PAUL GIAMATTI, zvijezda filma ‘Straight Outta Compton’, za Nacional govori o svojoj uspješnoj glumačkoj karijeri i otkriva kako je postao jedan od najcjenjenijih američkih glumaca

Vjerojatno najveće ovoljetno filmsko iznenađenje je film “Straight Outta Compton”, biografska priča o hip-hop grupi N.W.A koju su činili poznati glazbenici poput Dr. Drea i Icea Cubea, a ime njihova prvog albuma iz 1998. godine ujedno je i naziv filma. Film se u američkim kinima počeo prikazivati prije 10 dana, s lakoćom je potukao konkurenciju i do sada je zaradio na kino blagajnama 100 milijuna dolara. Nije čudno što je ponajviše privukao afroameričku publiku koja obožava rap glazbu, a među tamnoputim glazbenicima jedan je bijelac, i to negativac. Radi se o menadžeru grupe N.W.A Jerryu Helleru za kojeg se smatra da je kriv za raspad grupe, a tog glazbenog negativca glumi Paul Giamatti. U filmu u kojem dominiraju mladi i malo poznati glumci, Giamatti je zasigurno najveća zvijezda.

Postoji neka mješavina zlobe, paranoje i komedije svaki put kada se Paul Giamatti pojavi na filmskom platnu i cinično se nasmije. Ima izraz lica zbog kojeg je postao toliko poznat u Hollywoodu, izraz lica koji nikada neće biti lijep i seksepilan, kao ni sam Giamatti, ali koji mu već godinama donosi briljantne uloge, zbog čega je jedan od najcjenjenijih američkih glumaca. Jednako tako, on je jedan od onih koji se godinama morao boriti da dođe do razine na kojoj se sada nalazi, a ta je razina uloge s Georgeom Clooneyem u filmu “Martovske ide” i s Michaelom Fassbenderom u filmu “12 godina ropstva”.

Na početku karijere, u drugoj polovici devedesetih, taj je 48-godišnjak dobivao male uloge u jako dobrim filmovima kao što su “Donnie Brasco” s Johnnyjem Deppom, “Trumanov Show” s Jimom Carreyem, “Spašavajući vojnika Ryana” s Tomom Hanksom i tako dalje, da bi do prve promjene došlo 2003., kada je dobio glavnu ulogu, ulogu autora stripova u filmu “American Splendor”. Da Giamatti nije slučajno tako dobar glumac potvrdilo se već sljedeće godine u “Stranputici” redatelja Alexandra Paynea, filmu o ljubiteljima vina i nesretnim ljubavima koji je osvojio Oscara za najbolji scenarij. Od tog trenutka Giamatti dobiva velike uloge u visokobudžetnim filmovima, kao u boksačkoj drami “Cinderella Man” s Russelom Croweom i “Duplicity” s Juliom Roberts, da bi se 2010. potvrdilo kako mu se isplati dati i glavnu ulogu. Naime, za ulogu u filmu “Barneyeva verzija” osvojio je Zlatni globus za najboljeg glumca. Međutim, njegov veselo-zlobni izraz lica vjerojatno je najbolje iskoristio George Clooney u političkoj drami “Martovske ide”, u kojoj Giamatti glumi pokvarenog savjetnika budućeg kandidata za predsjednika Amerike.

A upravo takav izraz lica imao je Giamatti kada smo ga intervjuirali za Nacional, s time da se ubrzo pokazalo da kod njega nema ni trunke zlobe, nego samo veselje. Kako i ne bi jer Giamatti nije lijep poput Brada Pitta ili Johnnyja Deppa i neće nikada dobiti ulogu superjunaka, ali je i bez toga postao izuzetno cijenjen.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli da preferirate sporedne uloge. Što se to posljednjih godina promijenilo pa da prihvaćate i glavne uloge?

Da, sjećam se da sam to rekao, ali možda sam to rekao tek tako, samo da nešto kažem. Promijenilo se to što su mi počeli nuditi glavne uloge, a ja sam shvatio da mi se i takve uloge sviđaju. Nisam ih odbijao samo da bih potvrdio svoje stavove. Koliko se sjećam, jednu glavnu ulogu sam odbio. Mislim da bih to najbolje mogao opisati razlikom između trkača sprintera i trkača dugoprugaša. Zapravo, sporedne uloge mi se sviđaju jer su one u osnovi ekscentrične. Ima i iznimaka, pa su mi tako u filmu “Barneyeva verzija” dali glavnu ulogu, ali to je uloga ekscentrika. A vi mi kažite jesam li dovoljno dobar u glavnim ulogama. Ponavljam, u većini slučajeva sporedne uloge su uloge čudaka i ekscentrika i zato mi se sviđaju. Pa pogledajte Dustina Hoffmana i njegove sporedne uloge, poput one u filmu “Leptir”, uloga čudaka i ekscentrika. Ali on je takav, ekscentričan glumac, ekscentričan čovjek, a ne želim pri tom reći da je luđak. Da ne bi bilo zabune, ja nisam tako dobar glumac kao on.

NACIONAL: Novinari su već napisali da su vaše uloge zapravo uloge ljudi na rubu ludila. Prihvaćate li ih zato jer je publika shvatila da ste dobri u njima?

Mislim da ih biram zato što postoji nešto u meni što me privlači takvim ulogama. Čak i kada bih glumio nekog superheroja, vjerojatno bi postojala u meni i neka crta ludila. Mora da je nešto u meni.

• ‘ULOGE LUĐAKA biram zato što postoji nešto što me privlači takvim ulogama. Čak i kada bih glumio superheroja, vjerojatno bi u meni postojala neka crta ludila’

NACIONAL: Glumački uspjeh ostvarili ste u kasnijim godinama života. Kako na to gledate?

Recimo da je uspjeh došao malo kasnije no što je trebao. Šalim se, nikada nisam razmišljao o tome zašto ranije nisam postao popularan i slavan. Sasvim sam zadovoljan i s kasnijim uspjehom. Uvijek sam razmišljao u stilu “što bude, bit će”. Da, trebalo mi je više od 30 filmova da postanem zapažen.

NACIONAL:Vaš otac bio je profesor na Yaleu, majka je radila kao profesorica engleskog jezika, vi ste također završili Yale. Jeste li ikada pomišljali, naročito u trenucima kada glumačka karijera nije išla očekivanim putem, da nastavite obiteljsku tradiciju i radite kao profesor?

Ponekad bih razmišljao o tome, u stilu što bi bilo da sam odlučio krenuti očevim stopama. Moj otac je bio vrlo ozbiljan profesor i imao je život koji me privlačio. Odrastao sam gledajući ga i uvijek sam smatrao da je njegov život predivan. Nisam ga slijedio jer nisam imao smisla za taj posao. Uživao sam u čitanju, ali nisam se mogao baviti papirologijom. Gledajući iz današnje perspektive, nije lako biti ni profesor ni glumac, u obje profesije teško se nalazi posao. I sami znate da ljudi doktoriraju, ali ne mogu naći posao.

NACIONAL: Kako ste se osjećali nakon filma “Stranputica”, kada je uspjeh konačno došao?

Sasvim OK. Kao što sam vam rekao, nisam to planirao niti sam tražio načine kako da uspijem. Bio sam sretan jer sam nakon tog filma počeo dobivati sve interesantnije i interesantnije uloge. Do tada sam jako puno glumio u kazalištu i mislio sam da će kazalište biti mjesto u kojem ću ostvariti uspješnu karijeru, a da ću usput odglumiti i poneku ulogu u filmu.

NACIONAL: Znači li to da niste bili pretjerano ambiciozni što se tiče filmske karijere?

Nije bilo riječ o manjku ambicija, nego sam se suočio s realnošću, a to je da ja nisam onaj koji će dobivati glavne uloge u filmovima. Bio sam savršeno sretan sa svojim kazališnim ulogama i osjećao sam da bih mogao dobiti i neku ulogu u hollywoodskim filmovima. Najlakša stvar u Hollywoodu je dobiti ulogu bijelca konobara, policajca ili beskućnika, pa sam takve uloge u početku i dobivao. Bile su to lake uloge, a mene su zadovoljavale. Nadao sam se nečem većem, ali kazalište je uvijek bilo mjesto koje me više zanimalo. Tada uopće nisam razmišljao o tome kako bih kazalište mogao zamijeniti filmom. Međutim, polako sam počeo dobivati sve bolje filmske uloge, što mi se dopalo.

NACIONAL: Jeste li onda bili iznenađeni kada ste se nakon “Stranputice” postali traženi glumac?

Jesam, bio sam prilično iznenađen. Iskreno, da. Bilo je lijepo, još uvijek je lijepo. Nisam očekivao da će se to dogoditi. Ali morate znati da nitko od nas nije očekivao da će “Stranputica” postati tako uspješan film. Pazite, pa to je film o dva pijana prijatelja. A ispalo je da Thomas Harden Church i ja trebamo slaviti to što smo dobili uloge u tom filmu, što ga je režirao Alexander Payne i što ga je netko odlučio pogledati.

NACIONAL: A niste ni ljubitelj crnog pinota koji pijete u tom filmu.

Ne, nisam, iako volim piti vino.

NACIONAL: Prije filma “Stranputica” imali ste zapaženu ulogu u filmu “American Splendor”.

Da, i smatram da je taj film za moju karijeru napravio više nego “Stranputica”. Imao sam vrlo lepršavu ulogu, sjajnog tipa koji na kraju čak i umire. Tužan trenutak. Mislim da su ljudi nakon tog filma rekli “pa ovaj zna glumiti, a ja sam već zaboravio na njega”. Pri tom mislim na ljude iz Hollywooda, oni su me tada zapazili.

• ‘NIKADA NISAM IMAO idealističan pogled na politiku. Ljudi dobro znaju kako ona funkcionira, pa ne vjerujem da su bili šokirani onim što su vidjeli u filmu ‘Martovske ide’

NACIONAL: Planirate li se vratiti kazališnim ulogama?

Vratio bih se kada bi mi ponudili pravu ulogu. Nikada nisam planirao svoju karijeru, nisam planirao da ću napustiti kazalište zbog filma, dakle sve je moguće. Međutim, filmski posao je lakši od kazališnog, to vjerojatno i sami možete primijetiti.

NACIONAL: Nakon tih uspjeha došla je i uloga američkog predsjednika Johna Addamsa u istoimenoj tv seriji, za koju ste dobili nagradu Emmy.

Da, usranog predsjednika, onog groznog. John Addams jedan je od najgorih predsjednika u povijesti. A ja sam još i pretjerivao glumeći ga. Svejedno, uživao sam na snimanju koje je trajalo sedam mjeseci i na kraju sam bio stari i oronuli predsjednik.

NACIONAL: Jeste li promijenili stav prema politici nakon uloge u filmu “Martovske ide”?

Ne baš. Nikada nisam imao idealističan pogled na politiku. Mnogi ljudi i te kako dobro znaju kako politika funkcionira, pa ne vjerujem da je netko bio šokiran onim što je vidio u filmu “Martovske ide”. U Americi likovi poput onih iz filma stalno se pojavljuju na televiziji, oni su, na svoj način, slavne osobe. Gledajući ih na televiziji upio sam sve ono što je bilo potrebno da odigram svoju ulogu.

NACIONAL: Imate li želju da režirate filmove?

Ne baš. Znam ljude koji su potrošili tri, četiri ili pet godina da bi konačno režirali neki film. Primjerice film “Barneyeva verzija”, producent je na njemu radio 12 godina, a redatelj sedam. Nemam tu posvećenost režiji zbog koje bi tolike godine potrošio samo na jedan film. Ma, kada bi za to trebalo samo dvije godine, opet ne bih imao volje. S druge strane, osnovao sam s partnerima malu producentsku kompaniju i do sada smo producirali nekoliko filmova. Iznenadilo me to što mogu producirati filmove, ali to su mali, niskobudžetni filmovi i moji partneri se time bave više no ja.

NACIONAL: Kad smo već kod filma “Barneyeva verzija”, ne samo da ste za njega nagrađeni Zlatnim globusom, ne samo da u njemu glumite glavnu ulogu, nego se u tom filmu i zaljubljujete. Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?

Ne znam, ovisi. Često se osjećam kao da se mogu zaljubiti 15 puta na dan u 15 različitih žena koje sam primijetio na ulici. Dakle, odgovor je – da, valjda vjerujem. Na nesreću, nikada se nisam tako zaljubio.

NACIONAL: Živite još uvijek u Brooklynu. Zašto se ne preselite u Los Angeles?

Volim Los Angeles, ali do sada nisam imao potrebe da se selim, a Brooklyn mi je bio važan zbog rada u kazalištu. Nemam ništa protiv Los Angelesa, ali ja sam sa sjeveroistoka, moja majka je iz Nove Engleske i volim živjeti tamo. Dakle, nisam od onih koji imaju fobiju od Los Angelesa.

NACIONAL: U nizu vaših uloga čudaka stoji i čudan film iz 2013. “Kongres” redatelja Arija Folmana, osvajača Oscara za animirani film “Valcer s Bashirom”.

Radi se o znanstveno-fantastičnom filmu koji je dijelom igrani, a dijelom animirani. Da, priča filma je prilično komplicirana, Robin Wright glumila je ostarjelu glumicu koja ima bolesnog sina a ja glumim njegova liječnika. Za mene je to iznenađujuća uloga jer je moj lik najnormalnija osoba, jednostavna, pristojna, mislim da je on jedina pozitivna osoba u filmu. Redatelj Ari Folman je draga, ali komplicirana osoba koja je stvorila toliko kompliciran scenarij da ga je nemoguće objasniti.