Jedan od najvećih živućih hrvatskih umjetnika, splitski slikar, crtač, grafičar, scenograf i skulptor, Matko Trebotić (1935.), afirmiran i izvan naših granica, nedavno je na zagrabačkoj i splitskoj promociji u izdanju zagrebačke nakladničke kuće VBZ objavio do sada najopsežniju monografiju o svojem opusu, “Summa Mediterranea 1968.-2014.”, na više od četiri stotine stranica.

Slikar s diplomom arhitekta, ali i crtač koji se voli baviti različitim likovnim disciplinama, Trebotić ne odgovara tipičnim hrvatskim predodžbama o umjetnicima svoje generacije. Iako vjeran tradiciji i kontinuitetu zavičajnog dalmatinskog pejzaža, Trebotić je u svojem radu pokazao više vitalnosti, eksperimenta, otvorenosti i zaigranosti od mnogih umjetnika mlade generacije. Pa ipak, iako su o njemu nadahnuto pisala najveća imena naše povijesti umjetnosti i likovne kritike, ispisujući beskrajne nizove tekstova, eseja i knjiga, kolege umjetnici ga baš ne vole i to ne skrivaju. Možda je to stoga što se Trebotićevi uspjesi u inozemstvu nikada nisu mogli dovesti u pitanje ili potpuno prešutjeti.

On je danas u inozemnoj likovnoj percepciji gotovo međunarodni umjetnik, s obzirom na to da je dugo živio i radio u Düsseldorfu i Bochumu, a za njemački prostor i kulturu veže ga i brak s Njemicom Hannelore i kontakt s njemačkom likovnom scenom sedamdesetih godina. Za autora glavnog teksta nove monografije Matko je, sasvim netipično, ali u njegovom stilu odabrao akademika i profesora Viktora Žmegača, izvrsnog znalca njemačke kulture i umjetnosti, koji je elemente Trebotićeva opusa povezao s poviješću europske mediteranske kulture, dajući mnogo širi kulturološki kontekst umjetničkom radu od skoro pet desetljeća kontinuiranog djelovanja. Viktor Žmegač vidi i prepoznaje Trebotića kao umjetnika koji je sačuvao vlastiti profil, nije u postmodernom duhu od danas do sutra mijenjao forme i isprobavao stilove, niti se trudio pod svaku cijenu biti upadljiv.

NACIONAL: Je li vaša najnovija monografija kruna vašeg opusa?

O mojem je djelu do danas tiskano osam knjiga, ali sve su one obuhvatile pojedine vremenske periode mojeg rada ili su tematski bile vezane za slikarstvo, crteže, radove na papiru i grafike, dakle pojedine tehnike i djelovanja. Ova deveta razlikuje se od svih dosadašnjih upravo u njezinoj sveobuhvatnosti koja kronološki prati moje stvaralaštvo u četrdeset i pet godina kontinuiteta: od crteža i slike do teatra, skulpture i likovnih intervencija u prostoru.

NACIONAL: Skloni ste angažirati stručnjake i pisce iz drugih umjetničkih područja, izvan uskog povjesničarsko-umjetničkog kruga da pišu o vama. Otkud takva fleksibilnost i otvorenost? Smatrate li da će time vaš rad dobiti kvalitetnije i drugačije tumačenje i uvide?

U svakom pogledu mislim da takav pristup sagledavanju mojeg djela donosi jedan novi rakurs gledanja na djelo. Ta nova saznanja i novi obzori koje mi drugi otvaraju sigurno obogaćuju i moje razmišljanje. Nije to samo obogaćivanje moje bibliografije jer kad o vašem djelu pišu tekstove, predgovore, eseje vrsni majstori pera poput Aleksandra Flakera, Ive Frangeša, Ranka Marinkovića, Petra Selema, Luke Paljetka, ili kao u ovoj najnovijoj monografiji Viktor Žmegač, onda to nije samo nabrajanje imena, nego ti ljudi i njihove misli obogaćuju moje djelo i mene samoga. I više od toga, jer su ti tekstovi mali biseri u niski tekstova o hrvatskoj likovnosti općenito.

NACIONAL: Primarno ste afirmirani kao slikar, grafičar i crtač, no u posljednjih nekoliko godina radite skulpture, ali i objekte, instalacije i ambijente u prostoru. Koliko vam je u tome pomoglo iskustvo koje ste dobili studirajući arhitekturu?

Ne bih se složio s tim pitanjem i njegovim postavkama jer moj interes za prostor seže od prvih arhitektonskih uradaka, s polaznom točkom u minimalizmu i purizmu moderne arhitekture prve polovice 20. stoljeća te publiciranjem tih djela u stručnoj periodici tamo daleke 1964. u zagrebačkom časopisu Čovjek i prostor te beogradskom Arhitekturi i urbanizmu. Tek tada sam nastavio slikati i studirati slikarstvo u Essenu i razmišljati o prostoru čije su realizacije počele osamdesetih godina, s mojom oproštajnom izložbom u galeriji Advance u Düsseldorfu i svojevrsnim land-artom “Zemlja zemlji moje’“. Evo, od tada se kontinuirano bavim prostorom, pogotovo radeći i koncipirajući zajedno s pokojnim Božom Jelenićem splitski Adria Art annale. Taj jedan rubni segment likovnosti u Hrvata, a i šire, teško se sagledavao “iz metropole”’, daleko je to bilo. Sada možete vidjeti jedan potpuno nepoznati segment mojeg underground arta.

NACIONAL: Zašto naša likovna sredina često podozrivo gleda na sve koji prelaze granice žanrova i medija, imputirajući svaštarenje, pomanjkanje ideja i gubitak umjetničkog fokusa, a u inozemstvu je to dapače velika prednost?

Što da vam odgovorim na to pitanje?! Pa što bi to bilo nego zadah provincije i hrvatskog jala, što bi to bilo nego blato naših bespuća! Naravno da prelazak iz žanrova i medija ne mora sam po sebi biti prednost, ali ako je to okrunjeno kreativnošću i znanjem, onda to nije ništa drugo nego novo likovno bogatstvo. Grozim se titula “akademski slikar’” i “diplomirani inženjer arhitekture”, sve me to iritira do jetre, sve su to taštine ne-umjetnika, ne-arhitekata, nego malograđanske šprance takozvanog uspjeha po sistemu “pa on je diplomirao, ta on je fin gospodin’“, kao da se umjetnost može diplomirati. Ili jesi ili nisi; je li ti Bog dao nešto ili nije, ali to kod nas ne prolazi! Ne prolaze slikari Francis Bacon ili De Kooning jer oni nisu akademski slikari, došli su tamo s nekog dizajna ili arhitekture. U koju ladicu da njih smjestimo? A što bismo s velikim španjolskim slikarom Tàpiesom?!

INTERVJU ZA ZAGREBAČKU TELEVIZIJU S DAŠOM BRADIČIĆ U SPLITSKOM ATELJEU MATKA TREBOTIĆA
FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Vi zapravo svojim djelovanjem dokazujete da umjetnik jedino može biti relevantan ako u kontinuitetu istražuje i eksperimentira, zar ne? To se jasno vidi u novoj knjizi.

Da. Bez neprestanog kopanja svoje zemlje i parcele i svojeg talenta ne možete dalje, nema arta! Koliko god bilo usko polje mojeg interesa, to je samo obzor od Dalmacije do Baščanske ploče, taj mali segment hrvatskog Mediterana. Trebalo je raditi i iznalaziti parametre mojeg današnjeg djela koje se ovih blagdanskih dana može vidjeti na zagrebačkoj izložbi u Radničkoj galeriji. Ipak, na tom nevelikom fundamentu Dalmacije može se graditi snažan i suvremeni art. Dozvolite da citiram bečkog galerista Raimunda Deiningera, kustosa moje zadnje bečke izložbe iz 2013. godine: “Trebotićeva su djela nabijena nezamjenjivom energijom, punom svježine i života, tako aktualna u umjetničkom kontekstu mlađih bečkih umjetnika”.

NACIONAL: Naslov nove monografije nedvosmisleno ukazuje na vaše mediteranske korijene. Jednom je kolega Miki Gašparović napisao da ste ‘’građanski slikar Juga’’. Pronalazite li se i danas u tomu, među dugim nizom naših velikih modernih slikara dalmatinskog pejzaža?

Naslov monografije sam “ukrao’” iz naslova jednog podužeg eseja povjesničarke umjetnosti i pjesnikinje Lilijane Domić o mojoj izložbi u Klovićevim dvorima iz 2010. Jasno da on sadrži sukus mojeg djelovanja, kroz svih ovih 45 godina s povremenim izletima u društveno angažirane artefakte koji su opet bili gledani okom i dušom, a zapisani rukom jednog Dalmatinca, Hrvata, Mediteranca… Svi ti obzori su distanca mojeg Brača i mojeg Splita. Nalazim li se u ovom citatu kolege Gašparovića, ne bih znao odgovoriti. Bio je to jedan zapis u intervjuu za Vjesnik povodom moje velike izložbe “Tragovi” iz 1994. u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Bile su to paralele sa Šebaljem i njegovim modernim građanskim slikarstvom – pa i ako nije točno, te paralele s velikim Ivom Šebaljem gode. Sigurno se ne nalazim u tom društvu “velikih modernih” jer moje slikarstvo jednostavno nije slikarstvo vrelih turističkih ljeta, ekstaze boja Dobrovića i Murtića, ono je slikarstvo hladnih otočkih bura, bjeline kamena i crnine sprovoda, slikarstvo života i smrti na otoku, intenziteta čistoće zraka i takvih boja, ali i dnevnik jednog usamljenika koji isto kao otok stoji autsajderski usamljen, no onda morem postaje građanin i umjetnik svijeta: stavi prst u more i svit je tvoj.

NACIONAL: Bez obzira na ovu tradiciju o kojoj govorite, vi imate jako mnogo apstraktnih segmenata u svojem opusu i odlično ste prihvaćeni od galerista, ljubitelja i kolekcionara umjetnina. Dokidate li time mit kako kod nas ne prolazi apstrakcija ili se samo očitava kroz Knifera i još neke pojedince?

Ne znam, ali mislim da imate donekle pravo. Apstrakcija stvarno teže prolazi, ne samo kod nas, nego i u svijetu. Jer ipak je jednostavnije naći kupca kad slika ima svoju priču, literaturu. Pokušavao sam i mislim da sam uspio pobjeći potpuno od literature, doći do sukusa čistog slikarstva, tražeći put prema apsolutu glazbe. Prema koncertnoj dvorani bez glazbe i prema bijeloj slici. Sigurno da se to “teže prodaje”’. Uzak krug ljudi prihvaća da bi takvo slikarstvo bilo dio njihovih građanskih salona, ali ipak se probija. Ide i bez priče, ali treba raditi vrhunsku kvalitetu, imati u svojim radovima “ono nešto”. Morate biti svoji u tomu što radite, ako toga nema – nema šanse da uspijete.

NACIONAL Ali to znači da ste ipak i u apstraktnim slikama uspjeli sačuvati atmosferu juga, kroz krajnju redukciju motiva…

Apsolutno. Ali to ne prihvaća široka publika. No ja od toga ipak živim.

NACIONAL: Koja biste imena izdvojili danas, s dovoljnim vremenskim odmakom, od domaćih i inozemnih umjetnika, kojima se uvijek vraćate i koji su vam kreativna popudbina, od kojih dobivate snagu za daljnji rad?

Pa mislim da neću pogriješiti ako u plejadi umjetnika koji su me inspirirali i poticali izdvojim Emanuela Vidovića i Josepha Beuysa. Trebao bih reći da su jedan i drugi imali nešto što mene drži svih ovih godina stvaranja, a to je genius loci, duh mjesta. Koliko je to svima logično za Vidovića, za Beuysa neće biti tako! Ali za sve one koji su Beuysa poznavali osobno i znali njegovo djelo, vidjet će da pored svjetske slave i uspjeha, vječnih tema njegove umjetnosti, mogu u njemu prepoznati umjetnika čvrsto ukorijenjenog u njemačko tlo, uz Rajnu, tu bogatu ratarsku zemlju na granici s Nizozemskom, prije ulaska Rajne u ocean. Eto, tako učeći od tih velikana, od Vidovića kojeg se sjećam iz djetinjstva kao starijeg gospodina sa šeširom širokog oboda kako šeće našim kvartom oko škole Varoš, i Beuysa kojeg sam osobno poznavao iz mojih düsseldorfskih dana, kratko se družio i surađivao u doba njegove najveće svjetske slave. Bio je i ostao ikona likovne umjetnosti 20. stoljeća.

NACIONAL: Koji je bio prijelomni trenutak koji vam je otvorio vrata nekih značajnih europskih galerija i muzeja?

Njihova vrata otvaraju isto tako vrhunska umjetnička djela, ne vrhunske reciklaže velikih prethodnika, nego nova prepoznatljiva originalna umjetnost koja po mišljenju stranih galerista uvijek pronalazi put i do kolekcionara. Nije slučajno da od stotinjak samostalnih izložbi koje sam imao, gotovo polovica su bile od Seoula do Punta Arenasa, od Rima do Kopenhagena… Znači, postoji neka tajna veza.

NACIONAL: Imali ste ponude i da predajete slikarstvo na nekoliko njemačkih likovnih akademija, ali vi ste cijeloga života htjeli biti slobodni umjetnik. Isticali ste kako je to nužni uvjet pravog umjetničkog djelovanja. Svjedoci smo i danas kako umjetnici mlađe srednje generacije kada dobiju profesuru na ALU vrlo često kroz nekoliko godina ‘’nestanu’’ kao kreativci, potpuno se izgube u administraciji i predavanjima. Zašto to nekada nije bio slučaj s našim velikim umjetnicima?

Pazite, u to vrijeme kada sam se spremao napustiti Düsseldorf i vratiti se u Split, u Njemačkoj su se otvarale mnoge nove visoke škole za umjetnost i nove medije, Aachen, Essen, Dortmund. Tada sam imao ponude za doći do profesure, ostati vani s lijepim i sigurnim mjesečnim primanjima, ali želja za kućom i slobodom mojeg ateljea, za eksperimentom u artu i životu je bila jača. I tako je prošlo četrdesetak godina da ja i moja obitelj nemamo stalnih mjesečnih primanja. Manje je tu “časti” – znate onu “gospon profesor” – ali više erosa slobode stvaranja. Kamo nestaju ti umjetnici nije me briga, više žalim te mlade studente koje proizvode četiri akademije u Hrvatskoj, koja ima tek nešto više od 4 milijuna stanovnika. Gdje će oni zaista talentirani izlagati i raditi?! Brine me samo njihova umjetnička sudbina.

NACIONAL: Znači, može se danas dostojanstveno živjeti u Hrvatskoj od slikarstva? Zašto i umjetnici koji imaju lijepe građanske egzistencije to skrivaju i čak negiraju?

Oni koji imaju te profesure i još rade po koju “faturetu” (posao sa strane, “na crno”), sigurno mogu dobro živjeti, ali takozvani slobodni umjetnici, oni iz izvrsne Arsenove šansone, nemaju često ni Djeda Božićnjaka za djecu i unuke koji će im donijeti darove u ovo blagdansko vrijeme. Ljudi zaista teško žive. No osobno se ne mogu požaliti. Živio sam od produkata svojeg rada, od svoje umjetnosti, naravno, stalno izlažući u zemlji i inozemstvu. Sada se može reći od zaliha minulog rada, iako me privlači da iduće godine realiziram neke inozemne izložbe za koje postoje ponude u vrhunskim galerijama europskih metropola, a posebno kada izađe englesko izdanje nove monografije.

NACIONAL: U svojem radu razvijate ideju gesamtkunstwerka, sjedinjavanja raznih vrsta umjetničkog izražavanja. Kako biste to pojasnili?

Mislim da ova nova monografija zorno prezentira moju težnju gesamtkunstwerku, to prožimanje prostora i slike, ti magični prostori mojih malih bronza koje čekaju kao modeli za jedan gesamtkunstwerk u velikim dimenzijama – da, to je prostor i ploha koje me fasciniraju, dopunjavanje punog i praznog, taj ritam prostora i slike. To je to, makar samo i na moj osobni način ludo! To mi je poput disanja.

NACIONAL: Na glasu ste kao umjetnik koji ima veliko i sveobuhvatno obrazovanje, ali i kritično gledate na našu stvarnost u svakom smislu, od politike do obrazovanja. No nisu vas još primili u HAZU? Kako to?

A što da vam odgovorim na to pitanje, nego stvarnom anegdotom: 2011. imao sam čast izlagati u Meštrovićevu kašteletu Crikvine u Splitu. Izložbu je posjetio predsjednik HAZU, akademik Zvonko Kusić, tada smo se upoznali i na kraju razgledavanja mi je čestitao i pitao zašto nisam njihov član. Što da mu na to odgovorim?! Poslije toga je akademik Kusić otvorio dvije moje izložbe u prostorima Akademije u Zagrebu i Splitu, eto, to je to! Jako volim Hermana Hessea, a posebno njegova “Stepskog vuka”. To nije roman, to je sudbina, moja i junaka romana.

ČLANOVI DELEGACIJE HNK NA ČELU S INTENDANTOM IVOM SANADEROM NA PRIJEMU KOD PAPE 1991.
FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Prateći suvremeno slikarstvo, grafiku i skulpturu u okruženju, od Austrije, Italije do Mađarske, vidljivo je da hrvatski umjetnici imaju iznimno kvalitetne i inventivne radove. Što nedostaje u promociji hrvatske umjetnosti u svijetu? Tko je kao karika najviše zakazao?

Hrvatska stvarno ima nemali broj vrlo značajnih i originalnih umjetnika, ali za njihovu promociju vani potrebni su moćni muzeji koji će djelovati i surađivati na bazi reciprociteta. To je vrlo važno. Postoji i mogućnost djelovanja i razmjene s privatnim galerijama. Mislim da za takav rad ima potencijala u galerijama tipa Laube i Radničke galerije.

NACIONAL: Smatrate li da privatni galerijski i kolekcionarski kapital nadomješta, spašava i premošćuje prezentacijske nedostatke koje ponekad previše vidimo u službenim institucijama?

To dvoje bi se trebalo logično nadopunjavati, ali neke galerijske i muzejske institucije nikada kod nas neće ništa napraviti po tom pitanju. Ja ipak vidim mogućnost u privatnom kapitalu. Motivacija je tu mnogo jača.

NACIONAL: Postoji li još neki projekt koji biste rado napravili, neka intervencija u dalmatinskom pejzažu ili možda projekt za prostor vaše neke buduće donacije ili zbirke?

Svakako da postoje projekti koje bih još želio realizirati, ali to sve ne zavisi o mojim željama i moći, nego o suglasju s gradovima ili općinama. Postoji projekt Tloris s crvenom vertikalom koja bi se kao moja donacija realizirala na splitskoj šetnici, ali isto tako postoji slučaj moje donacije rodnom mjestu Milni na Braču, koja ignoriranjem nepravomoćno osuđenog mjesnog načelnika već dvije godine stoji bez pomaka. On se čak nije udostojio odgovoriti na dopis Ureda predsjednika što je s mojom donacijom. Završio bih s onime: političari dolaze i odlaze, a umjetnost ostaje.