Krajem prošle i početkom ove godine ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek našla se u središtu pozornosti kada je najavljeni Zakon o elektroničkim medijima dočekan od Hrvatskog novinarskog društva negativno, a predsjednik HND-a Hrvoje Zovko napao Ministarstvo i ministricu Obuljen Koržinek da su odbili sve njihove prijedloge, što je ona demantirala. Nekako u isto vrijeme i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika prosvjedovala je zbog Prijedloga nacrta zakona o umjetnicima, a predsjednik HZSU-a čak je zatražio ostavku ministrice. Cijele prošle godine pregovaralo se o Direktivi o autorskim pravima, kako na europskoj razini tako i u Hrvatskoj. Povrh svega očekivao se zakon o HRT-u, čije je poslovanje, s naglaskom na program, poticalo brojne rasprave. Uglavnom, razloga za razgovor s ministricom kulture RH Ninom Obuljen Koržinek više je nego dovoljno.

NACIONAL: Najavili ste u 2020. godini donošenje čak triju zakona na kojima se već duže radi, a očekuje se i Zakon o HRT-u. Kako ćete sve te zakone provesti u djelo, uz jedan posto koliko se godišnje odvaja za kulturu?

Proračun za kulturu prije početka mog mandata iznosio je 0,56 posto, a mi smo u međuvremenu dosegnuli jedan posto. To povećanje značajan je iskorak u odnosu na zatečeno stanje iako ni to nije dovoljno. Rasli smo i u apsolutnom iznosu, i u postotku, i u europskom financiranju, i u nacionalnim sredstvima. Što se tiče završetka zakonodavne reforme, spomenuli ste propise na kojima se dugo radi. Ono što uvijek ističem – područje kulture nije ono kojim se upravlja odozgo prema dolje, nego treba jako puno razgovora i pregovora da bi se oko nekih zakonskih prijedloga postigao konsenzus.

NACIONAL: Što to konkretno znači?

Konkretno, na nekima od triju velikih zakona koji će biti doneseni tijekom ove godine, radi se i dulje od dvije godine. Zakon o elektroničkim medijima podrazumijevao je prvo pregovore o Direktivi, koji su se na europskoj razini produljili zbog kompleksnosti područja i nemogućnosti postizanja dogovora. Imenovali smo vrlo široko sastavljenu radnu skupinu, a bilo je potrebno i vrijeme za usklađivanje s drugim resorima da bismo došli do Prijedloga zakona. Rok za usklađivanje s Direktivom je jesen 2020. godine. O “zakonu o umjetnicima” vodi se kontinuirana rasprava koja traje već jako dugo. Ponavljam ono što sam već rekla više puta – kad postignemo konsenzus, zakon će ići u proceduru. I treći i vrlo važan propis koji se tiče umjetnika, ali i novinara i izdavača, jest novi zakon o autorskom pravu. Također jedan iznimno zahtjevan propis koji priprema Državni zavod za intelektualno vlasništvo, a Ministarstvo kulture bit će predlagatelj. To su tri velika zakona koja su se jako dugo pripremala.

NACIONAL: No krajem prošle godine zapelo je na Zakonu o elektroničkim medijima jer vas je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko optužio da niste uvažili jedan jedini prijedlog HND-a vezan uz novi zakon o elektroničkim medijima, što ste vi u dva navrata demantirali, pa tako i u prošlom broju Nacionala. Kako tumačite taj napad?

Ne bih se na to vraćala. HND je dao priopćenje koje smo mi demantirali. Zatim je ponovio svoje priopćenje koje smo mi ponovo demantirali. Zakon za koji dan ide u javnu raspravu. Pozvat ćemo sve, uključujući i Hrvatsko novinarsko društvo kao krovnu udrugu koja predstavlja većinu novinara, da se uključe u javnu raspravu. Bit će prilike da se prodiskutiraju svi oni prijedlozi koje smo uvažili i oni koje nismo mogli uvažiti. Pozivam doista sve da se uključe u javnu raspravu jer zakon se tiče velikog broja dionika u društvu.

NACIONAL: Spomenuli ste da je rok za Direktivu EU-a vezanu uz taj zakon jesen 2020. godine. Zašto se nije puno ranije počelo raditi na izradi tog zakona, a ne gotovo u zadnji čas?

Počelo se raditi na vrijeme, ali ono što vidimo kroz Kontaktni odbor, sve su države članice više-manje u istoj fazi jer nakon usvajanja Direktive treba određeno vrijeme za pripremu nacionalnih zakona. Mi smo 2009. godine, kada sam vodila izradu Zakona o elektroničkim medijima, bili prva država koja se uskladila s Direktivom jer smo imali rokove vezane uz pristupne pregovore. Napravili smo tada neke terminološke pogreške koje su imale ozbiljan utjecaj na kasniju primjenu Zakona. Na prvom mjestu tu mislim na definiciju nezavisnih producenata. Zato mislim da za takav zakon treba uzeti malo više vremena za pripremu.

‘Proračun za kulturu prije početka mog mandata iznosio je 0,56 posto, a u međuvremenu smo dosegnuli jedan posto. To povećanje značajan je iskorak u odnosu na zatečeno stanje – iako nije dovoljno’

NACIONAL: Koji su, dakle, konkretni razlozi što treba tako puno vremena?

Kada transponiramo Direktivu, često konzultiramo tekstove na različitim jezicima kako bismo bili sigurni da ispravno prenosimo duh direktive i da nađemo onaj izričaj koji će osigurati da naše definicije i izričaji budu precizni. Nije dobro zbog brzine napraviti pogreške zbog kojih bi onda trebalo brzo mijenjati taj isti zakon.

NACIONAL: Negdje početkom svog mandata izjavili ste da vam je među prioritetima i Zakon o HRT-u. Zašto taj zakon još uvijek nije donesen?

Istina, razmišljali smo o tome, ali kao što znate, HRT je prošao razdoblje ozbiljne nestabilnosti s vd. upravama, neimenovanjima…

NACIONAL: Bilo bi možda ispravnije reći da još uvijek prolazi kroz to razdoblje nestabilnosti, a ne da ga je prošao?

Procijenili smo da je važno osigurati neko vrijeme stabilnosti da bi se, u prvom redu, stabilizirali trendovi u poslovanju. Nije dobro ako su ustanova ili tvrtka stalno u nekoj tranziciji. Mislim da je odluka bila dobra jer kada se pogledaju izvješća Uprave i Nadzornog odbora, vidi se da je značajno smanjena zaduženost i da se povećalo ulaganje u program, napravljene su određene uštede. To je bila procjena i zato smo postupili kako smo postupili.

NACIONAL: No svejedno se Programsko vijeće ne sastaje redovito i gotovo da ne utječe na kvalitetu programa, a sam program je – nikad lošiji. Istovremeno sve češće na površinu izbija netransparentnost poslovanja, pogotovo kada je riječ o ugovorima s vanjskim produkcijama. Kako to komentirate?

Kao prvo, ne slažem se s paušalom tvrdnjom da “program nikad nije bio lošiji”, to je vaš dojam. Moj je dojam drugačiji. Ne znam na temelju čega tvrdite da je sklapanje ugovora s vanjskim produkcijama netransparentno. Dat ću vam jedan osobni komentar na tu situaciju, s obzirom na vlastito iskustvo. Kao državna tajnica 2010. godine vodila sam izradu Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji koji je donesen konsenzusom svih političkih stranaka. To smo postigli upravo slušajući i uvažavajući različita razmišljanja. Nažalost, rješenje koje smo usvojili konsenzusom, bez adekvatne rasprave, 2012. godine tadašnja vlada je izmijenila, a uloga Programskog vijeća značajno je reducirana. Na prijedlog velikog broja udruga iz područja kulture bila sam predložena za članicu Programskog vijeća pa sam bila i predsjednica Programskog vijeća. Djelovala sam sukladno Zakonu izmijenjenom 2012. godine, međutim, i po tom zakonu mi smo argumentirano raspravljali o programu, donosili prijedloge za poboljšanje i bili korektiv i eho onoga što se na HRT-u događalo. Govorila sam tada kao predsjednica Programskog vijeća, a ponavljam i sad kao ministrica, analizu rada HRT-a treba temeljiti na praćenju Ugovora, a ne na dojmu. Tako bi trebalo raditi i Programsko vijeće, u prvom redu nadzirati ispunjavanje Ugovora.

NACIONAL: Gdje se to onda u međuvremenu izgubilo?

Sigurno da izmjene Zakona 2012. godine nisu bile najsretnije, ali kad bih sigurno znala da postoji idealan propis, sutra bih bila za to da ponovo mijenjamo Zakon. Međutim, Zakon o HRT-u je zakon koji je možda najviše puta mijenjan u neovisnoj Hrvatskoj. Tražili smo različite modele imenovanja uprave, nadzornih tijela i definiranja njihovih međuodnosa, a uvijek bismo iz početka upadali u razne institucionalne krize. Želim reći da treba tražiti odgovornost svakog dionika u nadzoru ili upravljanju, a da zajednički cilj mora biti stabilno poslovanje i ispunjavanje Ugovorom i Zakonom propisanih programskih obveza.

NACIONAL: Istina je da odluke vezane uz program moraju, prije svega, donositi profesionalci, no stječe se dojam da se svih ovih godina politika prečesto miješala u rad Hrvatske radiotelevizije iako je riječ o javnom medijskom servisu lišenom svakog političkog pritiska. Je li zato toliko često mijenjan Zakon o HRT-u, a novi još nije donesen?

Pitanje utjecaja politike jest pitanje percepcije. Mislim da je najvažnije da HRT maksimalno ulaže u izgradnju profesionalnih standarda. Ako vi izgrađujete profesionalne standarde, automatski smanjujete mogućnost da bilo tko na vas utječe. Mislim da HRT treba ulagati u razvoj, edukaciju i jačanje profesionalnih standarda. To nije problem samo HRT-a. To je problem medija općenito i ne može za sve biti kriva imaginarna politika. Kad pogledate naš regulatorni okvir, vidi se da je područje medija izrazito deregulirano. Bila je to još odluka SDP-ove vlade iz 2002. ili 2003. godine, kada je postavljen ovaj okvir i kada su upravo s ciljem odvajanja medija od politike postavljene jasne granice. Međutim, otvoren je prostor da neki drugi utječu na medije – poput vlasnika, oglašivača, različitih interesnih skupina. U takvom okruženju stradava profesionalizam. Za mene je to puno šira tema i ona nadilazi sami regulatorni okvir. Potreban je velik angažman strukovnih udruga i sindikata, u tom smislu uvijek ističem da u području medija treba poticati samoregulaciju i koregulaciju.

‘Samostalni umjetnici nemaju razloga za strah. Svi koraci koje smo napravili, a tiču se umjetnika, usmjereni su poboljšanju njihova statusa. Nije namjera napraviti bilo što suprotno interesima umjetnika’

NACIONAL: Baš je taj isti takozvani javni medijski servis prošle godine odbio čak 39 hrvatskih dokumentarnih filmova koji su nagrađeni s oko 400 nagrada na filmskim festivalima širom svijeta. Puno se pisalo o tome prošle godine jer se Društvo hrvatskih filmskih redatelja otvoreno pobunilo i pokrenulo peticiju “Meni se to gleda, HRT ne da”. Kako komentirate taj postupak vodstva HRT-a?

Mi smo tada, kao resorno ministarstvo, reagirali, i to tako što smo pozvali predstavnike redatelja, predstavnike Vijeća za elektroničke medije i HAVC-a i započeli moderirati njihov dijalog koji se nastavio i koji je rezultirao dogovorima o kriterijima i radu na unaprjeđenju koregulacijskog sporazuma. Oni su sada u jednom vrlo dinamičnom dijalogu, odnosno trijalogu, i sigurna sam da se ta situacija s natječajem koji je proizveo nezadovoljstvo struke, neće ponoviti. Imali smo problem i identificirali smo ga. Međutim, istovremeno imate one koji govore da Hrvatska radiotelevizija ne bi trebala ništa naručivati izvana. Treba shvatiti da institucija vanjske produkcije nije institucija koja bi bila tu da bi se omogućio odljev sredstava. Ona je tu da bi oni koji najkreativnije rade i stvaraju kreativna autorska djela izvan javnog sustava, kroz taj proces nabave dobili mogućnost da se njihova djela prikažu. Pristojba HRT-a ne postoji samo zato da bi se financirao HRT, već je to glavni generator razvoja hrvatskih kulturnih i kreativnih industrija u području audiovizualnih djelatnosti.

NACIONAL: Nažalost, javnost zapravo ne zna da se novac od pristojbe za HRT dijelom ulaže u rad javnoga medijskoga servisa, a dijelom u financiranje Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija i rada Hrvatskoga audiovizualnog centra (HAVC)?

Da, treba stalno podsjećati na to da se iz sredstava pristojbe financiraju lokalni i regionalni mediji, Hrvatski audiovizualni centar, da se u značajnim iznosima osigurava naknada za autorska prava umjetnika. Kvote koje su zakonom definirane i mogućnost naručivanja djela neovisne produkcije, potiču razvoj kvalitetnih sadržaja. Zanimljivo je pratiti kako je u mnogim državama, pogledajte na primjer Dansku koja je postala poznata po svojim dramskim serijama, s rastom kvalitete rastao i postotak djela naručenih u vanjskoj produkciji ili koprodukcija. Naravno, i tu postoje granice, minimalna kvota koju propisuje Direktiva je 15 posto programskog proračuna, ali taj postotak raste što su vanjski proizvodi kvalitetniji. Pogledajte kakav se uspjeh dogodio kada je hrvatska TV serija “Novine” prodana Netflixu. Dakle, dramska serija koju je u neovisnoj produkciji proizvela hrvatska tvrtka, a koju je otkupila Hrvatska radiotelevizija, uspješno je prodana na vanjsko tržište. Takvi projekti potiču interes za nova ulaganja, koprodukcije i to se upravo događa. To je put za razvoj nacionalne audiovizualne produkcije, ali se mora događati transparentno, po jasnim pravilima, i zato je važan koregulacijski sporazum o kojem smo govorili.

NACIONAL: Planirate li stoga ove godine predložiti i novi zakon o HRT-u?

Nije u planu normativnih aktivnosti za ovu godinu.

NACIONAL: Uskovitlala se prašina i zbog tzv. zakona o umjetnicima, ponajviše zbog članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i njihova rukovodstva. Na nedavno održanom skupu tražili su čak i vašu ostavku, ali bez znanja i podrške svih članova HZSU-a?

Prvo treba naglasiti da se taj zakon koji pripremamo odnosi na sve umjetnike. Znači, ne samo na samostalne umjetnike, nego i na one koji djeluju u institucijama i udrugama, a nemaju status samostalnih umjetnika. Vezano uz status samostalnih umjetnika – i važeći zakon kaže da administrativne poslove obavlja Ministarstvo kulture, ali ih može prepustiti nekome drugome. Model koji sada imamo nastao je 60-ih godina prošlog stoljeća, a po tom modelu Zakon je donesen 1996. godine. Podsjetit ću vas na činjenicu da je tek 1998. godine uvezen Porez na dodanu vrijednost (PDV). Dakle, sadašnji model nastao je prije suvremenog poreznog sustava u kojem umjetnici danas djeluju. Mi smo prije početka rada na Zakonu naručili studiju o poreznom tretmanu umjetnika i kulture, koju je izradio Institut za javne financije i koja je pokazala brojne nejasnoće u tumačenju poreznih propisa u dijelu oporezivanja umjetničkog djelovanja. Studija je objavljenja na stranicama Ministarstva kulture. Stoga je jedan od osnovnih ciljeva novog zakona precizno definirati umjetničku djelatnost i područja na koja se odnose različite porezne olakšice, kako bi položaj umjetnika bio jasniji a status sigurniji. Drugi cilj zakona je transparentnije urediti sustav. Treći važan cilj je dati određene poticaje mladim umjetnicima. Mladi ljudi koji danas završavaju umjetničke akademije u mnogim se područjima vrlo teško zapošljavaju. Oni su dugo na različitim honorarnim poslovima, a zato što je sustav postavljen tako kako jest, jako mali broj njih uopće može ući u kvotu onih kojima se osigurava uplata mirovinskog i zdravstvenog osiguranja iz proračuna. Naš je cilj ovim zakonom uvesti jedan period nakon akademije za najbolje, da tri godine imaju taj status kako bismo im olakšali početak karijere i samostalnog djelovanja.

NACIONAL: Može se pretpostaviti da se taj njihov status mora ponovo razmotriti nakon tih prvih triju godina, zar ne?

Da, naravno. Nismo mi to izmislili. Slični modeli postoje i u nekim drugim državama. Proširujemo područje umjetničkog djelovanja koje će biti obuhvaćeno poreznim olakšicama. Povećat ćemo iznos neoporezivih donacija prema samostalnim umjetnicima. U javnosti se govorilo da Ministarstvo želi preuzeti odlučivanje o tome tko će ostvariti pravo na uplatu doprinosa, što je potpuno neistinito. Upravo suprotno, do sada je u povjerenstvima koja odlučuju hoće li netko ostvariti to pravo, sudjelovao i predstavnik Ministarstva kulture. Mi se sada iz toga potpuno izuzimamo jer ne želimo u tom tijelu imati svog predstavnika, dakle odlučivat će isključivo predstavnici umjetnika. Ali s obzirom na brojne druge propise koji su u međuvremenu izmijenjeni, administrativne poslove treba preuzeti Ministarstvo kulture. Ministar i sad potpisuje rješenja, a sredstva se isplaćuju s računa Ministarstva kulture. Važno je da omogućimo umrežavanja s drugim registrima – mirovinskim, zdravstvenim, poreznom upravom – što će značajno ubrzati sve postupke i olakšati pristup pravim samostalnim umjetnicima.

‘Ključno je razviti kompetencije građana kako bi stvorili kritičku distancu prema sadržajima koji se dijele i kojima nas opsjedaju. Moramo ih osvijestiti o procesima iza informacija koje do nas dolaze’

NACIONAL: Drugi riječima, samostalni umjetnici nemaju razloga za strah?

Nema razloga za strah. Sve što smo radili u mandatu ove vlade, išlo je prema poboljšanju statusa umjetnika. Podsjetit ću: pokrili smo sve dugove vezano uz ostvarivanje prava javne posudbe, uveli smo posebne financijske poticaje za vizualne umjetnike koji do sada nisu postojali. Predvidjeli smo za ovu godinu još jedan natječaj za vizualne umjetnike, za honorare za odobrene izložbe. Snizili smo stopu PDV-a za isporuke umjetnika – pisaca, skladatelja i umjetnika izvođača – s 25 na 13 posto. Spustili smo ove godine stopu PDV-a i za isporuke fonograma, što znači da dajemo dodatni poticaj glazbenoj industriji. Dakle, svi koraci koje smo napravili, a tiču se umjetnika, bili su doista usmjereni poboljšanju njihova statusa.

NACIONAL: Zašto vas je onda rukovodstvo HZSU-a napalo i tražilo vašu smjenu? Jeste li uopće imali sastanke s čelništvom HZSU-a ili predsjednikom Hrvojem Kovačevićem?

Gospodin Kovačević član je Radne skupine za pripremu nacrta zakona o umjetnicima. Treba razumjeti da je HZSU samo jedna od profesionalnih udruga od njih 28. Vi ne možete raditi s 28 ljudi pa smo ih grupirali u takozvane umjetničke klastere koje čini po jedan predstavnik vizualnih umjetnosti, jedan predstavnik glazbenog, jedan predstavnik audiovizualnog itd. Oni su komunicirali s drugim udrugama. Prije ljeta smo imali sastanak u Hrvatskom državnom arhivu koji je trajao više sati, bila sam tamo sa svim svojim suradnicima i odgovarali smo na sva pitanja. Razmotrili smo sve komentare i prijedloge i tijekom posljednjih triju mjeseci usklađivali smo se s drugim resorima. Treba shvatiti da je u pitanju jako kompleksan zakon i da ne smije doći ni do kakve greške u usklađivanju s mirovinskim propisima, propisima o zdravstvenom osiguranju, Poreznom upravom itd. Taj proces je završen i sazvat ćemo uskoro još jedan sastanak Radne skupine. Namjeravam na taj sastanak pozvati i medije. Mislim da nema smisla slati poruke koje uznemiruju umjetnike jer nije nam namjera napraviti bilo što suprotno interesima umjetnika.

NACIONAL: Mnogi umjetnici i umjetničke udruge često propituju neovisnost savjetodavnog tijela koje predlaže raspodjelu sredstava. Kakav je njihov utjecaj na vaše odluke?

Metodologija je takva da se u naš sustav prijavi oko 10.000 zahtjeva koje na svojim sjednicama ocjenjuje dvadesetak vijeća i povjerenstava. Ove godine smo prvi put taj sustav u cijelosti digitalizirali. Vijeća daju prijedlog na temelju kriterija koji su javno objavljeni i evaluacije stručnih službi Ministarstva koje tijekom godine prate realizaciju programa. Meni na odobrenje dolaze popisi odobrenih i odbijenih programa. Ako vidim da su neka pitanja neusklađena ili imamo neka saznanja koja vijeća nisu imala, onda eventualno pojedine prijedloge vijeća korigiram. Zakon kaže da su odluke vijeća savjetodavne, a odgovornost preuzimaju ministar i ministarstvo. Takav je naš sustav.

NACIONAL: Svejedno, broj nezadovoljnih kao da raste iz godine u godinu?

Tko god nije zadovoljan financiranjem, uvijek napada Ministarstvo i mene. Nažalost, u javnosti nikada nećete čuti za desetke i stotine onih koje smo financirali i koji su zadovoljni. U javnost se probiju jedino oni koji su nezadovoljni. Ako imate 10.000 zahtjeva i postotak odobrenih programa negdje oko 50 do 70 posto, minimalno je 30 posto prijavitelja nezadovoljno. Tu se stvara jedna slika koja nije baš kompletna. Svoj mandat započeli smo objavom analiza financiranja po pojedinim područjima, koje sadrže broj zaprimljenih i odobrenih prijava, pregled trendova, regionalnu zastupljenost itd. Želimo zainteresiranoj javnosti cjelovitije obrazložiti kako sustav financiranja funkcionira.

‘Svi koraci koje je Ministarstvo napravilo a tiču se umjetnika u Hrvatskoj, usmjereni su zaista samo poboljšanju njihova statusa. Nije nam namjera napraviti bilo što suprotno interesima umjetnika’

NACIONAL: Najavili ste i izradu odnosno donošenje Zakona o autorskom pravu, koji se također s nestrpljenjem očekuje i također ste ga najavili za ovu godinu. U kojoj je fazi taj zakon?

Pratila je hrvatska javnost dosta napete pregovore oko Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu. Tehnološke promjene koje se događaju s mogućnošću dijeljenja sadržaja i dostupnosti sadržaja, dovode nas u situaciju da se značajno otežala zaštita autora kada govorimo o sadržajima koji se dijele digitalno. Kulturna i kreativna industrija temeljena je principu po kojem umjetnik, odnosno kreativac, treba biti pravično nagrađen za svoj autorski rad. U klasičnim medijima te je principe bilo lakše štititi, ali ih je u digitalnim medijima vrlo teško osigurati. Pregovori na europskoj razini bili su vrlo zahtjevni i došli smo do kompromisnog teksta Direktive koja je postavila standard i sada smo u situaciji da prilagođavamo svoj zakon.

NACIONAL: Koliko je bilo teško prilagoditi se tim novim europskim propisima o autorskom pravu?

Direktiva je usvojena prošle godine, a Ministarstvo kulture je od ove godine preuzelo nadležnost jer je do sada Ministarstvo znanosti i obrazovanja bilo nadležno za autorska prava. Najzainteresiraniji su upravo umjetnici, kreativci, novinari itd. Zakon je u visokoj fazi pripreme, a sam posao vodi Državni zavod za intelektualno vlasništvo. Voditeljica Radne skupine je profesorica Matanović Vučković, koja je ujedno i moja posebna savjetnica.

NACIONAL: Kada će zakon o autorskom pravu na javnu raspravu?

Čim završimo proces unutarnjeg usuglašavanja s članovima Radne skupine i drugim resorima. Mislim da će to biti već krajem veljače.

NACIONAL: Ima li ta užurbanost veze s naglaskom na medijsku pismenost u Hrvatskoj koju ste naveli kao jedan od prioriteta za 2020. godinu i što to konkretno znači?

Tijekom našeg predsjedanja Vijećem EU-a među prioritetima u našem području su organiziranje konferencije o medijskoj pismenosti i priprema zaključaka Vijeća ministara na tu temu, koji će biti usvojeni u svibnju. O medijskoj pismenosti dosta govorimo u javnosti. Mnogi problemi proizlaze iz zloupotrebe novih medija, ali i širenja lažnih vijesti i govora mržnje. Odgovor na te probleme zapravo je trojak. S jedne strane moguća je regulacija platformi, dakle onih koji omogućuju dijeljenje tih sadržaja. U ovom trenutku oni se samoreguliraju, ali se čini da ta njihova samoregulacija nije dostatna. S druge strane, a to je u nadležnosti pravosuđa i policije, postupa se kada se evidentno krše zakoni. Treći odgovor je ulaganje u medijsku pismenost, ključno je razviti kompetencije građana kako bi stvorili neku vlastitu otpornost i kritičku distancu prema svim tim sadržajima koji se dijele i kojima nas opsjedaju sa svih strana. Tu je važno obrazovanje.

NACIONAL: To i jest nešto što bi danas, kada smo već dobrano zašli u digitalno doba, trebalo biti dio odgojno-obrazovnog procesa.

Već tri godine organiziraju se Dani medijske pismenosti koji se održavaju u travnju. Veliki je broj dionika u to uključen. I naše ministarstvo i Ministarstvo obrazovanja. Sve koordinira Agencija za elektroničke medije. Brojne radionice, priručnici, predavanja… Diže se i p malo razina osviještenosti. To postaje još važnije kada govorimo o novim algoritmima koji zapravo počinju biti nad-urednici. Govorimo i o umjetnoj inteligenciji. Moramo građane osvijestiti o svim tim procesima koji stoje iza informacija koje do nas dolaze i moramo naučiti da ne možemo nekritički sve te informacije konzumirati i dijeliti.