji koja je upravo preuzela vlast.

NACIONAL: Kako vi gledate na aktualno stanje u državi, gdje jedna sasvim nova stranka diktira uvjete?

Most nije nikakva stranka, nego grupa ljudi okupljena oko sponzora kroz koje dotični želi ostvariti svoje ekonomske ciljeve. Evo, cijela ova lakrdija upravo je završila i Karamarko je raskrinkao namjere Mosta. Znao je jako dobro da većina Mosta želi u koaliciju s HDZ-om i da koristi SDP samo da ucjenjuje HDZ. Kad je u predzadnjem obratu odbio Most, zapravo ih je stavio u šah mat poziciju. Ovi su u zadnjem obratu brže bolje potrčali nazad u krilo HDZ-a, a Karamarko je sebe stavio u puno bolju pregovaračku poziciju. Na kraju smo na vlasti dobili stranku koja se već nebrojeno puta “dokazala”. Mislim da je još gore što će na buduće izbore izlaziti samo vojske HDZ-a i SDP-a, svi ostali su ovom prevarom izgubili svaku iluziju da zbilja postoji netko tko može i želi pomoći ovoj državi.

NACIONAL: Utječu li dnevnopolitička pitanja na vas kao autora? Inspiriraju li vas te prljave političke igre ili se pokušate u potpunosti udaljiti od tih tema dok skladate?

Politika me uopće ne inspirira, samo me deprimira ili izaziva bijes. Političari su rak ove države i molim te, nemojmo više o njima, idemo na neku glazbenu temu.

NACIONAL: S novim albumom grupe Chui osvojili ste prvo mjesto najboljih domaćih izdanja, dok ste sa svojim drugim bendom Mangroove ušli među prvih 20. Kako uspijevate voditi paralelnu priču s jazzom u Chuiju i neo soulom u drugom bendu?

Pa glazba je jedino čime se bavim najveći dio godine. Srećom, sviram s odličnim muzičarima pa se jako malo vremena troši na probe. Uz to, Mangroove vodim i sa svojom suprugom s kojom ravnopravno dijelim autorsku kreativnost. Najviše nas oboje pojedu stvari oko marketinga. Volio bih se više baviti sviranjem i komponiranjem, a manje internetom. Evo, nedavno su mi rekli da je Facebook za starce i da je sad Instagram glavna stvar, ako nije na Instagramu, kao da se nije dogodilo, a to je obična slikovnica koja nema veze s glazbom i ne da mi se baviti time, ali shvaćam da ljudi danas reagiraju samo na naslove i slike pa, eto, imamo Twitter i Instagram. Hvala Bogu, Twitter još nisam otvorio.

NACIONAL: Vama očito nikada nije dosadno jer uz ove dvije grupe, svirate još i u grupama Tobogan i Beat Busters, a snimili ste i album s grupom Punk Data. Bavite li se ičime u životu osim sviranjem i skladanjem?

Osim glazbom i svime što ide s njom, bavim se redovitim odlaskom autom na servis jer svako malo nešto ode. Ljeti sam konobar, dostavljač, majstor gradela i sve ostalo što zahtijeva turističko ugostiteljski posao kojim se bavi moja obitelj.

NACIONAL: Može li se živjeti samo od muzike u Hrvatskoj danas?

Može jako dobro ako radite protiv glazbe. Ako, pak, radite za glazbu, onda dosta teže, neki uspiju, ne treba im puno i zadovoljni su, ali najčešće se ne može živjeti samo od glazbe. Ja još ne živim samo od glazbe, ali od nje postepeno zarađujem sve više. Da ništa ne ulažem nazad u glazbu, zapravo bih i mogao životariti od nje, ali pitanje je dokle bi to tako išlo i tada ne bi bilo svih ovih albuma Mangroovea i Chuija.

NACIONAL: Vratimo se grupi Mangroove u kojoj pjeva vaša supruga Željka Veverec. Ove godine ostvarili ste odličan uspjeh zahvaljujući pjesmi “Pokušaj” u kojoj ste ugostili Dadu Topića. Odakle Topić s vama?

Dado je s nama otkad smo prvi put čuli za grupu Time. Nedavno smo kompletirali i sve tri ploče timeovaca, a imamo i nekoliko njegovih solo ploča. Željka je napisala pjesmu za duet i Dado nam se činio s glazbene strane idealan odabir, a s druge strane, njegovi smo veliki fanovi pa bi nam bila i velika čast da gostuje na našoj pjesmi. A Željkina prijateljica je imala njegov kontakt i tako je neustrašiva Željka hrabro nazvala Dadu i šarmirala ga da nije imao izbora pa je zatražio da mu pošaljemo pjesmu. Vrlo brzo je stigao odgovor koji nas je oduševio: “Željka, kad snimamo?” Dado je tada bio u Beogradu, tamo je snimio svoje vokale i imali smo pjesmu. Onda su Igor Geržina i Viktor Lipić dali svoj pečat i dobili smo soul klasik.

• ‘JAZZ NEMA PODRŠKU DRŽAVE. Svi su digli ruke od njega i prepušten je kapitalističkom sustavu, gdje se bori za interes javnosti ravnopravno s ostalim stilovima. A tu nema šanse’

NACIONAL: Kako funkcionira brak jednog tako produktivnog glazbenika poput vas i pjevačice, a pritom i radijske voditeljice i glumice? Kose li se vaši talenti i umjetničke aspiracije kroz svakodnevni zajednički život?

Naslušao sam se mnogo priča kako takvi parovi nemaju šanse da opstanu i koliko je bendova bilo uništeno zbog ljubavnih odnosa u bendu. S ponosom mogu reći da mi funkcioniramo super, najveća smo podrška jedno drugom i ne znam tko bi imao više razumijevanja za mene, a vjerujem da isto misli i ona. Naravno, kako se ja uglavnom bavim instrumentalnim glazbenim dijelom, a ona vokalnim, desi se da ja ne shvatim nju ili ona mene, ali vjerujemo jedno drugome pa to riješimo, a dokaz su i tri albuma. Nismo mi nikakav jedinstveni primjerak, pogledajte malo uokolo po domaćoj sceni. Ta kombinacija, ako se radi o zrelim ljudima, može stvoriti čudesa. Uzmimo za primjer Gabi i Arsena, Valeriju Nikolovsku i Viktora Lipića, Ivanku Mazurkijević i Mrleta.

NACIONAL: Nakon što je zatvoren BP Club Boška Petrovića, jazz u Hrvatskoj ostao je bez svojevrsne crkve u kojoj se svakodnevno slavio jazz. Kako vi gledate na to što unatoč činjenici da imamo brojne izuzetno talentirane i uspješne jazz glazbenike, nemamo u Zagrebu jazz klub, a i ostatak Hrvatske se nema baš čime pohvaliti, osim Siska?

Jazz nema podršku gradova ni države. Svi su digli ruke od njega i prepušten je kapitalističkom sustavu u kojem se mora boriti za interes javnosti ravnopravno s ostalim puno komercijalnijim glazbenim stilovima. A tu nema šanse. Zapravo, dobili smo američki sistem u kojem vrhunski glazbenici sviraju za sitniš pa bježe na turneje po Europi ili Dalekom istoku, gdje se njihova umjetnost puno više cijeni. S druge strane, imamo puno odličnih mladih jazz glazbenika koji ne posustaju i snimaju odlične albume i guraju pa dokle ide, ide. Uglavnom, egzistenciju osiguravaju podučavanjem ili su zaposleni u Big Bendu HRT-a. Kad bi napokon neki menadžer izvukao te jazz bendove van države, napravila bi se velika stvar za hrvatski jazz. Zbilja imamo što ponuditi.

NACIONAL: Ove godine nastupili ste na međunarodnom Kaunas Biennaleu u Litvi, a reprizu tamošnjeg nastupa najavili za ljeto 2016. u Hrvatskoj. Spremate li ponovo nešto šokantno za hrvatske konzervativce ili će to biti vaš uobičajeni nastup?

Konzervativci se ne moraju brinuti, izvest ćemo samo program koji prati predstavu. Na YouTubeu mogu provjeriti kako to izgleda i kako zvuči pa ako misle da bi takva predstava mogla djelovati loše na san svakog poštenog Hrvata, neka slobodno zabrane predstavu druge članice Europske unije pa neka se pojavi u europskim medijima pokoja lijepa rečenica o Hrvatskoj i neka se okrene koji janjac i popije koja litra crnog vina. Iako, iskreno, nemam ništa protiv dobre janjetine i pravog vina.

NACIONAL: Koliko će vam ovaj odličan rezultat velikog godišnjeg izbora Nacionala za najbolje domaće izdanje u 2015. pomoći u daljnjoj karijeri?

Nadam se da će nam donijeti više koncerata, pa više publike, pa više prodanih CD-a, pa više fanova, pa više novca, pa kao rezultat svega toga više sreće, sačuvanih živaca i veselja. Pravi božićni dar. Sretan Božić svima i sve najbolje u novoj dvije tisuće i šesnaestoj.

Slušajte Chui i Mangroove i Željka At Ease i Tobogan i Beat Busterse, bit će vam bolje u životu, garant.