Sofi Oksanen je mlada finska književnica koja u svojim romanima piše o nedavnoj prošlosti Estonije i Finske te o vezama tih dviju zemalja s bivšim SSSR-om. U romanu “Kad su golubice nestale” Sofi Oksanen piše o Drugom svjetskom ratu i razdoblju nakon njega. Iako mnogi ljudi njemački napad na SSSR vide kao dugoočekivanu priliku za osamostaljenje, brojni Estonci ipak ne smatraju da će im sloboda biti darovana. Nakon ulaska vojske Trećeg Reicha u zemlju, dvojica rođaka izabrat će različite staze: Roland, koji se kao pripadnik Šumskoga bratstva borio protiv Crvene armije, nastavit će život u ilegali, a prevrtljivi Edgar napustit će svoju nezadovoljnu suprugu Juudit, promijeniti identitet i postati gorljivi pristaša nacističkog režima… Kad se nakon rata Estonija nađe u čeličnom stisku Sovjeta, Edgar je aparatčik gladan napredovanja, a Roland i Juudit jedine su osobe koje mu u tome mogu biti prepreka.

U drugom romanu “Čišćenje” autorica piše o ranim devedesetima i tranziciji, a u pripovijedanju se vraća u razdoblje prije Drugoga svjetskoga rata, u ratno vrijeme te u poslijeratni period, opisujući obiteljsku i osobnu tragediju dviju junakinja. Oba romana Sofi Oksanen prevedena su na tridesetak jezika, a autorica priča o dubokim posljedicama sramote koja je zadesila te zemlje i kroz sudbinu svojih junaka oslikava težinu dvadesetog stoljeća, sovjetsku vlast i početak tranzicije. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional 38-godišnja finska književnica, koja u rujnu dolazi na zagrebački Festival svjetske književnosti, priča o današnjoj Estoniji i Finskoj, problematičnim vezama s Moskvom, ali i o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

NACIONAL: U romanu “Kad su golubice nestale” pišete o Estoniji prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Zašto ste izabrali tu zemlju za temu knjige?

Baltičke države dijele povijest dvostruke okupacije: dviju sovjetskih i jedne njemačke. Većina europskih država nije prolazila kroz taj proces tijekom Drugog svjetskog rata. Njemačka okupacija velika je tema i smatrala sam da je bilo potrebno napisati knjigu o tome. U mom romanu “Čišćenje”, čija radnja također govori o događajima u Estoniji, nisam se bavila njemačkom okupacijom, nego dvjema sovjetskim okupacijama. Roman “Kad su golubice nestale” počela sam pisati 2010., kad je stara propaganda sovjetskog stila već bila u punom jeku u Rusiji, a odnosila se baltičke države. Primijetila sam da je to strancima čudno. Ako ne znamo kako je stvorena sovjetska propaganda, ne možemo razumjeti ni današnju Rusiju, a onda ne razumijemo ni političku situaciju u suvremenom svijetu. Sovjetski Savez pola stoljeća pisao je povijest istočnoeuropskih država i ta naracija je još uvijek živa. Sad je vrijeme da te države pišu vlastitu povijest, utemeljenu na njihovim iskustvima, a ne na sovjetskoj propagandi. Sovjetska propaganda bila je toliko dugo utjecajna, a danas nije poznata na Zapadu. No dobro je znan britanski i njemački imperijalizam. Ali imperijalizam jednostavno ne povezujemo sa SSSR-om i Rusijom. Zato Zapad ima toliko mnogo problema da razumije Putinov režim i njegov način vladanja.

Meos nije bio jedini, mnogi su radili za nacističku tajnu službu, a onda su nastavili rad u Sovjetskom Savezu. Zaista je iznimno iskustvo kad lik stvorite na temelju povijesne ličnosti. U ovim vremenima to mi se činilo važnim, posebno zato što se takvi ljudi mnogima čine toliko groznima da bi uopće postojali. Ali takvi ljudi su zaista živjeli. Treba imati na umu da Meos nije bio nevažna osoba, on je zaista sudjelovao u pisanju povijesti Sovjetskog Saveza, a njegove knjige i članci itekako su čitani, čak i na Zapadu. Još uvijek se u povijesnim knjigama nailazi na tragove njegova rada. Na Zapadu je povijest znanost i od znanstvenika se očekuje da rade objektivno, kao što bi to trebao činiti svaki znanstvenik i istraživač. Ali u zemljama kao što je SSSR – ili bilo kojoj drugoj diktaturi – povijest je uvijek iznimno političko polje. Nikad nije objektivna, uvijek ima skrivene motive. To nije novost istočnim Europljanima, ali zapadnjaci imaju veliki problem s razumijevanjem toga. To je jedan od razloga zašto ni danas ne razumiju Rusiju. Povijest je u Rusiji još uvijek jako politična, ona je dio projekta koji stvara super silu. Moskva to ne izmišlja: to je povijest ‘’prikladna’’ za oblikovanje mitske super sile, ali nažalost, takva fikcija ne čini ništa dobroga u drugim zemljama.

NACIONAL: U romanu “Čišćenje” također pišete o Estoniji, ali i o Finskoj, ovoga puta o trgovanju ljudima, prostituciji, kriminalu i velikom siromaštvu u zemljama bivšeg SSSR-a. Što vas toliko inspirira da govorite o Estoniji?

Ti romani su dio serijala “Estonski kvartet” koja se fokusira na nedavnu prošlost Estonije.

NACIONAL: Zašto je još uvijek važno pisati i pričati o tome što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega?

Dat ću vam jedan primjer. Rusija je 1993. priznala sovjetsku okupaciju Estonije. Od onda je ta zemlja u informacijskom ratu s Estonijom. Baltičke zemlje još uvijek se bore za svoje pravo na pisanje vlastite povijesti, a ta je bitka ubrzana usponom Vladimira Putina. Nedavno je službena Moskva opetovano negirala okupaciju Estonije i rekla da je njena neovisnost anomalija ili iznimka.

Putinov imidž u javnosti pomaže u “cementiranju” estonskog kompleksa. Ne znamo pravu istinu o Putinovoj osobnoj prošlosti, ali priča se da je njegov otac pripadao zloglasnom Narodnom komesarijatu unutarnjih poslova (NKVD), pa ga Estonci nisu dobro primili kad je u toj zemlji izvršavao zadatke. Prema toj legendi o Putinu, njegov otac od Estonaca je tražio hranu, ali su ga ti “odvratni” Estonci predali Nijemcima. Priča ima nedosljednosti, ali svakako prikazuje Estonce kao izdajnike oca nacije. Samo ta priča se čini kao dobar razlog da Moskva iskaljuje bijes na Estoncima. U Putinovu uskom krugu ljudi ima onih koji su dio života proveli u sovjetskoj Estoniji. Oni su izišli u javnost sa sličnom pričom. Ali kad inače vrlo šutljivi ljudi tako slobodno govore u javnosti o vrlo osobnim pričama, sumnja se u njihove motive. Takve priče su dio ruskog informacijskog rata s Estonijom. Za Putina, NKVD bio je organ vlasti vrijedan časti i poštovanja. Za Estoniju je bio organ koji je deportirao ljude.

NACIONAL: Koji su najveći problemi u današnjoj Finskoj?

Trenutačno ekonomija i globalni sigurnosni problemi ili da budem preciznija: politička situacija s obzirom na politiku Rusije. Upravo smo saznali da će hrvatska kompanija Migrit solarna energija financirati gradnju finske nuklearne elektrane Hanhikiviki tvrtke Fennovoima, a koju želi preuzeti ruski Rosatom. Vlada je donijela odluku da izgradnja može krenuti samo ako barem 50 posto novca dolazi iz Finske. No finske kompanije nisu se oglasile, pa je idući korak bio taj da to može biti 50 posto novca iz bilo koje kompanije unutar EU. U nekoliko sati u Hrvatskoj se pronašao kandidat.

NACIONAL: Ima li Finska problema s imigrantima, kao što je slučaj sa susjednim zemljama Švedskom ili Danskom, ali i s mediteranskim europskim zemljama?

Finska ima posve suprotnu situaciju od ostalih skandinavskih zemalja: broj imigranata u Finskoj je jedan od najmanjih u Europi. Mi dajemo više novca zemljama Trećeg svijeta nego Švedska, ali primamo manje imigranata i izbjeglica. Švedska prima ljude, ali plaća manje za pomoć u razvoju. U Finskoj djeluje nova desna stranka koja je postala prilično popularna True Finns, a fokusira se na imigracijsku politiku i protivi se primanju izbjeglica u Finsku.

NACIONAL: Je li ljudsko društvo išta naučilo iz povijesti?

Ljudski život traje sve dulje i većina bolesti je pod kontrolom, znanost je jako napredovala, a ipak postoje ljudi koji se protive cijepljenju. Čini se da je pohlepa univerzalna pojava koja nikad ne nestaje, postoje ljudi koji se žele okoristiti drugima i žele zloporabiti moć. Za to nema lijeka, a nismo ništa naučili ni o posljedicama diskriminacije. Međutim, proučavanjem mehanizama totalitarizama i genocida, možemo ih barem pokušati spriječiti.