U Zagrebu je prije nekoliko dana samo nakratko boravila poznata srbijanska glumica Mirjana Karanović. S matičnim Jugoslavenskim dramskim pozorištem u Zagrebačkom kazalištu mladih odigrala je ulogu u predstavi “Zmajeubice” Milene Marković. Radi se o provokativnoj i nagrađivanoj predstavi u režiji Ive Milošević s elementima cabarea koja se bavi problematikom Sarajevskog atentata koji je bio povod za početak Prvog svjetskog rata. “Ne želim pričati o politici i mom filmu”, bilo je prvo što je Mirjana Karanović izgovorila na početku ekskluzivnog razgovora za Nacional. Ubrzo je tijekom razgovora demantirala samu sebe.

• ‘TERET MOJE GENERACIJE je sustav vrijednosti u kojem se poštuje poredak, na postavlja se previše pitanja, gdje se više trpi nego što se suprostavlja’

 

Kao jedna od danas najpoznatijih jugoslavenskih filmskih zvijezda, čija karijera traje već 35 godina, u svijet filma zakoračila je glavnom ulogom u “Petrijinom vijencu” Srđana Karanovića, za koji je dobila Zlatnu arenu na pulskom filmskog festivalu. Otad je glumila u više desetaka poznatih filmova, uključujući i one Emira Kusturice “Otac na službenom putu” i “Underground”. Surađivala je i s nizom najkvalitetnijih filmskih režisera iz bivše Jugoslavije. Povremeno snima i u Hrvatskoj pa ju je hrvatska publika nedavno mogla gledati u filmu “Cure-život druge” Andreje Štaka. Početkom sljedeće godine u Zagrebu će premijerno biti prikazana drama “Kosac” Zvonimira Jurića, u kojem tumači glavnu žensku ulogu, a partner joj je Ivo Gregurević.

NACIONAL: Smatrate li da su “Zmajeubice” politička predstava?

Za mene to nije politički teatar. Satira je postala politička zbog licitacija o Gavrilu Principu i ulozi Srbije u započinjanju Prvog svjetskog rata. Smatram tu priču prilično nategnutom i nije mi jasna potreba da se sada taj događaj revidira kroz prizmu današnjeg svijeta. Jer taj svijet prije jednog vijeka nije ovaj u kojem danas živimo. Najviše me smeta komadanje Principa, u kojem svako uzima svoj komadić i s tim amputiranim dijelovima tog mladića maše i manipulira, kako mu odgovara. Pritom je on sam kao osoba potpuno u drugom planu. U odnosu na događaj sarajevskog atentata na Ferdinanda i Sofiju, postoje dvije vizure: jedna koja je gleda izvan okvira u kojem se taj događaj dogodio i druga, kojoj pripadam i ja i mnogi umjetnici koje zanimaju ljudi koji su u tome sudjelovali, kakva je njihova uloga u tom povijesnom trenutku i što je svijet iz koga su krenuli u svoj rat. Smatram da taj događaj ne bi izazvao Prvi svjetski rat da svi nisu bili spremni u njega ući. Da je sve drugo bilo u redu, grupa Mlada Bosna bi završila u zatvoru i svijet bi nastavio živjeti kao do tada. Da nije bilo tog povoda, našao bi se neki drugi. Ako pogledate sve ratove širih razmjera, žrtve je bile teško izbjeći jer je postojala spremnost ljudi koji imaju moć da upravljaju događajima na višem, globalnom nivou, da ga pokrenu. To se odnosi i na Drugi svjetski rat, kao i za nedavni rat u našoj bivšoj zemlji. Ova predstava se prije svega bavi okolnostima u kojima su rasli i Princip i pripadnici Mlade Bosne i koje su ih provocirale da se upuštaju u takve akcije.

NACIONAL: Tema rasvjetljavanja pozadine Sarajevskog atentata je trend na kazališnim scenama u regiji. Koliko se taj komad razlikuje od onog Biljane Srbljanović “Mali mi je ovaj grob”?

Za razliku od komada Biljane Srbljanović, “Zmajeubice” se manje bave pozadinom tog atentata i manipulacijom koji su određeni krugovi Srbije proveli nad tim mladim ljudima, dajući im oružje i koristeći njihovu frustraciju da bi uzrokovali neki čin. Atentat je bio prilično traljavo napravljen, svi su završili u zatvoru i vrlo brzo umrli. Naša predstava više govori o mladim ljudima koji su spremni da se samožrtvuju zbog nekih viših ciljeva.

NACIONAL: Koliko su danas mladi ljudi spremni žrtvovati se zbog nekih ciljeva?

Spremni ste se žrtvovati kad nemate ništa izgubiti i kad nemate ništa za što se vrijedi truditi. Kod nas mladi ljudi i nisu baš spremni žrtvovati ono što imaju da bi dobili nešto više. Meni je to nekako i razumljivo i logično za današnje vrijeme. Možete to nazvati konformizmom, ali mislim da su ciljevi danas malo drugačiji. To je pitanje samopouzdanja, kakav su vam teret na leđa zakačili roditelji. Mi prenosimo taj teret iz generacije u generaciju, djeci i unucima. Toga se jako teško osloboditi. Ljudi se teško odriču svega na što su navikli.

 

• ‘PITANJE SURADNJE nije da budemo idealni jedni prema drugima, da se opet milujemo, mazimo, smješkamo jedni drugima. Moramo otvoreno razgovarati pa makar se i svađali’

 

NACIONAL: Koliko se taj teret vaše generacije razlikuje od onog današnje mlade generacije?

Teret moje generacije je sustav vrijednosti u kome se poštuje određeni poredak, ne postavlja se previše pitanja, gdje se više trpi nego što se suprotstavlja i postavljaju uvjeti. To je patrijarhalna matrica u kojoj smo živjeli gdje su uloge podijeljene i prostor slobode je varirao. Bio si slobodan kad si se kretao samo u zadanim granicama. Kad bi zašao u zabranjeni prostor, nastao je problem. Ja sam naučena da uopće ne razmišljam o nacionalizmu. Nacionalni osjećaji su bili zabranjena tema. Zamijenila sam ih uvjerenjem kako je sve u redu. Uljuljkali smo se i bilo nam je dobro. Nosili smo taj teret događaja iz prošlosti, ali nismo ga bili svjesni. Naš emotivni obrasci se vuku generacijama kroz obitelj. U našim obiteljima se desetljećima i godinama šuti, guta i trpi, ne razgovara o problemima i pretvara se kako je sve u najboljem redu, a onda jednog dana netko nekoga mlatne sjekirom u glavu. I odjednom su svi u šoku zašto se to desilo. Puno je zdravije razgovarati, svađati se, urlati i sukobljavati mišljenja, nego potegnuti oružje.

NACIONAL: Jedna ste od javnih osoba iz Srbije koja već godinama radite i u Hrvatskoj. Kakva je suradnja između Hrvatske i Srbije?

Pitanje suradnje nije da budemo idealni jedni prema drugima, da se opet milujemo, mazimo, smješkamo jedni drugima, provodimo se u klubovima u Zagrebu ili Beogradu. To nije dovoljno. Moramo otvoreno razgovarati, pa premda se i svađali. Mislim da je to zdravije, nego da se pretvaramo kako je sve prošlost, u stilu: ajmo sad živjeti u budućnosti, a blisku prošlost opet ćemo izgurati pod tepih.

NACIONAL: Jesu li ljudi nešto naučili iz ratova u bivšoj Jugoslaviji?

Ljudi općenito sporo i teško uče od povijesti. I treba im stimulacije da bi nešto naučili. Važni su odgovorni lideri, a to je ono što nemamo u Srbiji.

NACIONAL: Slažete se s tvrdnjama da ljudima na ovim prostorima ponovno treba neki lider čvrste ruke?

Slažem se. Ali jako je teško naći nekoga tko je odlučan, snažan, hrabar, pametan i odgovoran. I da nije nacionalist. Zato ljudi sve lekcije uče kroz mnogo patnje i probleme.

NACIONAL: Kad se u vašoj generaciji i u vama osobno probudio bunt, spoznaja da stvari mogu biti drugačije?

Generacija je za mene prilično apstraktan pojam. Mogu govoriti samo o sebi. Nemam kontakte s mojim gimnazijskim kolegama, ne družim se s njima i nikada ne idem na maturalne proslave. Smatram da je svatko od nas u životu otišao svojim putem i protivnica sam nasilnog sentimentalnog sjedinjenja za jednu večer. Nemam više u sebi ni grama energije za bilo kakve političke akcije. Ono što me danas zanima su ljudska prava, s tim sam se i bavila. Ono što sada radim i čime se želim baviti u budućnosti je isključivo moja umjetnost. Došla sam u godine kad sam stekla samopouzdanje kao glumica, kao žena i kao umjetnica. Želim se profesionalno razvijati i nesmetano raditi. Nemam vremena čekati neko vrijeme kad će nam kao biti bolje. I očekivati promjene od bilo kojih likova s političke scene. Nisu mi uopće važni. Koncentrirana sam isključivo na svoje fizičko, psihičko i emotivno osnaživanje.

NACIONAL: Danas se usudite raditi i počinjati stvari koje se niste usudili prije deset ili dvadeset godina?

Točno, nisam. Super sam, rekla sam da neću govoriti o svom filmu.

U FILMU ‘DOBRA ŽENA’, ZA KOJI JE NACIONAL DOBIO EKSKLUZIVNE FOTOGRAFIJE, MIRJANA KARANOVIĆ IGRA GLAVNU ULOGU, FILM JE REŽIRALA I ZA NJEGA NAPISALA SCENARIJ. U FILMU UZ NJU IGRA I BOJAN NAVOJEC.
FOTO: Iz filma Dobra žena

NACIONAL: Nedavno ste izjavili da ste ušli s velikim strahom u snimanje filma “Dobra žena”, u kojem ste scenaristica, glavna glumica, redateljica, a bavili ste se i producentskim dijelom posla, poput traženja novca za film.

U trenucima straha razmišljala sam mogu li izići iz toga projekta i negdje pobjeći. Shvatila sam da je to ipak nemoguće jer imam odgovornost prema svim ljudima koje sam okupila na projektu, koji su mi ukazali povjerenje i uložili silnu energiju, a među njima su i hrvatski glumci Bojan Navojec i Ksenija Marinković. Desilo se nešto nevjerojatno s filmom “Dobra žena”. To je definitivno jedno od najljepših snimanja u mom životu! Svi su bili opušteni, nasmijani i završili smo film dan ranije od predviđenog roka. Uopće nisam bila umorna tijekom svih mjesec dana rada na njemu. Sve je bilo fenomenalno, svi su u ekipi oduševljeni i ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo. Dobila sam odgovor od mog života da je sve u redu i moje samopouzdanje se učvrstilo. Onaj mali glas koji mi govori kako nešto ne mogu i ne smijem učiniti i budi sumnju, njega više uopće ne čujem.

NACIONAL: Doživljavate li sebe i kao redateljicu, a ne samo glumicu?

Mogla bih. Ne znam što će mi život dalje donijeti. Moram vidjeti kako će ispasti film. Suzdržavam se pričati o njemu, ne želim ispričati javnosti tu priču prije nego je sama sebi ispričam i kompletno završim film. Za mene je redatelj uvijek stup i autoritet. Izabrala sam dobre suradnike koji su potpuno drugačijeg karaktera od mene, flegmatični su i mirni. Zahvaljujući njima cijelo vrijeme snimanja sam lebdjela kao na nekom perju, oni su me uljuškali i umirivali i mogla sam slobodno raditi, bez nervoze. U rijetkim kadrovima bez mene sjedila sam iza ekrana, dok se namješta svjetlo, i shvatila kako mi je ipak dosadno biti samo redatelj. No ako budem režirala još koji film, sigurna sam da u njemu neću igrati glavnu ulogu.

NACIONAL: Promatrate li sad posao redatelja kroz drukčiju prizmu? I hoće li se promijeniti vaš odnos prema njima, sad kad znate kako je to biti u njihovoj koži?

Mislim da neće. Uvijek sam bila dobra suradnica redateljima i ta glumica u meni je sad na “Dobroj ženi” surađivala s redateljicom u meni te sam vodila dijalog vrlo sličan onom kakav vodim s redateljima. Ta racionalnost se u meni susretala s nesigurnošću i taštinom glumice. Kad glumica vidi sebe na ekranu, uspaniči se kad ugleda kako izgleda, a onda to redatelj mora malo smiriti. Tako da mi je to na kraju bilo sve vrlo zabavno.

 

• ‘STEKLA SAM SAMOPOUZDANJE kao žena i umjetnica. Nemam vremena čekati vrijeme kad će nam biti bolje. I očekivati promjene likova s političke scene’

 

NACIONAL: Slažete li se sa svojim kolegama koji tvrde da je pomalo shizofreno ujedno biti i glumac i režiser u istom filmu?

U glumi ste uvijek u situaciji unutrašnjeg dijaloga. I to je mjera kvalitete uloge. Uvijek se trudim da u ulozi koju igram pronađem kontra energije. Ako igram dosadnu, sivu osobu, tražim neku crvenu točku njoj. Ako igram vedru osobu, onda tražim njezinu mračniju stranu i pozadinu te vedrine. Smatram da ljudi u sebi nose ta dva pola, negativnu energiju, autodestruktivnu i onu koja želi biti voljena, dobra, primijećena. Stvar je u balansu. Zanimljivije je kad postoji neka tajna u likovima koje igram. Ono što glumac krije može biti vidljivo kao intriga. I u životu me više privlače osobe koje su malo zatvorenije i koje iznenađuju, koje nisu na prvu loptu. Svaki dobar glumac se bori sa stidom u sebi. To je dualitet, glumac želi biti na otvorenom, na sceni, pod reflektorima, a istovremeno se stidi kritika, publike… Lijepo je stidjeti se. Stid je korisna osobina. Stidiš se kad uradiš nešto što nije dobro. Stid je dio moralne ljestvice. Na setu i sceni uopće nemam stida. Ali kad dođem kući, razmišljam što sam napravila. To je jedini način da se bude glumica. Čak mislim da je glumcima teže, nego glumicama.

NACIONAL: Zašto?

Muškarci se više stide kad dođu u neke godine, samo to ne priznaju. Teško im je izlagati se i ogoljavati, u nekim godinama pokazivati tijelo i slabosti, pogotovo kad pređu četrdesetu. Primijetila sam da to kolege glumci teže rade. Mislim kako nije sramota ako se otvoriš pred drugim ljudima. No nismo tako odgojeni. Žene su spremnije razotkriti se. Muškarci ne.

NACIONAL: Kako se osjećate kad vas redatelj pozove u projekt, a vi procijenite kako nema talent, energiju, snagu i znanje koji su potrebni za zajednički kvalitetan posao?

Ne treba mi nitko dati snagu jer je spajam s tom osobom. Ljude koji imaju dobre ideje, ali su nesigurni moram ohrabriti da steknu sigurnost. Nemam problem s ljudima koji nemaju dovoljno snage. Mnogo je važnije da kao redatelj imate viziju, čežnju, san… Ja imam snage. Ali ako redatelj ne zna kakav je njegov san i što sanja, spremna sam da zajedno izmaštamo taj san. Uvijek su me najviše fascinirali ljude koji su me zvali u projekte da im pomognem ostvariti san. Najviše me zanima talent. Sa svim ostalim mogu se boriti, s nezgodnim karakterima, neidealnim uvjetima rada, manjkom novca, slabijom tehnologijom… Uvijek prepoznam ljude koji imaju talent i viziju. Prepoznam ih kao neku svoju vrstu. Netko to zove klanovima. Pravi ljudi, dobri redatelji točno znaju s kime žele raditi i u taj krug ljudi ubacuju nove ljude. Svojim studentima govorim kako je jako važno da se udružuju, prave svoj krug, povezuju se po srodnosti, idejama i načinu razmišljanja. Govorim im da to što sam ih uzela u klasu ne znači ništa jer su samo slučajna grupa ljudi, koji su se u jednom trenutku našli na jednom mjestu. U umjetnosti je generacija neodređen pojam. Prave stvari se dešavaju kad se udruže različite generacije.

NACIONAL: I vi ste kao mlada glumica počeli raditi s izuzetno zrelim redateljima poput Živojina Pavlovića ili Veljka Bulajića.

To je važno. Uvijek se moraš odmjeriti sa svima koji su na terenu. Što je veća konkurencija i borba, to se rade bolje stvari. Svi mladi napadaju autoritete i dovode ih u pitanje. Tako sam ja gledala starije glumce kao šmirante koji se krevelje i uzimaju mi prostor na sceni ili setu. Stariji uvijek postavljaju standarde, dok mladi izazivaju.

NACIONAL: Koje glumce starije generacije poštujete?

Jako volim Miru Banjac. Još uvijek volim Jovana Ćirilova, iako nije bio glumac, nego čovjek iz teatra koji je do kraja života bio prisutan u kazalištu i javnosti. Tako bih voljela proživjeti svoj život, da budem aktivna i prisutna do samog njegovog kraja. Umirovljenje me ne zanima. Mira Banjac je živa, stalno radi, veličanstvena je u svakoj ulozi i pršti energijom. Takva je bila i Rahela Ferari. To su ljudi kojima se divim, koji žive život do kraja.

NACIONAL: Koji su danas vaši strahovi?

Nemam ih. A ako i imam, oni izdaleka cvile u mojoj podsvijesti. Tek kad iskoči ispred mene neki pravi veliki strah, sjesti ću i razmisliti kako da se suočim s njim. Danas sam samopouzdanija i sigurnija nego ikad. Osjećam se kao žena u najboljim godinama.