Kada se 19. lipnja u Zagrebu budu dodjeljivale najveće godišnje hrvatske kulturne nagrade “Vladimir Nazor”, jedna od dobitnica, 81-godišnja glumica Marija Kohn, bit će nagrađena za životno djelo u kazališnoj umjetnosti. Time će potvrditi status najnagrađivanije hrvatske kazališne, televizijske i filmske glumice.

Rođena i odrasla na Lopudu u obitelji Kohn, židovskog podrijetla, Marija Kohn dolaskom u Zagreb upisuje Prirodoslovno-matematički fakultet, po želji djeda matematičara. No sudbina je dovodi na Akademiju dramske umjetnosti, gdje postaje učenica čuvenog dr. Branka Gavelle. Pod svjetla reflektora i interes javnosti došla je 1957. kada je snimila film “Svoga tela gospodar” Fedora Hanžekovića. Osvaja Zlatnu Arenu za glavnu ulogu i redatelji je počinju tražiti. Druga uloga koja joj je obilježila veći dio kazališne karijere, jest ona mucave Erminije u komadu “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka, u režiji Božidara Violića. Do danas Marija Kohn ima više od stotinu kazališnih uloga, šezdeset filmova te četrnaest televizijskih drama i filmova. Posebno se pamti njena glavna uloga u “Tonkinoj jedinoj ljubavi” iz 1965. Njezina kazališna karijera odvijala se u nekoliko ciklusa: od Gavelle, preko Teatra u gostima, Dubrovačkih ljetnih igara do Kerempuha i HNK, iz kojeg je 1999., nakon četrdeset godina staža, otišla u mirovinu. Zapažene filmske uloge ostvarila je u filmovima “H-8” Nikole Tanhofera, “Tri Ane” Branka Bauera, “Okupacija u 26 slika” Lordana Zafranovića i “Ambasador” Fadila Hadžića. Marija Kohn, majka, baka i prabaka, još je glumački aktivna i radi “dok je zdravlje služi”. Nedavno je snimila glavnu ulogu u kratkom igranom filmu “Zvijer” o monstruoznom odnosu majke i kćeri, redateljice Daine Oniunas-Pusić, inače kćeri Vesne Pusić.

[quote_box_center]

• ‘Anja Šovagović Despot zna samo zalumpati. Njezin otac Fabijan bio je duhovit, s puno šarma. I bio je glumčina! A što je ona učinila u svom glumačkom vijeku? Ništa’

• ‘Kolinda govori jezike, ona je apartna žena, ali nju će smlaviti jer nema čvrstinu. Ni Milanović me se nije dojmio. Ni on nije kriv. Kriv je narod koji, izbezumljen zbog svega, takve bira’

• ‘Nisam bila u Partiji. Nisam dobivala uloge preko kreveta i kartaških seansi. Bilo je nekih pritisaka, ali ja smatram da glumac ne bi smio biti politički opredijeljen’

[/quote_box_center]

NACIONAL: Kako doživljavate Nazorovu nagradu? Je li došla prekasno?

Dok je čovjek živ, nikad nije kasno. Ja sam puno radila, putovala, nisam znala ni što se kod nas događa dok sam živjela u Kanadi i Americi. Mi smo narod koji često ne zna procijeniti što je neka vrijednost. Ja još uvijek nisam otpisana! Previše nagrada sam dobila u životu. Vidite da na polici držim i Zlatnu Arenu i Nagradu hrvatskog glumišta, no ova za mene ima posebnu težinu.

NACIONAL: Za razliku od većine kolegica koje su odlaskom u mirovinu prestale raditi, vi ste još uvijek vrlo aktivni: snimate i igrate predstave.

To je točno. Odlazak u mirovinu je opasan trenutak za većinu mojih kolegica jer kada niste ljudima pred očima, brzo vas zaboravljaju. Ljudi u nekim godinama postanu iskompleksirani. Glumci imaju posebno pamćenje. Malo glumica u poznim godinama hoće izaći u štiklama na scenu ili nešto otplesati na sceni ako to traži uloga. Kao da je netko usadio glumcima u glavu misao da su odlaskom u mirovinu zauvijek otpisani. A to nije istina.

NACIONAL: Je li točno da i danas znate sve tekstove svojih uloga?

Točno. Znam sve svoje tekstove. Kako kaže jedna moja prijateljica: “Ti imaš memoriju pamćenja!” Ja se slažem s time da sve u životu treba raditi u svoje vrijeme. Sigurno je da u ovim godinama neću u bikiniju izaći na scenu. Ali ću svakako izaći na scenu s tekstom koji mi pristaje; ima prekrasnih uloga i za ovu dob, a mozak je stroj koji treba održavati.

NACIONAL: Redatelji su vam od mladosti dodjeljivali teške karakterne uloge, poput šepave Rože u predstavi i filmu “Svoga tela gospodar” ili mucave Erminije iz predstave “Mirisi zlato i tamjan”. Takve uloge odredile su vam karijeru.

U pravu ste. Ukalupili su me u teške role. U ulozi Rože najteži mi je od svega bio jezik; nisam imala pojma što pričam u toj ulozi. Ja sam bila Dubrovkinja, s Lopuda, i prvi put u životu susrela sam se s kajkavskim. Cijelu ulogu naučila sam napamet i trebalo mi je vremena da razumijem i savladam kajkavski dijalekt, uz pomoć mentora dr. Gavelle, dr. Kombola i Klaića. Kad sam dobila tu ulogu, strašno sam se bunila da ništa ne razumijem i bila mi je noćna mora istovremeno šepati i pričati kajkavski. Znate, kad je mene na Akademiji, na koju sam došla sasvim slučajno, prateći svog tadašnjeg dečka Izeta Hajdarhodžića, dr. Kombol upitao “Mala, a odakle si ti?” a ja ponosno viknula “Ja sam vam s Lopuda! To vam je jedno malo mjesto kala Dubrovnika!” oni su svi u komisiji popadali od smijeha. Redatelj Božidar Violić u meni je tad vidio nešto, iako sam bila sva nikakva, imala sam svega 42 kilograma sa zimskim kaputom na sebi. Kad je Gavella rekao “Kaj buš ti nama nekaj recitirala?” ja ga pod milim bogom ništa nisam razumjela. I odrecitirala sam “Grob u žitu”, to je bila neka revolucionarna pjesma koja mi je prva pala na pamet.

NACIONAL: Je li točno da je Gavella jako vodio brigu o svojim studentima i nije dopustio da budu gladni?

Živa istina. On je meni svakoga dana na Akademiju donosio četvrt kruha. Ali smo se i konstantno svađali. Jednom me nazvao “prostača”, a ja sam u afektu uzela žarač i naganjala ga po sobi u kojoj smo imali probe, tražeći da mi se odmah ispriča.

NACIONAL: Zašto ste se mijenjali sa Semkom Sokolović Bertok za uloge u Krležinom “Vučjaku”?

Joško Juvančić odabrao je prvo nju za Evu, a mene za Marijanu Margetićku. Horvata je igrao Zlatko Vitez. Semka je bila raskošna ženska, a mene nisi imao što vidjeti. Semka i redatelj bili su prijatelji, kartali su kod nje doma i u jednoj od tih prigoda rekla mu je da bi radije voljela igrati Margetićku. Redatelj je pristao.

NACIONAL: Kako je Krleža, koji je nadzirao sve podjele i adaptacije svojih komada, reagirao na te promjene?

Nije bio zadovoljan. Bio je jako protiv toga da ja igram. Poslao je suprugu na nekoliko naših proba. “Tante Bela”, kako smo je mi zvali, pratila nas je na probama. Rekla je Krleži da se nema čega plašiti i da misli da će biti dobra predstava, iako podjela nije bila predvidljiva. Bela je bila sklona glumcima. Na premijeri sam dobila najveći buket i najduži aplauz, a u novinama je izašla sjajna kritika pod naslovom “Vučjak Marije Kohn”.

NACIONAL: Jeste li gledali “Vučjak” Ivice Buljana u HNK-u?

Još nisam. Ali mnogo ljudi reklo mi je da se ne slažu s Buljanovom adaptacijom Krleže. Iako sam čula da je Nina Violić vrlo dobra kao Eva, jer ona ima i sve fizičke predispozicije za tu ulogu.

NACIONAL: Kakav ste to sukob imali svojedobno s Belom Krležom?

Bela Krleža bila je na glasu kao glumica koja nije dobro pamtila tekstove na sceni. I uvijek su joj pomagale šaptačice. Jednom sam mijenjala kolegicu, a bila sam dobra šaptačica. Bela je zapinjala, ja sam joj svesrdno pomagala. Poslije predstave uzrujano mi je prišla i afektiranim povišenim tonom rekla: “Tko ste vi, Marija Kohn, da vi meni šapćete, a da mene nitko u kazalištu ne obavijesti o tome!” A ja sam joj odbrusila: “A tko ste vi, Bela Krleža, da ja ne bih mogla vama šaptati! Zašto ne naučite tekst?” Ona je ostala paf, jer je prema svima bila bahata. A ja se nikad nikom nisam dala.

NACIONAL: Koliko su točne glasine da su neke vaše kolegice, koje su bile u Partiji, mogle birati projekte i uloge koje će igrati u Gavelli?

Jesu. Semka Sokolović je mogla birati. Haračila je jer je bila u CK-u i imala dobro zaleđe. Inače, bila je vrlo gostoljubiva osoba, voljela je društvo, kod nje se uvijek večeralo, kartalo, pilo… A redatelji su joj se uvijek uvlačili u guzicu da bi ona za njih nešto dobro rekla. Znalo se da je tako, ali svi su šutjeli kako bi sačuvali vlastitu kožu.

NACIONAL: Kako je vama uspjelo imati takvu karijeru, a nikad niste bili u Partiji?

Ne znam. Ja doista cijeloga života nisam imala nikakvo zaleđe. Nisam bila u Partiji. Nisam se družila privatno s redateljima. Nisam dobivala uloge preko kreveta i kartaških seansi. Bilo je nekih pritisaka u nekim fazama karijere, ali ja smatram da ni jedan glumac ne bi smio biti politički opredijeljen. No nisam bila na ledu, nisam bila na crnim listama, konstantno sam radila.

NACIONAL: Manje je poznato da već godinama čitate za slijepe osobe.

Znate, postoji podjela među osobama koje ne vide, na poluvideće i nevideće, slijepe. Znam da su Vladimir Bakarić i njegova supruga bili poluvideći. Oboje su nosili ona jako debela dioptrijska stakla koja u narodu zovu pepeljarkama. U vrijeme socijalizma bilo je u modi da političari kad drže govor, obavezno ubace neku rečenicu iz Marxa ili Engelsa. Slijepe osobe imaju jako izoštren sluh, jako su tonski osjetljive i paze da se govori čistim štokavskim. Tako da je drug Bakarić jednog dana navratio u Savez slijepih u Draškovićevoj ulici i rekao da bi volio doći do snimke “Kapitala”. Kako toga nije bilo u njihovoj fonoteci, odlučili su to snimiti sa mnom. I tako sam ja iščitala i snimila kompletne tomove Marxova “Kapitala”. Ja sam vam, znači, raritet jer nema osobe na svijetu koja je stisnula zube i sve to iščitala, a kamoli još glasovno snimila.

NACIONAL: Jeste li imali bliske susrete s Titom i Jovankom Broz?

Ne, nisam. Ali sam jednom prilikom bila u Lici, u selu Pećani, u kojemu je rođena Jovanka Broz. Bila je neka proslava pred njenom kućom. Tamo smo se našli moj pokojni kolega Đuro Utješanović i ja. Tad se Đuro baš uselio u novi stan i kućio se, trebalo mu je sve za domaćinstvo. Na toj fešti na livadi zapeli su mu za oko neki tanjuri sa stola. Sjećam se da je Đuro pronašao veću plastičnu vreću i prije odlaska spakirao nekoliko komada tanjura i pribora za jelo iz Jovankine kuće. Dakle, otuđio i odnio kući, a ja sam mu pomagala u tom zločinu. Jednom me pozvao na večeru i jeli smo iz tih Jovankinih tanjura!

NACIONAL: Ipak, zahvaljujući jednom od njih, legendarnom zagrebačkom gradonačelniku Većeslavu Holjevcu, dobili ste stan.

Jesam. I hvala mu. A da nisam, otišla bih u Srbiju.

NACIONAL: Zašto u Srbiju?

Ja sam nakon uspjeha sa “Svoga tela gospodar” imala ponudu za angažman u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Zvao me i Bojan Stupica, koji je sa suprugom Mirom Stupicom pokretao svoju trupu. No moja none bila je sama s devedeset godina u Lopudu, a ja podstanar u Zagrebu. Morala sam zbrinuti nonu koja mi je bila sve u životu, i otac i majka. Požalila sam se tad kolegici Neli Eržišnik. Ona je otišla kod Pere Budaka i rekla mu: “Mala Mare će nam otići u Srbiju.” Budak je odmah kontaktirao Holjevca i u roku od šest dana dodijelio mi trosobni stan u naselju Savski Gaj. Tako sam dovela nonu u Zagreb i nisam se preselila u Beograd.

NACIONAL: Kako ste dobili ponudu od Federica Fellinija za ulogu u njegovu filmu?

Fellini me je gledao u “Svoga tela gospodar” na nekoj projekciji u Rimu i jako sam mu se svidjela. Preko Branka Lustiga, koji je jako pomogao, stupio je u kontakt sa mnom. Poslali su mi scenarij na talijanskom za film “Tacchino” (puran). Već sam trebala pakirati kovčege za Italiju kada mi se nona teško razboljela. Zahvalila sam se na ponudi, jer nisam mogla nonu ostaviti samu u bolesti. Mislim da taj film na kraju nikad nije ni snimljen.

NACIONAL: No kasnije ste snimali, ali nikad više niste imali glavnu ulogu u filmu.

Odgovor je vrlo jednostavan: nikad više nitko nije ni napisao tako dobru ulogu kao što je bila Roža.

NACIONAL: Kako ste završili na Golom otoku?

Ivo Serdar i ja smo tad igrali hit komediju “Ljubav na prvi pogled” Fadila Hadžića. Zvali su nas da gostujemo na Golom otoku. Tad su tamo bile samo ubojice, od šesnaest godina nadalje. Ja sam zaboravila sa sobom donijeti buket cvijeća, koji mi je trebao kao rekvizit u predstavi. Kad su to doznali u upravi, dali su zadatak kažnjenicima da se razmile po otoku i naberu bilo kakvo bilje. Uspjelo im je, ali bilo je to samo brdo drača. Nema veze, mi smo predstavu odigrali. Sjajno su reagirali na predstavu. Kad je bilo planirano da se Serdar i ja vratimo u Zagreb, nastalo je nevrijeme, kao smak svijeta. Morali smo prespavati. Ležala sam na podu, na svojoj bundi. A i na klozet sam išla u pratnji dvaju stražara.

FOTO: Slavica

NACIONAL: Kako danas živite?

Ja ne znam kako bih se osjećala da ne radim ništa. Svakoga dana imam neke obaveze. Znate, ja sam uvijek fizički bila aktivna. Oduvijek sam kopala i održavala svoj vrt. Imam na Lopudu u svom đardinu trinaest stabala trešanja. Što god posadim, iznikne. Mene je Lopud i fizički i psihički održavao. Moja kuća je preživjela dubrovački potres 1667. i spada pod zaštićene spomenike. Ja volim biti na suncu, volim biti sama. Bolje biti sama, nego u lošem društvu. Imam privilegij da još uvijek mogu zahvaliti na ulozi koja mi se ne sviđa.

NACIONAL: Mladi redatelji kad god u scenariju imaju ulogu starije žene, pozivaju vas. Svjesni ste toga?

Jesam. Zovu me zato što sam dobar radnik. Ja ne gnjavim ljude. Na snimanje uvijek dođem spremna. Znam tekst i imam isti pristup redatelju, bez obzira na to ima li 18 ili 55 godina. Ja svoj posao moram raditi pošteno. Jedino što mi je preostalo jest poštenje kao osobe i poštenje prema profesiji.

NACIONAL: Je li vam bilo naporno snimanje sapunice “Larin izbor”?

Jest, bilo je naporno. Tu nema umjetnosti. To je konfekcija. Samo učiš tekst i snimaš, što brže, to bolje. Nema scene u kojoj ti možeš pokazati nešto i uhvatiti lik. To je po meni škartni dio našeg posla.

NACIONAL: Je li loše za mlade glumce kad rano uđe u sapunice?

Jasno da jest. To ih obilježi. I kad ih kasnije vidite u nekoj drugoj ulozi, shvatite da su prilično loši. Mladi glumci preko noći dođu na naslovnice, na evente. Ali u glumačkom smislu moraju jako puno raditi na sebi i biti u kazalištu, na sceni, da bi mogli reći da su pravi glumci. Osim toga, tko su sve redatelji tih sapunica? Ja znam Branka Ivandu, koji je mentor, s kojim sam puno nekad radila. Kod Ivande mi je čudno kako se uspio nositi s tragedijom smrti sina Nikole. Na Ivandi se ne vidi ta velika tuga. Zakukuljio se u poslu i to mu je obrambeni mehanizam, da se može nositi s takvim velikim gubitkom.

NACIONAL: Kakav odnos imate danas sa svojim sinom i unucima? Vi niste klasična baka koja peče palačinke i plete džempere…

Ma kakvi! Imam ja već i praunuka. Nikome danas nije lagan život. Moja mirovina iznosi četiri tisuće kuna. Da nemam honorare sa strane, od predstava i snimanja, morala bih otići na Lopud kopati vrt. A dobila sam sve nagrade koje se mogu osvojiti u ovoj državi.

NACIONAL: Družite li se s kolegicama?

Mnogih koje sam voljela više nema, poput Mije Oremović. Danas se družim s Helenom Buljan. Mi nismo bile ista klasa. Ali iz mnogih njezinih poteza, zaključila sam da je Helena, koja je aktivna u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika, jako sklona pomoći. A tako nekad nisam mislila.

NACIONAL: Imali ste plan da u kući na Lopudu otvorite glumačku školu. Zašto to niste uspjeli realizirati?

Bilo bi divno, jer postoje svi preduvjeti u prostornom smislu. No treba netko to i financirati. Treba netko te mlade ljude i nahraniti i napojiti. Ispred moje kuće taraca ima povišenje na dvije razine, kao prava scenska pozornica. Ali na Lopudu ste preko zime odsječeni i to je veliki problem. Znate, moj život vam je filmski scenarij. Majka mi je umirala od tuberkuloze, otac nas je napustio i pronašla sam ga u kasnim godinama, kao kapetana duge plovidbe u Buenos Airesu. Imao je posve drugi život, s nekom drugom djecom, s nekim drugim ženama…

Tad je imao grižnju savjesti, no za nas je bilo prekasno. Brata i mene razdvojili su još kao djecu, on je bio u Dubrovniku, a ja na Lopudu. A moja nona, s kojom sam odrasla, tkala je i išla od kuće do kuće i porađala djecu. Ja sam imala svoju slobodu. Bila sam vrag kao dijete.

NACIONAL: Zašto ste jednom prilikom kišobranom napali Mani Gotovac?

Napala je jesam. Rekla sam joj da ne može ljude selekcionirati prema svojim prijateljstvima i neka se drži svog kritičarskog posla. A počela se petljati i u režije, predavanja držati. I sad bismo mi morali slušati kako ona sere slova! Ima nas pametnih, a ne prosvijećenih. Neka ne nameće sebe, smatrajući da je sve što ona misli pametno. Predložila sam joj da se prošeće po vlastitom životu i pitala je bi li što promijenila. Rekla je da bi, itekako. Onda sam joj rekla da se počne mijenjati.

NACIONAL: Nekad su kazališni kritičari imali važnost. Glumci su sa strepnjom iščekivali kritike Petra Brečića, Dalibora Foretića, Mani Gotovac, Marije Grgičević… Danas toga nema. Kako to komentirate?

Ja bih odmah po izlasku novina pročitala svaku kritiku. I znala bih da mi je točno pogođena bolna točka u svakoj ulozi. Bilo mi je jako važno što svi ti koje ste naveli misle o tome što sam napravila na sceni. A danas je sve to strašno, nema meritornih kritičara. Kritika se danas svela na prepričavanje sadržaja koji se odigravao na sceni.

NACIONAL: Što mislite o dodjeli uloge barunice Castelli, Severini? Što to govori o današnjem teatru?

Ja o Severini ne mislim ništa. Nije Severina kriva. Treba analizirati one koji su joj to dali. Djevojka se dere koliko može kad pjeva. Kad joj daš da glumi, ona pokaže sve što ima. Ona ne skriva neke stvari, što je sve radila zbog karijere. Još da ima neki glas! Ali nema. Ma, nije Severina kriva. Već društvo koje to nameće kao vrijednost i uzor. Kriteriji vrijednosti totalno su poremećeni.

NACIONAL: Kakav dojam je na vas ostavila predsjednica države?

Gospođa Kolinda govori jezike, ona je apartna žena, ali nju će smlaviti jer nema čvrstinu. I treba okupiti oko sebe samo najpametnije ljude. Jednom sam doživjela na nekom predavanju da sam malo zakasnila jer sam prije toga imala probu, ali čekalo me moje mjesto. Svi su se u redu digli da me puste osim Milanovića, koji je sjedio ispruženih nogu. Odmah sam ga pročitala. I to me se nije dojmilo. Nije ni on kriv. Kriv je narod koji je ionako izbezumljen zbog svega pa takve bira.

NACIONAL: Budući da ste zahvaljujući Božidaru Violiću postali glumica i odigrali u njegovim režijama neke od najznačajnijih uloga u karijeri, kako danas doživljavate njega i njegovu suprugu, bivšu ministricu Andreu Zlatar?

Boško i ona imaju u Trstenom kuću i zemlju, ali zagazili su već u komad zemlje u divnom arboretumu i prisvojili ga. Božidar Violić je natprosječno inteligentan, načitan, duhovit…

Bio je dobar redatelj. Tjerao je svoje pod svaku cijenu, ali ja sam ga cijenila jer je uvijek znao što želi i od toga nije odstupao. Sjećate li se vi kako je izgledala njegova bivša, sad već pokojna, supruga, moja kolegica Saša Dabetić? Bila je prekrasna, crvenokosa žena, pravi vamp. Čini mi se kao da je Violiću netko navukao mrenu na glavu posljednjih godina. Ja ga ne prepoznajem više.

NACIONAL: Ako vaša mlađa kolegica Anja Šovagović Despot postane ministrica kulture, što očekujete?

To bi bio vrhunac. Meni je ona simpatična, zna zalumpati, zapjevati. Družili smo se jedne noći na Festivalu glumaca. Meni da takvu funkciju ponude, rekla bih: “Jeste li vi normalni? Ja sam samo glumica.” Naši političari nemaju osnovni “kinderštube”. I svatko misli da može sve, pa i biti ministar.

NACIONAL: Je li Anja na svog oca? Vi ste dobro poznavali Fabijana Šovagovića i s njim puno igrali.

Nije ona na svog starog. Šova je bio jako duhovit, imao puno šarma. I bio glumčina! A što je ona učinila u svom glumačkom vijeku? Ništa. Zna dobro zalumpat. Za to je dobra. Možda ste primijetili da ja imam malo specifičan humor. Ja bocnem. Tko je pametan, razumjet će. Tko je glup, njegov problem.