Roman poznate turske književnice i novinarke Ece Temelkuran “Žene koje pušu u čvorove” priča je o putovanju kroz arapsku pustinju, od Tunisa do Libanona. Riječ je o prvome romanu takve vrste u toj zemlji jer nitko dosad nije na turskome napisao roman ceste, u kojem su četiri glavne junakinje nezapadnjačke žene, čija se radnja događa na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi te iz ženske perspektive sagledava mogućnosti i prava žena u suvremenom islamskom svijetu. “Žene koje pušu u čvorove” u Hrvatskoj će objaviti Naklada Ljevak.

Ece Temelkuran, rođena u Izmiru 1973., jedna je od najpoznatijih turskih književnica, novinarki i političkih komentatorica. U istraživačkim publicističkim radovima bavi se temama koje su u Turskoj izrazito kontroverzne, poput kurdskog i armenskog pitanja, ženskog pokreta i pitanja političkih zatvorenika. Dobila je mnogobrojne nagrade, između ostalih i za turskog novinara godine.

[quote_box_center]

• Ece Temelkuran napisala je roman ceste ‘Žene koje pušu u čvorove’

• Priča je to o putovanju kroz arapsku pustinju, od Tunisa do Libanona

• U romanu su četiri glavne junakinje nezapadnjačke žene

[/quote_box_center]

NACIONAL: U knjizi “Žene koje pušu u čvorove” pišete o četiri žene, iz Tunisa, Egipta, Turske i Libanona, na putu kroz pustinju. Što vam je bila inspiracija za ovu priču?

U knjizi postoji dio koji kaže da je žena ta koja “udiše dah života” muškarcima i vezama te da kad god žena ostavi muškarca, ne ostavlja muškarca nego cijelu pustinju punu razočaranja. Dakle, ona ponovno stvori more u pustinji, u drugome muškarcu, u drugom životu. Moja su inspiracija bile te žene, bilo da one žive u Turskoj, u arapskoj pustinji ili u Hrvatskoj. Čini mi se da svi mi radimo iste stvari širom svijeta. Kad se umorimo od ponovnog stvaranja života ostavimo muškarca, vezu, ili što god. Moja je glavna inspiracija, ne samo u književnosti nego i u životu, snaga žene, njezina životna izdržljivost. Ja sam prolazila kroz jako teško razdoblje. Dobila sam otkaz, bila sam isključena iz svog društvenog kruga, imala sam vrlo kompliciranu vezu i povrh svega, duboko u sebi osjećala sam se kao beskućnik. Morala sam ponovno stvoriti vlastiti razlog postojanja, što sam uspjela s knjigom. Taj osjećaj nekako uđe i u čitatelja.

NACIONAL: Kakav je osjećaj kad kao Turkinja, odgojenoj u islamskoj zemlji, pišete o drugačijoj strani muslimanki, ako se tako može reći? Jer, iako to nije istina, nažalost većina ljudi muslimanke smatra vrlo skromnima i podređenima muškarcima, koje su daleko od slobodnih žena kakve su vaše junakinje.

Uvijek sam žene doživljavala članicama iste, gotovo pa poganske religije, bez obzira na religiju u kojoj su odgojene. Biti žena zapravo znači biti svjesna te svoje prirodne sklonosti. Pitajte bilo koju ženu od Sjevernog pa do Južnog pola, i vidjet ćete da imaju istu povezanost s prirodom i manje-više štuju istog boga. Mislim da žene svijeta vjeruju u vjerovanje. Biti podređen ima malo veze s religijom. Uostalom, trebate vidjeti Arapkinje ili Iranke, imaju prilično jak karakter i ponekad mogu biti zastrašujuće. Ono što je skriveno iza velova može biti čudesno. Nadam se da sam uspjela pokazati stvarnu ženu ispod jednog komada odjeće.

NACIONAL: Kako je to biti žena u islamskom svijetu? U romanu, primjerice, opisujete situaciju kad junakinje ulaze u bar i muškarci počnu vikati na njih, tjeraju ih da izađu jer im ulaz nije dozvoljen. No onda jedna junakinja počne vikati na jednoga od njih, govoreći mu da takvo ponašanje nije u skladu s tradicijom islama. Očito je da postoje mnoge predrasude, posebno kad je riječ o ženama u islamskom svijetu. Je li jedan od vaših ciljeva bio baš da pokušate razbiti te predrasude i objasnite da stvari zaista nisu onakve kakvima se čine?

Definitivno! Osim toga, željela sam pokazati da je za ženu u ovome dijelu svijeta život zapravo svakodnevna borba. To je borba koju možeš prevladati samo s dozom humora, inače se pretvoriš u pasivno-agresivnu kreaturu. Tijekom Arapskog proljeća, Arapkinje su same izbrisale brojne predrasude, ne trebaju mene za to. Ali te slike s ulica arapskog svijeta nisu imale vremena ispričati pravu priču koja se krije iza sve te buke. To sam zapravo ja pokušala.

NACIONAL: Sviđa mi se jedan citat iz knjige: “u našoj kulturi gradska žena koja zna što radi uvijek je negativka”. Kako muškarci u islamskom svijetu danas gledaju na žene?

Ovaj citat znači konzervativizam. Mislim da na snažne žene ni u Hrvatskoj ne gledaju blagonaklono, zar ne? Nije lako voljeti snažne žene nigdje u svijetu. Toliko su nas dugo učili da snaga pripada muškarcima, pa kad vidiš odlučnu ženu pomisliš kako nešto nije u redu s njom. Snažne žene širom svijeta moraju prikriti svoju snagu da bi preživjele, privatno i profesionalno.

NACIONAL: Pišete o Arapskom proljeću i utjecaju tog događaja na različite zemlje koje su sudjelovale u tome, o bitkama i revolucionarima. Zašto je važno pisati o tome?

Važno je zato što je se to nije očekivalo u ljudskoj povijesti. Bio je to vrisak protiv svjetskog poretka i bilo je sto posto originalno. Najvažniji je bio dio o “povjerenju”. Kao što znate, velike medijske kompanije, međunarodne banke, supranacionalna politička tijela, uložile su milijarde dolara u svoje logotipove da bi zadobile povjerenje i prestiž. S druge strane, tijekom Arapskog proljeća ljudi su odlučili da ne žele vjerovati logotipovima, nego ljudima s njihovim nadimcima na Facebooku ili Twitteru. Mislim da je to zaista bilo revolucionarno.

OVO JE PRVA KNJIGA NA TURSKOM JEZIKU O NEZAPADNJAČKIM ŽENAMA
FOTO: “Žene koje pušu u čvorove”

NACIONAL: Što je Arapsko proljeće donijelo islamskom svijetu, a što zapadu?

Donijelo je smisao mogućeg. Svi su vikali da je drugačiji svijet nemoguć, da je drugačiji način egzistencije nemoguć. Ljudi u arapskom svijetu, kao i u Španjolskoj, Grčkoj i Turskoj, pokazali su da je to velika laž. Proljeće je bila napuklina na zidu jednog sustava.

NACIONAL: Dolazite iz Turske ste, iz zemlje koja je prošla kroz mnoge izazove posljednjih godina. Kakva je trenutačna situacija? Jesu li se stvari smirile?

Neki misle da je ovo prokleta regija i da nema šanse da se stvari ikad smire. Nisam sigurna u to, ali sve je trenutačno luđe nego ikad prije, to je sigurno. Blizu su izbori koji će biti prekretnica za tursku povijest. Ako vladajuća stranka dobije većinu, započet će nova era i disidentima će biti jako teško opstati i preživjeti u takvoj Turskoj. Sve se čini smirenije nakon prosvjeda u parku Gezi, ali zapravo se radi o tome da su ljudi zamrznuli svoje zahtjeve i ljutnje do izbora. Najveći izazov je proći kroz izbore bez glasina o namještanju, što mislim da će biti teško izbjeći.

NACIONAL: U Turskoj vas smatraju oštrom, snažnom kritičarkom nedemokratskih tendencija u toj zemlji. Jednom ste rekli i da vam je život bio u opasnosti zbog novinarskog posla. Bojite li se zbog ovog romana? Mislite li da će vas smatrati “samo” ženom koja piše o ženama, ili je velika stvar u islamskom svijetu pisati tako o ženama?

Ovo pitanje ima prilično neobičan odgovor. Očekivala sam bijes nakon što je knjiga izašla. Posebno zato što je naslov stih iz Kur’ana, svete knjige islama. Ali se ništa nije dogodilo. Očito oni koji su dovoljno obrazovani da pročitaju roman nisu opsjednuti radikalizmom. A književnost ima čarobnu moć nad ljudima. Nekako sve postane dovoljno meko, zrelo za razgovor. Nema puno knjiga s epigrafima iz Kur’ana. Očekivala sam reakciju zbog toga, ali još ih nema.

NACIONAL: Prije te knjige napisali ste jednu o tursko-armenskom sukobu, koju ste predstavili i u Zagrebu. Vi ste jedna od rijetkih ljudi iz Turske koji su rekli da je vaš narod zaista počinio genocid nad Armencima prije stotinu godina. Puno se o tome govori u posljednje vrijeme, čak ga je i papa Franjo prozvao prvim genocidom 20. stoljeća. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Vjerujem u priče. Ono što sam ja naučila jest da priče liječe i spajaju ljude. Što više nešto postaje stvar visoke diplomacije i međunarodne politike, to sve više postaje tabu za Turke. S druge strane, sve je manje moguće pobjeći od toga, unatoč političkim i diplomatskim pokušajima. Voljela bih da Turska ima kohezivniju politiku prema Armencima. Ovaj je problem postao dio svakodnevne politike, što znači da stvari postanu tabu kad god to vlada poželi. To loše utječe na napredak.

NACIONAL: Zašto Turska odbija priznati genocid?

Da skratim priču, ova je zemlja izgrađena na nadama i teškom radu, kao i na strahovima i gubitku sjećanja. Ako bi se priznala povijesna činjenica, to bi imalo fatalno štetan utjecaj na ideologiju osnutka države. Temelji nacije bili bi ozbiljno narušeni. Barem postoji strah od toga.

NACIONAL: Ponovno dolazite u Zagreb, na književni festival. Grad vas je toliko oduševio da ste kupili stan, zar ne?

Grad je elegantan i još u njemu ne vlada pohlepa, kako je to slučaj s ostalim europskim zemljama. Zagreb je dovoljno europski da se u njemu osjećaš sigurno, a dovoljno balkanski da još uvijek u njemu uživaš u životu.