Priču oko izručenja bivšeg agenta jugoslavenske tajne službe Vinka Sindičića Hrvatskoj, s posebnim zanimanjem u Zagrebu prati Nikola Štedul, bivši emigrant kojeg je Sindičić pokušao ubiti pa je zato služio desetogodišnju zatvorsku kaznu u Škotskoj. Taman kad je objavljeno da je Sindičićevo izručenje gotova stvar i pitanje dana, stvari su se zakomplicirale. Kako je objavila HINA, više tijelo Istražnog suda u Madridu poništilo je odluku o Sindičićevu izručenju i zatražilo nadopunu jer sudac Ismael Moreno, koji je i donio odluku o izručenju, nije objasnio zašto nisu uvaženi argumenti Sindičićeva odvjetnika koji se izručenju protivio. Konačna odluka trebala bi biti poznata do kraja tjedna.

Nikola Štedul jedina je poznata žrtva Vinka Sindičića koja je preživjela atentat. Iako se Sindičiću pripisivalo nekoliko ubojstava hrvatskih emigranata u inozemstvu, ništa mu od toga do sada nije dokazano. U slučaju Nikole Štedula, kojeg je prema sudskoj presudi pokušao ubiti ispalivši u njega šest metaka, također bi se izvukao da ga jedna svjedokinja slučajno nije vidjela kako napušta mjesto zločina. Osuđen je na 15 godina zatvora, a nakon odslužene dvije trećine kazne, bio je izručen Hrvatskoj gdje mu se sudilo za ubojstvo Brune Bušića. U tom sudskom procesu Sindičić je oslobođen. Hrvatska je prošle godine ponovno tražila njegovo izručenje zbog davanja lažnog iskaza i lažnog prijavljivanja kaznenog djela na suđenju bivšim čelnicima jugoslavenske tajne policije Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Nikola Štedul vjeruje hrvatskom pravosuđu kad ono tvrdi da je Vinko Sindičić nepouzdani svjedok, ali isto tako smatra da Sindičićev slučaj više ne može puno utjecati na suđenje u Njemačkoj te da će u konačnici biti svejedno hoće li on biti izručen Hrvatskoj, Njemačkoj ili pušten na slobodu.

Štedul smatra da će Josip Perković i Zdravko Mustač u Njemačkoj biti osuđeni, a smatra da je Perković stajao i iza pokušaja njegova ubojstva. Za Nacional je govorio o svom odnosu s Perkovićem u vrijeme Domovinskog rata, o tome zašto sumnja da ga je Perković pokušao ubiti i 1991., o Hrvatskom državotvornom pokretu kojem je bio na čelu, o ‘gospićkoj skupini’, čiji su pripadnici bili članovi tog pokreta, o svom odnosu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali i relacijama s aktualnim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom.

Prije no što smo započeli razgovor, Nikola Štedul izrazio je svoju sućut zbog nedavne smrti Nacionalova dugogodišnjeg kolumnista Srećka Jurdane s kojim ga je vezalo prijateljstvo.

NACIONAL: Neobično je čuti da ste vi bili dobri sa Srećkom Jurdanom, s obzirom na to da se za vas smatra da ste radikalni desničar.

Nisam ja ni lijevo niti desno, iako me tako svrstavaju. Definirao bih se kao umjereni konzervativac, ali budući da sam bio u emigraciji, na to automatski ide biljeg “ekstremni desničar”, “podzemlje” i što sve ne. A ja nikad u podzemlju nisam bio.

NACIONAL: Da, ima raznih priča oko HDP-a. Jedna je i ta da je taj pokret zapravo osnovao KOS.

To je baš zanimljivo. Jer mi smo u ono doba znali da među nama ima infiltriranih udbaša, nije se od toga moglo braniti. Ako jednog izbaciš, dođe drugi. Onda bolje da držiš onog kojeg znaš. Tako su Nijemci, kad sam bio ranjen, rekli da ne vjeruju da me Udba išla ubiti jer je blizu mene bio udbaš pa nije bilo potrebe za tim. Zato su neki djelatnici njemačke sigurnosne službe smatrali da su to ubojstvo naručili ovi iz KOS-a, koji nisu mogli utjecati na politiku HDP-a. Međutim, ja i danas ne znam koja je bila prava svrha mog smaknuća. Istina je da smo mi u ono doba bili kontroverzni u odnosu na ono što se događalo prije nas jer smo bili kritični prema ustaštvu i cijeloj toj emigrantskoj strukturi. KOS i Udba su, pak, znali da im anakrona ustaška politika u emigraciji pomaže u pridobivanju zapadnih saveznika za spašavanje Jugoslavije.

• ‘TUĐMAN ME POSLAO U GOSPIĆ jer je vojska prijetila da će otkazati poslušnost Zagrebu ako ne budu pušteni Orešković i ekipa. To bi odgodilo priznanje Hrvatske. Rekao sam Norcu i Kariću da bi to bio antidržavni potez’

NACIONAL: Znači li to da i danas ne znate tko je izdao tu naredbu ili i dalje tvrdite da je to bio Perković?

Znam da je Perković bio organizator koji je pribavio ukradenu putovnicu jednog švicarskog državljanina i pripremio Sindičićev odlazak u Škotsku. Po onome što se sada zna, konačna odluka o ubojstvu morala je doći iz samog vrha Partije i Savjeta za nacionalnu sigurnost, čiji su članovi bili čelnici izvršnih tijela vlasti na republičkoj i federalnoj razini, dakle u Zagrebu i Beogradu. Početkom 90-ih nisam o tome htio javno govoriti jer su Perković i Mustač tada bili visoki dužnosnici u tek stvorenoj hrvatskoj državi. A predsjednik Tuđman je od mene tražio da s Perkovićem, tada šefom SIS-a, surađujem u pronalaženju mogućnosti nabave oružja i ostale ratne opreme za Hrvatsku. Prigovorio sam predsjedniku da je to besmisleno, ali on je rekao da ne stvaram probleme i da ćemo o tim stvarima kasnije raspravljati. Uglavnom, pristao sam na “suradnju”, iako među nama nije bilo ikakvog povjerenja. No za početak smo načelno dogovorili da pokušam pronaći vezu u inozemstvu za nabavku ratne opreme, s obzirom na to da sam dugo živio vani, poznavao jezik i način poslovanja pri nabavi robe koja je Hrvatskoj tada bila pitanje opstanka. No kako nisam vjerovao Perkoviću, nikad mu nisam govorio istinu o tome gdje točno putujem jer nisam bio siguran hoće li poslati nekoga da me likvidira. Uvjeren sam da je on to kasnije i pokušao učiniti, iako nemam dokaza da je to bio on. Naime, kad sam jednom prilikom s još nekoliko prijatelja iz Ministarstva obrane išao na izviđanje u Slavoniju, na prvu crtu bojišnice, kako bismo ustanovili potrebe za obranu na tom području, netko je javio policijskoj straži na kontrolnoj točki pred ulazom u Bizovac, gdje je bilo glavno zapovjedništvo za taj dio obrane, da su u našem vozilu udbaški agenti iz Beograda i četnici koje treba likvidirati. Isto kao u slučaju Paradžik. Međutim, slučaj je htio da se u trenutku kad smo se približavali policijskoj kontroli, iza nas pojavi kamion Hrvatske vojske, sasvim slučajno.

NACIONAL: Kako gledate na priču oko Sindičićeva izručenja?

Mislim da se tu prije svega radi o spletkama Perkovićeve obrane u Münchenu, koja bi vjerojatno htjela da Sindičić bude izručen Hrvatskoj gdje bi ga onda Anto Nobilo mogao obraditi da svjedoči u Perkovićevu korist – bilo to novcem ili ucjenama, odnosno izravnim prijetnjama. Povlačenje iskaza u slučaju Pratesa je na tom tragu.

NACIONAL: A mislite li da je njegov iskaz u sudskom postupku protiv Pratesa bio vjerodostojan?

Ne, nikako. On vjerojatno nije ni mogao imati neke relevantne podatke u tom sporu. Ali, nisu Nijemci Pratesa ni osudili radi onoga što je rekao Sindičić, već zato što su imali druge podatke.

NACIONAL: Znači li to da je Sindičić sada zapravo nevažan svjedok?

Nevažan je postupak u Pratesovom slučaju, ali nije nevažan za Perkovića i njegovu obranu. Jer ako se utvrdi da je on lagao protiv Pratesa oko predaje ključa od garaže, onda na temelju toga Perkovićeva obrana može dalje nastaviti s komplikacijama i zatezanjem postupka u Münchenu. No, sud može donijeti presudu na osnovu do sada utvrđenog.

NACIONAL. Kako ste se osjećali kad ste čuli da je Sindičić ulovljen, predstavlja li vam to neku vrstu satisfakcije?

Nema to za mene više neko posebno značenje. Važniji mi je drugi proces koji vodim protiv njega, a to je onaj za odštetu. Taj proces traje od 1994. Odluka o tome da je kriv i da se mogu naplatiti ovrhom nad njegovom kućom u Rijeci, donesena je 1996., a nalog za ovrhu 1999. No do sada je bilo milijun opstrukcija i protuzakonitih radnji od strane suda kako se ta ovrha ne bi mogla provesti.

NACIONAL: Što je danas s vašim Hrvatskim državotvornim pokretom, djeluje li uopće u bilo kojem pogledu?

Ne. HDP je utemeljen u Zagrebu 13. listopada 1990., a registriran je godinu dana kasnije, nakon što su nas najprije godinu dana opstruirali. U međuvremenu je počeo rat i mi smo donijeli odluku da se nećemo baviti politikom dok traje rat, već da se naši ljudi po vlastitom nahođenju rasporede u institucije obrane, gdje god misle da mogu biti najkorisnijikorisni. Ja sam tu odluku našeg predsjedništva i javno objavio u novinama. No kad smo nakon Oluje ponovno htjeli aktivirati Pokret, nisu nam dali uz izgovor da nismo redovito održavali godišnje sjednice. E, onda sam zajedno s prijateljima 1998. pokrenuo proces utemeljenja Nacionalne demokratske stranke, ali to nije zaživjelo jer su mediji učinili sve da se to ne dogodi i da se na račun mene sve prikaže kao da se radi o nekakvom emigrantskom podzemlju.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s Tuđmanom?

Moj odnos s Tuđmanom bio je korektan, može se čak reći dobar. Imao sam, doduše, prigovora na neke njegove poteze, ali nisam to javno previše iznosio jer nisam htio slabiti njegovu poziciju za vrijeme rata. Primio bi me na razgovor kad god bih to zatražio. Zato sam mu svoje primjedbe najviše davao privatno, u četiri oka. Javno sam kritizirao određene postupke samo kad sam smatrao da je bilo korisnije da se s tim upozna i šira javnost.

NACIONAL: Nije li se on dosta bojao vašeg pokreta i vašeg djelovanja?

Možda ga je u početku zabrinjavalo kako ćemo se mi u određenim situacijama politički postavljati, ali kasnije se uvjerio da nismo bili skloni postavljati se na način koji bi bio štetan općim nacionalnim interesima. Što se tiče nekakvih bojazni, ne vjerujem da je to bio slučaj, unatoč tomu što je bio stalno dezinformiran u odnosu na mene osobno i na HDP. Bilo je i ironičnih situacija. Tako ga je jedan od njegovih najbližih suradnika uvjeravao da sam ja engleski agent, a mene Englezi nisu mogli smisliti jer smo mi uvijek u emigraciji kritizirali njih i njihovu politiku čuvanja Jugoslavije. A bilo je puno takvih koji su Tuđmanu plasirali razne pogrešne informacije.

NACIONAL: On se bojao da vi njega želite rušiti?

Takve su se glasine širile, ali mi tome nikad nismo davali povoda. Tuđman je napokon shvatio da se ipak radilo o neprijateljskoj propagandi. U suprotnom me ne bi pozvao da se učlanim u HDZ. Moje razilaženje s njim počelo je kad sam izjavio da mu je kupnja vile u Nazorovoj bila pogrešan potez, da mu to nije trebalo, da mu je emigracija mogla kupiti 10 takvih vila. Problem je bio u tome što je on kupio tu vilu dan prije promjene zakona te je prošao puno jeftinije. Ja sam mu rekao da je time dao signal drugima da se mogu baviti istim, nečasnim poslovima. To on kao predsjednik sebi nije smio dozvoliti. Možda sam ja takve stvari uvijek gledao previše idealistički, ali pljačku u pretvorbi i privatizaciji trebalo je spriječiti u korijenu.

NACIONAL: Sami ste ranije rekli da su se vaši ljudi iz HDP-a rasporedili u vojsci i drugim institucijama. Kakav je bio vaš odnos s gospićkom skupinom, s Tihomirom Oreškovićem, Mirkom Norcem… ?

Općenito je u javnosti proširen dojam da ja vodim neku svoju grupu u Gospiću. To je potpuno krivo. Niti sam vodio ikakvu svoju skupinu niti sam želio utjecati na poslove obrane jer se nisam smatrao osposobljenim za vojne pothvate. Nisam želio ljudima govoriti što bi trebali ili ne bi trebali, oni su imali svoj lanac zapovijedanja. A onda sam čuo da su se dolje u Gospiću dogodile izuzetno teške stvari. Upravo sam se bio vratio iz južne Francuske, s jednog putovanja radi nabavke oružja za protuzračnu obranu. Radilo se o dobro poznatom raketnom sustavu Stinger. Došao sam Perkoviću u sobu, a on mi kaže da su neki naši dečki dolje u Gospiću napravili neke gluposti. Ja pitam: “Koji dečki, kakve gluposti?” On mi odgovori da su tamo poubijani neki srpski civili. Pitao sam ga: “Zašto vi to meni govorite? Nije li vaš posao kao šefa SIS-a, koji vodi brigu o redu i sigurnosti, da takve stvari spriječite? Jeste li ustanovili tko je odgovoran i jeste li napravili istragu?” Rekao mi je da to nije tako jednostavno i inzistirao je da to treba nekako “sanirati”. Nisam znao što pod tim misli, ali imao sam dojam da od mene očekuje da poduzmem nešto kako bi se sve nekako zataškalo. Odgovorio sam da ja ne želim sudjelovati ni u kakvim nečasnim radnjama zataškavanja, nego treba utvrditi istinu i u skladu s tim postupiti. Budući da su u Gospiću zbog toga izbili međusobni sukobi među ljudima u kriznom stožeru s jedne strane i zapovjednika vojske s njegovim ljudima s druge strane, postojala je opasnost da obrana na tom prostoru bude ozbiljno ugrožena. Pozvao me predsjednik Tuđman na razgovor, bio je vidno uzrujan. Pokazivao mi je neki popis poginulih koji je sastavio Savo Štrbac. Rekao sam mu da te informacije treba uzeti s velikom rezervom, ali da očito treba ustanoviti pravu istinu koju trebaju utvrditi naši pravosudni i vojni stručnjaci. Predsjednik je rekao da će takva komisija svakako biti sastavljena, ali da je toga trenutka najhitnije bilo zaustaviti daljnje sukobe među ljudima u Gospiću i tražio je da odmah odem tamo i pokušam izmiriti sukobljene strane tako da se zaustavi osipavanje obrane. U međuvremenu je policija već zatvorila u Zagrebu neke pripadnike gospićke obrane za koje se sumnjalo da su bili umiješani u ubojstva. Rekao sam predsjedniku da bi moj posao oko pokušaja izmirenja bio jako olakšan ako bi ti ljudi bili pušteni iz zatvora dok istraga ne ustanovi tko su krivci. A kad se ustanovi, onda pokrenuti sudski postupak. Tuđman je pristao da ih se privremeno pusti na slobodu pod uvjetom da ne smiju ići na ličko ratište. S tim sam se složio i predložio mu da obrazloži njihovo puštanje na slobodu time što ih je zatvorila civilna policija, a ne vojna kako bi se po pravilima očekivalo.

NACIONAL: I oni su brzo pušteni, zar ne?

Jesu. Glavni razlog za tako brzo puštanje bio je taj što sam Tuđmanu prenio informaciju da je vojska u Gospiću već prijetila da će javno otkazati poslušnost Zagrebu ako ne budu pušteni. Poznavajući ljude u Gospiću, znao sam da to nije bila samo prazna prijetnja. Rekao sam predsjedniku da ako bi se to dogodilo, bila bi to neporavljiva šteta za Hrvatsku jer se sve događalo neposredno prije UN-ova međunarodna priznavanja Hrvatske. Otkazivanje vojne poslušnosti na tako strateški važnom području odgodilo bi svaku mogućnost međunarodnog priznavanja. U Gospiću je već i prije toga ključalo. Predsjednik je poslao generala Petra Stipetića da zamijeni Norca, ali Norac i ljudi pod njegovim zapovjedništvom to su rezolutno odbili. Rekli su generalu Stipetiću da se makne dok je živ. To su bili teški prekršaji vojne stege, ali se u datom trenutku nšta nije moglo poduzimati jer je povjerenje na tom prostoru između starih kadrova iz JNA i novih dragovoljaca bilo na najnižoj mogućoj razini.

NACIONAL: Oni su bili spremni i Tuđmana likvidirati?

Nisam bio upoznat s time da je itko ikada ozbiljno planirao likvidirati Tuđmana. Bilo je možda u trenucima gnjeva nekih neozbiljnih prijetnji u smislu psovke, ali ozbiljnih prijetnji mislim da nije bilo. Mnogi branitelji jednostavno nisu vjerovali nikome iz redova JNA, kao što i bivši pripadnici Udbe nisu vjerovali nikomu iz emigracije. Bila su to izuzetno teška vremena. Unatoč svemu, ja sam tada na Tuđmanov zahtjev otišao u Gospić i uspio barem privremeno pomiriti uzburkane duhove, pa je izbjegnuta šteta koja nam je tada prijetila.

Manolić se tada jako bunio što Tuđman mene šalje na tu misiju izmirenja, jer je smatrao da sam ja “ekstremni ustaša”, ali to je bio jedan od rijetkih slučajeva da mu se Tuđman suprotstavio. Rekao je: “Ne govori više, ja sam tako odlučio i to je sad gotovo.”

• ‘KARAMARKO JE BIO NEDOREČEN u kampanji i pričama o lustraciji. Tom lustracijom bio bi obuhvaćen i naš utemeljitelj države. A Karamarka sam upoznao još dok je bio šef Manolićevog kabineta’

NACIONAL: I s kim ste onda u Gospiću razgovarali?

Sa šefom kriznog stožera Antom Karićem, s njegovim zamjenikom i s Mirkom Norcem. Rekao sam im: “To što radite bit će antidržavni potez koji ja nikom ne bih preporučio i ne smijete to raditi. Pustit će vam ove u Zagrebu, neće biti u zatvoru, ali otići će na neke druge dužnosti. Imam Tuđmanovu riječ. Jeste li vi tu nešto napravili krivo ili ne, ustanovit će komisija. Ali ne smijete stvarati još više problema nego što ste ih već stvorili.” Počeli su mi govoriti da ti ljudi koji su ubijeni nisu bili nevini, nego da su iz svojih kuća vodili rat i navodili četničko topništvo s druge strane bojišnice na naše položaje. Rekao sam im da će sve te pojedinosti utvrđivati istraga, ali da je, bez obzira na sve, zločin ako se ljude bez suda ubijalo izvan samih ratnih operacija. Nisam želio ulaziti ni u kakve daljnje rasprave i naglasio sam da će se time baviti istražna komisija, a oni neka se smire i ne rade dalje probleme. I nisu.

NACIONAL: Vi ste nad njima imali autoritet, ali tvrdite da niste njima rukovodili. Ako niste vi, tko je onda rukovodio njima i u čije su ime počinili te zločine?

Koliko je meni poznato, radili su sve u vlastito ime. Pretpostavljam da je to bilo utvrđeno na kasnijim suđenjima. Meni te pojedinosti nisu poznate jer sam za vrijeme tih suđenja bio u Australiji na liječenju. Što se tiče vaše tvrdnje da sam ja imao autoritet nad njima, činjenica je da se moj autoritet temeljio samo na stečenom povjerenju i poštovanju zbog moje prošlosti, ali nikako na formalnom organizacijskom statusu.

NACIONAL: Jedna od verzija je da su namjerno željeli opstruirati priznanje Hrvatske.

Čini li vam se to vjerojatnim ako se uzme u obzir da su dragovoljno izlagali živote u obrani te iste Hrvatske? Čije bi onda priznanje navodno opstruirali?

NACIONAL: Je li netko iz državnog vrha to opstruirao?

Tu mogućnost ne može se potpuno isključiti, jer u samom vrhu strukture vlasti bilo je puno onih kojima Hrvatska nije bila u srcu.

NACIONAL: A kakav je bio vaš odnos s Tihomirom Oreškovićem? Kad ste ga upoznali?

Upoznao sam ga u Škotskoj kad je došao kod mene na razgovor zbog namjere da 1990. nakon demokratskih izbora ide u domovinu. Inače je živio u Americi, gdje je postao i članom HDP-a. Iz Amerike sam o njemu dobivao kojekakve informacije, s jedne strane da je pouzdan, sposoban i dobar, a s druge strane da nije. Zato sam se morao oslanjati na vlastite prosudbe i uvijek s određenom rezervom.

NACIONAL: Kako gledate na današnji HDZ?

Današnji HDZ je nesnalažljiv, u najmanju ruku. Nije se najbolje snalazio tijekom ovih izbora ni prije, u vrijeme četvorogodišnje opozicije SDP-ovoj vladi.

NACIONAL: U čemu je Karamarko pogriješio?

Pogriješio je kad je počeo odstranjivati ljude poput Davora Stiera i Andreja Plenkovića.

NACIONAL: Nije li on na njima dobio europske izbore?

Da, ali ostavio je dojam da ih je udaljio zbog bojazni za svoju vlastitu poziciju. Možda to i nije bila njegova prava namjera, ali takav dojam je u javnosti ostavio. To mu je bilo pogrešno, kao i to što je nedorečen u svojim kampanjama. A ono što je govorio o lustraciji, mislim da je bilo nejasno i nedorečeno. Naša situacija nije slična onoj u Poljskoj ili Njemačkoj. Kad bi se primjenjivali neki opći kriteriji, i naš utemeljitelj države bio bi obuhvaćen takvom lustracijom. Doduše, na njega bi se lako mogla primijeniti iznimka od općeg pravila jer je to višestruko zaslužio.

NACIONAL: Kako komentirate Manolićeve optužbe da je Karamarko bio doušnik Udbe?

Ne vjerujem u to.

NACIONAL: Vi Karamarka poznajete od prije, zar ne?

Upoznao sam ga dok je bio šef Manolićeva kabineta. Unatoč tome što sam ja mislio o Manoliću, tada sam dobio dojam da je on jedan čestit domoljub koji se prihvatio nezahvalnog posla i da ga odrađuje pošteno. Kasnije sam mu prigovarao kad je napustio mjesto načelnika zagrebačke policije, a on mi je objasnio da je otišao jer se nije slagao s onom privatizacijom Croatia busa, da je tu bilo elemenata kriminala i korupcije i da nije više to mogao podnositi. Prigovarao sam mu i kad se priklonio Mesićevoj strani, postao njegov glavni pouzdanik, suradnik pa onda i šef njegove kampanje. No danas mogu na neki način razumjeti to što je prešao na Mesićevu stranu. Jer u HDZ-u je u to doba bila takva situacija da je rađao puno loših stvari, a Mesić je bio dobar glumac pa je Karamarko povjerovao da se radi o iskrenom patriotu.

NACIONAL: Je li Karamarko imao ikakve veze s vašom strankom?

Ne. Uopće nije.