Za Mirana Kurspahića zaista se može reći da je “enfant terrible” na kazališnoj sceni u Hrvatskoj. Ne samo što svojim predstavama koje uglavnom radi u Teatru &TD oštro kritizira društvenu situaciju u Hrvatskoj, nego se i zbog svojih stavova i djela mnogima zamjerio. S kolegama s Odsjeka režije, Oliverom Frljićem i Sašom Božićem, 2004. godine pismeno je zatražio reformu Akademije dramske umjetnosti. Trojac je tada smatrao da Akademija “funkcionira kao mala incestuozna zajednica”, da je program i pristup kazalištu zastario, a da se većina profesora, pogotovo Branko Brezovec i Ozren Prohić, služe s neadekvatnim pedagoškim metodama i ne pojavljuju se na predavanjima. U intervjuu za Nacional 35-godišnji Kurspahić kaže da je ponosan na to što je napravio, jer je to u tom trenutku bilo ispravno.

[quote_box_center]

• Ne samo što svojim predstavama koje uglavnom radi u Teatru &TD oštro kritizira društvenu situaciju u Hrvatskoj, nego se i zbog svojih stavova i djela mnogima zamjerio

• S kolegama s Odsjeka režije, Oliverom Frljićem i Sašom Božićem, 2004. godine pismeno je zatražio reformu Akademije dramske umjetnosti.

• Trojac je tada smatrao da Akademija “funkcionira kao mala incestuozna zajednica”, da je program i pristup kazalištu zastario, a da se većina profesora, pogotovo Branko Brezovec i Ozren Prohić, služe s neadekvatnim pedagoškim metodama i ne pojavljuju se na predavanjima.

[/quote_box_center]

Iako je godinama nakon tog događaja imao problema, ipak je uspio diplomirati, a sa svojim predstavama pokazao se kao jedan od talentiranijih suvremenih hrvatskih redatelja. Dokaz za to su i nedavno održani Marulićevi dani, na kojima je njegova predstava “Potop” dobila tri nagrade, od kojih i onu za najbolju predstavu.

NACIONAL: “Potop” prati jednu obitelj u 1964., kad se u Zagrebu dogodila katastrofalna poplava, i u 2014., kad se dogodio ekonomski potop. Zašto ste povukli takvu paralelu?

Ideja predstave je bila 50. obljetnica velike poplave u listopadu 1964. u Zagrebu. S tom temom sam bio obiteljski vezan jer je moja majka tada živjela na Cvjetnom naselju, gdje se gradila današnja zgrada Vjesnika, sa svojim deset godina starijim bratom, mojim ujakom koji je bio inženjer hidrosmjera i doslovno je spašavao moju majku i nonu od poplave. Tjednima poslije, radio je na procjeni štete, a onda je gradio i nasip. Zaista je bio jedan od vodećih stručnjaka. Tako mi je palo na pamet da na neki način obilježimo taj strašan događaj. A kako u svom radu uvijek težim ka aktualnosti, u društveno-političkom smislu, tako sam tražio i neku poveznicu s današnjim društvom. Smatrao sam kako je 50 godina dovoljan lakmus papir da se vide i ispitaju sve društvene mijene i transformacije u zemlji. Ne govorim samo o političkim promjenama koje su očite, i ne samo o promjenama u političkom sustavu, nego o onoj bitnijoj promjeni – o sustavu vrijednosti. To se najbolje može vidjeti baš na primjeru jedne “obične” obitelji, koja prolazi kroz kataklizme poplave i ekonomske propasti. Htio sam pokazati kako su se ljudi tada suočavali s jednom nepogodom, a kako danas, kad imamo jednu drugu vrstu nepogode kojoj je puno teže nazrijeti kraj.

NACIONAL: I koliko se društvo promijenilo u proteklih pedesetak godina?

U predstavi je zanimljiva usporedba ondašnje države i današnje te njihova odnosa prema ljudima. Tijekom rada na predstavi inzistirao sam na tome da pokažem kako ništa nije crno-bijelo. Postoje manjkavosti jednog društva, koje se onda lako i često prenose na drugo. Ima nešto i u mentalitetu ljudi. Ne može se reći da u socijalizmu nije bilo nepotizma, birokracije, korupcije, ali naprosto su ljudi drugačije živjeli, drugačije su se prilagođavali sustavu. Ali sustav vrijednosti tada je bio kvalitetniji, što se najviše vidi po završetku predstave, odnosno po tome kako se gleda na budućnost. Te 1964. na budućnost se gledalo, unatoč katastrofi, s perspektivom i elanom, vidjelo se svjetlo na kraju tunela, dok ljudi u 2014. ne vide perspektivu, nemaju optimizma i vide samo crnilo u daljini. Vlada apatija, što se vidi kroz pokušaj bijega iz države ili u životarenju i u tome da se ne želi preuzeti odgovornost.

NACIONAL: To su najčešći problemi u Hrvatskoj. No tko je kriv za ovakvu situaciju u zemlji? Neprestano se nekoga okrivljuje, ali nitko ne preuzima odgovornost.

U Hrvatskoj vidim dva temeljna problema, u ekonomskom i moralnom smislu. To se u iznimno polariziranoj Hrvatskoj jako očituje i to su dva nerješiva problema koja se sustavno trpaju pod tepih. Oni su rak-rane našeg društva. Kad se nešto trpa pod tepih, nakon nekog vremena nastaju metastaze. U moralnom smislu problem su neprocesuirani ratni zločini, koji onda postaju političko-ideološki problemi, dok u ekonomskom smislu govorim o neriješenim pitanjima privatizacije, odnosno “pretvorbe”, koja je ratni kriminal i ratno profiterstvo.

NACIONAL: Kad kažete ratni zločin, mislite na zločine počinjene i s hrvatske i sa srpske strane?

Naravno. Mislim i na one srpske, ali me Srbija ne zanima jer ne živim ondje. Srbija ima puno više toga što treba pomesti ispred svog praga. U Hrvatskoj je bilo niz prilika da se te stvari riješe na vrijeme, odgovorno i sustavno – ako vjerujemo u pravosuđe i pravni sustav ove zemlje. Da su se problemi riješili ne bi se javljali, ne bi buktali svakih pet ili deset godina, ili prije izbora, kad god to desnim strankama služi kao sredstvo propagande. Drugog razloga ne vidim. Da su se te stvari riješile, ne bi bilo upiranja prstom, ne bi bilo dugogodišnje izolacije Hrvatske, stvari bi bile puno jasnije. Svima je jasno da smo vodili obrambeni rat koji bi tako bio čist, jer bi svi bili svjesni da se zločin dogodio i s hrvatske strane. Upravo iz te obrambene pozicije bili smo dužni počistiti kukolj iz vlastitih redova, kad je za to bilo vrijeme. S obzirom na to da to nismo napravili, ili jesmo samo jednim dijelom, sve se prolongira te zbog toga dolazi do urušavanja moralnih vrijednosti, pa osuđeni ratni zločinci poput Branimira Glavaša, Darija Kordića ili Mirka Norca, umjesto da su persona non grata, doživljavaju ovacije, uzvanici su na inauguraciji predsjednice, postaju “role” modeli, odnosno uzori. To mi je veliki problem jer su takve stvari pogubne za naše društvo.

NACIONAL: A što je s pretvorbom i privatizacijom?

To je još veći problem koji je danas gotovo nerješiv jer ne postoji nijedna vlada koja ima dovoljno velika muda da se suoči s tim. Vlada Zorana Milanovića svakako to nije bila u stanju i samo je deklarativno lijeva i socijalna. Niz vlada prije ove isto su tako imale priliku da se obračunaju s tim problemom, uključujući i onu Ivice Račana, a nisu to napravile. Sad su stvari puno kompliciranije jer je veći dio tog vlasništva došao i u ruke stranaca, a znamo da se strancima nitko ne želi zamjeriti. Svi oni imaju svoje lobije i interese, a mi smo kukavan narod i uglavnom pokazujemo zube i agresiju kad se treba “pjeniti” oko Bizanta, ćirilice ili predziđa kršćanstva, a oko pravih stvari ne znamo pokazati ni mali prst, a kamoli onaj srednji. Tako da je dio tih ljudi koji su sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji prošao neokrznuto, poput Ivice Todorića i Luke Rajića i njegove bivše žene, zvijezde Facebooka i YouTubea. Protiv njenih istupa nemam ništa, osim što je neukusno da se razbacuje tuđim novcem, pogotovo jer se radi o našem novcu, pa je to svima pljuska. Iako to ljudi ne uviđaju pa se čude kao Mara krivom kurcu nekim drugim stvarima oko Borne Rajić. Nemam problema s tim što ona pjeva na internetu, ali imam problem s tim što netko drži predavanja o bogaćenju i prilikama u životu, a te je prilike dobila od ratnog profitera, što Luka Rajić jest.

NACIONAL: Dosad se u javnosti rijetko spominjalo da je Ivica Todorić profitirao od privatizacije. Može li se i koliko njega uopće uspoređivati s hrvatskim privatizacijskim profiterima, budući da godinama razvija uspješno korporativno poslovanje?

Uvelike može, ali on je inteligentniji od ostalih pa je to radio na pametan način. Miroslav Kutle je bio sankcioniran, ali gdje je danas? U Bosni vodi uspješnu firmu. Tu je i čitav niz drugih poput Josipa Gucića, a lagano se raspliće i afera Hypo zato što su smijenili staru upravu i došla je nova. Izvjesni gospodin P. se spominje ponovno, govorim o Iviću Pašaliću. Baš me zanima kako će ta priča završiti, jer dolaskom novih ljudi u Hypo više nema protekcije unutar ovog sustava, za koji znamo da štiti ljude iz visoke politike. Znamo da je sve umreženo i zato se takve stvari nisu ni rješavale, ali kad se u sve uplete međunarodno zakonodavstvo, onda će se stvari možda ipak početi rješavati. I onda se opet vraćamo na isto. Stoljećima smo se borili za nezavisnost, čak i unutar jedne apsolutno uređene zajednice kao što je to bila Austro-Ugarska monarhija gdje su, ako gledamo u povijest, stvari zaista funkcionirale u pravu, birokraciji, urbanizmu, čak i u kulturi. Pa i mrska nam je Jugoslavija bila uređenija, da bismo u samo 25 godina uspjeli uništiti ono što je u prošlom i mrskom sustavu bilo uspješno. Ne vidim da će ijedna vlada koja će dobiti izbore, a vjerojatno će to biti ona Tomislava Karamarka, ikoga procesuirati i baviti se privatizacijom, posebno zato što je velik dio vrha te stranke bio upleten u malverzacije 90-ih. Zašto kažem da je riječ o ratnom profiterstvu i veleizdaji? Zato što se to događalo od 1991. do 1995., kad je Hrvatska bila u ratu. Računica je jasna.

NACIONAL: A gdje je kultura u ovoj situaciji?

Ma kultura je zadnja rupa na svirali. Nikoga se ne tiče što se radi u kulturi, a to se vidi i po količini novca koji se izdvaja za nju. Pomalo je poražavajuće koliko je ova Vlada dotad lošu situaciju uspjela dovesti u još goru, sa svojim nezalaganjem za kulturu i kulturnu politiku. A ona je iznimno bitna, ljudi ni ne shvaćaju koliko. Nije kultura samo odlazak na koncert, izložbu ili u kazalište. Kultura utječe na razne sfere života, između ostalog i na to da je netko zbog kulture uspio napraviti mobitel ili bilo što drugo što danas koristimo. Kultura, između ostalog, utječe na to da se napravi pomak u kreativnom načinu razmišljanja, da se razvije kritička svijest, ali to naravno ljudi ne razumiju i zato na kulturu gledaju kao na nužno zlo. Razmišljaju na način: “netko je rekao da im moramo dati tu siću, pa ajde, dat ćemo im”. Kulturna politika Zagreba i Ministarstva kulture ima niz manjkavosti unutar kojih je teško funkcionirati. Kad pričamo o kazalištu, ono je danas jako slab medij jer se obraća vrlo ograničenom broju ljudi, gotovo ekskluzivnom društvu.

NACIONAL: A ti ljudi ionako dijele mišljenje s onima koji rade predstavu, zar ne?

Uglavnom. Posebno je to slučaj s Teatrom &TD, gdje najviše radim. Mi se obraćamo mlađoj publici. Kazalište postoji, tako ga ja vidim, da otvara rasprave o nekim problemima, da postavlja pametna pitanja, a ne da nudi odgovore.

NACIONAL: Je li kultura u Hrvatskoj danas na najnižim granama od osnutka države?

Ako govorimo o financiranju, apsolutno da. Posebno je nastradao &TD koji je ove godine ponovno doživio drastičan novčani rez, bez obzira na to što je imao jednu od najuspješnijih sezona. Pa sad mi objasnite, gdje je tu logika? U kulturi trenutačno postoji puno zakulisnih igara, politika je jako umiješana, a &TD je iz godine u godinu pokazao da radi najbolji program i fantastične predstave. Bez ikakve zadrške, odgovorno, kao čovjek iz struke, tvrdim da &TD u ovome trenutku ima najbolje predstave u Hrvatskoj. Ali, nažalost, to se ne vidi. “Mrzim istinu” Olivera Frljića igra godinama i apsolutni je hit, “K’o rukom odneseno” Bobe Jelčića također je fantastična predstava, kao i “Malo je dovoljno” braće Sinkauz, a moje predstave “Potop”, “Žrtve zemljopisa” i “Rasprodaja”, bez lažne skromnosti, veliki su hitovi. Iako nemamo produkcijske uvjete kakve imaju druga kazališta, postoji ogroman prostor slobode koji omogućuje da radiš s kim želiš i kako želiš.

NACIONAL: Zašto je takvo kazalište potrebno u društvu?

Iznimno je potrebno jer se tako stvara kvalitetno kazalište. Ono nastaje iz eksperimenta i slobode, bez ograničenja, posebno onih tržišnih koja te tjeraju da predstava mora biti uspješna kod publike. Publiku treba i odgajati. Ono što je Nataša Rajković napravila – omogućila je mladim redateljima da pokušaju, ali i da pogriješe – jako je bitno. Znamo da mladi nisu imali priliku raditi dok nije došla nova uprava Kulture promjene, a kad bi i kojim čudom dobili priliku, imperativ uspjeha bio je prevelik, i zato su generacije i generacije mladih umjetnika nepovratno izgubljene. Nije im se otvarao prostor za mogućnost pogreške.

NACIONAL: Što se može učiniti da se takvo kazalište primijeti u javnosti?

Može se utjecati samo preko medija i stvaranjem kvalitetnih projekata. Postoji volja, ali druga kazališta imaju čitavu mašineriju koja stoji iza njih, i puno više novca. Ove godine Teatar &TD od Grada Zagreba je dobio 300.000 kuna za godišnji program, a taj novac HNK potroši za toaletni papir. Ako govorimo o HNK u Zagrebu, njemu se sustavno godinama ne smanjuje novac, za razliku od svih drugih kazališta, a rezultate znamo. &TD uvijek izvisi na margini, što nikako ne zaslužuje zbog svoje kvalitete. Ovaj posljednji rez je bezobrazan, posebno zbog toga što &TD godinama sanira i servisira čitavu tzv. nezavisnu scenu, novo kazalište i manje kazališne grupe, a donedavno je servisirao i plesnu scenu. Davao je prostor, tehniku i vrijeme. Servisira i sve studente Akademije, a ne postoji formalni ugovor o tome. To znam jer sam bio u Studentskom vijeću kad sam studirao na govnu od Akademije dramskih umjetnosti. Postojali su ugovori sa ZeKaeM-om i s Gavellom, no tamo se nikad ništa nije dogodilo, dok se u &TD-u realiziralo barem 90 posto ispita. A još i daje priliku mladima kao što sam bio ja, Oliver Frljić, Anica Tomić ili Saša Božić. Svi smo počeli u &TD-u. Ogromna briga za nezavisnu scenu i stvaranje novih snaga u našem kazalištu pala je na nejaka pleća &TD-a koji ima mizerna primanjima i koja se još smanjuju iz godine u godinu. Strašno je to da je to kazalište s 50 godina tradicije, a nalazi se u centru Zagreba, mnogima bauk.

NACIONAL: Spomenuli ste ADU, na kojoj ste s Frljićem i Božićem 2004. digli studentski bunt i usprotivili se načinu studiranja. Je li se što promijenilo? Jeste li ponosni na taj dio života?

Apsolutno, zato što je to u tom trenutku bilo ispravno. Od tada su se dogodile neke kozmetičke promjene, ali više zbog uvođenja pravila studiranja iz Bolonjske deklaracije nego zbog stvarne želje za promjenom. Više-manje od tada na njoj predaje isti kadar, iako na Akademiji zaista ima kvalitetnih profesora. Ali na mojem odjelu ostali su nepravomoćno osuđeni – Ozren Prohić i veliki meštar Branko Brezovec. To dovoljno govori o Akademiji.

NACIONAL: Što ne valja na ADU?

Akademija ima niz problema, od anakronog programa do toga da profesori ne dolaze na predavanja i prepuštaju nastavu asistentima, a sustavno izostaje i nužna pedagogija. To je samo vrh ledene sante, ali vidim neke pomake otkad je dekan postao Borna Baletić. Drago mi je zbog toga.

NACIONAL: Još jedan veliki problem je ogroman broj akademija u maloj državi. Zašto su se osnovale sve te akademije i gdje će raditi svi ti mladi glumci?

To je posve drugi, jednako velik problem. Nekad je postojala jedna akademija u Hrvatskoj, a bilo je puno veće tržište jer je Jugoslavija bila velika država. Koliko god da sam protiv monopola, to što se dogodilo sa studijem glume preraslo je okvire zdravog razuma. Sad imamo akademije u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, a otvara se i jedna privatna u Zagrebu. Ne postoji socijalna svijest da se onda barem svake godine ne upisuje toliko veliki broj studenata; ili možda ne bi bilo loše da se upisuju svake druge godine. I sad već nema posla jer smo jako malo tržište. Stvaramo socijalne slučajeve od glumaca koji će raditi petnaeste poslove i bit će nesretni. Daje im se lažna nada. Većina tih akademija ne otvara se iz altruističkih razloga, ili zbog silne ljubavi prema dramskoj umjetnosti, nego da bi se određenim ljudima našao posao. Dakle, profesura i stalno zaposlenje. To je pogrešan pristup s kojim radimo zlo našoj umjetnosti i studentima.

NACIONAL: Jeste li vi ikad pomislili da ćete biti socijalni slučaj? Jeste li se bojali budućnosti?

Jesam, ali sam smatrao da sam dovoljno sposoban da preživim i na drugi način. Ovo je moj poziv, a ne posao. Uz to što režiram, još davnih dana sam se odlučio i za glumu, prvenstveno iz financijskih razloga, jer sam shvatio da kombiniranjem tih dviju vidova umjetnosti mogu sebi osigurati egzistenciju. Sada radim svašta, režiram, glumim, vodim TV emisiju i dodjele, snimam reklame, filmove i serije, a sve to radim da bih preživio. I ne žalim se, dapače, sretan sam. Kazalište je mene odabralo i privilegiran sam zato što radim ono što volim. Prošao sam proces učenja, rada pro bono, promatranja, statiranja, a sad radim sve bolje i sve više vjerujem u svoj instinkt. Sve sam manje spreman na kompromise jer mi nije “o glavu”, opušteniji sam.

FOTO: NACIONAL

NACIONAL: Je li buntovništvo dio vašeg umjetničkog karaktera, je li vam ono daje polet?

Treba postojati nešto što vas kopka i muči, što biste željeli iskomunicirati putem svog medija. Moj je medij kazalište i svojim umjetničkim izrazom izražavam i bunt, ali to nije samo buntovništvo. To je i promišljanje svijeta i kakav bi on mogao ili trebao biti, ali i upozoravanje bez pamfletizma i politikantstva. Uvijek se bavim problemima koji me se tiču.

NACIONAL: Neki tvrde da će završiti diktatura kapitalizma i da će se u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, za petnaestak godina pojaviti novi oblik socijalne države. Što mislite o tome?

To mi se čini jako naivnim. Mi smo frculjak od države koja nema utjecaja ni vlast unutar vlastitih granica, a kamoli negdje drugdje. Nemamo monetarnu ni pravnu nezavisnost, postojimo pa gotovo samo na papiru. Znamo da je vlast u rukama krupnog kapitala koji ne pripada državi, pa čekamo gubernatora da napokon dođe i uredi stvari, ponovno i kao za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. To možda nije loše. Toliko smo plakali za tom nezavisnošću, a evo što smo si uspjeli napraviti za samo 25 godina. Možda je vrijeme da dođe netko tko će nam narediti i pokazati kako se stvari trebaju urediti. Možda nam je suđeno da budemo narod čistačica i konobara, pekara i sličnih uslužnih djelatnosti. Habsburški konjušari. Čini mi se da dominantni sukob u Hrvatskoj nije na relaciji lijevo-desno, to je iluzija. Jer su oni s navodne ljevice i oni s navodne desnice često povezani pupčanom vrpcom. Mislim da je temeljni sukob u Hrvatskoj onaj između urbanog i ruralnog principa. Stalno se vraćam na Austro-Ugarsku, ali to je bio period kad nam je bio nametnut urbani diskurs, protiv kojeg smo se opirali svim silama, da bismo došli do ruralnog principa.

NACIONAL: Dakle, mislite li da će se u Hrvatskoj ili Europi pojaviti socijalna država?

Geopolitika ide u nekom drugom smjeru. Prvo mi na pamet pada Sławomir Mrożek koji je u “Policiji” rekao “kad neprijatelja nema, treba ga izmisliti”. Nakon razdoblja hladnog rata i pada Berlinskog zida, bila je pauza od deset godina. I onda se događa to da je nevidljivi neprijatelj pao na rame islamskog fundamentalizma i pojavila se islamofobija kao dominantni diskurs u zapadnoj Europi i SAD-u. Nevidljivi neprijatelj je idealan – uvijek je sveprisutan i uvijek može napasti. To me podsjeća na hladnoratovsku paranoju koja je potrebna da bi se ljudima bolje manipuliralo. Nedavni primjer je “Arapsko proljeće”. Bio sam u Tunisu, u zemlji koja ima dugu tradiciju turizma. To je izrazito turistički-poljoprivredno usmjerena zemlja koja je devastirana uplivom Amerike iCIA-e, kao i Egipat i Libija. Sve su te zemlje, nažalost, dugoročno devastirane da bi se ostvarili američki interesi. Sad su Ameri zauzeli svoje pozicije i briga ih što će se dogoditi s tim zemljama, dok god imaju interesa u cijeloj priči. Sjevernoafričkim zemljama dogodilo se upravo ono što se dogodilo i s cijelim afričkim kontinentom, koji je bio koloniziran, a sad je došao neokolonijalizam. Ta neokolonijalna vlast ima perfidne metode za dizanje ustanaka, pogledajte što se događa u Siriji. Samo što u toj zemlji interes imaju Kina i Rusija. Dakle, govoreći o globalnim kretanjima, mi smo toliko nevažni da nismo vrijedni spomena.

NACIONAL: Ali brojni analitičari tvrde da Europa ide u smjeru socijalne države.

Europa kao sluga Amerike nastavlja u smjeru liberalnog kapitalizma. Ali u Europi postoje jaki igrači kao što je Njemačka koja se ponovno diže, a ne postavlja se prema Americi na adekvatan način. Najrecentnija je situacija s Ukrajinom, zemljom u kojoj se ponovno potiče hladnoratovska podjela. Cijelo to pozicioniranje interesnih grupa zapravo je neka vrsta izgovora za određene strukture da se ponovno bogate na naoružanju, na obavještajnim službama, na cjelokupnoj dominaciji i kontroli. Apsurd 21. stoljeća je da imamo veću količinu informacija i njihovu dostupnost više nego ikad u povijesti, a sve smo ograničeniji, partikularniji, sve smo veći fah idioti. Ne govorim samo o Hrvatima, nego o globalnoj situaciji. Sve više postajemo ljudi koji čitaju samo naslove, sve manje propitujemo informacije koje dobijemo, sve smo površniji. Upravo zbog te disperzije lakše nas je kontrolirati. I onda unutar takve dominantne geopolitike i izrazito jakih centara moći naivno je vjerovati da će u nekom kratkom vremenu doći do pomaka ka socijalnoj državi, a pogotovo se to neće dogoditi na brdovitom Balkanu. Na svakom od nas je da u svom polju djelovanja napravi ono što najbolje zna, da bi nam svima bilo bolje. Ja jako volim ovu zemlju, iako me mnogi prozivaju zbog mojih stavova. Velik sam patriot i kritiziram i propitujem ono što nije dobro u ovoj zemlji. Svaki pravi patriot mora to raditi zato što joj želi sve najbolje. Imamo velike mogućnosti za napredak zbog zemljopisnog smještaja, veličine i ljudskih resursa. Iako, naravno, u ovoj zemlji živi velika količina idiota, kao i u svakoj drugoj državi. Stvar je sustava da te idiote zna “hendlati”.

NACIONAL: Kako biste opisali trenutačnu situaciju u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj vladaju grozna apatija i besperspektivnost koje su zarazne, a to nije rješenje. Mnogi žele instant zaradu, žele postati instant zvijezde, novi Ante Gotovac, Ava Karabatić ili Kim Kardashian. Mladi misle da samo zbog toga što postoje da im nešto pripada, a za to nisu radili, za to se nisu potrudili. To je izrodio sustav 90-ih i 2000-ih, tu estradizaciju društva. Usvojili smo ono najgore od zapada, to da se može uspjeti u 15 minuta, da za uspjeh nije potrebno znanje i trud, nego to jesi li se pojavio na televiziji, jesi li nečiji sin ili kćer, ili imaš li uvjerljiv arsenal oružja. Upravo ta vrsta estradizacije prenijela se na politiku i na sve druge sfere u društvu, a reperkusije toga vidimo kad se okrenemo oko sebe. Onda se radišni, talentirani i obrazovani ljudi osjećaju kao ugrožena vrsta i bježe glavom bez obzira, od okoline koja je sve toksičnija. Iako ni u inozemstvu trava nije zelenija. Tamo je itekako teško uspjeti, a i nije lako živjeti s time da ćeš uvijek biti stranac jer izlaziš iz svoje sigurne zone. Zato ću ostati u Hrvatskoj jer treba postojati skupina ljudi koja vjeruje u ovu zemlju, koliko god to bilo teško. Pogotovo dok nas zagrebački gradonačelnik svako malo pozdravlja iz zatvora.