Otkako je 2008. osvojila Oscara za ulogu Edith Piaf u filmu “Život u ružičastom”, francusku glumicu Marion Cotillard (39) smatraju jednom od najboljih europskih glumica. To je potvrđeno i prošlog vikenda, kad je na dodjeli ovogodišnjih Europskih filmskih nagrada, svojevrsnih europskih Oscara, proglašena najboljom glumicom, i to za ulogu u filmu “Dva dana, jedna noć” koji su režirali braća Jean-Pierre i Luc Dardenne. Film se sljedećeg mjeseca počinje prikazivati u hrvatskim kinima.

Uloga u ovom filmu po mnogočemu je tipična za Marion Cotillard. Ona glumi Sandru, kompleksnu, deprimiranu i utučenu ženu koja dobiva otkaz na poslu, dok će ostatak zaposlenih dobiti godišnji bonus na plaće. Vlasnik tvrtke nudi joj izlaz – ako uvjeri većinu zaposlenih da se odreknu godišnjeg bonusa, ona neće dobiti otkaz. A za to ima samo dva dana i jednu noć…

Takve i slične uloge imala je u filmovima “Žena u ružičastom”, zatim “Hrđa i kost”, gdje glumi ženu s amputiranim nogama, u “Imigrantu” gdje glumi Poljakinju koja dolazi u Ameriku u vrijeme Velike depresije pa je uvlače u prostituciju. S druge strane, velike hollywoodske kompanije i briljantni redatelji nisu bili imuni na njezinu glumu pa je tako glumila kod Christophera Nolana u filmovima “Početak” i “Vitez tame: Povratak”, kod Michaela Manna u “Gangsterima” i kod Woodyja Allena u filmu “Ponoć u Parizu”. A na njezinu ljepotu reagirala je modna kuća Dior pa je Marion Cotillard već godinama njeno zaštitno lice.

S Marion Cotillard razgovarali smo ekskluzivno za Nacional u povodu njezina posljednjeg filma “Dva dana, jedna noć“. Nije čudno što je prihvatila ulogu u takvom filmu. Ona je socijalno angažirana, ljubiteljica prirode i zdrave hrane, intelektualka kojoj takve teme itekako pristaju, pri čemu dokazuje da joj je još uvijek privlačniji pametni europski film nego skupa američka produkcija.

• “Na početku karijere nisam se znala nositi s glamurom svjetskih festivala. A onda sam shvatila da u tome trebam naučiti uživati. U tom svijetu našla sam kreativne ljude i sada uživam.”

• “Jedan od ključnih trenutaka bio je film ‘Život u ružičastom’. Amerika je uvijek bila centar mojih želja. Nikada nisam mislila da ću doći u priliku raditi u Americi.”

• “Hollywood nije jedino mjesto gdje se mogu ostvariti neka očekivanja.”

NACIONAL: Kad ste pročitali scenarij za film ‘’Dva dana, jedna noć’’, je li vam odmah bio uvjerljiv? Jeste li ikada čuli za ovakvu priču, gdje djelatnici neke tvrtke odlučuju o tome hoće li netko dobiti otkaz?

Postoje i gori slučajevi od ovoga prikazanog u filmu. Socijalna nepravda i pohlepa dio su našeg društva. Zato mi je ova priča bila itekako uvjerljiva. Postoje događaji za koje ne možete vjerovati da su se dogodili, ali istina je da su se doista dogodili. Teško je u to povjerovati jer vam izgledaju besmisleno. U ovom filmu, izbor – uzeti bonus na plaću ili sačuvati radno mjesto kolegice – nema nikakva smisla.

NACIONAL: I vi ste nekoć bili glumica koja se bori za posao. Jeste li dolazili u situaciju da se zapitate hoćete li dobiti posao, hoćete li imati novca?

Da, bilo je i toga, ali moja tadašnja situacija ne može se uspoređivati sa situacijom u kojoj majka nema novca i mora se boriti da nahrani svoje dijete. Ja se nikad nisam morala boriti za posao kako bih preživjela.

NACIONAL: Jeste li pomislili da se ne morate više boriti za filmske uloge nakon što ste 2008. za ulogu u filmu “Život u ružičastom” osvojili Oscara i Zlatni globus? Jeste li tada bili dovoljno samopouzdani i znali kako je velika karijera pred vama?

Tada sam vjerovala da uvijek mogu dobiti posao, da ću uvijek dati sve od sebe kako bih došla do autentičnosti lika koji glumim. Nisam se morala boriti za ulogu, ne sjećam se da sam se ikada morala boriti za nju. Ako sam se s nečim borila, to su bile neke stvari u meni, neka razmišljanja u mojoj glavi, ali to je bio dio moje glumačke i osobne evolucije. Morala sam razmišljati o stvarima kao što je želja da budem prepoznata i voljena. Mislila sam da su takva razmišljanja niska i jeftina. To je trajalo sve dok jednoga dana nisam srela osobu koja mi je rekla da je ta potreba sasvim normalna i da je trebam prihvatiti, a ne pokušavati odbaciti. Shvatila sam da takve stvari moram prihvatiti kako bih mogla krenuti dalje. Eto, to je bila moja borba.

NACIONAL: Što se tiče ovog filma, očito je da braća Dardenne nisu imuna na ekonomsku krizu. Koje je vaše mišljenje o ekonomskoj krizi u Europi?

Kriza je postala dio našeg društva koje smo sami stvorili. Radi se o paradoksu jer smo mislili da smo centar svijeta, a kad govorimo o ekonomiji, ljudi nisu u njenom središtu. To stvara nepravdu, ali i postavlja mnoga pitanja. Pitamo se imamo li svoje mjesto na ovom svijetu, jesam li od ikakve koristi u njemu.

MARION COTILLARD OSVOJILA JE 2008. OSCARA ZA ULOGU EDITH PIAF U FILMU ‘ŽIVOT U RUŽIČASTOM’
FOTO: Guliver/Getty images

NACIONAL: Film je ujedno moralna priča o tome hoće li ljudi uzeti novac ili spasiti kolegicu s posla.

Dijeliti s drugima, obratiti pažnju na druge ljude i shvatiti ih čini dušu i srce većim. Život bez dijeljenja s drugima nije pravi život. Film pokazuje postoji li naša želja za solidarnošću. Ljudi pokazuju solidarnost kad dođe do velike krize, ali kad dolazimo do svakodnevnih problema običnog čovjeka, nekako gubimo vezu s tim ljudima.Tada smatramo da imamo dovoljno problema u svom životu, moramo nahraniti svoju djecu, ponekad moramo raditi dva posla kako bismo imali normalan život. Život je često toliko težak da gubimo povezanost s drugima.

NACIONAL: Osjećate li vi te probleme kod drugih ljudi?

Kako da ne. I ja sam dio ovog svijeta, živim u ovom društvu i jako sam povezana s njim. Vidim ljude na koje kriza utječe.

NACIONAL: Braća Dardenne nikada nisu snimala film s tako velikom zvijezdom kao što ste vi. Jesu li zbog toga morali promijeniti svoj način rada?

Ne, nisu. Pred početak snimanja filma razgovarala sam s glumcima koji su već radili s braćom Dardenne kako bih ušla u njihove vizije, u njihov način rada. Ja to uvijek radim, želim ući u svijet kakav vidi redatelj filma i uklopiti se u njega. Nemam specifičan način rada, s različitim redateljima radim na različite načine. Svoj način rada prilagođavam liku koji glumim, temi filma i, naravno, redatelju. U slučaju braće Dardenne prvo smo mjesec dana uvježbavali scene. To je njihov način rada, oni se uvijek dobro pripreme za snimanje filma, što posebno cijenim jer se i ja volim kvalitetno pripremiti za snimanje puno prije nego što počne. Uvijek želim istraživati osobu koju glumim, pronaći sve detalje o njoj, pronaći detalje o osobi iz filma u koju ću se zaljubiti. To redovito radim.

NACIONAL: Jeste li naučili nešto o sebi glumeći Sandru?

Na neki sam način naučila nešto o sebi istražujuću nekoga tko je deprimiran. Nisam deprimirana osoba, ali istražujući takvog nekoga razumjela sam što to znači kada si nemoćan. Naučila sam što znači kad ne možeš ustati iz kreveta, ne možeš se natjerati napraviti nešto. A tu je i činjenica da ljudi osuđuju one koji pate od depresije, to rade oni koji nikad nisu osjetili depresiju. Nisam je ni ja osjetila, osim tijekom snimanja ovog filma kad sam dodirnula depresiju vrhom svog prsta. I drago mi je da je nisam jače dodirnula. Ali i to je bilo dovoljno da shvatim kako nije lako ustati iz kreveta kad si deprimiran. Nisam posebno istraživala depresiju, osim što sam se informirala o efektima koji nastaju uzimanjem Xanaxa. Morala sam, jer nikad ne pijem tablete, čak i kad ne mogu zaspati ne uzimam tablete za spavanje. Držim se podalje od lijekova.

NACIONAL: Nakon toliko godina u filmskom svijetu postali ste neupitna zvijezda. Kako se nosite s glamurom svjetskih festivala? Uživate li u tome ili je to nešto što samo odrađujete?

Kad sam započinjala karijeru, nisam znala kako se nositi s tim. A onda sam shvatila da trebam u tome naučiti uživati. I naučila sam, i to tako što sam u tom glamuroznom svijetu našla vrlo kreativne ljude s kojima se uvijek divno zabavljam. I sada uživam u glamuru.

NACIONAL: Postali ste ikona filmskog uspjeha u Francuskoj, osvojili ste Oscara, svake godine neki vaš film konkurira za Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. Možete li uopće tražiti više uspješnosti?

Stvar je u tome da nikad nisam tražila uspjeh, a kad sam ga postigla, nisam tražila još više uspjeha. Nema sumnje, tražila sam prepoznatljivost, a sada tražim rad s velikim redateljima u odličnim filmovima. Želim nevjerojatna iskustva. To želim više od pukog uspjeha. Uspjeh, uostalom, može nestati u trenu. Uspjeh mi je trebao samo kako bih došla do velikih redatelja i velikih filmova. Uspjeh je bio razlog i put prema sve više glumačkih prilika.

NACIONAL: Ipak se ne možete požaliti na uspjeh jer ste tako postali i zaštitno lice modne kuće Dior.

Kad sam počela suradnju s Diorom, nisam znala puno o modi i nisam na nju gledala kao na umjetnost. A onda sam srela Johna Galliana i moje se razmišljanje promijenilo, jer je on pravi umjetnik. Suradnja s Diorom dopušta mi jako puno kreativnosti. Kad su mi ponudili da radim za njih, rekli su mi da žele stvoriti filmski projekt i to već traje šest godina. Kad smo započeli suradnju, pitali su me s kim želim raditi, a ja sam odmah rekla – David Lynch. Dva dana poslije rekli su mi da je Lynch pristao. Tako se ostvarila jedna od mojih želja, a to je rad s Davidom Lynchom. Sloboda koju imam u tom odnosu neprocjenjiva je.

NACIONAL: Znači li to da imate listu redatelja s kojima biste željeli raditi?

Naravno. Braća Dardenne bila su na toj listi. Rad s njima bilo mi je ostvarenje sna. Sanjala sam da ću jednog dana raditi s redateljima koji snimaju ovakve filmove i za koje sam spremna sve napraviti. Ne želim vam reći koja su ostala redateljska imena na toj listi jer se bojim da ih ne ureknem.

NACIONAL: Koji su bili ključni trenuci vaše karijere?

Bilo ih je nekoliko. Prvi ključni trenutak bio je kad mi je 2004. redatelj Jean-Pierre Jeunet dao predivnu ulogu u filmu “Zaruke su dugo trajale” koja me prikazala u drukčijem svjetlu. Drugi ključni trenutak bila je uloga u filmu “Život u ružičastom”, koja mi je promijenila glumački život. Ta uloga je bila važna jer sam napravila nešto što nisam mislila da mogu, ali htjela sam dati sve od sebe kako bih dala autentičnost Edith Piaf u rasponu od 16. do 47. godine. Nakon toga film je doživio svjetski uspjeh i uslijedile su ponude iz Amerike. A Amerika je uvijek bila centar mojih želja jer sam kao klinka gledala jako puno američkih filmova. Nikada nisam mislila da ću doći u priliku raditi u Americi.

NACIONAL: Redatelj Guillaume Canet ujedno je i vaš suprug. Što je drukčije kad glumite u filmu koji režira vaš suprug?

Spavam s redateljem, eto što je drukčije. Šalim se, istina je da ga iznimno cijenim i poštujem dok snimamo film. Ako nešto krene krivo na snimanju filma koji režira, mnogo više se brinem nego na drugim filmovima. Tada sam više nego obična glumica. Uz njega sam naučila što znači režirati film, znam koliko je to teško. Kad smo snimali niskobudžetni film “Imigrant”, vidjela sam u jednom trenutku kako je redatelj James Gray zamišljen. Prišla sam mu i pitala ga ima li kakvih problema, a on je rekao: “Ma ne, razmišljao sam o jednoj sceni, ali snimanje te scene stajalo bi dvostruko više od proračuna cijelog filma.” Vidjela sam da je tužan zbog toga, a mene je to pogodilo jer imam redatelja kod kuće i znam što znači kad uložiš godine svog života u filmski projekt, a frustriran si.

NACIONAL: Gdje se vidite za deset godina? Želite li, recimo, postati redateljica?

Ne želim razmišljati o tome, želim živjeti u sadašnjosti. A ni to nije uvijek lako. Kad bih živjela u prošlosti ili budućnosti, bila bih odvojena od sadašnjosti, a to ne želim. Što se tiče režije, već dugo imam jedan projekt kojem se nisam dovoljno posvetila. Ne znam hoću li ikad napisati taj scenarij, ili ga napisati s još nekim jer ne znam jesam li dobar pisac. Možda ću ga i režirati. Kad sam prije nekoliko godina počela razmišljati o tom filmu, htjela sam samo glumiti. Sada mi se čini da ću biti prestara za tu ulogu i neću moći glumiti. Zato polako razmišljam u stilu – budem li ja režirala, koja bi glumica mogla glumiti. Ideja o filmu došla je kroz moja propitivanja same sebe o svijetu u kojem živimo i o tome kako pokušavamo sakriti svoje pogreške.

NACIONAL: Čini se da ste vrlo intelektualna osoba.

Ma ne, radi se o tome da stalno propitujem samu sebe, ali to nisu intelektualna pitanja, jer ne dolaze iz glave, nego iz mene cijele.

NACIONAL: Politički gledano, jeste li ljevičarka ili desničarka?

Znate što, jako sam se razočarala u politiku. To je moj odgovor.

NACIONAL: Mislio sam da možda dajete podršku nekoj ‘’zelenoj’’ stranci, budući da se zalažete za zdravu hranu i život u prirodi.

Nastojim kupovati i jesti organsku hranu i onu koju kupujem od lokalnih poljoprivrednika i farmera. Na nesreću, ti su proizvodi skuplji od onih koje ljudi inače kupuju u dućanima, ali ta je hrana i nekvalitetnija. Ali kad kupujem, osjećam se privilegirano jer si mogu priuštiti zdravu hranu.

NACIONAL: Jeste li doista spremni zamijeniti grad za život u prirodi?

Ne mogu bez prirode, umrla bih kad bih neprestano živjela u gradu. S druge strane, ne mogu ni bez grada. Kad bih provela godinu dana u gradu ne odlazeći na selo, u šumu, na more, mislim da bih se razboljela. Često putujem, živim od jednog do drugog mjesta snimanja, ali na tim sam putovanjima otkrila Škotsku. To je zemlja mojih snova.

NACIONAL: Budući da sve više snimate u Americi, kakva su vaša očekivanja u vezi s Hollywoodom?

Hollywood nije jedino mjesto gdje se mogu ostvariti neka očekivanja. Volim južnokorejskog redatelja Park Chan Wooka, njegov film “Oldboy” je remek-djelo. Kad sam ga pogledala, osjetila sam nešto što nikada dotada nisam. Nešto sam osjetila u krvi, u kralježnici, ni prije ni poslije nisam to doživjela.

DEAN SINOVČIĆ, UREDNIK NACIONALA, NA INTERVJUU S OSKAROVKOM MARION COTILLARD
FOTO: Nacional

NACIONAL: Osim redatelja, koje glumice cijenite i s kojima biste voljeli snimati film?

Kad govorimo o mlađoj generaciji, mislim da je Jennifer Lawrence čudo od glumice. Imala sam priliku družiti se s njom i doista me impresionira kao žena i kao glumica. Unikatna je. Ona je genij. Voljela bih glumiti s njom. Od francuskih glumica posebno mi se sviđa Léa Seydoux. Ona je neka vrsta francuske verzije Jennifer Lawrence. Uvijek jedva čekam da vidim njezin novi film.

NACIONAL: Vaša sljedeća uloga je Lady Macbeth, jedna od najslavnijih Shakespeareovih žena, u filmu ‘’Macbeth’’.

Sanjala sam i uvijek sam znala da ću jednog dana glumiti Lady Macbeth. Još u glumačkoj školi glumila sam jednu scenu iz Shakespeareova “Macbetha”. Međutim, u mojim mislima to je bilo u kazalištu i na francuskom jeziku. Nikada nisam mislila da bih jednog dana mogla govoriti originalan Shakespeareov tekst, za koji su mi trebale godine da ga shvatim. Kad sam prvi put pročitala scenarij, nazvala sam redatelja Justina Kurzela i iskreno mu rekla: “Sva sreća da znam originalnu priču jer inače ništa ne bih razumjela.” Pomalo je bilo ludo tražiti od francuske glumice da glumi Lady Macbeth, ali nadam se da neću pokvariti cijelu priču.

NACIONAL: A koliko je ludo bilo učenje poljskog zbog uloge u prošlogodišnjem filmu “Imigrant”, gdje vam je partner bio Joaquin Phoenix?

Radilo se o dvije stvari, morala sam učiti poljski jezik i američki engleski s poljskim naglaskom. Imala sam dva različita učitelja s kojima sam intenzivno radila puna tri mjeseca. Tri mjeseca sasvim sigurno nije dovoljno da se nauči neki jezik, ali nakon tri mjeseca učenja javljeno mi je da počinje snimanje. Zar sam trebala reći: “Ne još, jer moram bolje naučiti poljski”? Nisam mogla ništa reći, ali tri mjeseca sigurno nisu dovoljna da se nauči cijeli scenarij filma na engleskom s poljskim naglaskom, od čega je 20 stranica bilo na čistom poljskom jeziku.