RUMUNJSKI REDATELJ RADU JUDE pobijedio je na filmskom festivalu u Vukovaru s filmom ‘Bravo!’ nakon što je na Berlinaleu osvojio nagradu za najboljeg redatelja. Ne voli ni Tarantina, ni Kusturicu, ni stereotipe o nacijama, o čemu govori za Nacional

Rumunjski film “Bravo!” (“Aferim!”) redatelja Radua Judea proglašen je najboljim na nedavno završenom filmskom festivalu u Vukovaru. To nije nikakvo iznenađenje, s obzirom na to da je Jude za taj film proglašen najboljim redateljem na filmskom festivalu u Berlinu, a ujedno osvaja nagrade na svakom festivalu na kojem se film prikaže. Dapače, on je ovogodišnji rumunjski kandidat za nagradu Oscar za najbolji strani film. Za Judea, kojem je ovo treći dugometražni film, to je nastavak osvajanja nagrada na ovim prostorima jer je njegov prethodni film, crna komedija “Svi iz naše obitelji”, prije tri godine pobijedio na festivalima u Zagrebu i Sarajevu.

Za razliku od prva dva filma, “Bravo!” se bavi tamnom stranom rumunjske povijesti, ali uz dosta mračno-duhovitih elemenata. Govori o robovlasništvu u Rumunjskoj tijekom prve polovice 19. stoljeća, a robovi su bili Romi. Radnja tog crno-bijelog filma, koji mnogi nazivaju balkanskim vesternom, događa se 1835. godine kada žandar Costandin i njegov sin Ionita kreću u potragu za odbjeglim Romom kojeg traži robovlasnik i lokalni vlastelin jer mu je spavao sa suprugom. Dok ga traže, Costandin prosipa narodne mudrosti i uči sina životu. Kada ga pronađu i uhapse, kreće povratak, tijekom kojeg oni shvaćaju da odbjeglog Roma ne treba osuđivati, ali robovlasnički zakoni su jasni.

Jude nije mogao doći u Vukovar na festival, ali je nakon osvojene nagrade pristao dati intervju za Nacional. S obzirom na to da film “Bravo!” nije jednoznačan zato što govori o mnogim aspektima prošlosti i sadašnjosti, o robovlasništvu, rasizmu, antisemitizmu, nacionalizmu i tako dalje, onda smo i s ovim 38-godišnjim rumunjskim redateljem razgovarali o mnogim stvarima koji su slični Rumunjskoj i Hrvatskoj.

NACIONAL: U usporedbi s vaša prva dva filma “Najsretnija djevojka na svijetu” i “Svi iz naše obitelji” koji se bave suvremenim temama, s trećim filmom “Bravo!” promijenili ste smjer i stvorili povjesnu dramu. Što je glavni razlog te promjene?

To nije bila programatska odluka. Povijest me zanima, naročito povijest Rumunjske, a sve je počelo još u devedesetim godinama, dok sam bio srednjoškolac. U to vrijeme u Rumunjskoj su objavljene prve knjige koje su se kritički odnosile prema neke dijelovima naše povijesti. Do tada, sve što ste mogli pročitati bile su dosadne nacionalističke priče koje su pokušavale potencirati herojstvo našeg naroda. Ne želim reći da u povijesti Rumunjske nije bilo herojstva, jer ga je bilo, ali osobno sam bio mnogo više impresioniran mračnom stranom rumunjske povijesti. O tim dijelovima povijesti nitko nam nije ništa govorio, barem ne u školama, a ni u službenoj historiografiji. Zato se ideja o snimanju ovakvog filma pojavila na prirodan način. Dapače, imam ideja za snimanje barem deset filmova o rumunjskoj povijesti. Možda ću ih jednog dana i snimiti, “si Dieu me prête vie”, kako je to Tolstoj napisao u svojem dnevniku. Ujedno, želio sam riješiti probleme koji su se javljali s tim filmom. Ne samo financijske probleme u vezi proračuna, u čemu mi je producentica Ada Solomon jako pomogla, nego i važnije probleme, a to su bila pitanja kako danas objasniti povijest na razuman način, kako prikazati tzv. povijesnu istinu i koja se ograničenja pri tom pojavljuju. A to su problemi za koje nisam siguran jesam li ih riješio.

NACIONAL: Vaš film “Bravo!” razlikuje se od filmova rumunjskog novog vala iz posljednjih više od deset godina. Jesu li postojali umjetnički razlozi za napuštanje tog autorskog stila?

Nisam našao neki osobni filmski stil i siguran sam da ga nikada neću ni naći. Zato se ne uzbuđujem oko takvih pitanja. Moja jedina želja je da ispunim svoje trenutne filmske želje, bez ikakvih estetskih razloga i planova.

NACIONAL: Kad sam prvi put gledao film “Bravo!”, a bilo je to na filmskom festivalu u Berlinu, izgledao mi je kao rumunjska crno-bijela verzija filma “Odbjegli Django” Quentina Tarantina. Slažete li se s tvrdnjama da u njemu ima tragova utjecaja Tarantina, naročito kroz inteligentne i duhovite dijaloge?

Stvarno se nadam da je moj pristup ovom filmu potpuno drugačiji od Tarantinova. Pristojnost mi nalaže da se ovako izrazim, s obzirom na to da njegove posljednje filmove smatram neukusnima. Ne bih se usudio poigravati s poviješću onako kako to Tarantino čini, usprkos šarmu njegova načina. Možda je to u redu za nekog tko snima film u Americi, što je izazvalo brojne bolne diskusije, ali ja se ne bih usudio to raditi u Rumunjskoj. Moj prilaz temi filma temeljio se na “povijesnoj istini”, iako sam iznimno dobro znao na kakve ću opasnosti naići, opasnosti koje su bile jasne za svakog tko ga pozorno gleda. Međutim, nisam uopće razmatrao mogućnost da se bavim činjenicama koje nisu povijesne, kao što je Tarantino napravio.

NACIONAL: Nakon osvajanja nagrade, publici u Vukovaru ste se obratili videoporukom i pri tom rekli da se vaš film bavi mračnim detaljima rumunjske povijesti. Je li to dio povijesti koji Rumunji žele zaboraviti ili sakriti?

Za to imam savršenu metaforu koju sam našao u knjizi W.G. Sebalda “On the Natural History of Destruction”. On je u knjizi spomenuo švedskog novinara koji je, odmah po završetku Drugog svjetskog rata, putovao vlakom u Njemačku, tada razorenu bombardiranjem. Iako je vlak bio prepun putnika, bio je zapanjen time što nitko ne želi gledati kroz prozor kako bi vidio razorenu zemlju. Doslovce ni jedan putnik. Mislim da je isto i s poviješću, za jako puno ljudi nije nimalo lako, ili je čak bolno, suočiti se s grijesima koje je činila njihova zemlja. Zato im je lakše bilo ne gledati kroz prozor. No ja mislim da je iznimno važno, čak esencijalno, znati svoju povijest.

NACIONAL: Je li rumunjsko društvo spremno suočiti se s mračnim dijelovima svoje povijesti? U Hrvatskoj, primjerice, dio društva nije spreman suočiti se s događajima iz Drugog svjetskog rata, kada su ustaše surađivale s nacističkim režimom.

Dogodila se nevjerojatna koincidencija. U trenutku kada sam saznao da sam dobio nagradu u Vukovaru, nalazio sam se u vlaku i čitao o tome kako su ustaše odrubili glavu Srbinu Branku Jungiću. Nisam znao da hrvatsko društvo strahuje od suočavanja s nacionalnom prošlošću. Mislim da je to nešto što se generalno nalazi u ljudskoj prirodi i skeptičan sam spram mišljenja da bi ljudi mogli naučiti nešto iz povijesti. S druge strane, unatoč lošim stvarima koje se mogu izreći o europskoj civilizaciji, jedini zreo način da se o tome razgovara je kritičnost spram prošlosti. Ujedno, za to nije nužno potreban poticaj s viših, službenih razina. Želim reći da ne znam ni jedan film iz muslimanskog svijeta koji kritički govori o prošlosti, čak ni iz Turske. Ne znam ni jedan azijski film koji to čini, pa ni iz Japana, ali postoji bezbroj kritičkih filmova iz zemalja koji pripadaju zapadnoj kulturi. Rumunjska se nalazi negdje u sredini. Vjerujem da možemo slobodno govoriti o našoj povijesti, ali pri tome riskiramo da nas napadnu nacionalisti. No vremena se mijenjaju. Prije 20 godina Lucian Pintilie snimio je jedan od mojih omiljenih filmova, “An Unforgettable Summer”. To je film koji je kritički govorio o prošlosti, zbog čega je snažno bio napadnut u medijima. No to više nije slučaj.

NACIONAL: Kakva je bila reakcija rumunjskih povjesničara, političara i crkvenjaka nakon prikazivanja filma u Rumunjskoj?

Reakcije su bile uglavnom pozitivne, a tema filma bila je predmet brojnih diskusija. To je ono što sam najviše želio, a to je da isprovociram što je više moguće rasprava na tu temu.

NACIONAL: Publika na projekciji u Vukovaru zapljeskala je kada je glavni lik filma rekao da su Srbi prevaranti. Glavni lik takve je i slične komentare u filmu davao i za mnoge druge nacije, što može biti i danas aktualno. Je li, u tom smislu, vaš film satira današnjice?

Pazite, ne možete snimiti film o prošlosti, a da pri tom ne obraćate pažnju na njegovu važnost u odnosu na sadašnjost. Bez toga ne bi bilo razloga za snimanje filma. Možda bi razlog bio egzotičan, ali taj pristup me doista ne zanima. Rečenice koje ste spomenuli, a koje izgovara glavni lik filma, preuzete su od jednog opskurnog pisca iz 19. stoljeća, a time što sam ih koristio u filmu želio sam reći publici kako ne smijemo generalizirati stvari. Ne vjerujem da nacije imaju određene kolektivne značajke i stvarno me možete lako iživcirati kada mi kažete kako su svi Rumunji, Hrvati, Srbi ili Paragvajci isti zbog ovoga ili onoga.

NACIONAL: “Bravo!” nije samo film o Romima i robovlasništvu, nego uz mnoge druge stvari i film o rasizmu i antisemitizmu. Radnja se događa 1835. Kako je moguće da gotovo 200 godina kasnije i dalje diljem svijeta postoje rasizam i antisemitizam?

I ja se to pitam, ali nemam odgovor. Možda bi neki veliki neurolog, zajedno s psihijatrom, sociologom i povjesničarom mogao doći barem do djelomičnog odgovora.

NACIONAL: Koliko znam, Rumunji su spremni govoriti o komunizmu, ali ne i o holokaustu. Slično se događa i u Hrvatskoj. Zašto je tako lako napadati komunizam, ali je teško govoriti o holokaustu u našim zemljama?

Dodirnuli ste osjetljivu temu. Odgovor koji bi se odnosio na Rumunjsku bio bi vrlo kompleksan i ja ga nemam. No razmišljao sam o tome jer je u Rumunjskoj donesen novi zakon koji zabranjuje nacistički kult, zabranjuje fašističku organizaciju “Željezna garda” i tako dalje. Donošenje zakona naišlo je na snažno protivljenje, ne samo od nacionalista, nego i od intelektualaca i ljudi iz medija, inače pristojnih osoba. Mislim da je to zato što je komunizam nakon Drugog svjetskog rata na nasilan način uveden u Rumunjsku. Mi smo, dakle, žrtve komunizma. No kada govorimo o zločinima Holokausta koje su počinili Rumunji, onda je to “uspjeh” ekstremnih desničara povezanih s Crkvom u borbi protiv komunista. No ne brinite, postoji velik broj mladih ljudi koji ne prihvaćaju kritiku komunističke diktature. Primjerice, jedan intelektualac jasno je rekao da je lakše bilo živjeti u staljinizmu nego u kapitalizmu. Staljinizam te, rekao je, mogao gurnuti u zatvor, što i nije tako strašno u usporedbi s bankama koje ti daju novac a onda te prisiljavaju da ga vratiš. Možda bismo riječ “glupost” trebali češće koristiti.

NACIONAL: “Bravo!” je ovogodišnji rumunjski kandidat za Oscara. Je li došlo vrijeme da rumunjska kinematografija prvi put osvoji tu nagradu?

Budimo razumni…

NACIONAL: Koliko ljudi je vidjelo film “Bravo!” u Rumunjskoj? Znam da, unatoč brojnim nagradama na svjetskim festivalima, rumunjski filmovi nisu osobito gledani u domovini.

Film je vidjelo gotovo 80 tisuća ljudi, što ga čini iznimno uspješnim u Rumunjskoj.

NACIONAL: Vaš film bavi se Romima, a srpski redatelj Emir Kusturica u svijetu se percipira kao promotor filmova o Romima. Kakav je vaš odnos spram Kusturice? Vaš kratki film “It can pass through the wall” prikazan je prošle godine na Kustendorf festivalu.

Nikada nisam osobno susreo gospodina Kusturicu i nisam ljubitelj njegovih filmova. Što se tiče festivala, ne želim više sudjelovati na njemu jer ne želim da me se povezuje, čak ni na simboličan način, s nekim tko podržava Vladimira Putina. Smatram iskreno odvratnima riječi gospodina Kusturice “Hvala Bogu što postoji Vladimir Putin” i “On je tigar s dušom napravljenom od svile”. Ne treba ti duša napravljena od svile, nego malo zdravog razuma kako bi vidio da je Putin velika prijetnja miru u Europi.