Branko Črnac – Tusta bio je poznat kao pjevač punk rock grupe KUD Idijoti, s kojom je ostavio neizbrisiv trag na regionalnoj glazbenoj sceni. Istovremeno, Tusta je bio pažljiv i brižan otac troje djece, sindikalni vođa u pulskom brodogradilištu Uljaniku, a oni koji su ga dobro poznavali, uvijek će tvrditi da je bio čovjek beskrajne i prije svega pozitivne energije. S KUD-om Idijoti objavio je tijekom više od 30 godina duge karijere 17 izdanja i održao na stotine koncerata širom regije, ali i Europe. Nakon što mu je 2011. godine dijagnosticiran rak pluća i grla, 14. listopada 2012. prestaje s radom. Branko Črnac – Tusta umro je u 57. godini života. Stube pored kluba Uljanika, Grad Pula imenuje Stubama Branka Črnca Tuste, a novinari, glazbeni kritičari, književnici i prije svega njegovi veliki poštovatelji iz cijele regije, odlučuju mu javnim pismima poslati posljednji pozdrav i dati do znanja koliko je to velik i dobar čovjek bio, čijoj su se energiji divili, čije nastupe su obožavali, čiju glazbu su često slušali i čije mišljenje su uvijek uvažavali. Hrvatski redatelj dokumentarnih filmova i glazbenih spotova Andrej Korovljev, Tustin sugrađanin, prihvatio se režije dokumentarnog filma o njemu i njegovu životu. U razgovoru za Nacional ispričao je zašto je glazba KUD-a Idijoti bila soundtrack njegova odrastanja, zašto je Tusta bio poseban i zašto se uopće prihvatio filma o njemu kao pjevaču punk rock grupe, sindikalnom vođi, ljevičaru, obiteljskom čovjeku i brižnom ocu. Ujedno je to i povratak Korovljeva dokumentarnom filmu, punih 14 godina nakon filma „Godine hrđe” s kojim je osvojio brojne nagrade.

[quote_box_center]

• Hrvatski filmski redatelj Andrej Korovljev prihvatio se režije dokumentarnog filma o životu Branka Črnca – Tuste

• Frontmen pulske punk rock grupe KUD Idijoti impresionirao ga je svojom borbom za radnička prava

[/quote_box_center]

NACIONAL: Što vas je ponukalo na dokumentarni film o Branku Črncu – Tusti?

Rodom sam iz Pule, odrastao sam na glazbi KUD-a Idijoti. Dio osnovne i cijelu srednju školu njihova glazba i poruke predstavljali su idealan soundtrack za odrastanje, ali to je samo početak… Pula je mali grad i svi se manje ili više poznaju. Članove KUD-a Idijoti poznavao sam jer sam izlazio na mjesta gdje su oni bili starosjedioci i postavili temelje tadašnje scene, kako glazbene tako i svjetonazorske, a to je nama bilo iznimno bitno! Kod Saleta, Frica, Ptice, a pogotovo Tuste nije bilo foliranja i glumatanja, oni su cijelim organizmom živjeli radnički svjetonazor, jer su svi dolazili iz takvih obitelji i bili neposredan dio radničke sredine i radili u brodogradilištu Uljaniku, što nam je kao klincima imponiralo. Mogao si uz pivo u Uljaniku s Tustom satima razgovarati o novim punk albumima ili socio-ekonomsko-političkom stanju, bez obzira na generacijsku razliku. Međutim, najbitnije je što je KUD Idijoti simbol slobodoumnog razmišljanja, neslomljivi temelj zdravog razuma i otpor bezumlju koji je odgojio niz generacija i ugradio im stavove koji se danas često zaboravljaju: čast, poštenje, jednakost, ljudskost i solidarnost. Na ovim prostorima ne postoji bend koji je idejno i idealistički imao takav utjecaj na tri desetljeća, dva sistema i dvije države. To je bila više nego dovoljna motivacija za film!

NACIONAL: Što je bio okidač da ste se odlučili upustiti u proučavanje života i djela frontmena grupe KUD Idijoti?

Branko Črnac Tusta bio je fascinantan čovjek na više frontova. Sada kada snimamo film i slušamo stotine priča, shvaćam koliko je bio romaneskan lik. Tri žene i isto toliko djece, posao u Tvornici električnih strojeva i uređaja “Uljanik”, sindikalist, frontman KUD-a Idijoti, putnik i avanturist, čovjek beskrajne energije i pozitive. Nevjerojatno je da desetine sugovornika koje su prošle i koje će proći ispred objektiva naših kamera, nemaju niti jednu lošu riječ za Branka. Neuništiv individualac koji je postao i ostao ikona altruizma, antifašizma i borbe za radnička prava, do svojeg posljednjeg dana na planetu odbijao je činjenicu da odlazi. Takav se rijetko rađa. Jednostavno, zbog svega rečenog morao sam nešto reći o Tusti, a kako je film moj alat izražavanja, bilo je logično da krenem s dokumentarcem.

NACIONAL: Kako ste uopće odlučili pristupiti njemu u filmu? Kao pjevaču KUD-a Idijoti, kao radniku brodogradilišta Uljanika iz Pule, kao pankeru…?

Prvenstveno kao kompleksnom čovjeku, slojevitom karakteru iz kojeg proizlaze sve kategorije koje si naveo. Film će se baviti Tustom u svim njegovim životnim segmentima i fazama; koliko će koja biti zastupljena u filmu, to ćemo otkriti u montaži, no priča mora biti postavljena i zaokružena sa svih strana. Trudimo se ne raditi tipičan biografski ili glazbeni film jer je priča o Tusti i KUD-u Idijoti znatno šira od glazbe. Kao što sam spomenuo, postoje tu politički, povijesni, radni, ratni i postratni elementi te zeitgeist jednog dugog i turbulentnog perioda u kojem se na ovim prostorima svašta događalo, a njegov bend bio je aktivan suvremenik. Trudimo se složiti priču tako da film bude univerzalno jasan i prihvaćen.

NACIONAL: Koliko je za razumijevanje njegova života i karijere važno poznavati opus grupe KUD Idijoti?

Dovoljno je pogledati jedan live nastup KUD-a Idijoti na YouTubeu da sve bude jasno! Naravno, što si upućeniji u materiju, to će suština njihove glazbene i klasne borbe biti razumljivija. Bitno je spomenuti da se multikulturni duh Pule te specifičan smisao za humor, dijalekt i “alanfordovština” provlače kroz njihov opus, pa bi netko tko nije dosad zalutao na taj teritorij, mogao imati problema s razumijevanjem. No to su nijanse, suština je razumljiva.

NACIONAL: Zanimljivo je da je KUD Idijoti bio podjednako popularan na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme svojih početaka i tijekom rata devedesetih. Kako im je, po vašem mišljenju, to uspjelo, jer poznato je da se i kroz glazbu vodio svojevrstan rat i vršila uzajamna medijska blokada?

KUD Idijoti bio je posljednji bend iz Hrvatske koji je svirao u Srbiji početkom devedesetih i prvi bend iz Hrvatske koji je nakon rata svirao u Srbiji. To je činjenica i kako bi sami Idijoti rekli: “Pametnom govori sve, a budali ne treba ni objašnjavati.” Ratna i poratna vremena bila su svima i svemu šokantna, u glazbi i kulturi itekako se osjetilo da se tržište smanjilo do granica opstojnosti. Za KUD Idijoti, koji je aktivno svirao i osamdesetih bio masovno prihvaćen u svim republikama bivše države, to je značilo smrtnu presudu. Bend je bio na rubu raspada, koncerti su dolazili na kapaljku, granice zatvorene… No umjesto kapitulacije, snimili su album “Glupost je neuništiva”, a godinu dana nakon toga “Tako je govorio ZaraTusta” i to ih je reanimiralo. Sviralo se po Sloveniji i na te koncerte dolazili su ljudi iz svih krajeva. Ploče, kasete te fanzin Čempress, koji su uređivali Fric i Ptica, putovali su do krajnjeg odredišta u istočnim republikama underground kanalima kroz dvije, tri, nekad četiri države. Publika ne samo da se održala, već je i narasla, nove generacije stasale du na pjesmama Idijota. Bio je popriličan šok kada su se ponovno koncertno vratili u Srbiju i ugledali ispred sebe tisuće ljudi svih generacija koji znaju tekstove svih pjesama napamet.

NACIONAL: Koga ćete od poznatih rokera iz bivše Jugoslavije snimati i tko je, zapravo, od svih njih, bio blizak s Tustom?

Prošetat će se kroz film fascinantna plejada glazbenika, probat ću spomenuti samo dio njih jer je lista podugačka, a krenut ću od sjevernih republika prema jugu: Pero Lovšin, Zoran Predin, Marko Brecelj, Davor Gobac, Sejo Sexon, Damir Urban, Hladno Pivo, Fakofbolan, Dubioza Kolektiv, Atheist rap, Cane iz Partibrejkersa, Gile iz Orgazma, Rambo Amadeus, Superhicks i mnogi, mnogi drugi. Naravno, pojavljivat će se i brojni rock kritičari, povjesničari, izdavači i producenti, fanovi… To je glazbena strana priče, privatna strana je brojna obitelj, prijatelji i kolege s posla – ekvivalentno zanimljiva i dirljiva!

NACIONAL: Koliko su KUD Idijoti i sam Branko Črnac važni za povijest punk rock scene na ovim prostorima i koliko je za njihovu karijeru i popularnost bilo važno njihovo neskriveno ljevičarsko usmjerenje?

KUD Idijoti predstavlja drugi punk val na ovim prostorima. Pojavio se osamdesetih, kada su prvoborci punka poput Pankrta već bili u laganom odlasku. Odskočna daska bendu bio je čuveni grupni koncert u Subotici 1987. – omladinski festival na kojem su u konkurenciji od 300 bandova pobijedili i preko noći postali primijećeni i medijski eksponirani. Singlice koje su tada iz zezanja izdavali, a koje nitko još nije kupovao, odlazile su u tisućama primjeraka, koncertni prostori rasprodavali su se i postajali premali. Bend je postao fenomen ovih prostora i do danas ga nitko nije nadrastao što se pravovjernog punka tiče. Neskriveno ljevičarsko opredjeljenje, odnosno, u njihovu slučaju, naglašeni antifašizam i socijalna osjetljivost, bilo je bezuvjetno prihvaćeno od svakoga tko je koristio glavu i tko nije bio podvrgnut masovnoj histeriji nacionalizma. KUD Idijoti predstavljao je svjetlo na kraju tunela, naročito u vremenima kad se takav stav doživljavao „antidržavnim i antidržavotvornim”. Takav ideološki svjetonazor bendu pomogao sigurno nije, a nakon čuvenog intervjua u Feral Tribuneu, uslijedili su medijska blokada, ignoriranje i zabrana, Tusti se usred Pule prijetilo bombom… No sve prije ili kasnije dođe na svoje, temeljne vrijednosti se nekako povrate…

Frontmen KUD Idijota Branko Črnac Tusta ostao je upamćen kao veliki borac protiv nacionalizma
FOTO: privatni album Andreja Korovljeva

NACIONAL: Poznato je da je nakon Tustine smrti uprava Pule odlučila stube koje se nalaze tik uz klub Uljanik nazvati Stube Branka Črnca Tuste. Kako su taj potez prihvatili stanovnici?

Odluka je bila jednoglasna jer Branko za grad znači puno više od glazbenika i punkera. Nisam primijetio da se itko bunio, čuo sam jedino komentare da Tusta nikakve stube, ulice i uspone ne bi htio, onakav skroman kakav je bio.

NACIONAL: Zanimljivo je da su ostali članovi grupe KUD Idijoti danas u vrlo lošim međusobnim odnosima i da gotovo ne razgovaraju. Kako to komentirate?

Iskreno, to je stvar samog benda, to je pitanje za njih, bendovi su kao obitelj, a ja nemam ni želju niti pravo komentirati složene odnose u nečijoj obitelji, pa bio to i dio tematske cjeline mog dokumentarca. Ja sve njih zaista poštujem i volim, kao glazbenike i kao ljude!

NACIONAL: Kako su vijest o dokumentarnom filmu o Tusti primili ostali članovi KUD-a Idijoti?

Svi su pristali sudjelovati u filmu ispred i iza kamere. Fantastično! Osim izravnog sudjelovanja u filmu, pomažu mi oko ideja, scenarija, s kontaktima, arhivom, logistikom… Do neba sam im zahvalan!

NACIONAL: Kako ste pronašli financije za film o Tusti? U čijoj produkciji snimate film i kada predviđate premijeru?

Film se snima u produkciji zagrebačkog Factuma, producent je profesor Nenad Puhovski, koji mi je producirao ranije dokumentarne filmove “Una Storia Polesana” i “Godine hrđe”. Naša suradnja je dugogodišnja, spontana, logična i, kako bih rekao, organska. Bez problema funkcioniramo idejno i praktično, uvijek je sjajno imati prekaljenog dokumentarista poput Nenada kao mentora, bez obzira na to koliko filmskog iskustva ja imao. Prijavili smo se na natječaj HAVC-a koji je prepoznao projekt i dodijelio sredstva za produkciju; naravno, tražimo i koproducente u ostalim državama regije jer je to prirodno za takav film i takvu priču. Moram spomenuti i fantastičnu ekipu koja radi sa mnom na filmu, to je mala, ali mobilna i hiperproduktivna grupica: snimatelj Goran Legović, organizatorica snimanja i moja lijeva ruka Neda Frank, tonac Ivan Šmintić i Tamara Babun, izvršna producentica Factuma. Premijeru predviđamo sljedeće godine na ZagrebDoxu.

NACIONAL: Koliko je teško pronaći novac za glazbeni dokumentarni film?

Danas je teško iznaći novac za bilo koju granu proizvodnje u kulturi pa tako i dokumentarni film, bavio se on glazbom ili nekom drugom temom. Na sreću, kod nas financiranje filma kroz HAVC jako dobro funkcionira, generira stvaranje desetina novih filmova i autora godišnje, što je rijetkost u regiji, a mogao bih hrabro reći – čak i u Europi. Naravno, kasnije se ide na međunarodne fondove, koprodukcije, festivale, pitchinge, crowdfundinge… kako bi se pronašao novac za zatvaranje financijske konstrukcije s ciljem što bolje proizvedenog filma, a nakon toga i što šire distribucije. Složen i dugotrajan proces, ali postoji i funkcionira, naročito ako je projekt kvalitetan.

NACIONAL: Vaš dokumentarac iz 2000. godine ‘’Godine hrđe’’, o lošim uvjetima rada u pulskom brodogradilištu Uljaniku, osvojio je brojne nagrade. Međutim, nakon njega ste se posvetili isključivo režiranju videospotova i televizijskih reklama. Je li ovo vaš svojevrsni povratak dokumentarnom filmu?

Tako je, nakon četrnaest godina vratio sam se dokumentarcu. Naravno, nisam isključio spotove i reklame, radim ih i dalje redovito. Pišem scenarije za kratke igrane filmove, a završavam i scenarij za dugometražni film. Vrijeme je da otvorim vrata igrane forme jer to sam najmanje radio, a vjerujem da imam dobre kreativne adute u rukama.

NACIONAL: Kao redatelj spotova, sigurno imate stav o slaboj prisutnosti glazbenih spotova u programu nacionalnih televizija. Devedesetih je na HTV-u bilo oko 15 glazbenih emisija, a danas gotovo da nema niti jedne, dok se spotovi prikazuju od ponoći do jutra. Kako to komentirate?

Meni takva programska politika nije uopće jasna. Glazba, koja je dio televizijske kulture, degradira se do krajnjih granica, dok svakojaki trash sadržaji svakodnevno nalaze put do TV prijemnika. Nekako su mi još i jasne komercijalne TV postaje, ali javna televizija nikako! S potpunim ignoriranjem domaće glazbe ubijaju same glazbenike i produkciju glazbenih spotova koja se posljednjih godina srozala zbog neisplativosti i nedostatka plasmana.

NACIONAL: Iz rokerskog ste miljea. Još donedavno svirali ste u grupi neobičnog imena Obrad Kosovac. Zašto baš to ime?

Ma to je bio šaljivi projekt prijatelja kojima je glazba rekreacija, ništa ozbiljno. Diglo se prašine oko tog šaljivog eksperimenta jer nam je pjevačica bila tv voditeljica Martina Validžić pa su mediji to napumpali, a ime Obrad Kosovac nastalo je zato što smo svirali obrade… Nema dubljeg značenja.