Milan Puharić, nezavisni ekspert za energetiku i nekadašnji član upravnog vijeća Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA), u kojoj je tu funkciju obnašao od 2005. do 2008. godine, oštar je kritičar aktualne energetske politike u Hrvatskoj. Domaćom energetskom politikom, kazao je, vladaju vrlo utjecajni lobiji koji se ne libe svoje interese vrlo otvoreno gurati i u nadležnim državnim institucijama, što je, kako tvrdi, vidljivo i u prijedlogu Strategije energetskog razvitka koju tek treba izglasati. Stručnjak je to koji smatra da je nedopustivo da Hrvatska, pored svih mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju za proizvodnju energije, uz Luksemburg drži neslavan rekord po količini uvezene električne energije među članicama EU-a, koji se posljednjih godina kreće oko 40 posto ukupnih potreba. Porazgovarali smo s njim o tome kako gleda na prijedlog Strategije energetskog razvitka i hoće li ona doista donijeti viši stupanj energetske neovisnosti domaćim potrošačima te kako komentira rapidan rast obnovljivih izvora energije i njihov utjecaj na elektroenergetsku mrežu Hrvatske, ali i koji su to lobiji koji danas vladaju energetskom politikom Hrvatske i koji su im ciljevi.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni nacrtom Strategije energetskog razvoja Hrvatske koja bi trebala biti donesena do kraja ove godine? Je li ona ostvariva i koje su joj mane, posebno kada je riječ o obnovljivim izvorima?

Hrvatska je prema dostupnim podacima Eurostata za 2017. postigla udio obnovljivih izvora energije (OIE) u konačnoj potrošnji od 27,3 posto, što je značajno više od predloženih 20 posto koje je odredio EU, s naznakom da bi taj broj 2019. mogao dosegnuti 30 posto. Hrvatska se time svrstava među lidere u Europskoj uniji u pogledu zacrtanih energetskih ciljeva za 2020., odnosno nalazi se na osmom mjestu od ukupno 28 zemalja država članica. Kada govorimo o ciljevima EU-a za 2030., Direktiva o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora postavila je cilj 32 posto udjela u OIE-u. Hrvatska je nadomak ostvarenja postavljene vrijednosti pa je opravdano postaviti pitanje je li potrebno inzistirati na višim ciframa, pogotovo kada se uzme u obzir da u Strategiji nisu kvantificirane ekonomske posljedice i utjecaj na konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Naime, ovakva koncepcija će dovesti do značajnog poskupljenja električne energije. Energija proizvedena iz obnovljivih izvora još je uvijek skuplja od energije iz konvencionalnih elektrana, primjerice plinskih elektrana. Osim toga, Strategija ne sagledava parametre vezane za sigurnost opskrbe sustava zasnovanih na primjeni energije sunca i vjetra. Oslanjanje na uvoz električne energije radi osiguranja sigurnosti opskrbe je vrlo riskantna opcija u hrvatskom okruženju jer je cijela regija deficitarna u pogledu raspoložive električne energije. Također, Strategija ne uzima u obzir velike površine potrebne za izgradnju sunčanih i vjetroelektrana, poglavito imajući u vidu da su resursi vjetra i sunca locirani pretežno na području zaleđa priobalja, dakle na relativno malom dijelu Hrvatske.

NACIONAL: Je li Strategija dovoljno konkretna i provediva, ili je tek skup pustih želja, poput one iz 2009., od kojih se malo toga realiziralo?

S obzirom na nedostatke koje sam spomenuo smatram da je Strategija nedorečena i da će biti teško primjenjiva u praksi. Stječe se dojam da je pod pritiskom lobističkih udruga udovoljeno po mome neumjerenim prohtjevima za izgradnjom elektrana koje bi investitorima donijele ekstra profite, što bi u krajnjem slučaju platili građani i poduzetništvo. Da zaključim, Strategiji nedostaje kvalitetna i sveobuhvatna ekonomska evaluacija, što je „conditio sine qua non“ takvog dokumenta. Takva evaluacija podrazumijeva i analizu povećanih ulaganja u prijenosnu i distribucijsku mrežu zbog prihvata velike količine električne energije iz obnovljivih izvora električne energije.

NACIONAL: Vrlo ste oštri prema najavama i planovima Strategije i Nacionalnog energetskog i klimatskog plana da se u narednih 10-ak godina realiziraju energetski projekti koji bi Hrvatskoj trebali osigurati da čak 36,4 posto potreba za energijom zadovoljava iz obnovljivih izvora energije, što je daleko više od planova kakve imaju ostale zemlje članice Unije. Kako komentirate taj plan, je li on realan i što ako ga ne ispunimo?

Osiguranje vrlo visokih 36,4 posto udjela postavlja pred Hrvatsku vrlo riskantan scenarij ako ne ostvarimo taj cilj. U tom slučaju Europska komisija može sankcionirati Hrvatsku. Sagledavajući ostale europske države koje znatno zaostaju u ostvarenju zacrtanih udjela OIE-a ne vidim smisla ovako visoko podignutoj granici.

‘Nije jasno zašto se gradnji obnovljivih izvora energije nije pristupilo putem natječaja koji bi omogućili HEP-u pravo korištenja određenih lokacija. Tim više jer bi HEP zbog financijske snage ‘pomeo’ konkurenciju’

NACIONAL: Koji bi plan bio realniji?

Strategija energetskog razvoja uopće ne sagledava tranzicijski pristup do 2030., odnosno 2050. godine. Moderne plinske elektrane visoke učinkovitosti su dosegle iskoristivost od preko 62 posto, konkretno u Francuskoj, s tim da se grade postrojenja, na primjer Marghera u Veneciji, gdje se očekuje preko 63 posto efikasnosti, uz bitno smanjenje emisije CO2 u odnosu na elektrane na ugljen. Želim reći da Hrvatska ima dugih deset godina pred sobom kako bi spremna dočekala 2030. te ispunila zahtjeve koji se pred nju postavljaju u pogledu klimatskih promjena. Tehnologije se u svijetu radikalno mijenjaju, razvoj i modernizacija elektrana koja uključuju i hibridne elektrane, odnosno plinske elektrane sa spremnicima energije će u budućnosti postići optimalne tehnološke rezultate, uz zadovoljenje strogih zahtjeva Europske komisije koja potiče inovativna rješenja.

U tijeku je izgradnja LNG terminala koji je komplementaran s ovakvom koncepcijom. Odnosno, ako se teži sigurnosti dobave plina, nije li sigurnost opskrbe hrvatskog sustava električnom energijom jednako ugrožena zbog toga što ne posjeduje vlastite elektrane u funkciji rezerve?

NACIONAL: Što je motiviralo autore Strategije da krenu s tako ambicioznim planom, daleko ambicioznijim od mnogih razvijenijih i bogatijih zemalja od Hrvatske?

S obzirom na to da će prekomjerna izgradnja obnovljivih izvora zasigurno dovesti do povećanja cijena električne energije, realno je očekivati usporavanje gospodarskih aktivnosti te usporen rast BDP-a. Bio bih sretniji da se Hrvatska natječe s drugim europskim zemljama na drugim tehnološkim područjima jer postizanje ovako visokih ciljeva osim zadovoljenja želja Europske komisije i domaćih lobista ne donosi nam značajne koristi. Da odgovorim na pitanje: bogate zemlje itekako paze da im cijena električne energije za industriju ostane u granicama koje osiguravaju konkurentnost. Dakle, pitanje je potrebno postaviti autorima Strategije.

NACIONAL: Hrvatska već sada čak 28 posto svojih potreba za energijom zadovoljava iz obnovljivih izvora. No struju svejedno uvozimo u enormnim količinama. Zašto i što je pošlo krivo?

Domaća proizvodnja sastoji se od obnovljivih izvora u obliku velikih hidroelektrana u vlasništvu HEP-a i poticanih obnovljivih izvora, termoelektrana na ugljen (Plomin 2) i kogeneracijskih elektrana. Hrvatska je vlasnik 50 posto NE Krško koji predstavlja povoljan dugoročni aranžman. Ostatak potrebne električne energije se uvozi jer naše stare termoelektrane nude preskupu energiju jer je njihova tehnologija u pravilu zastarjela. Nismo izgradili nijednu modernu, efikasnu termoelektranu na plin. Obnovljivi izvori energije, osim što su oscilirajući i nepredvidivi, ostvaruju nisku iskoristivost, to jest rade relativno mali broj sati u godini. Nedavno promovirana vjetroelektrana Korlat će proizvoditi oko 150 GWh električne energije, što je oko jedan posto krajnje potrošnje električne energije u Hrvatskoj. Teško je s izvorima koji realiziraju nisku iskoristivost zadovoljiti potrebe sustava. Jedino izgradnjom konvencionalnih elektrana zadovoljile bi se potrebe hrvatskog elektroenergetskog sustava. Tim više što se u trenucima kada je raspoloživost vjetroelektrana i sunčevih elektrana bitno smanjena pojavljuje potreba za rezervnom snagom u sustavu.

NACIONAL: Ako smatrate da se domaći elektroenergetski sustav još uvijek ne može u potpunosti osloniti na obnovljive izvore, kako gledate na spremnost Hrvatske da prihvati nove investicije u obnovljive izvore? Za kakav se plan poticanja zalažete i na koji način Hrvatska treba privući investicije u OIE?

Obnovljivi izvori energije su plemenita ideja jer se njima smanjuju emisije stakleničkih plinova, međutim u tom cilju treba uključiti širu zajednicu, posebno lokalnu, kako bi i lokalno stanovništvo profitiralo izgradnjom OIE-a. Smatram da u tržišnom okruženju treba što više izbjegavati davanje poticaja poduzetnicima jer narušavaju tržišne odnose. Osim toga naknade za korištenje prostora jedinicama lokalne uprave su izuzetno niske, uspoređujući s nekim zapadnoeuropskim zemljama manje su i do tri puta, što stavlja lokalnu zajednicu u nepovoljan položaj. Taj se problem usložnjava ako je zemljište na kojem se grade obnovljivi izvori bilo izvor prihoda lokalnog stanovništva, poglavito poljoprivrede i stočarstva.

Poseban je slučaj s fotonaponskim panelima koji se instaliraju na građevine, gdje bi država trebala sufinancirati izgradnju takvih postrojenja. Time bi se postigao cilj EU-a za takozvanom energetskom demokratizacijom, čime se uspostavlja održivi socijalni i ekološki sustav.

‘Nismo izgradili nijednu modernu, efikasnu termoelektranu na plin, a obnovljivi izvori energije su oscilirajući i nepredvidivi, ostvaruju nisku iskoristivost i rade relativno mali broj sati u godini’

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da HEP kao državna energetska kompanija nije uložio kapital ni u jedan projekt OIE-a, iako državne kompanije u Europi već godinama, umjesto investicija u objekte na klasična fosilna goriva, razvijaju veliki broj projekata OIE-a? HEP tek sada otvara gradilište vjetroparka Korlat u zaleđu Šibenika. Zašto tek sada?

Godine 2007. tadašnja državna administracija zakinula je upravo Hrvatsku elektroprivredu. Koncepcijom prvenstva prava prvog investitora koji osigurava lokaciju bez natječaja (tzv. „first come, first served“), dogodilo se da je tadašnja kvota za poticanje vjetroelektrana dodijeljena uglavnom stranim poduzetnicima. Upravo je groteskno da HEP u ovom trenutku od poticanih 744 MW snage nema doslovno nijedan vlastiti megavat. S obzirom na to da su resursi za vjetroelektrane ograničeni, ovakav pristup je direktno oštetio HEP. Nije jasno zašto se gradnji obnovljivih izvora energije nije pristupilo putem natječaja koji bi zasigurno omogućili HEP-u pravo korištenja određenih lokacija. Tim više jer bi HEP zbog svoje financijske snage zasigurno „pomeo“ konkurenciju. U isto vrijeme je ta ista administracija uspostavila tarifni sustav s vrlo visokim otkupnim cijenama, među najvišima u Europskoj uniji, čime je pogodovala investitorima u OIE-u te je time opteretila hrvatske građane i poduzetnike naknadama za poticanje tih izvora. Ne treba zaboraviti da Hrvatska elektroprivreda raspolaže s preko 2000 MW hidroelektrana koje su uglavnom amortizirane. Njihova revitalizacija podigla bi njihovu učinkovitost za najmanje 10 posto te pridonijela dodatnim megavat satima zelene energije.

NACIONAL: Hrvatska je prije par godina ukinula poticani model investicija u OIE, a premijski model još nije uvela. Brojni stručnjaci za obnovljive izvore energije u Hrvatskoj zalažu se da se premijski model uvede što prije, no vi se s tim zahtjevom ne slažete. Zašto? Što je premijski model i kako će on utjecati na tržište energije u Hrvatskoj?

Premijski model je nastavak koncepcije poticanja, što je direktno ugrožavanje tržišnog natjecanja. Većina članica EU-a teži uvođenju tržišnih odnosa jer se pokazalo da distorzija tržišta zbog poticanih OIE-a poprima velike razmjere. Znatno povećanim udjelom OIE-a koji strategija predviđa taj se problem uvelike povećava. Mišljenja sam da nije potrebno žuriti s takvim mjerama jer je Hrvatska uglavnom već ispunila ciljeve EU-a. Uostalom, Hrvatska je donijela 2007. niz podzakonskih akata vezanih uz OIE, punih šest godina prije ulaska u EU. Posljedice žurbe su sada vidljive, nacionalna elektroprivreda nema niti jednu poticanu vjetroelektranu.

Osim toga, u navedenim podzakonskim aktima proizvodnja električne energije iz velikih HEP-ovih hidroelektrana nečijim grubim previdom nije priznata kao ‘’zelena energija’’, a trebala je ući u kvotu. U tadašnje vrijeme nije bila potrebna žurba ni previsoke poticajne tarife. Nije mi posve jasno zašto se tako postupilo. Sličan se scenarij odvija i sada.

NACIONAL: U više navrata javno ste upozoravali da je hrvatska politika vezana uz OIE unazad 10-ak godina u Hrvatsku dovela veliki broj investitora koji su u sprezi s domaćim i stranim poduzetnicima na upitan način prigrabili veliki broj projekata izgradnje OIE-a, motivirani prije svega državnim poticajima. Na što ste točno mislili?

Svaka politika zasnovana na davanju poticaja poduzetnicima dovodi do njihova velikog interesa, što je posve razumljivo. Ozbiljna državna administracija se bori tako da se spriječe eventualne zloporabe. Ponovio bih da se to upravo dogodilo u početku primjene sustava obnovljivih izvora energije. Lobističke grupacije, a posebno zainteresirani ulagači u OIE, ne bi smjeli utjecati na rad državnih tijela, što se prema mojim saznanjima događalo. Takva se praksa nažalost i dalje odvija. No to je već u nadležnosti Državnog odvjetništva, jer je vrlo teško razlučiti djelatnosti lobiranja od direktnog uplitanja u energetsku politiku općenito.

NACIONAL: Poticaji su u međuvremenu ukinuti, no prijeti li mogućnost da novi premijski model otvori slične sumnjive projekte?

To je realna mogućnost. Ako sagledamo u koliko trenutno projekata OIE-a sudjeluje Hrvatska elektroprivreda, opet imamo situaciju sličnu onoj prije desetak godina kad je nacionalna kompanija doslovno izigrana od lobista i nekih domaćih pomagača skrivenih u državnoj administraciji. Transparentnost donošenja zakona i podzakonskih akata je europska stečevina, koja se treba uz dužnu pozornost provoditi u Hrvatskoj. Svako skretanje imalo je i imat će kobne posljedice prvenstveno za cjelokupno gospodarstvo.

NACIONAL: Energetičari koji se zalažu za plin tvrde da je upravo taj energent najbolje tranzicijsko gorivo za Hrvatsku. Slažete li se s tom procjenom?

Da je plin tranzicijsko gorivo, prvenstveno kao zamjena za ugljen, najbolje se može vidjeti u zemlji koja je svjetski šampion u razvoju i promociji obnovljivih izvora. To je Njemačka koja će do 2038. zatvoriti svoje elektrane na ugljen. Aktivnosti oko sjevernog toka I i II jasno govore da je zamjensko gorivo plin i da će plinske elektrane preuzeti ulogu koje su imale elektrane na ugljen.

Plinske kombi elektrane, takozvane CCGT, ispuštaju manje od 50 posto ugljičnog dioksida u odnosu na elektrane na ugljen, a vrlo visoka učinkovitost te spremnost ulaženja u pogon na maksimalnoj snazi u svega 25 do 30 minuta čini ih idealnim izvorima za rad tijekom dana i općenito vršnih vrijednosti energije, odnosno u situacijama kada je energija najskuplja. Za primjer može ilustrirati podatak da elektrana Bouchain u vlasništvu francuske elektroprivrede, izmjerene iskoristivosti 62,2 posto, radi do 6000 sati na godinu. Prosječno vrijeme rada OIE-a u Hrvatskoj se kreće oko 2200 sati rada za vjetar i 1200 sati rada za sunčane elektrane. Ovdje se krije razlog zašto su obnovljivi izvori skuplji od modernih plinskih elektrana, usprkos naknadama za emisiju ugljičnog dioksida koji one ispuštaju. Prema izvještaju Međunarodne energetske agencije IEA-e za 2018. jasno je prikazano da su plinske kombi elektrane CCGT tehnologije ekonomičniji izvori električne energije od vjetroelektrana i sunčanih elektrana.

‘Lobističke grupacije, a posebno zainteresirani ulagači u OIE, ne bi smjeli utjecati na rad državnih tijela, što se prema mojim saznanjima događalo. Takva se praksa nažalost i dalje odvija, a pritiscima je izloženo i Ministarstvo’

NACIONAL: Zbog čega onda Hrvatska ne želi plinske elektrane?

Upoznat sam s najavama mnogih investitora u pogledu ulaganja u plinske elektrane. Kada postavljate pitanje i spominjete u kontekstu Hrvatsku, meni se nameće jedino logičan dodatak u smislu Hrvatske elektroprivrede. Nije mi jasno zašto se ne razmatraju takve mogućnosti jer promjena goriva, na primjer nafte, prirodnim plinom u postojećim elektranama – takozvani „repowering“ – čini investicije u revitalizaciju takvih elektrana izuzetno isplativima.

NACIONAL: Koliko vjetroelektrane ili sunčane elektrane utječu na život ljudi i na krajobraz u cjelini? Primjerice, vjetroelektrana Krš-Pađene u zaleđu Knina vrlo je blizu naselju. Jesu li takvi objekti u neposrednoj blizini naseljenih mjesta prihvatljivi i u kojoj mjeri?

U Hrvatskoj se na ovaj aspekt obnovljivih izvora polaže veoma malo pozornosti. Spomenuo bih i buku kao presudan faktor jer je život uz vjetroelektrane veoma otežan i izaziva negodovanje stanovništva. Zbog toga je potrebno da se ovi izvori izmjeste izvan naseljenih mjesta, što postaje sve veći problem s obzirom na to da su lokacije za vjetroelektrane na područjima bez stanovnika već dobrim dijelom zauzete. Međutim, njihova gradnja na nepristupačnim prostorima je skuplja jer su priključci na elektroenergetski sustav podložni većim troškovima.

Sada se nameće logično pitanje opravdanosti poticaja, odnosno premijskog modela.

NACIONAL: Kako procjenjujete aktivnost i ozbiljnost resornog Ministarstva zaštite okoliša i energetike kada su obnovljivi izvori u pitanju? Jeste li zadovoljni njihovim odnosom prema ovom dijelu energetske politike i što bi trebalo i moglo drugačije?

Resorno Ministarstvo zaštite okoliša i energetike je, prema informacijama koje su mi dostupne, nedovoljno kadrovski kapacitirano. Energetika i zaštita okoliša su zahtjevne teme i njihovo praćenje je izuzetno komplicirano jer iz Brisela pristižu novi signali i sugestije. Zbog takve situacije, angažiranje vanjskih konzultanata i korištenje usluga stručnih suradnika izvan kuće trebalo bi posebno nadzirati jer bi Ministarstvo moglo biti izloženo lobističkim pritiscima, što je najlošija varijanta. Posebno je upitno angažiranje suradnika koji su u svojevrsnom konfliktu interesa jer su osobno zainteresirani za projekte na kojima su uključeni, bilo posredno bilo neposredno. Bolje je donijeti odluke s malim zakašnjenjem nego ih donijeti na štetu građana Hrvatske.

NACIONAL: Sudjeluju li znanstvenici i stručnjaci u dovoljnoj mjeri u kreiraju politike OIE-a u Hrvatskoj, traže li se njihova mišljenja i savjeti i prihvaćaju li se?

Nažalost, znanstvene institucije se sve više ponašaju i djeluju kao lobističke grupe, bez kritičkog sagledavanja sveukupne energetike i posljedica koje ona ima na sveukupno gospodarstvo. Obnovljive izvore je potrebno evaluirati najprije prema ekonomskim principima i kriterijima, a utjecaj na okoliš vrednovati globalno jer je Hrvatska mala zemlja koja u neznatnom iznosu sudjeluje u emisijama stakleničkih plinova. To konkretno znači da na razini EU-a sudjelujemo sa svega 0,5 posto emisija CO2, a uz to, prema podacima Eurostata u 2018. bilježimo pad emisija CO2 u odnosu na 2017. od 4,3 posto. Ova činjenica dovoljno govori o odgovornosti Hrvatske i njenih građana za klimatske promjene.