Glumac Marko Torjanac 2004. godine osnovao je Planet Art i najprije je do 2006. organizirao stand up comedy radionice i nastupe, što tada nisu podržale nadležne državne institucije. Upravo je Torjanac popularizirao tu u Hrvatskoj dotad slabo zastupljenu formu. Tijekom 2005. i 2006. na brodu “Papillon na Savi” održavali su se nastupi, a onda je intenzivno započeo i produkciju dramskih predstava. Od tada Planet Art svake godine ima jednu premijernu predstavu, svaka je hit i godišnje se održi između 100 i 140 predstava. Kultnu predstavu “Stilske vježbe” Teatra ITD Marko Torjanac preuzeo je 2007. kad su već bile zaboravljene i na izdisaju te je organizirao svečanu 40. obljetnicu izvođenja, što je bio jedan od najvećih događaja u hrvatskoj kulturi, a uveo ju je i u Guinnessovu knjigu rekorda te o njoj tiskao monografiju. Ove godine Planet Art obilježava desetu godišnjicu rada, a Torjanac za Nacional govori o tome što se događa na kulturnoj sceni u Hrvatskoj i koji su njeni najveći problemi.

[quote_box_center]

• Glumac Marko Torjanac 2004. godine osnovao je Planet Art

• Za Nacional govori o teškoj situaciji u kojoj se nalazi neovisna scena u Hrvatskoj

[/quote_box_center]

NACIONAL: Jedan ste od najnagrađivanijih glumaca u svojoj generaciji. Na nedavno završenom Festivalu glumca dobili ste novu nagradu, za predstavu “Ritina škola”, a nagrađena je i vaša partnerica u predstavi Nataša Janjić. Koliko su vam nagrade važne?

Neovisnim kazalištima i slobodnim umjetnicima nagrade znače puno više od same časti i statusa koji donose. One su prije svega preporuka za predstavu, veća garancija da će predstava živjeti, a time i veća garancija svima koji sudjeluju u njoj da će moći ostvarivati svoju egzistenciju.

NACIONAL: Prije 10 godina osnovali ste Planet Art. Uvijek ste bili slobodnjak. Jeste li nešto propustili zato što nikad niste imali stalan angažman u kazalištu?

Nešto jesam, ali sam puno više dobio. Propustio sam uloge u klasičnom repertoaru s kojim sam počeo i koji se nekako smatrao mojim putem. No završio sam s vlastitim kazalištem, uglavnom radeći na suvremenom repertoaru koji sam odabrao i koji mi je intrigantniji zato što je nov. Suvremeni dramski tekst uvijek je ishodište kazališta. Nešto od toga ostane za vječnost. To, naravno, ne znači da sam se odrekao klasičnog repertoara i da me ne može zaintrigirati. Dapače, volio bih mu se ponekad i vratiti.

NACIONAL: Biste li voljeli režirati klasične dramske tekstove? Jeste li dobivali ponude da režirate u drugim kazalištima?

Da, ima klasičnih djela koja bih volio i režirati. Ima nekih koja vape da ih se danas iščita, no uvijek će ih biti pa sve u svoje vrijeme. Ali volio bih se ponekad i odmoriti od brige za cjelinu i dati se u ruke nekom pametnom redatelju u kojeg imam povjerenja. Redateljske ponude, nažalost, već godinama ne odbijam, ali ih odgađam, jer mi rad za Planet Art uzima sve vrijeme. No nadam se da ću uskoro barem jednu uspjeti realizirati.

NACIONAL: Kakvu ulogu treba imati kazalište u društvu?

Ukratko – spoznajnu. Kazalište treba biti ogledalo, korektiv i savjest društva. Mora biti aktivno, upozoravati, biti alarm i svraćati pažnju na sebe; mora biti bar dva koraka ispred društva u spoznaji i afirmaciji pozitivnih vrijednosti i služiti kao mjesto refleksije, artikulacije pitanja, propitkivanja ideja; treba upozoravati na besmisao i biti putokaz prema smislu i spoznaji kao ultimativnoj kategoriji. Naravno, i zabava u kazalištu je potpuno legitimna, no kad govorimo o društvenoj ulozi kazališta, ona ne bi smjela biti eskapistička, nego naprotiv – uronjena u stvarnost. U protivnom može postati kontraproduktivna, čak i opasna, kao sredstvo kojim se pažnja odvraća od važnih problema.

NACIONAL: Predstave Planet Arta uvijek nude važne teme i poruke, bilo da je riječ o toleranciji, teškim životnim sudbinama poput smrti djeteta, a postavili ste i predstavu “Plemena” u kojoj glumac Slaven Španović prvi put na sceni igra znakovnim jezikom. Kako birate tekstove?

Tekstovi moraju nositi pozitivne vrijednosti, otvarati problem, postavljati pitanja, donositi spoznaju. Moraju biti empatični, jer tako u gledatelju uspostavljaju odnos prema sadržaju. Uvijek je u središtu pojedinac u odnosu na društvo, jer se tu jedino detektiraju pravi problemi. To je pogotovo važno danas u Hrvatskoj, gdje nacionalni kolektivizam prijeti gaženju svih različitosti.

NACIONAL: Što Planet Art znači za kulturu Zagreba i Hrvatske? Na što ste najponosniji nakon desetljeća rada?

Planet Art je donio konkretne teme i stavio težište na suvremeni problemski dramski tekst. Najponosniji sam na komunikaciju i otvaranje dijaloga o raznim temama koje sam preko dramskog kazališta i problemskih tema uspio uspostaviti s gledateljima i javnošću te što sam sa svojim suradnicima uspio pokazati da je dramsko kazalište zanimljivo, intrigantno, društvu potrebno i, na koncu, posjećeno. Osnovao sam ga zato što mi je nedostajalo kazalište koje bi se bavilo konkretnim temama, pitanjima i problemima s kojima sam se i sam susretao, koje progovara o našoj konkretnoj stvarnosti i o nama u odnosu na vrijeme i društvo u kojem živimo. I koje nam može ponuditi neke spoznaje, inicirati društveni dijalog, često otvarati i tabue. Kada sam osnovao Planet Art, kazalište je uglavnom, uz rijetke iznimke, bilo ili artistično, često do hermetičnosti, ili povijesno lektirno, što ne znači nužno nekvalitetno, ali uglavnom autistično u odnosu na stvarnost. Taj bijeg u artizam, daleku metaforu ili u muzejsko kazalište, naša je konstanta i rezultat svih naših totalitarizama i straha od konkretnog progovaranja o problemima, a još više od zauzimanja stava; dakle, uopće od intelektualnog angažmana o suvremenim temama.

NACIONAL: Je li se nešto od tada promijenilo?

Jest. Kazalište je u posljednjih desetak godina postalo konkretnije, odnosno, pojavilo se više predstava, pa i kazališta koja su svoj repertoar usmjerila prema konkretnim temama. Od takvog pristupa je ponekad profitirala i klasika, jer su teme kojima se bavi konkretizirane da bi bile prepoznatljive u današnjici. No danas je potrebno otići korak dalje kako bi kazalište bilo još konkretnije i upućeno na ono što nam se zbiva. Danas je vrijeme za satiru, ali njezino odsustvo ili postojanje tek “umivene” satire kakvu imamo, samo govori o tome da i dalje živimo u društvu straha. Od svih zemalja bivše Jugoslavije imamo najslabiju satiru i kritiku društva. To puno govori, zar ne? Treba nam i više domaćih tema i pisaca.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da repertoar Planet Arta usmjerite prema takvoj vrsti kazališta?

Da, još od 2012. repertoar želim proširiti na suvremeni domaći dramski tekst i autorski satirički klupski projekt, za što sam predvidio i natječaje. To sam sve elaborirao i u Strategiji Planet Arta koja je ocijenjena kao jedna od najboljih kazališnih strategija. Nažalost, nadležne institucije u kulturi nemaju strategiju ni potrebne evaluacije kojima bi se odredile prema razvoju, pa “zbog krize” u najboljem slučaju vlada status quo. Financije i logistika su mi problem i s postojećim repertoarom od 137 izvedbi samo u prošloj godini, pa se u širenje repertoara ne mogu upuštati bez povjerenja u sustav.

NACIONAL: Sami vodite kazalište, režirate, glumite i prevodite. Koliko je to olakšavajuća ili otežavajuća okolnost?

Olakšavajuća je zato što ne ovisim o sustavu koji je spor i ovisan o svemu drugome osim umjetničkoj ideji i viziji. Ovako okupim ekipu, zasučem rukave i bacim se na posao. Ne čeka da sustav proradi, nego imam rezultate. Imam između 120 i 140 izvedbi godišnje, a sav administrativni posao radim sam. Usporedbe radi, u javnim kazalištima u administraciji radi između 20 i 50 ljudi za 200-tinjak izvedbi. Pa sami možete izvući zaključak. Dugoročno je, naravno, neodrživo da sve te poslove radi jedan čovjek.

S te strane gledano, samostalnost postaje otežavajuća okolnost. Nažalost, pozitivne kompetencije kao što su znanje, inicijativa i dobri rezultati, kod nas generalno nisu na cijeni pa se u najmanju ruku uzimaju zdravo za gotovo, ne potiču se, ne razvijaju, a često se nastoje umanjiti ili ignorirati.

NACIONAL: Zašto je to tako?

Zato što bi se afirmacijom jednostavnijeg, kreativnijeg i financijski racionalnijeg pristupa pokazalo da se može i drugačije. Narušio bi se klijentelistički sustav kojem odgovara postojeće stanje.

NA FESTIVALU GLUMCA DOBILI SU NAGRADU ZA ‘RITINU ŠKOLU’

NACIONAL: Kako biste ocijenili budućnost neovisne scene s obzirom na sadašnje stanje?

Ne pretjerano svijetlom. Situacija je sve lošija zbog upornog nedostatka političke volje da se u kulturi konačno napravi tranzicija. Umjesto da se neovisna scena i poduzetništvo u kulturi razvijaju i da se u takav način organizacije strateški ulaže, jer je pokazao svoje prednosti, neovisna scena ima sve manje novca, sve slabiju logistiku i podršku politike. Sve manje neovisnih projekata sufinancira se ili pomaže bilo kako, a s druge strane, na tržištu je sve više visoko obrazovanih umjetnika. Sad već imamo četiri visoke kazališne škole, što znači godišnje i do 40-ak novih glumaca na tržištu. Tu su još režiseri, dramaturzi… Ni deset posto neće se moći zaposliti u javnim kazalištima. Logično bi bilo, kao svugdje u svijetu, da se preusmjeravaju sredstva za neovisnu scenu kako bi se umjetnici i ostali koji rade u kazalištu mogli samozapošljavati i zapošljavati druge te svojim programima obogaćivati kulturni život zemlje i stvarati pozitivnu konkurenciju. Tako je to svugdje, osim u ovih nekoliko balkanskih zemljica. Ostale zemlje potiču svoje umjetnike i težište su s javnih institucija prebacile upravo na neovisnu scenu, jer je racionalnija i za mnogo manja sredstva stvara puno više kvalitetnog programa.

NACIONAL: Kakva je situacija s vašim kazalištem?

Planet Art je za 150.000 kuna programskih sredstava u prošloj godini izveo 137 predstava, sve su nagrađivane i u samom vrhu hrvatske dramske produkcije. Time je devet puta stvorio novu vrijednost i zapošljavao dvadesetak ljudi, što bi bio briljantan rezultat za gospodarsku djelatnost, a za kazalište to graniči s nemogućim. Evo podatka za usporedbu: jedno javno kazalište čiji je osnivač neki grad, stoji između 20 i 60 milijuna kuna za maksimalno 200 izvedbi godišnje, a u manjim gradovima i puno manje. S obzirom na veličinu tih iznosa, tu se nikada i ne može stvoriti nova vrijednost, već se stvaraju milijunski minusi. Drugim riječima, za otprilike 0,5 posto sredstava, neovisno kazalište ostvaruje jednak program kao i javno. Taj omjer između ulaganja i rezultata u neovisnom i javnom sektoru, nevjerojatan je svima osim našem sustavu. Kad sam prije nekoliko godina na Broadwayu razgovarao s tamošnjim producentima i vlasnicima kazališta i kad sam im rekao da naše javne institucije imaju budžete između četiri i 20 milijuna dolara, pitali su me jesmo li mi najbogatija zemlja na svijetu. Pametnome dosta.

NACIONAL: Je li kasno za promjene? Što se može napraviti?

Bojim se da je zadnji čas. Treba učiniti ono što su napravile sve pametne zemlje, a jedan od boljih primjera je Češka. Češka je odmah početkom 90-ih, po izlasku iz socijalizma, smanjila financiranje javnih ustanova i tu razliku usmjerila u projektno financiranje, odnosno, financiranje neovisnih projekata i kazališta. Nitko ne govori o zatvaranju javnih kazališta i raspuštanju ansambala, već o racionalizaciji troškova i broja zaposlenih. Uz to su pomogli kulturnu scenu logistički, dodjeljujući neiskorištene javne prostore kazalištima, galerijama… Rezultat je to da Prag, koji je s milijun i 200 tisuća stanovnika tek nešto veći od Zagreba, danas ima 150 kazališta, veću zaposlenost umjetnika i uopće veću zaposlenost u sektoru kulture nego ikada. Takav pristup je također potaknuo kreativni natjecateljski duh, pa je kvaliteta njihovih kazališta i cijele kulturne ponude upravo fascinantna.

NACIONAL: Zašto se to ne čini kod nas?

Kod nas su još uvijek važniji partikularni interesi pojedinih skupina i oni opstruiraju svaku viziju pravednijeg i kvalitetnije organiziranog društva. U kulturi je to posebno izraženo. Sve zaposlene, a pogotovo umjetnike na plaćama, plaši se bacanjem na cestu, pa tako umjetnici sami ne potiču promjene, dapače, mnogi im se opiru dok istovremeno svjedoče tome kako stotine mladih kolega nemaju priliku realizirati svoje talente. Nebriga za mlade ne može donijeti dobro. To je ne samo tragično, nego i poražavajuće za etiku unutar profesije. Jer kako uopće možemo razgovarati o umjetnosti ako umjetnici, čija je zadaća empatizirati, primjećivati stvarnost, upozoravati i biti njezin korektiv, odluče da ne žele vidjeti problem i ne žele ga rješavati, praveći se da ih se ne tiču problemi s kojima se susreću generacije? Takvim stavom umjetnici sami sebe diskvalificiraju i negiraju smisao svoje uloge u društvu.

NACIONAL: Kakva je u takvoj situaciji budućnost Planet Arta?

Od danas do sutra. U takvom sustavu nemoguće je dugoročno planirati. Planet Art i druga neovisna kazališta tu su nužno zlo, a ne primjer kojim bi putem trebalo ići. Mi smo svi opstali usprkos, a ne zahvaljujući sustavu. Četvrtu godinu Planet Art vodim potpuno sam, od kuće, bez prostora za ured, a kamoli probe. “Ritinu školu” Nataša Janjić i ja napravili smo u mojoj kuhinji i posljednjih deset dana “razvukli” je na scenu, uz sve tehničke probe koje je trebalo obaviti. Čini mi se nevjerojatno da smo uopće uspjeli. Sa svakom predstavom je tako – snalaženje u nemogućim uvjetima. Logično bi bilo da nakon deset uspješnih godina kazalište može rasti, razvijati se, širiti repertoar, upošljavati više ljudi, za što postoji elaboriran poslovni plan. No hrvatske institucije u kulturi uopće ne zanima ozbiljno poticanje kvalitetnih i dokazanih projekata koji, poput Planet Arta, privrede i do deset puta više sredstava nego što dobiju poticaja. Ne znam koliko kazalište može još tako izdržati, no htio bih svakako obilježiti deset godina Planet Arta i napraviti još tri predstave koje će govoriti upravo o tome, kao i o fašizaciji našeg društva, što je dobrim dijelom i isprepleteno. Ako se nešto ne promijeni, bit ću prisiljen staviti ključ u bravu i zatvoriti jedno od najuspješnijih kazališta u Hrvatskoj. Apsurd ove zemlje moći ćemo tada sažeti u onu: operacija uspjela, pacijent umro.

NACIONAL: Kakav je odnos medija prema ovom problemu?

Nažalost, niti u jednom segmentu društva ne postoji tako jaka sprega politike i medija kao u kulturi. I to je posljednjih godina eskaliralo. Što neka institucija ili pojedinac ima jače političko zaleđe, to se više i češće piše o njoj u rubrikama kulture. Ostali su nevidljivi, bez obzira na kvalitetu. Neovisna scena posebno. O njoj se povremeno napiše ponešto i to uglavnom ako netko “ima nekog svog” ili si “sredi da se napiše”. Primjerice, o “Plemenima” i “Ritinoj školi” najjači mediji uglavnom nisu pisali, iako su te predstave sigurno obilježile protekle dvije sezone. Nisu napisali niti riječi o ovogodišnjem Festivalu glumca. Neki dan gledao sam briljantnu predstavu koja je nastala kao ispit na Akademiji. Ni o njoj nije bilo ni riječi, iako su mladi producenti obavijestili sve medije. Javnost ne zna koliko je uspješnih međunarodnih gostovanja bilo samo posljednjih mjeseci. Mogao bih nabrajati unedogled.

Mislim da ne treba posebno naglašavati koliko je ta nevidljivost kulture u javnosti štetna, jer kulturni proizvod ne može doći do potencijalne publike, a posljedica će biti nestanak kulturnih projekata, o čemu već svjedočimo. Ako se ta medijska tišina i selektivnost nastave, za dvije do pet godina kulture gotovo uopće neće biti. A tek poruka koja se šalje mladim umjetnicima: “Ako niste pri javnoj instituciji koja je u fokusu zbog svoje političke važnosti, bit ćete potpuno nevidljivi.” Dakle, ne uzdajte se u se i u talent, jer to u ovoj zemlji nikoga ne zanima. Uvucite se nekome u instituciju pa će i kod nas za vas biti mjesta, a da i ne morate biti kreativni.

NACIONAL: Kako je bilo kad ste vi počinjali karijeru?

Kultura već 25 godina ovisi o politici. Nešto bolje je bilo kad sam tek počinjao u kasnim osamdesetima, koje su možda najbolje razdoblje ikad na ovim prostorima. Jedan totalitarizam se raspadao, a drugi se još nije stvorio. Taj period pamtim kao jedini u kojem je kvaliteta bila presudna, a uspjeh je dolazio kao nusproizvod poštenog i kvalitetnog rada. Nakon toga, odmah po dolasku slobode, postala je važna politička privrženost, rodbinska, ideološka ili neka druga pripadnost. Ona ti je jedina omogućavala napredovanje.

NACIONAL: Kako ste se vi nosili s time?

Kako nikad nisam patio od slabosti da moram nešto postići “pod svaku cijenu”, posebno ako ta cijena uključuje moj obraz i miran san, odmah mi je postalo teže. Čim niste podržavali svjetonazorski teror koji je vladao, odmah ste bili obilježeni. U kazalištima su se pobrojavali pripadnici drugih nacionalnosti i bez obzira na njihovu lojalnost državi, postajali su obilježeni, građani drugog reda. To je istina. Ako ste samo negodovali, niste više bili u igri. To je za mladog čovjeka koji se tek afirmira vrlo teško, jer teško dolazi do posla. No to nije ništa u usporedbi s kolegama drugih nacionalnosti za koje jednostavno ovdje nije bilo mjesta, a bili su dovoljno mladi da se nisu dali ucjenjivati, pa su otišli. Hrvatsko kazalište je njihovim odlaskom puno izgubilo.

NACIONAL: Kako ste kao mlad glumac uspjeli sačuvati samopouzdanje?

Zahvaljujući kasnim osamdesetima u kojima je bilo puno mogućnosti i koje su mi donijele puno prilika. Sjetio bih se da sam kao sedamnaestogodišnjak na audiciji u Engleskoj dobio glavnu ulogu između 1700 kandidata i to iskustvo davalo mi je vjeru da postoji sustav i da je moguće realizirati se izvan protekcije. Tada je bilo puno takvih iskustava, što je važno, jer su ona dokaz da je drugačiji sustav moguć. To mladi danas nisu iskusili i zato im je teže povjerovati u pravedan sustav, što se vidi u njihovu zabrinjavajućem sustavu vrijednosti koji je potvrđen i s nekoliko istraživanja. Za to nisu krivi mladi. Oni su samo proizvod ovog društva.

NACIONAL: Prije koji tjedan vlast je odlučila da se predstava “Elementarne čestice” ipak ne izvede na Dubrovačkim ljetnim igrama. Što mislite o toj politizaciji kulture?

To je rezultat najopasnijeg primitivizma koji vlada ovom zemljom. To će ostati zapamćeno zauvijek. Tom inicijativom Hrvatska je, nažalost, pokazala da ima ozbiljan deficit kapaciteta kako bi bila suverena demokratska država, jer oni koji njome vladaju ne razumiju što su stav, umjetnička autonomija, sloboda govora i ostale vrijednosti civilizacijskog kruga na koji se pozivamo i kojem, navodno, želimo pripadati. A uz to je pokazala i zavidan kukavičluk. Pred terorizmom kao ni pred primitivizmom se ne odstupa. Upravo je tim glupim potezom Hrvatska od sebe u istom trenutku napravila i metu i vic.

NACIONAL: Ima li previše politike u hrvatskoj kulturi?

Da, ali kultura premalo govori o politici i preslabo se buni protiv njena utjecaja i uplitanja.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da preuzmete vodstvo neke javne ustanove?

Možda bih i htio, ali tek kad se politika izmjesti iz kulture, barem na pristojnu udaljenost. Kada odustane od kadroviranja i prestane kršiti zakone. Dok god je tako, u stvari servisirate politiku, odnosno partikularne interese onih koji upravljaju.

Vi ste politici dužni i ovisni o njoj. I to se osjeti u svemu, od stvaranja repertoara, biranja tema, progovaranja o neuralgičnim točkama društva pa do uvjeta rada, zapošljavanja i poslovanja. Ne kažem da je nemoguće uspješno voditi javne ustanove, ima i takvih primjera, no to zahtijeva kompromise i često rat s političkim strukturama koje nemaju pojma o kazalištu. Uzmite samo spomenuti primjer “Elementarnih čestica”.

NACIONAL: Svojevremeno ste se prijavili za ravnatelja šibenskog kazališta, izabrani ste, ali na koncu ste odustali. Je li politika bila problem?

Manifestacija uplitanja politike je bilo bezbroj. Još uvijek razmišljam kako bi o tom iskustvu valjalo napraviti predstavu. No ilustracije radi, jedan primjer: u ugovoru koji sam trebao potpisati postojala je stavka “poslovne tajne” koju ima pravo proglasiti osnivač kazališta, odnosno grad, a koju ja kao ravnatelj moram poštovati bez obzira na to o čemu se radi. Drugim riječima, kao ravnatelj bih bio potpisnik tko zna kakvih “tajni” koje s kazalištem i mojim ravnateljstvom ne bi imale veze, a ja bih bio odgovoran. Nije to ništa novo. To je u Hrvatskoj praksa. Bilo je već ravnatelja koji su na to pristali, pa su onda zbog takvih “poslovnih tajni” morali odstupiti, a “proglašivači” poslovnih tajni sačuvali su svoje pozicije i dovodili nove žrtve na ravnateljska mjesta. Najalarmantnije je to što jedna javna ustanova uopće ne bi smjela imati poslovnih tajni. To je novac poreznih obveznika i poslovnoj tajni tu nema mjesta.