Miro Jakovljević predstojnik je Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb. Smatraju ga vodećim hrvatskim psihijatrom, a slovi i za najboljeg psihofarmakologa u našoj zemlji. U stručnim krugovima poznat je po svojim konceptima transdisciplinarne integrativne psihijatrije i kreativne psihofarmakoterapije. Uređuje međunarodni psihijatrijski časopis na engleskom i njemačkom jeziku “Psychiatria Danubina”, objavio je brojne znanstvene radove i knjige. Vodio je brojna istraživanja. Sudjelovao je u raznim međunarodnim skupovima, često na temu psihotraume i medicine stresa.

NACIONAL: Što kratica PTSP označava?

Označava posttraumatski stresni poremećaj, a to je, kao što mu samo ime kaže, psihički poremećaj koji se javlja nakon što neka osoba doživi tešku psihotraumu. Radi se o poprilično kontroverznom nozološkom entitetu u psihijatriji pa neki nazivaju PTSP „dijagnozom iznad svih dijagnoza”. Naime, PTSP je jedna od rijetkih etioloških dijagnoza u psihijatriji. S druge, pak, strane poznato je da stres i psihotrauma igraju značajnu ulogu u nastanku brojnih psihijatrijskih poremaćaja, samo ta veza između psihotraume i nastanka poremećaja nije izravna i posve jasna. Drugim riječima, mnoge psihosomatske bolesti povezane su sa životnim stresovima. A kada govorimo o stresovima, važno je naglasiti da postoje tri vrste stresnih događaja, takozvani mali stresni događaji s kojima se susrećemo svakog dana, veliki stresni događaji uzrokovani životnim situacijama koje ne možemo izbjeći poput smrti drage osobe ili gubitka posla, a bitno utječu na naš život. Treći su psihotraumatski stresovi, odnosno, događaji u kojima osoba gleda smrti u oči, kada je izložena torturi, silovanju, mučenju, nečemu što prijeti i izaziva silan strah ili patnju, odnosno, oštećenje tjelesnog ili psihičkog integriteta. Stres sam po sebi nije ni dobar niti loš. Stres je nešto što nas tjera da budemo jači i sposobniji, što nas potiče na psihološki i duhovni rast i razvoj. Treba razlikovati pozitivni stres ili eustres koji potiče naš rast i razvoj i negativni stres ili distres koji vodi u poremećaj.Mnogi ljudi, da ne kažem svi, tijekom života dožive veću ili manju psihotraumu, ali samo manji broj razvije PTSP. Mnogo više njih razvije depresivni ili anksiozni poremećaj. Vjerojatno su i oni imali PTSP, samo nije prepoznat, odnosno, PTSP je bio razvojna faza u nastanku drugih duševnih poremećaja. Dijagnoza PTSP-a postavlja se tek kada simptomi traju duže od mjesec dana nakon traumatskog događaja, a unutar mjesec dana govori se o akutnoj reakciji na stres.

NACIONAL: Obično ljudi ne vole psihijatrijsku dijagnozu jer je psihijatrija često povezana sa stigmom. Je li tako i s PTSP-om?

PTSP često sa sobom nosi jednu pozitivnu stigmatizaciju, odnosno, označava osobe kojima ta dijagnoza donosi neke pozitivne sadržaje, veće razumijevanje, pažnju i podršku okoline.

NACIONAL: Zašto neki ljudi nakon psihotraume postaju još bolji i jači, a neki se jednostavno slome i onda ulaze u posttraumatski stresni poremećaj koji često može otvarati vrata u druge kako somatske, tako i psihijatrijske bolesti?

Tu su bitna tri bitna pojma. Prvi je predispozicija koja je povezana s vulnerabilnošću. Neki ljudi su jednostavno osjetljiviji, pa njih čak i mali stres može dekompenzirati i izbaciti iz ravnoteže. Sjećam se jedne pacijentice kojoj je pobjegla papiga, zbog čega je postala jako depresivna i suicidalna pa je nazvala naš Centar za krizna stanja. Imala je silan osjećaj krivnje da će neka divlja životinja ili mačka pojesti njenu papigu. Većini ljudi bi bilo jako žao, ali se vjerojatno ne bi toliko dekompenzirali. Predispozicija može biti i genetska. Neki ljudi imaju određene gene da u nekim okolnostima razviju određeni psihički poremećaj. Može biti i stečena. Osoba koja je u ranom djetinjstvu doživjela neke traume, može kasnije i nakon manje traume razviti PTSP, odnosno, neki drugi psihički poremećaj. Drugo – rezilijencija, odnosno otpornost. U fizici predstavlja sposobnost povratka u prethodno stanje, primjerice, kad malo savijemo list papira, on će se vratiti u prvotno stanje kad ga otpustimo. Ako bismo ga jako savili, previli, ne bi se mogao vratiti. U psihologiji je to sposobnost da se nakon velikih stresova ili traumatskih događaja opet vratimo u normalno psihičko stanje i uobičajenu kolotečinu života. U medicini je to sposobnost da netko tko je obolio, ozdravi. Rezilijencija može biti psihološka, pa ovisi o našem načinu razmišljanja – jesmo li optimisti ili pesimisti. Ukratko, ovisi o našoj strukturi ličnosti. Treći važan pojam je potencijal za duhovni i psihološki rast i razvoj. Netko nakon traume bude još bolji čovjek, duhovno raste, u skladu s poslovicom „što me ne ubije, to me jača”. A netko se dekompenzira, ode u bolest ili postane loš čovjek.

NACIONAL: Je li PTSP prava duševna bolest? Može li se dogoditi da netko ima PTSP, a da mu ga struka ne priznaje?

Za bolest u engleskom jeziku postoje tri riječi: disease, illness i sickness. Disease označava poremećaj strukture ili funkcije nekog organa, a illness subjektivnu patnju. Netko može imati „disease without illness”, primjerice karcinom, ali se dobro osjeća i nema nikakve simptome. Psihijatrijski slučajevi su često takvi da pacijent pati, ali ne možete naći nikakvu organsku promjenu. To je „illness without disease”. I treće, sickness (nemoć), označava kako društvo definira što je poremećaj, na temelju čega će nekome dati mirovinu, bolovanje, odnosno, povoljan status. Društvo određuje što je normalno, a što nije. PTSP je u početku normalna reakcija na abnormalnu situaciju, a s vremenom može prijeći u teški duševni poremećaj s kobnim posljedicama. Ne može se dogoditi da netko ima PTSP a da ga struka ne prepoznaje, ali se može dogoditi da ga administracija ne priznaje ako nije prijavljen do određenog vremenskog roka.

NACIONAL: Koje su se metode pokazale najučinkovitijima u liječenju PTSP-a?

Kombinirane metode holističke integrativne psihijatrije koje uključuju i specifične tehnike kao što je EMDR. Kod PTSP-a luče se pojačano stresni hormoni i ekscitacijski neurotransmiteri koji dovode do disbalansa u funkcioniranju mozga. Lijekovi pomažu u uspostavi funkcionalne ravonoteže kako bi osoba opet mogla „upravljati svojim mozgom i psihičkim funkcijama”. Psihofarmakoterapija omogućuje uspješniju psihoterapiju, odnosno, potpuni osobni oporavak, psihički i duhovni rast i razvoj, pretvaranje gubitničke u pobjedničku životnu priču. Primjerice, kada pacijent ne može spavati, on se i dalje jako pati. Nespavanje je samo po sebi rizik za razne druge poremećaje, kako tjelesne, tako i psihičke. Kada pacijent dobije lijek za spavanje, njegov organizam obnavlja energiju u snu pa se lakše nosi s aktualnim stresovima. Ako netko ne može spavati, onda i manji stresovi štetno na njega djeluju. Važan je i kumulativni učinak stresova. Netko može doživjeti neki stres koji ga je uzdrmao, ali toga nije svjestan, pa ga kasnije mali stres izbaci iz ravnoteže i ubaci u PTSP ili neki drugi poremećaj.

NACIONAL: Na što je psihoterapija usmjerena u rješavanju simptoma bolesti?

Psihoterapija je usmjerena na oblikovanje uspješne i pobjedničke životne priče ljubavi, smisla i autentične životne misije osoba s PTSP-om. Često govor o psihotraumi još više traumatizira osobe s PTSP-om. Naime, tri su skupine simptoma PTSP-a: ponovno proživljavanje psihotraume, izbjegavanje svega što podsjeća na traumatski događaj i pojačana pobuđenost (hiperarousal). U početku simptomi odražavaju adaptivni proces u funkciji učenja i prilagodbe. Ponavljanje traumatskog događaja u svijesti, u mislima, u memoriji, u snovima, ima za cilj da se nauči izbjegavati kasnije traume. Međutim, ponavljanjem kroz terapiju, trauma se može još dublje utiskivati jer se sa svakim ponavljanjem i prisjećanjem, luče stresni hormoni koji dovode do daljnjeg disbalansa u mozgu, pa i oštećenja moždanih stanica. Radi se o fenomenu tzv. psihičkog kindlinga, koji je sličan onom u epilepsiji. Netko doživi traumu glave i nema epilepsiju, ali su određeni neuroni oštećeni pa izbijaju nepravilno i bombardiraju okolne neurone aktivirajući ih. Kada se aktivira određeni broj neurona, dolazi do epileptičnog napadaja i gubitka svijesti. Slično je kod PTSP-a. Opetovano proživljavanje stare psihotraume, odnosno, doživljavanje novih, premda malih, sitnih trauma, može aktivirati disfunkcionalne neuronalne krugove i osoba upada u jači psihički poremećaj. Terapija smanjuje opetovano proživljavanje psihotraume i retraumatizaciju, eliminira disfunkcionalno izbjegavanje situacija koje podsjećaju na traumu i dovodi do normalne pobuđenosti i emocionalne reaktivnosti. Dakle, terapija otklanja patnju i disfunkcionalnost, omogućuje normalan život te psihički i duhovni rast i razvoj. Važno je znati da psihotrauma, odnosno PTSP, može biti šansa za bolji život.

NACIONAL: Koliko na izliječenje utječe i naš stav prema problemu koji nam je izazvao psihičke poteškoće?

Onome tko je bio u ratu, bilo je grozno, svašta mu se dogodilo, može biti traumatiziran, nesretan zbog nečega što je proživio, može biti ogorčen, razočaran, može patiti na različite načine. Logično je da može biti preplavljen negativnim emocijama, pesimizmom i negativnim mislima. Netko može biti sretan jer smo, u našem slučaju, dobili Hrvatsku. Može misliti – ja sam živ, imam i ruke i noge, imam obitelj, a mnogi su to sve izgubili. Ono što je bitno, ne samo u PTSP-u, nego za psihičko zdravlje u načelu – jest zahvalnost. Zahvalnost je radost življenja i put do duševnog blagostanja. Zato treba imati Dan zahvalnosti. Nezahvalnost zamagljuje dobrotu i umanjuje radost življenja i komunikacije s drugima. Često vodi u razne psihičke poremećaje, pa tako i u PTSP. Ako netko u snovima ponovno proživljava ratne traume, a kada se probudi jako je nezadovoljan i ogorčen što je to sanjao, on ulazi u psihopatološki, začarani negativni krug. Kaže li sebi “Hvala ti bože, to je samo san. Hvala ti što nisam u Siriji ili negdje drugdje gdje se ubija”, on u sebi budi pozitivne misli. Postoje dvije vrste procesa – patogeni procesi koji vode u poremećaj i bolest i salutogeni procesi koji oblikuju naše zdravlje. Zdravlje nije nešto samo po sebi, to je nešto što svakim danom njegujemo vjerom, pozitivnim emocijama i mislima, kao i dobrim djelima.

NACIONAL: Pozitivna psihologija je danas jako popularna. Svi su svjesni da je dobro misliti dobro. No je li to baš tako jednostavno?

Pozitivna psihologija je iznimno važna i igra pozitivnu ulogu u kreiranju individualnog i kolektivnog zdravlja. No mogući su i negativni učinci, kada se stvari pojednostave do banalnosti, zbog čega netko sebi može reći: “Eh, sada svatko može biti sretan, a ja sam nesretan. Dakle, ja sam glup, ne vrijedim, bolje da me nema.” Pa mu se onda stanje još više pogorša. Dakle, ako se netko ne može izdići iznad nevolje, patnje ili bolesti, onda je sam kriv jer ne misli pozitivno i ne zna biti sretan. Koncept sreće tako je pretvoren u imperative postizanja sreće, u neku vrstu kulta sreće. Takva despotska sreća, kako to kaže P. Bruckner, dovodi do sve većeg broja nesretnih ljudi koji osjećaju krivnju zato što nisu sretni. Osjećaj krivnje samo još više produbljuje patnju. Kada je netko depresivan, nemojte mu reći: “Trgni se, nije to ništa, ne budi slabić.” Time ga suočavate s nečim što ne može. Zato postoje psihoterapijske tehnike koje pomažu da se negativna kognitivna trijada, negativno vjerovanje o sebi, svijetu i budućnosti, zamijene realno pozitivnim i optimističnim.

NACIONAL: Postoji i jedan poremećaj sličan PTSP-u. Zove se posttraumatski sindrom ogorčenosti, opisali su ga Nijemci, a vi unazad nekoliko godina ukazujete na njegovu učestalost među našim braniteljima. U čemu je razlika?

Nakon ujedinjenja Njemačke naglo se sve promijenilo. Mnogi ugledni ljudi odjednom su pali na društvenoj ljestvici. Bili su, na primjer, sveučilišni profesori i onda su postali vozači taksija. Imali su osjećaj životne i društvene nepravde i ogorčenosti, koji je prisutan i u PTSP-u. Često psihotrauma uzdrma sustav vrijednosti neke osobe, njezin osjećaj sigurnosti, smisla života, vjerovanja o sebi i svijetu. Posttraumatski sindrom ogorčenosti povezan je sa svim onim situacijama kada se čovjek osjeća prevarenim, izigranim, kada doživi nepravdu. Za mnoge naše branitelje mnogo je traumatičnije ono što su događalo poslije rata, razvoj divljeg kapitalizma, slom ideala, urušavanje socijalnog i duhovnog kapitala. Mnogi su stoga razočarani i ogorčeni.

NACIONAL: A što je, prema vašem mišljenju, do toga dovelo?

Čini se da nam je hitno potrebna terapija kolektivnog, nacionalnog identiteta. Ako sami sebe ne poštujemo, neće nas poštivati i uvažavati ni drugi. Međusobno poštovanje, povjerenje, solidarnost, partnerstvo i prijateljstvo, važne su odrednice socijalnog kapitala i psihokulture neke zajednice. Ovdje nitko nikoga ne poštuje, društvo postaje sve više anomično i podijeljeno na sukobljene interesne grupacije, proklamira se da je „demokratsko pravo biti budala”.

Nije dobro da takva demokracija cvjeta u Hrvatskoj. Ako želimo sebi dobro, moramo se poštivati i njegovati kulturu dijaloga. Nema istinske demokracije bez uzajamnog poštovanja i povjerenja. I kada imamo različita mišljenja i interese, kroz dijalog možemo graditi zajedničku viziju, oblikovati obostrani, zajednički interes, tzv. win-win psihostrategiju. Ako se poštujemo i vjerujemo jedni drugima, postajemo partneri u izgradnji jedne bolje budućnosti i pitanje je vremena kada ćemo postati i prijatelji. Neprijatelji postajemo kada omalovažavamo, varamo ili zlorabimo jedni druge, kada sebično gledamo samo svoje interese. Nažalost, političari koji bi se trebali brinuti o općem interesu, uključujući i branitelje koji prosvjeduju, brinu samo o svojem interesu, o svojoj grupaciji, kako će dobiti izbore, vlast i moć po svaku cijenu. Nemaju dovoljno istinskog poštovanja jedni prema drugima, što se prije svega vidi u njihovu načinu komuniciranja, verbalno su partneri i veliki prijatelji do prvog konflikta interesa. U jednom takvom društvenom kontekstu i sitnice budu nekakav okidač raznih poremećaja. Nama su potrebni političari novog profila, na jednoj višoj civilizacijskoj razini, ako želimo bolju budućnost.

NACIONAL: Što vi kao psihijatar predlažete za rješenje te situacije?

Promoviranje humanističke, istinski demokratske političke psihokulture koja polazi od činjenice da smo sve više ovisni jedni o drugima i da nam sudbina postaje sve više neizbježno zajednička. Treba poticati ljude da prepoznaju ono najbolje i u sebi i u drugima, da duhovno rastu, da “ja” i “ti” oblikuju u „mi”, a “mi” i “oni” u još „veće mi”, bez obzira na nacionalnu, vjersku, rasnu, spolnu i svaku drugu pripadnost. Cilj treba biti opća dobrobit u koju je uključeno osobno, grupno i kolektivno blagostanje. Hrvatska ne može dovoljno dobro napredovati ako je u regiji loše. Svim razumnim ljudima cilj je stvarati jednu humanističku i altruističnu političku psihokulturu, a ne narcističku, maničnu ili paranoidnu. U maničnoj psihokulturi dominira hiperaktivnost, sve je ubrzano, traže se stalno nova uzbuđenja, po svaku cijenu; paranoidna psihokultura temelji se na konceptu neprijatelja, a narcistička na vjerovanju „važni su samo naši interesi i ciljevi”, „mi smo bolji od drugih, mi zaslužujemo više i drugi su tu da nam služe”. U takvim psihosustavima vrijednosti, uvijek postoji podjela na pobjednike i gubitnike, odnosno, uvijek netko mora biti na gubitku.

Meni se dopada sura koja kaže da je “svaki čovjek na gubitku, osim onoga koji čini dobra djela”. Zajednički cilj nam je zdravije i pravednije društvo. Onda će biti manje PTSP-a. PTSP je, slikovito rečeno, “užas zamrznut u sjećanju” koji se često prenosi generacijski. Nažalost, mnogi ne pomažu da se taj užas razriješi, da ne kažem da ga podgrijavaju.

NACIONAL: A što biste predložili generalno, za boljitak osoba oboljelih od PTSP-a?

Na kraju vam se sve svodi na suštinsko pitanje – tko sam ja, što sam ja, koji je pravi smisao mojeg života, koja je moja misija, zašto sam na ovome svijetu, koji su mi ciljevi i kroz koje ću ih uloge ostvariti. Kada nekome date samo mirovinu, riješili ste ga materijalno, ali jako je važno da branitelji imaju smisao i ciljeve, pravu i kreativnu ulogu u društvu. Mnogi danas kažu: “Pa to nije Hrvatska za koju sam se ja borio.” Odgovor je: „To je razlog da se i dalje borite, da dajete najbolje od sebe za bolju i sretniju Hrvatsku, za budućnost svoje djece i njihove djece.”