Glazbenica i kantautorica Sara Renar je nakon ovogodišnjeg osvajanja Porina u kategoriji najbolje ženske vokalne izvedbe, postala jedna od najtraženijih autorica i gotovo da nema više niti jedan slobodan vikend zbog brojnih nastupa koji su uslijedili nakon te nagrade.

[quote_box_center]

• ‘Nakon Porina odjednom me se ozbiljno shvaća – sada je Sara Renar umjetnica, krenule su dubinske analize pjesama, ne dvoji se oko autentičnosti izraza i sličnih gluposti’

• ‘Nisam borac za ljudska prava, već nastojim u svom životu i radu biti odgovoran građanin. Komercijalizacijom obrazovanja nepovratno gubimo na razini društva’

[/quote_box_center]

Prvo je 2011. godine bila “ona mala” s gitarom. Potom je postala perspektivna kantautorica, da bi nakon nekoliko uspješnih singlova 2013. snimila prvi album “Djeca” i s tom pločom je odlično “zakoračila” na domaću scenu. Godinu dana kasnije objavila je EP “Jesen”, a onda je ove godine osvojila Porina. Od tog trenutka Sari Renar život se promijenio iz temelja. Diplomirana arhitektica dala je otkaz na poslu u jednom arhitektonskom uredu i potpuno se posvetila glazbi. Nastupala je i u predstavama kazališne skupine Montažstroj kako bi se izrazila i kroz kazalište. U razgovoru za Nacional otkrila je kako joj se promijenio život, koliko joj je važna glazba i tekstovi koje piše, a osvrnula se i na karijeru modela.

NACIONAL: Osvojili ste ove godine nagradu Porin. Koliko vam je to priznanje promijenilo život i kako je utjecalo na vašu karijeru?

Većini dobitnika Porin nije u stvari ništa drugo nego osebujno dizajniran držač knjiga na polici. Meni je to priznanje u kratkom vremenu strahovito utjecalo na karijeru i daljnji tijek događaja u životu. Prvo sam mjesec dana nakon osvojenog Porina samo trčala od jednog intervjua i snimanja do drugog, a potom se popunio raspored koncerata i više nema tjedna i vikenda da negdje ne sviram. A onda sam svoje bližnje obavijestila da dajem otkaz u firmi gdje sam radila i da ću se potpuno posvetiti glazbi.

NACIONAL: U odnosu na vašu karijeru prije osvajanja Porina, je li se promijenio i odnos publike prema vama?

Radi silne medijske eksponiranosti po osvajanju nagrade proširio se krug publike. Međutim, ono što najviše primjećujem je znatno drugačiji odnos kritike prema mom radu prije i poslije Porina. Odjednom me se ozbiljno shvaća – sada je Sara Renar “umjetnica”, krenule su dubinske analize pjesama, ne dvoji se oko “autentičnosti izraza” i sličnih gluposti. Sve je to dosta smiješno jer pjesme su identične dan prije i dan poslije osvajanja nagrade. Ali očito jednom djelu kritike ipak treba “službeno” priznanje da bi ozbiljno shvaćali nekoga tko se nužno ne uklapa u standardne kalupe.

NACIONAL: Uživate li više u nastupima ili u stvaranju glazbe?

Nastupi su sve. Bez obzira na to što sad već više od jednog stoljeća postoje glazbeni zapisi, forma koncerta preživjela je s razlogom. Koncert je jedinstven, neponovljiv, napet, uvijek prijeti greška. Cijeli rad dobiva dodatan smisao u neposrednoj komunikaciji s publikom.

NACIONAL: I vaši tekstovi su doista drugačiji od tekstova drugih kantautorica. Koristite neke proste riječi i opisujete dekadentnu stranu svog života. Kako nastaju vaše pjesme?

Pišem o onome što me svrbi, o onom što mi je interesantno za daljnje istraživanje. Ako je grublji rječnik opravdan, bez problema ulazi u pjesmu. Za “Termopil” sam, pak, ponovila gradivo iz gimnazije o starogrčkoj povijesti i književnosti. Neprestano mi se u podsvjesnom procesu mozga vrte neke ideje. Dvije-tri udarne misli, kostur oko kojeg onda gradim pjesmu. Kada intenzivno nastupamo, to je teže, ali ja zaista pristupam tome kao poslu. Probudim se, prošećem psa, skuham kavu i sjednem u svoj improvizirani studio. Kada je dulje vrijeme tako, rezultat rada postane opipljiv.

NACIONAL: Koliko je publici važan tekst?

Ne znam je li tekst važan široj publici, ali meni je strahovito važan, bilo da je pažljivo plasirana jedna rečenica ili storytelling. Zbilja se trudim da fino nijansiram taj tekstualni dio, da ga logično uklopim i utopim s glazbom – nekad više, a nekad manje uspješno. Ponekad se pitam primjećuje li to itko, ali onda, primjerice, dobijem videozapis u kojem djeca iz osnovne škole “Eugen Kumičić” na školskoj priredbi izvode pjesmu “Djeca”. Ili dobijem link koji vodi na blog u kojem je praktički seminarski rad napisan na temelju analize pjesama koje sam svirala na nastupu na Runaways Sessionsu u Zaboku. I onda shvatiš da stvari ipak imaju neki smisao.

NACIONAL: Pjesmu ‘’Altruizam’’ posvetili ste studentima koji se nisu pridružili većini u blokadi vašeg i Filozofskog fakulteta 2009., u čemu ste i sami sudjelovali. Koliko vam je važno da se borite za svoja prava?

To je primjer kako nastaje “gluhi telefon”. Kontekst nastajanja pjesme “Altruizam” spomenula sam na koncertu u sklopu projekta MIMO u MSU. To je, pretpostavljam, načuo i jedan naš kritičar i onda je to istaknuo kao “naivan stav” u recenziji albuma. Šteta, jer je to samo djelić mozaika. Ljepota pjesme je upravo u tome da traži i dopušta različita tumačenja – moja ideja je bila da se “Altruizam” može čitati i kao dobra zafrkancija. Nisam neki borac za ljudska prava, nego samo nastojim biti odgovoran građanin. Još uvijek smatram da komercijalizacijom obrazovanja nepovratno gubimo na razini cijelog društva.

NACIONAL: Među kantautorima gotovo nitko ne pjeva o stanju u društvu i ne priča o stvarnim problemima. Osjećate li vi poriv da kroz svoje pjesme ukažete na neke maligne bolesti društva ili ste zadovoljni pjesmama o ljubavi i emocijama?

Ne bih se s tim baš složila. Da se opet vratim na višeznačnost formata pop pjesme – politički stav ne mora biti eksplicitan i podcrtan tri puta u samom djelu, ponekad je dovoljan samo stih koji usput ubode da znamo na čemu smo. Pogledajte samo širu scenu, bendovi kao što su Repetitor, Vlasta Popić ili Porto Morto, pa i Valentino Bošković, svaki na svoj način daju finu kritiku društva.

Foto: Josip Regović

NACIONAL: Vaši glazbeni počeci povezani su sa životom u Americi. Kako je ona utjecala na vas i vaš glazbeni ukus?

Živjela sam u Norfolku u Virginiji od početka 1991. do sredine 1993., dakle, taman u trenutku kad sam bila u predškolskoj dobi da mogu naučiti jezik. Moja mama, po zanimanju dijabetolog, tada je dobila istraživačku stipendiju u tamošnjem laboratoriju. Amerika tada nije nikako utjecala na moj glazbeni ukus. Bila sam mala, a moji roditelji bili su previše zaokupljeni našom egzistencijom i ratom kod kuće da bi pratili tada aktualnu glazbenu scenu. Drago mi je što su se odlučili vratiti u Hrvatsku kako bi tu odgajali svoje dijete.

NACIONAL: Istovremeno ste završavali studij arhitekture. Kako ste uspjeli pomiriti obaveze prema fakultetu i ljubav prema glazbi?

Nisam ih pomirila. Prvo sam završila faks, a onda sam se intenzivnije počela baviti glazbom. A sad kad je glazba postala ozbiljna stvar, zamrznula sam rad na doktoratu i dala otkaz na poslu. Sjajno je to što možeš imati više interesa u životu, ali se moraš opredijeliti da bi napredovao u bilo kojem fahu.

NACIONAL: Prije tri godine počeli ste raditi s redateljem Borutom Šeparovićem u predstavi ‘’Budućnost je sada’’, a prošle godine imali ste glavnu žensku ulogu u predstavi ‘’Mali čovjek želi preko crte’’ kazališne skupine Montažstroj. Iako je ta verzija imala samo tri izvedbe, vi ste oduševili publiku. Zašto ste odustali od kazališta?

Rad na toj predstavi bio mi je veliko životno iskustvo. Na moju žalost, nisam svojevoljno otišla iz projekta. Predstavi “Mali čovjek želi preko crte” presudio je niz faktora, od manjka sredstava za zahtjevnu produkciju do proste ljudske taštine. Dio te predstave reflektira se u izvedbi posljednjeg Montažstrojeva projekta “A gdje je revolucija, stoko?“.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da ‘’treba zadržati zdrav odmak prema svemu i drago vam je što vas ova priča nije zahvatila premladu’’. Znači li to da ste imali i dosta loših iskustava koje biste teže prihvatili da ste bili mlađi?

Apsolutno. U glazbenom poslu si na vjetrometini. Svaki koncert je emotivno intenzivno iskustvo, a tu je i komunikacija s ljudima prije i poslije svirke. Plus, tu su putovanja. Sve to te obogati, ali i strahovito iscrpi, pogotovo kad se često nastupa. A tu je i priča s medijima i PR-om koji nemaju nužno veze s kvalitetom glazbe, ali zato direktno utječu na visinu honorara, broj koncerata, čak i kritičku percepciju. Kvaliteta uvijek pobijedi, bez obzira na to koliko si popularan, ali treba znati izdržati na duge staze i naučiti reći “ne” jer inače lako izgoriš. Da ne govorimo o tome da se kao žena još uvijek više trebam dokazivati u ovom poslu od muškaraca.

NACIONAL: Očito je da vas je glazba okupirala jer ste nedavno otkazali posao u jednom arhitektonskom uredu. To je hrabar potez jer se teško živi od glazbe. Jeste li zadovoljni trenutačnom karijerom i vjerujete li da će vam ona osigurati pristojnu financijsku stabilnost?

Da bi se kvalitetno radilo u arhitekturi, treba se tom poslu posvetiti. Isto vrijedi i za glazbu. Nakon Porina osjetila sam da su se odškrinula neka vrata i ne bih si nikad oprostila da nisam probala. Zasad ide nekako – nisam nikad imala manje novca, ali bome nisam nikad bila sretnija. A nadam se da ću u nekom sljedećem intervjuu reći da se od glazbe teško živi, ali je ipak moguće.