[quote_box_center]

• ‘Imam plaću, pa ne radim projekte u koje ne vjerujem. Prije sam bila isključiva pa sam se posvađala s kolegama s posla. To je bilo neinteligentno, ali okupila sam oko sebe istomišljenike’

• ‘Mrzim loše napisane uloge koje onda glumci moraju izvlačiti svojim šarmom. Imala sam uloga koje nikad nisam do kraja skužila, a igrala sam ih’

• ‘Dokad će se sisa, guzica, prosta riječ i seks u kazalištu smatrati provokacijom? Kada će tijelo i psovka biti doživljeni kao i kostim na sceni? Pa, dosta više!’

[/quote_box_center]

Ulogom Genije, supruge tvorničara Friedricha Hofreitera u “Dalekoj zemlji” austrijskog dramatičara Arthura Schnitzlera, građanskoj tragikomediji uoči Prvog svjetskog rata u režiji Anice Tomić, glumica Nina Violić potvrđuje novi status dramske prvakinje Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nakon Eve u “Vučjaku” Miroslava Krleže, u režiji Ivice Buljana, za koju je dobila odlične kritike, Nini Violić je u nekoliko mjeseci ovo druga glavna uloga u HNK. U nacionalnu kazališnu kuću prešla je iz ZKM-a, u čijem je ansamblu provela desetak godina.

Nedavno smo je vidjeli u televizijskoj seriji “Počivali u miru 2” Gorana Dukića, u kojoj je tumačila intrigantan lik političke novinarke, ogrezle u alkohol i drogu. Nina Violić u karijeri je odigrala niz intrigantnih likova, od lezbijki i prostitutki do alkoholičarki i žena sa psihičkim problemima.

Ako se na Dubrovačkim ljetnim igrama postavi predstava “Elementarne čestice”, ona će biti u glumačkom timu, a na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu premijerno će se prikazati bosanski film “Naša svakodnevna priča” Ines Tanović, u kojem igra sporednu ulogu.

Najesen je očekuje u matičnoj kući suradnja s Pippom Delbonom, jednim od najintrigantnijih europskih kazališnih autora današnjice, koji stiže prvi put u Hrvatsku na poziv ravnateljice Dubravke Vrgoč, s projektom “Evanđelje/Opsada”.

Nakon travanjskog uspjeha u natjecateljskom programu međunarodnog filmskog festivala u Vilniusu s kratkim igranim filmom “Odvajanje”, u kojemu se prvi put okušala kao scenaristica i redateljica, Nina Violić ima ambicije režirati i dugometražni igrani film, na kojemu radi već nekoliko godina. U razgovoru za Nacional glumica priča o razlozima zašto je prešla u HNK, karijeri, ali promišlja i o kazalištu, politici i životu.

NACIONAL: Kako ste se prilagodili ansamblu i zahtjevima HNK?

“Daleka zemlja” je moja druga premijera, jako mi je zabavno s kolegama. A i klopa je odlična u kantini.

NACIONAL: Jeste li se dugo dvoumili da napustite ZKM i što je prevagnulo u odluci?

Bilo mi je teško otići od kolega i partnera s kojima sam, takoreći, živjela godinama. Ali, nisam se dugo dvoumila, jer to ne sliči na mene. Kad se dugo dvoumim, onda bude “piši kući, propalo je”. Volim rizik i nepoznato, volim biti na početku. To mi je uvijek najbolja inspiracija i muza da sebi barem stvorim prividno okolnosti kako nešto počinjem ispočetka. Onda živnem.

NACIONAL: Jeste li kao studentica prolazeći pored HNK zamišljali da ćete jednog dana ondje biti glumica?

Baš nikad to nisam htjela. U ono u što sam bila apsolutno sigurna bilo je da nikad neću raditi u HNK. Za to bih nekad stavila ruku u vatru. Nikad me nije zanimao njihov repertoar, niti način na koji se doživljavalo kazalište u toj kući. Dubravka Vrgoč nije samo mene pozvala u Dramu, nedavno je došla i Jadranka Đokić. A presudnu ulogu za nas ima direktor Drame Ivica Buljan, s kojim sam puno radila i čiju viziju kazališta apsolutno potpisujem.Tako da sam došla u nadi da ćemo mijenjati stvari. I to me nosi.

NACIONAL: Poslije Eve, uloga Genije u ” Dalekoj zemlji” je potpuno drukčiji karakter. Redatelji vas ipak najviše vide u ulogama jakih žena, poslije Nastasje Filipovne u “Idiotu”.

Genija je krhka, nježna duša, ali ima neviđenu snagu, luda je u svojoj opsesiji prema mužu i spremna na sve. Predivno mi je bilo raditi s Franjom Kuharom, koji igra mog muža. On je vrlo pametan, staložen i osjećajan partner. Izgradili smo taj bolestan i kompleksan odnos. Arthur Schnitzler je nevjerojatan pisac, potpuno opsjednut smrću, kao i svi austrijski umjetnici. Sve ono što danas gledamo u filmovima Michaela Hanekea, ili Ulricha Seidela, započelo je sa Schnitzlerom. Redateljica Anica Tomić se, između ostalog, referirala i na onu Freudovu da će bolesna narcisoidnost uništiti suvremenog čovjeka. Što se, kako vidimo, pokazalo kao istinito.

NACIONAL: Surađivat ćete s Pippom Delbonom. Kako je izgledala audicija za njegov autorski projekt?

Divan je Pippo, volim ga. Smijali smo se k’o kreteni dvadeset minuta, a onda je on ogladnio. Obožavam njegove predstave i filmove. Kad sam vidjela prvu njegovu predstavu, plakala sam još drugi dan. Od filma “Krv” nisam danima došla k sebi. Taj spoj nečeg naivnog i bolesnog, a istovremeno poetskog i zajebantskog mi je jako blizak. Kad ga gledam, to prepoznajem kao nešto svoje. Zato sam presretna što ću raditi s njim.

NACIONAL: Postoje glumci koji pozive za audicije smatraju uvredljivim. Je li bilo slučajeva da ste napustili neku audiciju?

Mi glumci ponekad sebe doživljavamo preozbiljno i to onda bude jako smiješno. Otišla sam više puta s audicije, ali ne zato što me to vrijeđa kao princip, nego zato što mi se nije svidjelo kako je napravljena audicija. Može biti vrlo ugodno i zabavno ako audiciju rade pravi profesionalci, a može biti jadno i tužno, ako je rade budale.

NACIONAL: Imamo li u Hrvatskoj dovoljno kvalitetnih redatelja koji su u stanju raditi velike ansambl predstave na velikoj sceni HNK? Nedostaje li nam, na primjer, Paolo Magelli?

Jako, jako mi nedostaje Magelli. Jedva čekam da se vrati iz Italije.On mi je neviđeno važna osoba u životu. I kad sam radila svoj film “Odvajanje”, njemu sam jedinom pokazala prvu verziju montaže. I tada sam, ustvari, odlučila da ću ga promijeniti. Naravno da nedostaje redatelja velikog poteza i velike mašte. Nema ih puno ni u Europi, a kamoli u ovoj našoj bari.

NACIONAL: Krećete li u svakoj novoj ulozi ispočetka? Jeste li jedna od glumica koje smatraju da im dosadašnji status i ime nešto unaprijed garantiraju?

Prvo neka mi netko objasni što je to status i renome? To su neke devijacije građanskog društva s kojima se najpametnije sprdati. Uvijek mi je tužno kad vidim ljude koji u to vjeruju, pogotovo ih je tužno vidjeti na sceni. Trudim se da sa svakom novom ulogom krenem iz početka. Smišljam načine kako to postići i skoro mi uvijek uspije. Ne zanimaju me glumci koji imaju potrebu pokazati koliko je lik koji igraju različit od njih, koliko su se transformirali. To mi je dosadno, lažno i ne uzbuđuje me. Volim žive ljude na sceni, prave, gole, iskrene, krhke, jadne, glupe, pametne… Uvijek bih htjela kad prikažem neki lik da se ne vidi uloga, da se ne vidi da glumim. Nekad mi to i uspije.

NACIONAL: Po kojim kriterijima se odlučujete za neki projekt? Jeste li izbirljiviji?

Danas imam plaću, pa ne moram raditi projekte izvan kazališta u koje ne vjerujem. Svjesna sam koliko je to povlaštena pozicija. Kad sam bila mlađa, bila sam jako isključiva. Tako da sam se vrlo brzo, već na početku karijere, posvađala s većinom ljudi koji rade ovaj posao. Što se u jednom trenutku života pokazalo prilično neinteligentnim. Ali, s druge strane, stvorila sam oko sebe jedan krug istomišljenika. I to je danas moj najveći kapital u ovom poslu.

NACIONAL: U seriji “Počivali u miru” zbog uloge ste potpuno pristali poništiti sebe i bez šminke tumačiti lik novinarke. Jeste li radili ulogu po profesionalnom uzoru na novinarku Jasna Babić? Jeste li je upoznali pri pripremi uloge?

Nažalost, Jasna Babić je u Hrvatskoj jedini primjer takve jedne ekstremno hrabre istraživačke novinarke koja je žrtvovala svoju komociju zbog posla. Zato svi spominju nju, jer nemamo baš puno drugih primjera. Nisam imala potrebu da s njom razgovaram o ulozi, jer nisam htjela igrati nju. Više sam sebe probala staviti u tu ludu situaciju. Saša Podgorelec pisao je scenarij za seriju i najviše mi je on, na jednoj kavi, otvorio put kojim trebam krenuti za tu ulogu. Znamo se još od faksa i on mi je rekao zašto misli da bih baš ja trebala glumiti tu ulogu.

NACIONAL: Kažu da ste vi glumica koja može igrati baš sve karaktere, da nema uloge s kojom se niste u stanju uhvatiti ukoštac.

Ima, itekako. Mrzim loše napisane uloge koje onda glumci moraju izvlačiti svojim šarmom. S time se više ne želim hvatati ukoštac. Možda vam se to samo čini, jer sve što igram nekako probam svesti na svoju mjeru. Ali, priznajem da je bilo uloga koje nikad nisam do kraja skužila, a igrala sam ih.

NACIONAL: Trebate glumiti u predstavi “Elementarne čestice” Ivice Buljana na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali je predstava zasad zabranjena. Što mislite o tom skandalu i što on govori o današnjoj kulturnoj situaciji?

To je skandal u kojem nam se na sekundu učinilo da je kazalište bitno. Naravno da nije. Radi se o revnim pijunima vlasti, koji su kao obično veći vjernici od pape i o nekoj nepismenoj budali, kojoj je Michel Houellebecq zazvučao kao provokacija. Samo se pitam do kad će se sisa, guzica, prosta riječ i seks u kazalištu smatrati provokacijom? Do kad? Hoću li doživjeti taj dan u svojoj dubokoj starosti kada će se ljudsko tijelo, psovka i ono što je naša priroda doživljavati kao i kostim, kao i molitva izrečena na sceni? Pa, dosta više!

NACIONAL: Koliko vam nedostaje Ana Karić, s kojom ste bili prijateljica, usprkos razlici u generacijama i godinama. Što ste naučili od nje?

Anina smrt mi je potpuno novo životno iskustvo.To mi je prva bliska osoba koja je otišla iz mog života, a da ja prema tome nemam mučan i nedovršen osjećaj. Kad god je se sjetim, obuzme me toplina i ljubav.Toliko sam ponosna na to što sam je poznavala i skoro svaki dan pomislim na neku njenu misao na probi, ili u životu. Naučila sam puno od nje, najviše o odnosu prema poslu i ljudima. Ona nije starila, nije imala godine. Nikad mi nije palo na pamet da bi Ana mogla umrijeti prije mene, a sve to je proizlazilo iz njenog duha, stava prema sebi i životu. Ta generacija kojoj je Ana Karić pripadala odlazi, a s njima sigurno i ljepše vrijeme za glumce. Nikad više neće biti toliko posla za jednu generaciju, kao što su bili Fabijan Šovagović, Boris Buzančić, Vanja Drach… Ali ni toliko poštovanja prema našem zanimanju. Za tim ne treba žaliti. Mislim da se mi trebamo nositi s vremenom u kojem živimo i pokušati se zafrkavati najbolje što možemo.

FOTO: Nacional

NACIONAL: Što za hrvatsku kinematografiju znači nagrada za film “Zvizdan” Dalibora Matanića na filmskom festivalu u Cannesu? Vi ste dvaput igrali u njegovim filmovima, u “Blagajnici hoće ići na more” i “Finim mrtvim djevojkama”.

Znači jako puno. To se čekalo godinama, otkad je osnovan HAVC. Nemojmo zaboraviti da se na međunarodnom plasmanu sustavno radi i da se ovakva odskočna daska morala dogoditi. Meni je prekrasno kako su u jednom trenutku Matanićeva uspjeha svi ljudi koji se bave filmom ujedinili osjećaje. To se nije nikad dogodilo.To je hit. Bravo,“Zvizdane”!

NACIONAL: U Sarajevu ste, nakon suradnje s Jasmilom Žbanić u filmu “Na putu”, snimili film “Naša svakodnevna priča” Ines Tanović , u kojem vam je partner Uliks Fehmiu.

S Ines Tanović radim već drugi put i ona me uvijek vidi kao oličenje zle strankinje koja pogubno djeluje na sjebanog Sarajliju! Baš volim raditi s njom i napravila je fantastičan film.

NACIONAL: Kako vam izgleda politička scena u Hrvatskoj? Koliko ste politički osviješteni i jesu li vam važne vijesti o predsjednici, premijeru ili oporbi?

Nisu. Ne pratim ih svakodnevno, ali me je svakodnevno strah. Neće nam biti nimalo lako. Hrvatska se ponovno pretvara u fašističku zemlju i povraća mi se od te gluposti! Ne mogu se više baviti pitanjima partizana i ustaša. To uostalom nikad nisu ni bila moja pitanja i nek’ sjašu više s tim glupostima.

NACIONAL: Zbog čega vas zanima filmska režija? Iz kojih motiva ste snimili kratki igrani film “Odvajanje”?

Režija je za mene način razmišljanja, ukus, prepoznavanje u umjetnosti, inteligencija i glupost, zbunjenost i neznanje. Kad god imam potrebu raditi nešto autorski, onda je to za mene postavljanje intimnog pitanja na koji tražim odgovor. Jedino to me zanima .Volim režisere koji traže, a nemaju konačne stavove i odgovore. S filmom “Odvajanje” upravo se to dogodilo. Prošli smo neki put i došli do nekog intimnog odgovora. Jako sam ponosna na to.

NACIONAL: Destimulira li vas to što već četiri godine čekate da vam se odobri novac za projekt dugometražnog igranog filma? O čemu film govori i zašto vam je toliko stalo da ga realizirate?

Totalno me destimulira, zato što lova koju tražimo producentica Zdenka Gold i ja je stvarno smiješna. I nama je ona uglavnom potrebna zbog inozemnih koproducenata, ali HAVC gazi sporo i sigurno. Nema hrabrosti riskirati i uistinu mijenjati stvari. To je problem HAVC-a, a meni je više smiješno biti pristojna, šutjeti i čekati svojih pet minuta. Nisam više sigurna da sam trebala igrati njihovu igru. Možda je moj put neki drugi, možda trebamo naći novac negdje drugdje, ne znam više ni sama.To je priča o razvodu braka, viđena iz tri različite perspektive muža, žene i djeteta, s tim što je djetetova priča animirana. Taj projekt ima neku sasvim drukčiju poetiku i stav od svega što oni financiraju. Glupo mi je što mu ne dozvoljavaju da zaživi. Jednostavno je glupo, nemam druge riječi.

NACIONAL: Nisu li takve odluke uvijek na razini privatnog odnosa nekoga s kim ste dobri, ili niste? Je li točno da otkad je povjerenik za film Branko Schmidt, kako vi nemate šanse da film dobije novac?

Cijela zemlja tako funkcionira, znamo to svi. Na svim razinama. Protiv toga se možemo boriti jedino kad smo mi u poziciji da donosimo odluke. Ja to radim kad god se ukaže prilika i to je kraj priče.

S druge strane, uvijek možemo otići u prirodu, saditi tulipane, ili loviti ribu.

NACIONAL: Upuštate li se u režiju i pisanje scenarija iz potrebe da sebi osigurate ulogu?

Ustvari ne. Ne razmišljam kad pišem o sebi kao glumici i o tome da ja želim nešto igrati. Razmišljam o ideji, rečenici, filmskom postupku, uglavnom o stvarima koje me fasciniraju kad gledam filmove. Nikada mi neki film ne može biti genijalan samo zato što neki glumac dobro glumi. To mi nikad nije bilo dovoljno.

NACIONAL: Koliko ste prisutni na društvenim mrežama? Jeste li poklonik “selfieja” i koliko se predstavljate u javnosti?

Filip Šovagović ove jeseni mi je otvorio profil na Facebooku, zato što je on za mene apsolutni kralj Facebooka. I prilično sam se zabavljala nekoliko mjeseci. Sad mi je već pomalo dosadilo.

NACIONAL: Catherine Deneuve je ovih dana u Cannesu izjavila kako je protivnik “selfieja” kod zvijezda, jer time glumice gube na tajnovitosti koju bi trebale imati kod publike.

To samo govori koliko je Catherine Deneuve pregazilo vrijeme. Društvene mreže su simbol vremena u kojem živimo i sve ono najjadnije i najbanalnije što se na njima događa je upravo odraz današnjice.To je jako tužno i degradirajuće, ali to je tako. Nema nazad.

NACIONAL: Smeta li vam što ljudi još uvijek očekuju od vas da ste otkvačeni, ekstravagantno odjeveni, ekscentrični?

Ne. Manje sam depresivna u zadnje vrijeme. Još uvijek učim kako da izađem na kraj sa sobom. Neke sam svoje demone obuzdala, a neke neću nikada. I baš me briga.