Massimo Savić će za nekoliko dana, 26. siječnja, objaviti novi album s jedanaest njegovih novih pjesama i tim povodom u zagrebačkom Domu sportova, 14. veljače, održat će i prigodni koncert.

Jedno je vrijeme Massimo Savić živio u Beogradu. Bili su to, kaže, “zagrebački tulumi na beogradskim ulicama”, a i danas kad dođe u Beograd, iako na samo nekoliko dana, privlači velik interes tamošnjih medija i javnosti. Uskoro će i u Beogradu održati koncert. U djetinjstvu se puno puta selio, a posebno je zanimljiva crtica iz njegova života u Australiji. Premda mu je kritika sklona, o glazbenoj kritici u Hrvatskoj nema baš dobro mišljenje. U razgovoru za Nacional prisjetio se svojih glazbenih početaka, tadašnjih bliskih suradnika i prijatelja te je progovorio u kakvom je odnosu bio s članovima bendova Ekatarina Velika i Električni orgazam, nekoć vrlo popularnim grupama s područja bivše Jugoslavije.

• Massimo će 26. siječnja objaviti novi album s jedanaest njegovih novih pjesama

• Tim povodom će u zagrebačkom Domu sportova, 14. veljače, održati prigodni konce

 

NACIONAL: Uskoro izlazi vaš novi, osamnaesti album “Jedan dan ljubavi”. Što su u vašu glazbu unijeli novi suradnici Amil Lojo i Dalibor Prochazka?

S Amilom i Daliborom surađujem prvi put. Daliborovu pjesmu “Ostani tu” odabrao sam za novi album neposredno prije prošlogodišnjeg koncerta u Domu sportova, zato mu je i pripala čast da “otvori” moj najveći nastup. Odabrao sam i dvije Amilove pjesme “Kladim se na nas” i “Ne dam grijehu na tebe”, za koje sam uvjeren da imaju jako velik potencijal. Novitet je i to da je gitarist Petera Gabriela, David Rhodes, odsvirao gitare na nekim pjesmama. Ne zaboravimo da su tu i moji stalni suradnici Martinjak, Predin, Dedić, Popeskić, Bratoš, a za jednu kompoziciju, “Pirova pobjeda”, tekst supotpisuje moja supruga.

NACIONAL: Ima li ta pjesma “Pirova pobjeda” neku skrivenu poruku?

Glazbu i tekst za “Pirovu pobjedu” napisao je Predrag P’eggy Martinjak, ali je tekst imao neke vrlo mračne asocijacije, koliko god artistički opravdane. I stoga je autor dobio zadatak da to malo osvježi, ali nije mogao pa je taj zadatak povjerio mojoj supruzi. Na kraju je ispalo da je ona napisala pola teksta, ali je Martinjak kao džentlmen ime moje supruge stavio na prvo mjesto. To je jedna njegova vrlo lijepa gesta, ali on je taj koji je pokrenuo pjesmu, a moja supruga je uletjela kao komandos koji u zadnji trenutak rješava talačku krizu.

NACIONAL: Je li riječ o ljubavnoj pjesmi?

Sve su pjesme više-manje ljubavne, čak i one grupe Metallica i Bauhausa, pa i one najcrnijih bendova. Rock ’n’ roll je sazdan od nesretnih ljubavi. Jasno, postoje i socijalni tekstovi koji govore o takvim temama. Ja nisam takav tip izvođača, međutim, na jednom albumu sam uz pomoć supruge napisao pjesmu “Iluzionist” u kojoj se zgražam nad ovisnošću o estetskoj kirurgiji. To je, recimo, jedan socijalni tekst koji je na prvu loptu ljubavna pjesma. Kad se malo razmisli, vidi se da se radi o metafori. Mnogi autori kažu: “Da nema nesretnih ljubavi, ne bismo imali o čemu pisati.” Postoje pjesme koje govore i o sretnoj ljubavi. Ja sam čovjek koji proživljava pjesmu. Moja situacija u životu je vrlo sretna, ali jasno da čovjek treba štošta proživjeti da bi bio uvjerljiv. Imao sam i ja svojih potrganih srca. Nastojim u svakoj pjesmi biti što sugestivniji. Kod izvođenja glazbe najvažnija je uvjerljivost, a ne virtuoznost.

NACIONAL: Karijeru ste započeli 1983. godine s grupom Dorian Gray i albumom “Sjaj u tami”. Kako je Dorian Gray funkcionirao uz bendove novog vala koji su tada već bili na sceni? Prve kritike kažu da ste svirali ‘’kao da imate dva albuma iza sebe’’.

Da, lijepo je bilo vidjeti neke od tih kritika. Kad je Dorian Gray došao u Jugoton u potrazi za izdavačem, bend je uz pomoć Sanje Bachrach i Marija Krištofića dizajnirao fanzin u kojem je pisalo sve o nama. Kao novine u kojima su fotografije, kritike i intervjui. Isti taj fanzin ponovo smo otisnuli povodom trideset godina moje karijere. Danas, kad ga pogledam, jako sam ponosan.

NACIONAL: Izjavili ste da je Hrvatska smrću Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka izgubila glazbenu kritiku. Kakav ste odnos imali s njima?

Dražen Vrdoljak bio je veliki ljubitelj glazbe, sjetite se samo da je on sastavio kategorije za prvu ozbiljnu hrvatsku glazbenu nagradu Porin. Mislim da je njegovim odlaskom glazba puno izgubila. On je savjetima jako oplemenio moj rad i na tome mu hvala. A Darko je bio jedan divan čovjek s kojim sam sjedio za šankom u Kulušiću još prije albuma “Sjaj u tami”. Dakle, Darko Glavan i Dražen Vrdoljak bili su kritičari koji su vam, kad bi napisali osvrt na vaš rad, otvarali puteve kojima biste se mogli kretati. Nisu potkopavali volju za umjetnošću, nego su ju, dapače, otvarali. Najbolju kritiku koju sam ikad u životu dobio za neki svoj rad bila je kritika Darka Glavana za prvi album projekta Labin Art Express i benda Metalguru, što je bila moja alternativna karijera. Čak je u jednom trenutku iskoristio sintagmu remek-djelo. Jasno da mi je jako godilo kad to kaže povjesničar umjetnosti takve kategorije i intelektualac takvog kalibra.

Smatram da današnja kritika ima jedan osnovni problem, a to je specijaliziranost za određena područja. Netko tko voli šlager ne može dobro pisati o grupi Bauhaus ili U2 ili još alternativnije, o grupi The Residents. Jasno da se nekom tko doma sluša alternativnu glazbu Severina neće svidjeti. Međutim, netko tko prati kakva je situacija na pop sceni Hrvatske i bivše Jugoslavije itekako dobro zna koje je njeno mjesto u okvirima pop scene. Naravno da sa svojom glazbom ne mogu doći na Beogradski jazz festival, ali mogu doći s Matijom Dedićem i izvoditi jazz standarde. Međutim, ako govorimo o popularnoj glazbi, nedostaje mi kritika koja će se obraćati upravo onome što našem narodu najviše odgovara, a to je popularna glazba. I u okviru toga onda odrediti tko valja, a tko ne valja. Dakle, ne volim kod naše kritike to što vrlo često hvale bendove koji bi da, na primjer, odu u Vinkovce i stave svoj plakat, možda prodali deset ulaznica, i to ako ih kupe konobari. Često se hvale stvari koje nemaju nikakvog temelja u glazbenom stvaralaštvu. Uvijek kažem: “Izvoli, vrijediš li nešto u glazbi? Odlično. Uzmi svoj plakat i otiđi u Vrpolje. Plakatiraj Vrpolje i da vidimo koliko će ti ljudi doći na koncert. Toliko vrijediš, to je to.” Radi se o tome koliko pažnje izazivaš kod ljudi, na koliko si ljudi uspio prenijeti emociju. Jer ako idemo na to da glazbi publika ne treba, svatko je za sebe najveći umjetnik na svijetu. U svom malom dnevnom boravku snimio je glazbu i on je sebi jako dobar. Ali doći do toga da ljudi dođu, na primjer, na moj koncert u Domu sportova, ljudi koji možda taj mjesec neće platiti vodu ili plin, ali imaju potrebu vidjeti te uživo, to je publika koja me interesira.

NACIONAL: Smeta li vam danas šund jednako kao prije?

Šunda danas ima strahovito puno. Nekada u Zagrebu niste mogli čuti turbo-folk u gradu, morali ste otići u neku opskurnu kafanu u predgrađu Velike Gorice ili Samobora. Bilo je nemoguće da u Zagrebu postoji mjesto gdje se uživo svira turbo-folk i da to ljudi vole. Zašto se dogodilo da jako puno ljudi voli taj tip zabave, ne znam, ali definitivno se radi o zabavi, a ne o uživanju u glazbi.

NACIONAL: Jeste li sigurni da ste u pravu?

Kako možeš uživati u pjesmi koja govori o tome da ti taksi nije došao na vrijeme? Meni je to vrlo teško. Ali takva situacija me dotiče i mogu samo dati svoju ocjenu o tome. Ali prosperiram jer imam publiku koja dolazi na moje koncerte i još uvijek poštuje moj rad time što kupuje moje originalne CD-e. Dakle, ja i dalje funkcioniram, ali vidim što se događa. Trebat će jako puno vremena dok sve te ljude ponovo regrutiramo i vratimo normalnoj pop glazbi, jer radije bih da ljudi slušaju čak i najgori šlager nego turbo-folk. Jer tu govorimo o glazbenoj pornografiji, sve je preeksplicitno. Ja govorim o ljubavi, a netko govori o erekciji. To je pornografija i to su dvije vrlo različite stvari.

NACIONAL: Je li i današnja zabavna glazba otišla preduboko u područje turbo-folka?

Radi se o tome da za sve nema mjesta. Pridošla nekvalitetna glazba s istoka istisnula je mainstream zagrebačke zabavne glazbe pa svjedočimo da se neki dijelovi naše zabavne glazbe udružuju s takvim elementima ne bi li se ukrcali na taj vlak komercijalnosti. Međutim, mislim da to nije pravi put. Trebamo se ugledati na Italiju koja također ima pornografsku glazbu, ali ona nije toliko eksponirana kao kod nas. Mi smo stvarno doslovno shvatili Warholove riječi “dati svima pet minuta slave”. Tužno mi je gledati sve te starletice i ljude koji se često pojavljuju u medijima, a nemaju za kavu.

NACIONAL: Jedan od najvažnijih ljudi u vašoj karijeri bio je i Zrinko Tutić. U kakvim ste danas odnosima?

Dobrim. Naši dobri odnosi nikada zapravo nisu ni prestali. Moja odluka je bila da se u vrijeme rata povučem s glazbene scene i naravno da je to promijenilo odnose među nama, ali Zrinko je veliki profesionalac i svojevrsni genij. Ljudi koji ga poznaju znaju da je riječ o jednoj jako dragoj osobi koja izuzetno gori za umjetnost i za Porin. Svidjelo mi se kako je Zrinko postavio Porin, osmislio ga je s Novkovićem, Dujmićem, Vrdoljakom, ljudima koji su tada zaista imali najjaču riječ u glazbi. Zrinko je osoba koja je u stanju reći: “Ove godine ću raditi rock operu Marija Bistrica pa neka mladi bendovi rade.” To je čovjek koji prati glazbu i od kojega sam jako, jako puno naučio i mogu samo osjećati golemu zahvalnost. I dan-danas je pjesma “Stranac u noći” vrhunac mojih koncerata.

NACIONAL: Što mislite o tome da su ga svi koje je stvorio na kraju napustili, poput Doris Dragović, Severine, Tajči ili Maje Blagdan?

Ne razumijem, zašto to mislite? Zrinko je bio iznimno uspješan 1980-ih i normalno je da je pomogao karijeri velikog broja izvođača. To što trenutačno ne vidite sve što Zrinko radi, ne znači da ne radi ništa i da su ga svi napustili. Sjetimo se da jedno vrijeme ni Tonči Huljić nije “radio ništa” u glazbenom smislu, a sad je opet tu. To ovisi o tome što tko želi raditi.

NACIONAL: Ali činjenica je da su se okrenuli od njega.

Vjerujte mi, nitko se nije okrenuo ni od Zrinka ni od Rajka. I dalje postoji jedan jako veliki respekt prema tim ljudima. Međutim, kod njih je očito došlo ili do zasićenja ili rade neke druge projekte. Recimo, neki dan sam gledao Zagrebački festival i jako me ugodno iznenadila suradnja Rajka Dujmića i Gorana Karana. Rajko je jedan od najtoplijih i najpametnijih ljudi koje poznajem.

NACIONAL: Tutić vam je na početku vaše suradnje predstavljao nekoga iz mainstreama zabavne glazbe i, kako ste sami rekli, sve ono što niste voljeli. Kakav je vaš današnji odnos prema tom mainstreamu?

Na početku karijere moj problem je bio što nisam znao što želim i kako to ostvariti. Sada nemam problema s mainstreamom ili ne-mainstreamom. Drago mi je da ljudi prepoznaju moju interpretaciju kao nešto iskreno, nepatvoreno i da pritom uživaju. Kako god da se to zove – meni je to okej. Trudim se s vremena na vrijeme, kad čujem neku dobru pjesmu, a ocijenim da bi bolje pasala nekom drugom izvođaču, da tom autoru natuknem da bi netko drugi mogao biti savršen odabir. To mi se čini kao vrlo fer gesta prema kolegama.

NACIONAL: Je li smjer vaše karijere zapravo odredio Siniša Škarica koji vam je predložio da obradite pjesmu Walker Brothersa “The Sun Ain’t Gonna Shine (Anymore)“?

Apsolutno. Mi smo tada bili vrlo tvrd bend, vrlo tvrdih shvaćanja i jednostavno smo mislili da lijepa melodija nema što tražiti u našem stvaralaštvu. Međutim, Škarica mi je kao klincu od 20 godina rekao: “Massimo, gledaj, dobar vam je album, ali ti dobro pjevaš pa daj mi, pliz, jednu pjesmu u kojoj ću čuti kako pjevaš. Imaš puno pjesama koje su dobre, u kojima zapjevaš, daš natruhu da će biti melodije, a onda to sve pretvoriš u neku energiju.” Takav je bio novi val. I on nam je dao kazetu s pjesmama The Righteous Brothersa i Walker Brothersa. “Ali ja”, kaže, “navijam za pjesmu ‘The Sun Ain’t Gonna Shine (Anymore)’. Kad biste uspjeli napraviti dobru obradu te pjesme, to bi bilo ludilo.” Mi smo to uspjeli. Ne želim biti pretenciozan kad kažem da je “Sjaj u tami” u našim okvirima bukvalno škola kako jedna obrada treba zvučati. To ne smije biti original odsvirana pjesma koju si čuo i dao joj malo svoje farbe. Moraš defragmentirati kompoziciju i ponovno je spojiti od onih dijelova od kojih je sastavljena, ali na svoj način.

NACIONAL. Drugi album snimali ste u Švedskoj. To nije prošlo dobro?

Snimanje drugog albuma bilo je prije svega novo iskustvo. Puno previše vremena potrošili smo snimajući taj album. Kad je na red došlo plaćanje računa za studio, iz Jugotona su nam javili da će oni platiti samo dogovorene sate, a da ostatak moramo platiti sami. Ta pogreška nas je u konačnici stajala benda jer nije bilo nimalo lako otplatiti tako visok dug.

NACIONAL: Bili ste jako vezani uz Milana Mladenovića i Bojana Pećara iz beogradske grupe Ekatarina Velika, ali danas je pomalo zaboravljeno da ste s njima i snimali.

Čitao sam nedavno u Playboyu osvrt o Ekatarini i nisam uopće spomenut. Ali najjednostavnije je uzeti album EKV-a “Velika”. Na njemu piše tko je što radio. Meni je s njima bilo vrlo veselo raditi jer su mi i Milan, Magi, Boki i Firči rekli: “Max, uđi u studio i napravi što god želiš.” Na tome sam im zahvalan. Ta je suradnja bilo vrlo, vrlo uspjela, ali, nažalost, koncertno nismo puno zajedno svirali osim na promociji albuma u SKC-u u Beogradu, gdje smo izveli pjesmu “Hodaj”.

NACIONAL: Neki od njih, poput Mladenovića i Pećara, imali su tragične sudbine. Smatra se da većina pjesama s njihova najboljeg albuma “Ljubav” pokazuje prve tragove depresije u Mladenovićevim tekstovima i pjesmi “Tonemo”. Jeste li osjećali njegovu depresiju?

Milan je bio jedna divna, ali introvertirana osoba. Bilo ga je teško gledati u oči jer nije želio dugo gledati ni u koga. Milanove su oči stalno šetale, kad god sam s njim razgovarao, imao sam osjećaj da ga nešto muči, da vrlo intenzivno o još nečemu razmišlja. Nikad nije bio potpuno tu. Osim kad bi me pitao za savjet. Tada je bio jako zainteresiran. Sjećam se kad me pitao kako mi se sviđa stvar “Novac u rukama”. Čim ju je napisao, zvao je da dođem jer sam tada živio u Beogradu, blizu njega. A ja sam mu rekao: “Katastrofa. Pa nećeš valjda to snimiti?” Tada se malo naljutio, ali bio je pravi umjetnik i uopće ga nije zanimalo moje negativno mišljenje. On je snimio i ćao. I ta je pjesma na kraju postala veliki hit. Puno puta pogriješim i u odabiru svojih pjesama. Nisam imao pojma da će pjesma “Zar više nema nas”, koju sam otpjevao s Nenom Belanom, biti hit. Bila mi je to jedna dobra stvar, ali da će biti tako slušana, blage veze nisam imao.

NACIONAL: Najbliži ste bili s bubnjarom Električnog orgazma Goranom Čavajdom Čavkeom koji je umro u Tasmaniji, u 35. godini života od posljedica AIDS-a.

Čavke i ja smo bili najbolji frendovi kompletne beogradske scene. Imate jednu pjesmu na albumu Električnog orgazma koja ide “Čavke i Massimo, forte, fortissimo” jer sam uvijek bio još luđi od njega. Ali bilo mi je krivo i ljutio sam se malo nakon njegove smrti jer me povrijedilo to što mi nije rekao da ima AIDS dok smo se družili. A mogao je. Ništa se ne bi promijenilo među nama. Nisam bio u opasnosti da se zarazim od njega, nego sam 1980-ih znao na koji se način eventualno ta bolest može dobiti. Budući da smo bili jako dobri prijatelji, smatrao sam da mi se trebao povjeriti, ali vjerojatno su on i Gile i bend odlučili da o tome neće govoriti. Očito je Čavkino stanje bilo vrlo teško. Ali to što smo on i ja radili, zagrebačke tulume na ulicama Beograda, bilo je nezaboravno.

NACIONAL: Što su to bili “zagrebački tulumi na ulicama Beograda”?

Nas dvojica smo hodali po raznim tulumima i izvodili skečeve. Jedan smo napravili prema reklami za skijašku opremu Toper. Imali smo totalno razrađeni scenarij. Ljudi su bukvalno pišali od smijeha. Mi smo bili jedan strašno dobar tim, bio sam dobar i s njegovom majkom, često sam spavao kod njih. I otud ta pjesma na albumu Orgazma “Čavke i Massimo forte fortisimo”.

NACIONAL: Jeste li izgubili kontakt sa svima njima za vrijeme rata? Uostalom, i vi ste se tada povukli sa scene jer “niste htjeli pjevati dok ljudi ginu”.

Ne, ja sam bio prvi čovjek kojem je javljeno da je Milan Mladenović umro. Nisam izgubio kontakt s ljudima, ali to je za mene bilo vrlo turbulentno vrijeme. Supruga mi je bila trudna, morali smo otići iz Zadra jer su po gradu padale bombe, a ja nisam znao što sve ti ljudi tamo rade kontra Miloševićeva režima.

Tako da sam bio malo povrijeđen što me se više ne kontaktira, ali kad sam ih ja pokušao kontaktirati, nisam mogao uspostaviti vezu. To je bilo vrlo teško razdoblje, ali kod njih je baš trebalo imati petlju reći da rat ne valja. A oni su svi to rekli. Čavke je i nakon rata nastavio kritizirati Miloševića, prije odlaska snimio je i dokumentarni film. Mnogih od njih više nema, ali oni koji su ostali i dan-danas su mi prijatelji. U artističkom smislu i dalje smo na potpuno istoj valnoj duljini.

NACIONAL: Još ranije ste mi rekli da pratite politiku i da vas zanima. Imate li prijatelja među političarima?

Politika me zanima, kao što bi trebala zanimati svakog građanina ove zemlje. O potezima vladajućih ovise naše sudbine i zato moramo znati što se radi. Ali ne družim se s političarima, družim se s prijateljima i ti ljudi nisu eksponirani.

NACIONAL: U životu, pogotovo u djetinjstvu, često ste se selili, oca ste rano izgubili, a s majkom ste živjeli u Italiji, pa ste s 11 godina otišli u Australiju i vratili se nakon samo dvije godine. Čega se sjećate iz tog vremena?

Moja majka je bila u potrazi za poslom i jasno da sam išao s njom. Sva ta putovanja na mene su utjecala u vrlo velikoj mjeri. Pomogla su mi da svladam jezik, da se obrazujem i naučim raditi. U Australiji sam tako zarađivao kao čistač bazena.

NACIONAL: S petnaest godina sudjelovali ste u krađi, čuvajući stražu. Od kazne vas je spasio socijalni radnik Branimir s kojim ste razgovarali. Koliko vam je on značio?

Na neki način Branimir je nadomjestio oca i bio mi je vrlo velika podrška u trenucima kad sam morao odlučiti što ću sa svojim životom. Danas, nažalost, s njim ne održavam kontakt jer je ipak previše godina iza nas.