[quote_box_center]

• ‘Prepoznajem i njegujem gene kozmopolitizma i empatije. Sve smo pojmove izvrgli ruglu, a umjesto njih prakticiramo nacionalizam, mržnju, kriminal’

• ‘Kao mlad bio sam bezobrazan, ali i pun znatiželje i kreativnog ludila. Inače je malo šanse da se napravi nešto. Ako ne upoznaš i drugo lice života, nećeš biti dobar’

[/quote_box_center]

‘Kao mlad bio sam bezobrazan, ali i pun znatiželje i kreativnog ludila. Inače je malo šanse da se napravi nešto. Ako ne upoznaš i drugo lice života, nećeš biti dobar’

Lazar Ristovski, ugledni beogradski glumac, filmski redatelj i producent, ovih danaboravi u Zagrebu, gdje je počelo snimanje “S one strane”, sedmog cjelovečernjeg igranog filma Zrinka Ogreste, u produkciji Interfilma, Zillion filma i HRT-a. Ova psihološka ljubavna drama, prema scenariju Mate Matišića, govori o zreloj ženi i njezinoj želji za obnovom ljubavi s čovjekom iz Srbije, izgubljene prije dvadeset godina. Pred kamerom Branka Linte naslovnu ulogu tumači Ksenija Marinković, a partner joj je Lazar Ristovski, u glavnoj muškoj ulozi.

Lazar Ristovski rođen je 1952. u Ravnom Selu nedaleko od Vrbasa u Bačkoj. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, u klasi u kojoj su bili i Bogdan Diklić, Snežana Savić i nedavno preminula Zlata Petković, zvijezda “Otpisanih”. U bogatoj kazališnoj karijeri proslavio se u komadima Aleksandra Popovića, Dušana Kovačevića, Molièrea, Dostojevskog, Ibsena i Strindberga. U početku televizijske i filmske karijere bio je epizodist, no veliku priliku pružio mu je redatelj Eduard Galić naslovnom ulogom srpskog revolucionara Svetozara Markovića u istoimenoj TV seriji. Za Ristovskog značajna je i zaboravljena ratna serija Televizije Zagreb “Zadarski memento” Joakima Marušića, u kojoj je 1984. igrao glavnu ulogu Krševana Stipčevića. Nakon toga nije ga bilo u hrvatskoj kinematografiji sve do prošlogodišnje epizode biskupa u hit-komediji “Svećenikova djeca” Vinka Brešana.

Iako se pojavljivao čak i u plitkim komedijicama s Lepom Brenom, najznačajnije filmske uloge dodjeljivali su mu redatelji tzv. praške škole. Ulogom učitelja Raje u šarmantnoj komediji “Tito i ja” Gorana Markovića osvojio je simpatije publike i pohvale kritike, a uslijedio je niz glavnih uloga u njegovoj filmografiji: “Underground” Emira Kusturice uz Mirjanu Joković i Mikija Manojlovića, “Do koske” Slobodana Skerlića, “Balkanska pravila” Darka Bajića, “Bure baruta” Gorana Paskaljevića, iz kojeg se pamti scena boksanja i tuširanja s Draganom Nikolićem, “Zbogom, dvadeseto stoljeće” Darka Mitrevskog, “Bumerang” Dragana Marinkovića, “Mali svijet” Miloša Radovića, “San zimske noći” Gorana Paskaljevića, “Krojačeva tajna” Miloša Avramovića, “Sveti Georgije ubiva aždahu” Srđana Dragojevića i mnoge druge. Režirao je socijalne satire “Bijelo odijelo” i “Bijeli lavovi”, a trenutačno je u fazi pretprodukcije film “Čarape kralja Petra”, koji će režirati dogodine. Producirao je i 13 filmova, među kojima i nekoliko hrvatskih. Imao je glavnu mušku ulogu u talijanskoj komediji “Druga žena” Uga Chitija uz zanosnu Mariju Graziju Cucinottu, nastupio je i u “Casino Royaleu” iz serijala filmova o Jamesu Bondu s Danielom Craigom, talijanskoj drami “Sonetaula” Salvatorea Mereua, komediji “Along the Roadside” Zorana Lisinca s Michaelom Madsenom, akcijskom spektaklu “The November Man” Rogera Donaldsona uz Piercea Brosnana i Olgu Kurylenko. Tek što je završio ulogu Tita u filmu i seriji o jugoslavenskim košarkaškim asovima “Bit ćemo prvaci svijeta” Darka Bajića, upravo snima glavnu ulogu u komediji “Strojovođe” Miloša Radovića.

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Lazar Ristovski progovara o mladosti, sazrijevanju, prisjeća se Dubrovnika, promišlja o karijeri i ulogama, otkriva manje poznate pojedinosti o sebi.

NACIONAL: Što vas je privuklo scenariju Ogrestina novog filma? Koliko, uopće, poznajete njegov opus?

Zrinko Ogresta jedan je od filmskih redatelja koji imaju umjetničku hrabrost u odabiru tema i u načinu kako ih obrađuje. Ne podilazi trendovima i komercijalnom filmu. Ima prepoznatljiv redateljski rukopis, čemu teže svi umjetnici. Sve su to razlozi koji su mi olakšali odluku da zaigram u njegovu filmu “S one strane”. Prije sam vidio samo dva njegova filma, ali sam sad, pripremajući se za rad s njim, odgledao sve njegove filmove.

NACIONAL: Što je tema filma?

Vrijeme koje je iza nas i ljudi u tom vremenu, na diskretan način. Film govori o tome kako su ratovi i nemiri za sobom ostavili nesretne i usamljene ljude. Igram Srbina koji je pušten iz Haaga, koji se sada želi vratiti svojoj ženi i djeci koji žive u Zagrebu. Ali budući da film ima i trilerski zaplet, tek ćete u kinima vidjeti je li sve baš tako.

NACIONAL: Kako danas doživljavate Zagreb, u usporedbi s Beogradom?

Zašto se uvijek moramo uspoređivati? Zašto uvijek: tko je bolji, jači, veći, koji je narod stariji i tko je prije došao na Balkan? Ili, čiji je veći? Znate, Amerikanci u svojoj dokolici, dok preuređuju svijet, provode istraživanja o svemu i svačemu. Istražili su kako je prosječan muški organ za reprodukciju dugačak samo 13,5 centimetara. Pa valjda svi imamo toliki da se barem u tome ne moramo natjecati!

NACIONAL: Po kojim se kriterijima kao glumac danas odlučujete za neki projekt?

Uvijek sam bio izbirljiv. Prije su kriteriji bile samo uloge, a sad su to i ljudi s kojima radim. Nemam više vremena trošiti ga na pogrešne ljude.

NACIONAL: Nisu se hrvatski redatelji pretrgnuli da vas angažiraju u proteklih tridesetak godina…

Svaki redatelj ima svoju krvnu grupu glumaca i s njima radi. Nisam se nikada trudio da se nekome specijalno svidim i preporučujem kako bih kod njega igrao. Ja sam toliko radio, nisam ni stigao igrati kod svih. Iza mene je 70 filmova i televizijskih drama, više od 4000 kazališnih predstava. Trebalo je to napraviti.

NACIONAL: Slažete li se da kao mlad glumac niste prerano postali velika filmska zvijezda? Kao što se to dogodilo vašim kolegama Aleksandru Berčeku, Irfanu Mensuru, Mikiju Manojloviću, Bogdanu Dikliću…

Nije gluma, kao ni život, trka na sto metara, pa tko će prije stići. Ovo je disciplina u kojoj želiš na cilj stići što kasnije. Posljednji, ako je to moguće. U glumi je važno trajati. Ja sam se trudio, koliko je to bilo u mojoj moći, što bolje rasporediti svoj glumački i životni materijal. Na kraju krajeva, treba biti zanimljivo i meni, a ne samo publici. I ja sam otkrivao sebe kroz sve uloge koje sam igrao.

NACIONAL: Navodno ste bili poprilično bahati i bezobrazni u mladosti? Kad ste se spustili na zemlju i shvatili da se morate mijenjati želite li opstati u ovom poslu?

Lijepo ste dali moj psihološki profil u mladosti: bahat i bezobrazan! U dvije riječi. Sad, da sam mlađi, možda biste dobili i batina od mene! Ma, šalim se. Bio je to možda bezobrazluk, ali više znatiželja i kreativno ludilo. Ako mlad glumac nije radoznao, uz to i hrabar, malo je šanse da će napraviti nešto u ovom poslu. Ako glumac ne upozna i drugo lice života, neće biti dobar. Ipak, ja sam uvijek bio veliki radnik i veoma discipliniran, kad je posao u pitanju.

NACIONAL: Javnost vas je prvi put prepoznala kao glavnog glumca 1980. u TV seriji “Svetozar Marković“. Kako vas je hrvatski redatelj Eduard Galić pronašao, jeste li imali audiciju?

Ja sam se već u mladosti isticao “revolucionarnim” radom i buntovništvom. Možda se zbog toga Galić odlučio baš za mene. Sjećam se da sam bio na moru kad su me pozvali iz ekipe i javili mi da ću igrati Svetozara Markovića. Nije bilo audicije.

NACIONAL: Jeste li, inače, pobornik audicija? Da vas danas netko zove na audiciju, biste li to, s obzirom na svoju reputaciju, smatrali uvredom?

Audicije su na sreću mnogih glumaca šansa da dobiju posao. Nesreća je to što su audicije na ovim prostorima često namještene. Bio sam samo dva puta na audicijama za neke strane filmove. Zašto bih poziv na audiciju smatrao uvredom? To je sastavni dio našeg posla.

NACIONAL: Za Hrvatsku vas veže i snimanje “Zadarskog mementa” 1984., pokojnog redatelja Joakima Marušića, u kojem su vam partnerice bile Zdravka Krstulović, Mira Furlan, Alma Prica, Anja Šovagović… Po čemu pamtite to snimanje?

Pamtim tu seriju i film ponajviše po jednom čovjeku velike energije i razbarušene, renesansne prirode, po redatelju Žakiju Marušiću. Drago mi je što sam ga poznavao.

NACIONAL: Kako je čuveni oskarovac Jiří Menzel odabrao baš vas za Hamleta na Lovrijencu?

Menzel me odabrao na prijedlog redatelja Georgija Para i, mislim, Joška Juvančića. No davno je to bilo, 1982. Presudio je i moj smisao za humor, koji se Menzelu tada svidio. Predstava je dočekana na nož i od hrvatske i od srpske kritike. Menzel je htio snimiti i igrani film sa mnom u glavnoj ulozi. Tu ideju srušio je jedan ljubomorni hrvatski glumac, čije ime neću spomenuti.

NACIONAL: Već godinama Hamleta nema na Ljetnim igrama. Smatrate li to greškom? Koji bi glumac danas bio najbolji Hamlet?

Hamlet bi morao uvijek biti na repertoaru Igara. On bi mogao biti njihov zaštitni znak.To je jedan od najljepših festivala na svijetu, jer se odigrava u gradu koji ima magiju. Tko bi danas mogao igrati Hamleta?Ne znam. Hamleta izrodi samo vrijeme, ako se ne prepozna na prvi pogled, onda ga i nema.

‘Energiju sam trošio na piće, kocku i žene. To je ipak zdravije od droge’

NACIONAL: Majka vam je Crnogorka, otac Makedonac. Prepoznajete li to u sebi?

Ja sam tipični Balkanac. A Balkanac znači biti i čovjek Mediterana. Mješavina naroda, vjera i kultura učinila nas je talentiranima, ali i violentnima. Kamo sreće da smo svoje talente udruživali i razvijali. Ja prepoznajem u sebi talente Crnogorca, Makedonca, Srbina, Vojvođanina, Jugoslavena, Balkanca i Mediteranca. Prepoznajem i njegujem u sebi humanizam, kozmopolitizam, empatiju. Ja sam građanin svijeta i svemira. Vidite koliko ovo što govorim sada zvuči naivno i kako para uši. Kao da neki osnovac piše domaću zadaću. Zašto? Zato što smo sve te pojmove izvrgnuli ruglu, a umjesto njih prakticiramo nacionalizam, nacionalno, mržnju, kriminal, svoji na svome…

NACIONAL: Imate li uvijek u glavi misao kako ste u djetinjstvu bili siromašni i kako morate učiniti da vam se to više nikad ne dogodi?

Djetinjstvo sam doista proveo u siromaštvu, ali to je siromaštvo bilo ravnomjerno raspoređeno. Nismo se imali s kim uspoređivati.

NACIONAL: Po čemu pamtite studentski život u Beogradu? O čemu ste maštali? Jeste li obožavali Ljubu Tadića, Zorana Radmilovića, Danila Stojkovića, koji su već bili velike zvijezde?

Živio sam po studentskim domovima. Nije mi nedostajalo društvenog života. Danas živim sasvim drukčije. Više sam sa sobom, a manje s drugima. Nisam nikada imao idole. Nisam “idolopoklonik”. Razvijao sam svoje ja, za koje sam u ranoj mladosti vidio da je drukčije. Razvijao sam u sebi osjećaj slobode. Koliko god to zvučalo čudno, ali to znači usamljenost. Slobodan čovjek mora se povući u svoju ložu, iz koje se najbolje vidi svijet.

NACIONAL: Poprilično kasno upustili ste se u režiranje filmova. “Bijelo odijelo” snimili ste u 47. godini života. Jeste li smatrali da vam nedostaje životne zrelosti i mudrosti?

Nije to u pitanju. Samo sam htio ispričati neke priče, a film je bio dobar medij za to. Sada pripremam zbirku priča koje ću objaviti. Neke se priče ne mogu ispričati drukčije osim nekome na uho. Važno je odabrati način i vrijeme kad želite ispričati neku priču.

NACIONAL: Koliko je shizofreno biti scenarist, redatelj, glavni glumac i producent u nekoliko filmova, pa i u novom projektu “Čarape kralja Petra”?

To su veliki zadaci u koje se čovjek ne može stalno upuštati, jer ga skupo koštaju. Ipak, meni se to dogodilo već nekoliko puta. Valjda još uvijek imam snage za takve avanture. Krenulo mi je i nisam se zaustavljao. “Čarape kralja Petra” je divan, intimni roman Milovana Vitezovića o kralju Petru Karađorđeviću i jednoj ženi u crnom, koja prati srpsku vojsku u povlačenju preko Albanije u Prvom svjetskom ratu. Prvi svjetski rat najsvjetlija je točka srpske povijesti. Samo junaštvo, žrtva i patnja.Taj rat je za Srbe velika antička tragedija.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjom da ste, sazrijevajući kao osoba, postajali bolji u svojim kasnijim, kompleksnijim ulogama?

Ako je tako kao što kažete, pokušavam svoj životni materijal svjesno rasporediti tako da najbolje dolazi na kraju. Mislim da svoju najbolju ulogu još nisam odigrao.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjama da ste 90-ih odigrali najbolje filmske role u filmovima “Tito i ja” Gorana Markovića, “Underground” Emira Kusturice, “Balkanska pravila” Darka Bajića i “Bure baruta” Gorana Paskaljevića?

To je točno. Kad je god bilo najteže, ja sam bio najbolji! Zanimaju me ekscesne situacije. Umjetnost je sve samo ne miran i staložen život. Zato me i zabrinjava ovaj mir, koji vlada već dvadesetak godina. Nemam inspiracije!

NACIONAL:Mnogi kritičari ističu vašu ulogu u filmu “Tito i ja” Gorana Markovića. Iako se dio radnje događa u Kumrovcu, snimanje na izvornoj lokaciji, zbog rata, nije bilo moguće?

Da, to mi je jedna od najdražih uloga. Na žalost, snimali smo taj film u vrijeme koje nije za pamćenje. Umjesto u Kumrovcu, snimali smo ga na Fruškoj gori, dok su avioni preko naših glava letjeli na Vukovar. Sa svojim prvim redateljskim filmom “Bijelo odijelo” bio sam na festivalu u Cannesu dok su bombe padale na Beograd. Tako je to u životu. Nikada dobro ne ide samo…

NACIONAL: Još uvijek smatrate da je svaki snimljeni film na ovim prostorima eksces?

Teško se baviti umjetnošću koja toliko košta. Kad danas nekom kažete da za jedan film treba odvojiti milijun eura, taj misli da ga želite opljačkati! Ali onaj tko želi imati kulturu mora u nju i ulagati.

NACIONAL: Glumili ste Tita čak dva puta u karijeri: u “Igmanskom maršu” Zdravka Šotre i sada u projektu “Bit ćemo prvaci svijeta” Darka Bajića. Kako ste se pripremali za ulogu Tita ?

Mi koji smo živjeli u Titovo vrijeme cijeli smo se život pripremali za tu ulogu. Tako i ja. Još od malih nogu s pionirskom maramom oko vrata. Što se tu ima pripremati? Dođeš i kažeš: “Majku mu božju, nikad nisam bio ovdje, mnogo toga se promijenilo.”

NACIONAL: Jeste li razočarani neuspjehom filma “Sveti Georgije ubiva aždahu” Srđana Dragojevića prema istoimenoj drami Dušana Kovačevića? Sniman je nekoliko godina s prekidima, s mnogo problema, poput probijanja budžeta. Koliko je to za vas bilo stresno kao producenta, ali i glavnog glumca?

Mislim da taj film nije doživio neuspjeh. Osim, možda, kod srpskih nacionalista.To je bio produkcijski veliki film. Imao je više od 100.000 gledalaca. Bio je produkcijski stresan, ali bilo nas je petero producenata i taj je stres bio nekako raspoređen.

NACIONAL: Kakav ste dojam stekli o Nataši Janjić koja je glumila vašu suprugu ?

Mlada i lijepa Nataša pobrala je sve simpatije publike, kritike i kolega. Pred njom je, siguran sam, lijepa karijera.

NACIONAL: Sad ste koproducent i nekoliko hrvatskih filmova: “Svećenikova djeca” Vinka Brešana, “Narodni heroj Ljiljan Vidić” Ivana Gorana Viteza i Ogrestina filma. Je li bez koprodukcija nemoguće zatvoriti financijsku konstrukciju filmskih projekata na ovim prostorima?

Te manjinske koprodukcije olakšavaju nam zatvaranje budžeta. Hrvatska i Srbija u tome su najdalje otišle. Svake godine barem dva filma podržana su uzajamnim koprodukcijama. Moja producentska kuća Zillion film i Interfilm iz Zagreba, na čelu s Ivanom Maločom, već četvrti put rade zajedno.

NACIONAL: Koliko poznajete sadašnju partnericu Kseniju Marinković? Angažirala ju je i Mirjana Karanović za svoj film i postaje sve traženijom.

Čuo sam da je Ksenija Marinković sve traženija glumica na ovim prostorima, a sada sam se uvjerio i zašto. Jedna je od onih rasnih glumica koje rade i za sebe i za partnera. Baš sam zadovoljan što smo zajedno u ovom filmu.

NACIONAL: Vaš sin Petar filmski je redatelj, ove godine snima debitantski film “Bog se vraća kući”. Jeste li svjesni da kao sin poznatih roditelja nosi određeni teret i da su očekivanja od njega veća?

Petar je završio jednu od najboljih filmskih škola, Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu. Ispekao je zanat sa mnom od djetinjstva, na filmovima koje sam ja snimao. Znam da djecu poznatih uvijek prati sjena roditelja, ali on je već pokazao da je svoj.

NACIONAL: Jeste li doista prije 20 godina kazališnoj sceni zauvijek rekli zbogom?

Vjerojatno jesam. Odigrao sam više od 4000 predstava, trideset predstava mjesečno. Energija mi se nije obnavljala. Sačuvao sam živu glavu tako što sam otišao iz kazališta.

NACIONAL: Postoji li projekt o kojem maštate, a nikako da ga realizirate?

Sada bih volio režirati u kazalištu. Zapravo, u operi, Mozartov “Figarov pir”. Taj svijet glazbe i kazališta dobar je spoj za maštovite ljude, u koje, čini mi se, spadam.

NACIONAL: Kome se danas divite od filmskih profesionalaca?

Reći ću vam samo dva velika imena: mog omiljenog redatelja Martina Scorsesea i glumca Roberta De Nira.

NACIONAL: Koliko ste s godinama postali komotniji? Smatrate li da je vaše preostalo vrijeme sve dragocjenije?

Naravno da je sve dragocjenije. I naravno da ga sve više cijenim. Imam u planu još toliko toga napraviti. Stalno sinovima objašnjavam da ne gube dragocjeno vrijeme, ali oni me ne slušaju. Vrijeme ne prolazi. Mi prolazimo kroz vrijeme i nestajemo. Zato se svaki misleći čovjek mora potruditi da ostavi neki dobar trag u vremenu kroz koje je prošao.

NACIONAL: Statistički, svaki se treći brak raspada, ali uspjeli ste se održati u braku s kolegicom Danicom Ristovski. Slažete li se da je veza dvoje glumaca, koji su zajedno još od studija, danas ravna čudu?

Ne bih sada o tome da nešto ne ureknem pod stare dane! Ali mislim da mi nikada nije bilo ljepše ni u poslu ni u ljubavi s mojom ženom Danicom nego sada. Moja poruka mladima glasi: požurite da dođete u moje godine. To je život.

NACIONAL: Bliži se ljeto. Imate li, kao panonski mornar, neke novootkrivene kutke Jadrana kojima plovite na brodu “Aurora”?

Moja jedrilica “Aurora” jedan je od mojih ostvarenih snova. Mi panonski mornari često smo i dobri moreplovci. Srećom, imamo vaše more i najljepše otoke na svijetu, gdje jedrim svakog ljeta. Na Jadranu ima toliko uvala, luka i divnih marina pa jedva čekam i ovo ljeto. Da dokažem svoj fajterski duh, moram vam reći kako još uvijek sudjelujem u regatama. Ponekad i pobjeđujem.

NACIONAL: Jeste li jugonostalgični?

Žao mi je što mladima ne mogu opisati kako nam je bilo dobro u Jugi. Ja im pričam, ali oni mi ne vjeruju. Što je u redu. Mladi ne trebaju vjerovati starima.

NACIONAL: Svojedobno ste se borili s porocima, kockom i alkoholom, poput mnogih umjetnika. Što ste naučili iz tih faza? Kako ste se uspjeli izvući iz ovisnosti?

Prejaka je ta riječ ovisnost u mom slučaju. Ja volim stvari držati pod kontrolom. Negdje se morala trošiti moja suvišna energija. Na piće, kocku i žene. Mislim da je to ipak zdravije od droge.

NACIONAL: Filmskim krugovima kruži priča da Dragan Bjelogrlić, Miki Manojlović, Sergej Trifunović i vi imate visoku cijenu honorara, ispod koje ne pristajete ni razgovarati o projektu. Je li to istina?

Ne znam koliki su njihovi honorari, ali ja ne igram za male novce. Suviše me bole moje uloge da bih ih prodavao jeftino.