Početkom lipnja glazbena umjetnica i jazz pjevačica Tamara Obrovac objavila je novi studijski album, 11. u njezinoj karijeri koja je započela prije gotovo 20 godina. Novi album “Canto Amoroso” možda joj je čak i najbolji dosad jer na specifičan način sublimira svih njenih dosadašnjih 20 godina glazbene aktivnosti. U intervjuu za Nacional ova jedinstvena istarska glazbenica ispričala je kako je zapjevala na već zaboravljenim dijalektima istriotskom, istrorumunjskom i istromletačkom, koje proučava i kroz projekt Panphonia Istriana, te govori i o svojoj suradnji s armenskim glazbenikom Karenom Asatrianom, o sve uspješnijoj inozemnoj karijeri, kao i o stanju na domaćoj jazz sceni.

• Hrvatska glazbena umjetnica Tamara Obrovac objavila je jedanaesti studijski album “Canto Amoroso”

• Za Nacional je progovorila o svom inozemnom uspjehu te kako je svojom glazbom počela spašavati staroistarske dijalekte

 

NACIONAL: Koliko je zapravo “Canto Amoroso” produkt vašeg višegodišnjeg istraživanja istarskih dijalekata i glazbene baštine Istre koju proučavate kroz multimedijalni projekt Panphonia Istriana / Istarsko mnogozvučje?

Projekt Panphonia Istriana je prvenstveno umjetnički multimedijalni projekt koji nastoji kroz jezik suvremene multimedije prikazati različite aspekte pojedinog istarskog dijalekta ili govora te time kroz suvremeni jezik prikazati i približiti bogatstvo istarskih govora malo široj publici. Vrlo često su, naime, ti dijalekti nepoznati široj publici izvan lokalnih ili znanstvenih zajednica. Svakako da kroz taj projekt dolazim u doticaj s različitim istarskom govorima te da to ostavlja trag i u mojoj glazbi.

NACIONAL: Kroz spomenuti projekt s istarskim dizajnerom i redateljem Matijom Debeljuhom već ste objavili dva DVD-a na kojima, kroz umjetničku prizmu, prikazujete istarske dijalekte. Je li gotov rad na trećem, na kojem posebnu pažnju posvećujete labinjonskoj čakavici? Što se sve nalazi na tim DVD-ima?

Labinjonska čakavica je prvi slavenski dijalekt kojim se bavimo u sklopu projekta, prva dva su bila posvećena istriotskom ili istroromanskom, a drugi istrorumunjskom, dakle jezicima romanskog podrijetla koji su ugroženiji od slavenskih. Na DVD-ima kroz interaktivnu multimedijalnu formu, a kroz slogan “pisana izgovorena i uglazbljena riječ“, nastojimo kroz umjetničku i multimedijalnu prizmu prikazati sve aspekte jezika i kulturološkog okruženja u kojem se govori i pri tome koristimo audiovizualne, foto i sve ostale postojeće i nove snimljene materijale koje postavljamo u interaktivni kontekst. Svi su DVD-i trojezični: osim na dijalektu, prevedeni su na hrvatski, talijanski i engleski jezik.

NACIONAL: Na vašem novom albumu nalazi se i pjesma “IstrArmenia / Homesick”. Je li ta pjesma produkt vaše suradnje s armenskim pijanistom Karenom Asatrianom i projekta IstrArmenia ensemble?

Da, Karen je sjajan glazbenik s kojim me povezuje sličan pristup glazbi, skladateljski rukopis koji spaja vlastitu tradiciju i jazz, i s kojim već nekoliko godina surađujem. IstrArmenia ensemble je projekt u kojem smo spojili naša dva ansambla, a repertoar čine njegove i moje skladbe koje smo malo prilagodili novom bendu i novom izričaju. U sklopu tog projekta nastala je pjesma “IstrArmenia” za koju sam ja napisala glazbu, a Karen dio teksta koji je na armenskom. Skladba govori o čežnji za domom, egzilu i nostalgiji.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do vaše suradnje s njim?

Prije nekoliko godina Austrijski kulturni forum pozvao me da sudjelujem u glazbenom projektu Jazz konzervatorija u Klagenfurtu, a Karen je kao tamošnji profesor bio voditelj tog projekta. Odmah smo se prepoznali i zbližili, on je sjajan čovjek i sjajan glazbenik s kojim i dalje surađujem.

NACIONAL: Dotakli ste se i tanga na novom albumu u pjesmi “Tango Istrando”. Je li to prvi istarski tango? Što vas je inspiriralo da napišete istarski tango?

Pojavili su mi se glasovi, točnije, melodije u glavi. Šalu na stranu, to je zaista tako, ne mogu predvidjeti s koje strane će se pojaviti motivacija za određenu skladbu. Konkretno, kod “Tanga” je krenulo od melodije, a ime “Tango Istrando” pjesma je dobila tek kada smo je moji sjajni glazbenici i ja uobličili do kraja pa se ispostavilo da ima nekih dodirnih točaka s tangom kao glazbenom formom.

NACIONAL: Kako to da ste novi album snimali s talijanskim producentom Stefanom Ameriom u talijanskom studiju Artesuono u Udinama, a ne u nekom studiju u Hrvatskoj?

Ovaj album, kao i album “Daleko je…“, sniman je u Artesuono tonskom studiju u Udinama koji je specijaliziran za jazz world glazbu, Stefano je sjajan ton majstor, a s obzirom na to da naš bend snima sve odjednom, bila je to najbrža i najjednostavnija solucija, tamo su za to najbolji uvjeti. Za malo manje upućene u tehnike snimanja, ne snimamo jedan po jedan instrument, što je čest slučaj u pop i sličnim produkcijama, već cijeli band svira zajedno.

NACIONAL: Zanimljivo je da je izdavač vašeg novog albuma Umjetnička organizacija Transhistria ensemble. Znači li to da ste u potpunosti odustali od diskografa s kojima ste do sada surađivali i preuzeli posao u svoje ruke ili su razlozi neke druge prirode?

Ne, nije razlog odustajanje od diskografa, već činjenica da s vlastitim izdanjima možemo jednostavnije funkcionirati i na domaćem i na inozemnom tržištu u smislu prepuštanja i dogovaranja različitih prava, a i po pitanju prodaje na koncertima, tako da su to dva glavna razloga za izdanje naše Umjetničke organizacije koja je za to i registrirana.

“Na razini države, kao i hrvatskog mentaliteta, nedostaje nam prvenstveno osjećaj za zajedništvo” Foto: Arhiva Tamare Obrovac

NACIONAL: Od početka vaše karijere i albuma “Triade” objavljenog 1996. godine, promijenili ste niz pratećih glazbenika, odnosno, projekata: Tamara Obrovac Quartet, Transhistria ensemble, Transhistria ensemble & Epoque Quartet, Transhistria Electric, IstrArmenia ensemble, a od ove godine i Chamber Jazz Project koji ste promovirali na koncertu u Istarskom narodnom kazalištu u Puli za Valentinovo. Kako to da se niste usredotočili na jedan projekt i glazbeni izraz, već iz albuma u album istražujete i mijenjate svoje prateće glazbenike?

Što se diskografije tiče, ne mijenjam previše prateće glazbenike, Transhistria ensemble je poslije CD-a “Ulika” s kvartetom uvijek prisutan, samo su se u Transhistria electric bandu glazbenici prihvatili električnih instrumenata, a na CD-u “Madirosa” priključili su nam se češki gudači. Također je od početka na svim CD-ima ritam sekcija ista: Krunoslav Levačić na bubnjevima i Žiga Golob na kontrabasu. Izraz prateći glazbenici baš previše ne volim, a Transhistria ensemble doživljavam kao svoj matični ansambl zbog dugogodišnje suradnje s četvoricom izvrsnih glazbenika: osim već spomenute ritam sekcije, u ansamblu sviraju slovenski gitarist Uroš Rakovec i talijanski harmonikaš Fausto Beccalossi. Drago mi je i što je kvartet s Matijom Dedićem na klaviru ponovno zaživio revitalizacijom skladbi s CD-a “Ulika” koji smo snimili 1998. CD “Ulika revival” koji je prošle godine izašao za švicarski Unit records, dobio je iznimno dobre inozemne kritike. Što se ostalih projekata tiče, uglavnom ih predstavljam na tradicionalnom godišnjem koncertu koji svake godine održavam za Valentinovo u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Tada si dam oduška za neke suradnje i projekte koji mi se trenutno čine zanimljivima. Neki poslije toga zažive više, a neki manje, to je normalno.

NACIONAL: Nedavno ste nastupali u Bremenu u Njemačkoj u sklopu European Jazz Meetinga na Jazzheadu, gdje ste izabrani među 300-tinjak prijavljenih jazz izvođača iz cijelog svijeta. Potom ste nastupili na koncertu pod nazivom Les Femmes des Balkans u Bruxellesu. Znači li to da vaša inozemna karijera raste?

Pa ja bih rekla da već nekoliko godina imam neku pristojnu internacionalnu karijeru, svakako se nadam i da raste, iako te stvari idu u nekim nepredvidivim ciklusima. Konkretno, Jazzahead Bremen je najveći europski jazz glazbeni sajam na kojem je vrlo važno i značajno biti prisutan, a posebno je važno od stručnog žirija biti izabran za koncerni nastup, za što je konkurencija vrlo velika. Nakon nastupa na Jazzaheadu svirali smo na još nekoliko inozemnih festivala. Spomenut ću Jazz au Chellah u Maroku gdje smo nastupili pred više od 1500 posjetitelja, zatim najveći njemački jazz festivali Dusseldorfer Jazz Rally, itd.
A u Briselu na festivalu Balkan trafik, na kojem sam već prije nastupala, ovoga puta nastupila sam kao dio novog ansambla Les femmes de Balkans/Žene Balkana s Amirom Medunjanin i Biljanom Krstić, koji upravo zajednički razvijamo.

NACIONAL: Prije nekoliko godina bili ste nominirani za prestižnu world music nagradu radija BBC 3 World music award. Koliko vam takva jedna nominacija i činjenica da vas glazbeni stručnjaci prepoznaju, mogu pomoći u inozemnoj karijeri?

Svakako da mogu; moje ime nije nepoznato u europskom jazzu, no tu je izuzetno bitan konstantan rad na promociji i prezentaciji i to mi u principu najviše i nedostaje – ozbiljan umjetnički menadžment.

NACIONAL: Tijekom prošle godine imali ste preko 20 nastupa po Hrvatskoj i Europi. Kakva je ova godina što se tiče nastupa u Hrvatskoj, regiji i svijetu?

Ova godina je zanimljiva zbog većeg broja nastupa u Hrvatskoj nego u inozemstvu, to se rijetko događa, uvijek je obrnuto. Bit će da sam ove godine ipak uspjela biti “pastir u svom selu”. Što se regije i susjednih država tiče, ipak najviše nastupam u Sloveniji, ostale zemlje regije su manje zastupljene.

NACIONAL: Koliko je uopće teško baviti se promocijom specifične grane jazza, etno jazza čija ste najveća promotorica u Hrvatskoj? Sada ste se sami posvetili promociji pa možete reći iz prve ruke koliko je teško u medije pogurati novi album ili neki vaš inozemni uspjeh…

To je iznimno težak posao koji iziskuje vrijeme i koncentraciju te kvalitetne suradnike, odnosno, PR agente, izdavače itd. Konkretno, za promociju albuma “Ulika revival” radilo se na ozbiljnoj promociji za područje Njemačke, Austrije i Švicarske, što je rezultiralo odličnim kritikama u gotovo svim relevantnim časopisima. Isto tako vrlo su važni osobni kontakti i preporuke; koliko god da je danas virtualna internetska komunikacija prisutna, u tom segmentu nije presudna. To je posebno vidljivo unatrag tri godine, koliko sam prisutna na sajmu Jazzahead gdje je vidljiv općeniti rast razine prepoznatljivosti.

NACIONAL: Imaju li u Europi mediji više sluha za jazz izvođače od medija u Hrvatskoj? Kakva su vaša iskustva?

To vam ide vrlo jednostavnom logikom, uvijek je sličan, dakle, mali postotak publike koja sluša jazz glazbu, ali isti taj mali postotak u velikoj zemlji kreira tržište koje onda generira i sve segmente scene: od klubova, dvorana, festivala do agenata, izdavača, menadžmenta i slično. Tako se pojavljuju i specijalizirani mediji koji prate taj segment glazbe; ukratko, što veće tržište, to bolje. Osim inozemne koncertne aktivnosti i medijske prisutnosti, moje skladbe izvode se na mnogobrojnim europskim i svjetskim radiostanicama, od Australije, Amerike, cijele Europe, što se iz godine u godinu širi i to konkretno vidim po godišnjim izvješćima o izvođenjima ZAMP-a.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni inozemnim interesom za vašu glazbu?

S obzirom na činjenicu da dolazim iz mlade, male, tržišno slabo zanimljive i k tome kulturološki nedovoljno prepoznatljive zemlje, svakako da. Sa svojim ansamblima puno sam svirala vani, a tek se ulaskom u EU malo popravila situacija po pitanju percepcije Hrvatske u Europi. Imamo još jako puno posla da postanemo zaista prepoznatljivi, a to se reflektira i na interes za glazbu.

NACIONAL: Vaš prethodni album je bio “Ulika Revival” s kojim ste se vratili korijenima, ali ste taj svoj početak nekako uspjeli prilagoditi današnjem vremenu kroz promjenu aranžmana i samu produkciju. Zbog čega ste to odlučili napraviti?

Osnovni razlog bio je ponovni susret kvarteta na koncertu u Grožnjanu 2011. godine, kada smo nakon dužeg vremena svirali skladbe s CD-a “Ulika” i otkrili da su pjesme nakon 15 godina dobile sasvim novo ruho te da ih trebamo ponovno snimiti iz zrelije umjetničke i ljudske perspektive. Ako je suditi po kritikama koje smo dobili, vrijedilo je.

NACIONAL: Ovih dana na Al Jazeere Balkans prikazana je jedna od epizoda iz dokumentarne serije “Ritam Balkana”, u cijelosti posvećena Istri kroz epizodu “Made In Histria” u kojoj ste sudjelovali s još nekim istarskim glazbenicima. Koliko takvo vaše pojavljivanje u medijima prepoznaju ljudi iz istarske županije i Turističke zajednice?

Odjel za kulturu Istarske županije financira projekt Panphonia Istriana i povremeno podržava neke moje inozemne nastupe, tako da mogu reći da sa Županijom imam dobar odnos, a povremeno surađujem i s Turističkom zajednicom kada su u pitanju projekti i nastupi vezani uz turizam. Na razini države te cjelokupnog hrvatskog mentaliteta, nedostaje nam prvenstveno osjećaj za zajedništvo, koji svojim postojanjem kreira sveobuhvatan i interdisciplinaran pristup, kao i strategiju osnovanu na definiranim ciljevima i razrađenim kriterijima, ali to je tema za jedan drugi intervju.

NACIONAL: Četiri godine bili ste umjetnička ravnateljica Valamar Jazz festivala koji je sjajno krenuo, da bi se već nakon četiri godine ugasio. Što se zapravo dogodilo s tim festivalom? Gdje je zapelo?

Za rad na Valamar Jazz Festivalu pozvao me Veljko Ostojić, tadašnji predsjednika uprave Valamara, koji je kao vrhunski stručnjak na području turizma svjestan toga da se turizam mora na pravi način povezati s kulturnim manifestacijama, tako da je projekt bio postavljen kao dugoročno strukturiranje kulturno turističke manifestacije. Zato sam i pristala raditi na festivalu koji je u samo četiri godine dostigao vrlo visoku razinu, ugled, kao i medijsku prisutnost. Po mojoj procjeni, odlaskom Veljka Ostojića iz Valamara nestalo je i vizije i snage da se projekt provede kraju. Žao mi je uloženog truda, besmisleno je što je manifestacija uopće i započela i naravno da ne bih bila pristala da sam unaprijed znala razvoj događaja.

NACIONAL: Smatrate li da je jazz u Hrvatskoj dovoljno prepoznat i cijenjen?

S obzirom na vrlo malo tržište koje Hrvatska ima, situacija nije ni toliko loša; zahvaljujući najvećim dijelom blizini jazz akademija u Grazu i Klagenfurtu, u posljednje vrijeme imamo sve veći broj odličnih mlađih jazz glazbenika čiji broj ipak formira određenu jazz scenu, a ima i nekoliko manjih i većih jazz festivala, kao i klubova, prvenstveno u Zagrebu. To sve pridonosi strukturiranju scene i tog segmenta glazbe koji je, nažalost, čisto tržišno gledano, premalen da bi jazz glazbenici mogli samo od toga živjeti, tako da su mnogi zaposleni u orkestrima ili sviraju i druge komercijalnije glazbene žanrove.

NACIONAL: Osim što se bavite promocijom svog novog albuma, radite li paralelno na kakvim novim projektima?

Promocija albuma je vrlo uspješno započela nastupom u koncertnoj dvorani Lisinski u sklopu ciklusa Jazz.hr te na Jazz Festivalu u Samoboru, a nastavlja se koncertima u Bjelovaru, Opatiji, Puli, Dubrovniku i Herceg Novom te krajem godine u Cankarjevom domu u Ljubljani. Osim koncertne promocije CD-a s Transhistria ensembleom, održat ću još nekoliko ljetnih koncerata u različitim drugim kombinacijama, kompletna lista je na mojoj web stranici. Trenutačno osim rada na projektu Panphonia Istriana, radim na glazbi za predstavu “Mačkodlak” Gradskog kazališta lutaka u Splitu, a u glavi se konstantno rađaju neke skladbe, koje povremeno zapišem.