Proglašen je srpskim umjetnikom stoljeća, a s orkestrom je nastupio već sa šest godina. Stefan Milenković jedinstveni je glazbenik s dugotrajnom produktivnom karijerom. S deset godina svirao je za bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana na božićnom koncertu, a godinu dana kasnije i za bivšeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova u Beogradu. Kao 14-godišnjak Stefan Milenković svirao je koncert papi Ivanu Pavlu II., a svoj tisućiti koncert održao je sa samo 16 godina. Rat je prekinuo miran život Stefana Milenkovića u rodnom Beogradu iz kojeg je s bratom i roditeljima glazbenicima otišao s 15 godina, najprije u Italiju, a nekoliko godina poslije i u SAD, gdje živi i danas. Do svoje 17. godine pobijedio je na nekoliko međunarodnih violinističkih natjecanja u SAD-u, Belgiji, Švicarskoj, Italiji, Njemačkoj, Engleskoj… Pod pokroviteljstvom UNESCO-a humanitarne koncerte održao je s velikanima kao što su Placido Domingo, Lorin Maazel, Alexis Weissenberg i Sir Yehudi Menuhin.

Milenković je i pedagog, a sa slavnim violinistom Itzhakom Perlmanom predavao je u priznatoj školi Juilliard u New Yorku, prije nego što je prihvatio mjesto izvanrednog profesora violine na Sveučilištu Illinois, a od 2012. godine Milenković povremeno predaje i na Muzičkoj akademiji u Beogradu.

Puno nastupa, a neki od nastupa 37-godišnjeg Milenkovića ove sezone uključuju koncerte s nekoliko američkih simfonijskih orkestara, Slovenskom filharmonijom, talijanskim orkestrom Virtuosi Italiani, kao i nastup s američkim baritonom Nathanom Gunnom i mezzosopranisticom Isabel Leonard. Milenković će ove sezone nastupiti u slavnim opernim kućama – Teatro di San Carlo u Napulju,Teatro Filarmonico u Veroni i Teatro Carlo Felice u Genovi.

Uvijek težeći za novim izazovima i drugačijim načinima izražavanja kroz glazbu, Stefan Milenković održat će i koncert u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog 26. rujna. U suradnji sa Zagrebačkim solistima, ansamblom Sudar Percussion i pijanistom Matejem Meštrovićem održat će koncert “Vivaldi – Godišnja doba”, tijekom kojeg će bezvremenski klasik dobiti moderan zvuk.

U intervjuu za Nacional Stefan Milenković priča o klasičnoj glazbi i rodnom Beogradu, ali dotaknuo se i teške situacije s izbjeglicama koje su iz ratom zahvaćenih zemalja Bliskog istoka stigle u Europu.

NACIONAL: Uskoro nastupate u Lisinskom u programu “Vivaldi – Četiri godišnja doba”, ali neće to biti Vivaldi na kakvog smo navikli, zar ne?

Ono što je sigurno jest da se nikada ne možemo naviknuti na remek-djela. Uvijek su svježa i uvijek nas ponovno obuzimaju kada ih slušamo. U ovom slučaju Vivaldijeva “Godišnja doba” doživjet će glazbeni preobražaj i mislim da će publika Lisinskog biti zaintrigirana umjetničkim uglom pod kojim ćemo ih ovoga puta izvesti i koji na poseban način spaja tradiciju s inovacijom i glazbenom vizijom.

NACIONAL: Mislite li da se klasična glazba koji put treba “olabaviti”, spojiti s posve drugačijom vrstom glazbe? Jer, mnogi klasičari smatraju da je to loše za klasiku. Posebno su protiv improvizacije.

To mi je teško povjerovati jer bi taj pristup išao direktno protiv muzičkih giganata kao što su bili Bach, Mozart, Beethoven, Mendelssohn, Liszt… Da ne govorim o izvođačima kao što je bio revolucionarni Paganini, primjerice. Svi oni su ne samo stvarali velika djela, već su bili i genijalni improvizatori. Smatram da se vraćamo korijenima i istinskom konceptu muzike kada u svom pristupu njegujemo i imaginaciju, a ne samo egzekuciju.

NACIONAL: Odličan primjer za to su 2Cellos koji su pomiješali klasičnu s mainstream glazbom i napravili sjajnu kombinaciju kojom su približili klasiku široj publici. Kakvo je vaše mišljenje o njima i takvom načina sviranja?

Oni su divni momci i zaista zaslužuju uspjeh koji imaju. Uostalom, nikada nisu reklamirali svoje nastupe i pristup kao klasiku, već kao vlastiti stil i odraz energetskog pristupa izvedbi. Dodao bih da su njih dvojica, između ostalog, zaista fantastični čelisti koji imaju čeličnu klasičnu podlogu i trening. S takvim zaleđem možete se otisnuti u bilo koji stil.

NACIONAL: Kakav je položaj klasične glazbe danas u svijetu? Mislite li da je marginalizirana ili da doživljava renesansu?

Michelangelo, Da Vinci ili, primjerice, Dostojevski ili Buddha, nikada ne mogu izaći iz mode. To su bezvremene poruke i sadržaj za koji će uvijek biti mjesta i, rekao bih, potrebe. Ono što je nužno – ali i teško – jest da sami umjetnici rade na viziji da svojim primjerom i pristupom prezentiraju glazbu na način koji je dostupan što široj publici. Meni ne smeta ako netko odluči ne doći na koncert klasične muzike jer mu se jednostavno ne sviđa. Ali volio bih da svatko barem dođe u kontakt sa suvremeno predstavljenim velikanima klasike, pa onda odluči. To je ljepota muzike: različitost izraza. Zašto ne slušati i pop, i rock, i hip-hop, i jazz, i etno, i klasiku? Ljudska bića sposobna su za razna psiho-emotivno-fizička iskustva. Svaki od tih stilova – i mnogih koje nisam ni nabrojao – mogu odgovarati nekom trenutku svakog pojedinca.

NACIONAL: Kako se osjećate kad stanete pred pozornicu, s čim se to može usporediti?

Obožavam taj osjećaj. To je jedna kombinacija ushićenja, možda treme, odlučnosti i čak oslobođenja. Nema više nazad, nema više stajanja, nema više granica i sve je čista energija. Ja to tako doživljavam.

NACIONAL: A kakav je osjećaj svoje znanje prenositi studentima kojima predajete? Osjećate li odgovornost?

Kako da ne. Pedagogija zaista zahtijeva predanost i svaki student zaslužuje maksimalnu pažnju i savjete da kompletno razvije svoj potencijal i ima mjesto u muzičkom svijetu.

NACIONAL: Već dugi niz godina živite u SAD-u, ali volite se vratiti u rodni Beograd. Kakva je tamo situacija? Kako se živi u Srbiji? Možda baš vi koji gledate na to iz daljine, možete bolje vidjeti.

Meni je u Beogradu uvijek fantastično. Taj grad ima nevjerojatnu energiju koja mi uvijek odgovara. Naravno, tu su i moji prijatelji i obitelj pa sam za taj grad i emotivno vezan. Ne bih vam mogao reći kako se u Beogradu živi jer zaista ovisi o tome koga pitate. Tako je, uostalom, svuda u svijetu.

NACIONAL: Pratite li situaciju s izbjeglicama u Europi? Kakav je vaš komentar na te teške sudbine? Poznati ste humanitarac i mnoge koncerte odsvirali ste da pomognete drugima, pa sigurno osjećate empatiju prema tim ljudima.

Svatko od nas trebao bi raditi na tome da što više širi svoju svijest, u nadi da će moći pomoći i drugima. Ima toliko stradavanja da je veće pitanje što smo mi kao ljudska bića u stanju postati, odnosno, koji je naš potencijal, a koliko smo se razvili. Sve više me interesira sam uzrok negativnosti i način na koji se on moze smanjiti, ublažiti ili čak eliminirati. Prije svega, treba se boriti lijepim stvarima i ja sam neizmjerno sretan što mi moja profesija omogućava da širim pozitivne frekvencije.

NACIONAL: Iz Beograda ste otišli kad je izbio rat devedesetih pa ste nakon Italije otišli u Ameriku. Sigurno je teško biti prisiljen otići, kako ste se osjećali tada kao 15-godišnji dječak?

Bilo je teško svima nama, a ja sam se borio radom i upornošću. Tada sam utrostručio vježbanje i krenuo na internacionalna violinska natjecanja, točnije, deset natjecanja u dvije godine. Bio sam deset puta u finalu osvajajući nagrade, tako da mislim da me na neki način čitava situacija stimulirala da još više radim i napredujem.

NACIONAL: Jeste li osjećali pritisak uspjeha u Americi?

Generalno govoreći, uvijek sam imao natjecateljski duh, tako da mi nije teško padalo što se moram boriti za sebe. Čak bih rekao da se vjerojatno lakše dokazati, nego poslije pravdati očekivanja. U tom smislu karijera je jedan proces u kojem se stalno morate na neki način dokazivati i poslije ponovno dokazivati da prethodna dokazivanja nisu bila slučajna!

NACIONAL: Osim klasične glazbe, svirate i tango, ali i električnu violinu; s mnogim različitim sastavima svirate različitu glazbu. Koliko vam je važno to “eksperimentiranje”? Što to donosi vama, a što publici koja vas sluša?

Svaka suradnja s drugim umjetnicima, kao i kontakt s drugom vrstom muzike, obogaćuje. Meni je to neophodno jer je to moja osobnost, a istovremeno se uvijek sa svježim osjećajem vraćam klasici kao jednom predivnom i kompleksnom izrazu.

NACIONAL: Zašto većina glazbenika klasične glazbe forsira neku ozbiljnost, ukočenost, distancu pred publikom? Ne čini li to tu glazbu još distanciranijom?

Mislim da je epoha skoro forsirane ozbiljnosti gotova. U biti, to je vjerojatno nastupilo zbog straha da se ne izgubi tradicija i da se sačuva autentičnost žanra. Ali danas se sve mijenja nevjerojatnom brzinom, a s društvenim mrežama i YouTubeom sve je dostupnije više nego ikada. Rekao bih da je možda pravo vrijeme – istina, sa svim svojim plitkim elementima – da publika sama odabere ono što joj se sviđa. Ima sve što joj treba za edukaciju i naša umjetnička misija je da imamo čvrste temelje u svojoj umjetnosti, ali da naše osobnosti budu takve da se ljudi lakše identificiraju s onim što radimo.

S druge strane, s obzirom na to da se često pretjeruje i u tom “bježanju” od klasike, upravo to postići će i suprotan efekt da će klasika i klasični umjetnici postati hip i moderni. Uostalom, barem se nadam!

NACIONAL: Što mislite, zašto nikad niste izgubili interes za violinu?

Zato što je i dalje izazov postići apsolutnu energetsku slobodu izraza gdje su um, duša i tijelo u potpunom prirodnom skladu i jedinstveni u trenutku nastupa.