Hrvatski književnik upravo je objavio novi roman u kojemu piše o multikulturalnosti, geopolitički i kulturno-antropološki složenom prostoru Hrvatske, izbjeglicama, teroru društvenog ološa i shvaćanju suvremene civilizacije

Hrvatski književnik Ludwig Bauer nedavno je objavio novi roman “Seroquel ili čudnovati gospodin Kubitschek”. Do sada je objavio četrnaest romana, od kojih je za “Zavičaj, zaborav” iz 2010. dobio nagrade Meša Selimović, Fran Galović te Kiklopa za 2011. godinu. Njegova biografija je poput sadržaja pustolovnog romana i potvrđuje teoriju da vrstan pisac mora u životu proći različita iskustva, kontinente, poslove i ljude kako bi sve svoje priče mogao ugraditi u slojevita i intrigantna književna djela.

Ludwig Bauer diplomirao je slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a poslijediplomsko školovanje nastavio u Pragu i Bratislavi. Bavio se prevođenjem stručnih djela i beletristike, bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnog mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist za crtić “Profesor Baltazar”, kolumnist te urednik antologija i izbora školske lektire. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radio Zagrebu krajem pedesetih godina, a 1973. dobio je za prvu objavljenu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Posebno je uspješan na području pisanja priča i knjiga za djecu, bez obzira na to što, prema kritici, ima prvenstveno status uglednog hrvatskog romanopisca čiji se svaki novi roman očekuje s velikom pažnjom.

U razgovoru za Nacional pojasnio je kako se hrvatska društvena, politička i kulturna stvarnost ocrtavaju u novom romanu koji je humorno zamaskiran kao pikarski, pustolovni roman, i u kojemu dotiče teme multikulturalnosti, geopolitički i kulturno-antropološki složenog prostora Hrvatske, imigranata, mita o sekularnoj državi, terora društvenog ološa i shvaćanja suvremene civilizacije kao “kaleidoskopa nepravdi” ako se nema dovoljno novca, koji je danas možda jedino sredstvo za kupovanje osobne slobode.

Nacional: Vaša nova knjiga bavi se važnim društvenim, kulturološkim i političkim temama suvremenog svijeta, a dotičete i problem imigranata, odnosno emigranata na našem prostoru u kojemu se kroz povijest preklapaju granice carstava i kultura. Jesu li među svim tima najvažnije teme osobna sloboda i problem zastupanja i govorenja istine?

Tema istine je vrlo sklizak teren. Nekako se tradicionalno vrijednost istine jako veliča, ali odnos prema istini ostaje lažan; u stvarnosti to veličanje ostaje bez pokrića. Misleći pojedinac sam je sa sobom u sukobu kada zastupa istinu, a u sukobu je s mnoštvom društvenih normi. Kad polazite od esencijalnih stvari – treba li uvijek govoriti istinu – onda je jasno da ne treba jer to čak i ne bi bilo moralno, iako bi po Kantu bilo jer nije moralno lagati. U stvarnosti jest moralno lagati ne samo radi pravila pristojnosti, nego radi pravila funkcioniranja u društvu koja nam nameću da stalno lažemo ili, adekvatnije, da govorimo neistinu. Neka nijansa tu postoji, jer kad kažemo laž, tu mislimo na korist, a kad kažemo da govorimo neistinu, onda je to pokušaj izbjegavanja štete. Piscu, pak, uvijek mora biti bitna književna istina.

Nacional: U romanu se intenzivno bavite gubitkom povijesnog, društvenog i kulturološkog pamćenja kao bolesti naše civilizacije. Nastavljate li zapravo identičnu liniju razmišljanja Stefana Zweiga, da je potrebno pamtiti neposrednu povijest, svoje korijene, kao što je pisao u “Svijetu od jučer”?

Čovjek polazi isključivo od svog iskustva. Drago mi je da ste spomenuli Zweiga i taj njegov autobiografski tekst koji je jako vrijedan i kao književni tekst. Jedna od njegovih vrijednosti jest da obnavlja sjećanje na vrijeme koje je prošlo, odnosno obnavlja sjećanje na ono što je bilo dobro u tom vremenu. Ipak, strahote Prvog svjetskog rata tada nisu bile daleko, a ipak su bile zaboravljene u dovoljnoj mjeri da svi koji imaju utjecaja, budu to spremni ponoviti u Drugom svjetskom ratu i da se dogodi progon židova. I danas se čini da nismo ništa naučili od povijesti.

Nacional: U svojoj knjizi ipak na kraju nudite mogućnost da budemo bolji ljudi i radimo ispravne stvari u svojem neposrednom, bliskom okruženju?

Bilo bi to sjajno kad bi se moglo provoditi i onda bi odjek toga što radimo u neposrednom okruženju postao daleko širi. Još u 19. stoljeću ruski realisti smatrali su da se kvalitetnim razmišljanjem može promijeniti svijet, to jest da se može doći do nekih recepata kako ga mijenjati. I prije nego što su povijesni događaji poprimili dramatične oblike, shvatili su da to ipak nije moguće napraviti na nekoj velikoj skali. Tada su zastupnici promjena prihvatili nešto što su zvali “teorija malih djela” ili malih činova i čini mi se da bi to danas bilo dobrodošlo jer iskustvo nam govori da velike dramatične promjene nanose više štete nego što donose dobra.

Nacional: I likovi u vašem romanu svaki put se stresu od nelagode kada netko spomene pojam “revolucija”?

Revolucija nalikuje nekakvom kirurškom zahvatu u društvu, odnosno amputaciji nečega. To ponekad u medicini jest neophodno – ako imate rak kosti – iako taj surovi čin opet ne garantira spas. No taj čin u društvu ne znam koliko je i do koje mjere prihvatljiv. Ipak, gledajući kroz prizmu književnosti i suvremene umjetnosti u svijetu, nisam siguran da stvaranje suprotnosti, sužavanje širine misaonog prostora, sve jači ideološki diktat koji je zapravo prikriven tobožnjim slobodama ili geslima o slobodi, možda ipak vodi u situaciju gdje će opća pobuna ili revolucija možda biti jedini izlaz.

Nacional: Spominjete da ipak enklave pravednog društva nisu neostvarive, što se nadovezuje na tezu o dobrim i ispravnim djelima u vlastitom okruženju?

Velikim dijelom jesu ostvarive. Ali te enklave su zaista premalene i odnos prema njima je takav da djeluje kao vrlo efikasna antipropaganda. Onda se i sami društveni oblici mijenjaju i deformiraju. Primjer kibuca predstavlja eksperiment s društvenom pravdom, odricanjem od privatnog vlasništva, od potrošačkog društva, ali čak i u svom idealnom obliku, to nema veliki domet. Tako je bilo i s nekim drugim eksperimentima.

Nacional: Smatrate li da je moguće u nadolazećem razdoblju od pet do deset godina stvoriti tolerantnu, multikulturalnu i interkulturalnu Europu?

Volio bih da je tako. To bi bilo na liniji društvenog poteza koji je napravila Angela Merkel otvarajući vrata emigrantima. Postoje ljudi koji misle poput nas i ako bi ih bilo više u toj poziciji i ako bi ta pozicija bila sasvim čista, onda bi to bilo ostvarivo.

Nacional: U romanu također raskrinkavate licemjerne paradigme i dvostruki moral današnje Crkve ili, primjerice, militantnih vegetarijanaca i vegana. Kako komentirate te fenomene licemjerja?

Ne znam koliko to može biti opći ili raširen sud jer roman je ipak pisan zabavnim tonom, kao pikarski roman. Literatura se ne sastoji od velikih istina i dociranja, nego od harmonije. Treba uspostaviti dobru komunikaciju s iskustvom potencijalnih čitalaca. Naravno da autor djela zastupa sebe i svoje poglede, pa to činim i ja. Nastojao sam da ta zrnca humora moju sliku svijeta učine prihvatljivijom, ali da će to možda biti i ljekovito. Ovo što se spomenuli svakako jesu značajne stvari u mojem razmišljanju. Uvijek upadamo u iste besmislene greške. U ovom trenutku biramo novu vlast, imamo premijera koji je prikazan kao izvanstranačka ličnost, trebao bi biti izvan ideologije, no ako je bio uspješan poslovni čovjek, uspješan za sebe, ne znači da će biti uspješan i za Hrvatsku. S takvim je nazorom na vlast bio izabran i Kerum, a rezultat je bio zapravo sasvim očekivan. Dakle, dobro je razobličavati zablude te vrste. Naravno da nisam protiv vegetarijanaca ili slično, pokušao sam samo upozoriti da je svaki fanatizam opasan. Čak i onaj naoko bezazlen.

• ‘Pojam elita danas predstavlja nešto što uopće ne bismo željeli: grupu pokvarenih, beskrupuloznih, amoralnih ljudi koji su prigrabili moć za svoju korist i na društvenu štetu’

Nacional: Često spominjete pojam “političkog građanina” i potrebu da se uključimo u promjenu društvene paradigme. Što vas motivira na društvenu angažiranost?

U tome se krije jedna od strašnih boljki demokracije. Sokrat je pisao o tomu još u 4. stoljeću pr. n. e. kako demokracija može omogućiti glupima ako žele doći na vlast, da tu vlast i dobiju. Ako žele zli, gramzljivi i nepošteni doći na vlast, oni će to moći učiniti uz pomoć demokracije. Naime, nikada nije bilo takvo stanje da je većina ljudi bila i moralna i pametna. To ne znači da ne postoji puno moralnih i pametnih, sposobnih ljudi, ali u odnosima kakvi postoje, dovoljno je da bude jedna zatucana budala više, jedan fanatik više, i onda se to nameće kao opća svijest. Jedan od problema kojih se također dotičem u romanu jest izostanak i nestanak društvene elite. Ja sam zagovornik pravednog društva – društva jednakih – ali, s druge strane, kroz povijest je postojalo nešto što se izražavalo geslom “noblesse oblige”, plemenitost obavezuje, i to se uvažavalo. Prihvaćale su se kvalitetnije ideje koje su možda bile izvan prosjeka, ali dolazile su od elite kojoj treba vjerovati. Danas više toga nema, pojam elita predstavlja nešto što uopće ne bismo željeli da predstavlja: grupu pokvarenih, beskrupuloznih, amoralnih ljudi koji su prigrabili moć za svoju korist i na društvenu štetu.

Nacional: Kad govorite o moralu ili o etici, već na početku romana čitatelj stječe dojam da pristojnog i uljuđenog čovjeka danas svi žele opljačkati, prevariti, oguliti do kože ili nad njim parazitirati?

Današnje potrošačko društvo naprosto počiva na tome da svakomu treba uzeti što se više može i svi oblici komunikacije u kojoj sudjeluje novac – a to je gotovo sve – uvijek su na štetu većine. Pa i u igrama na sreću kuća mora dobiti barem polovicu uloženog novca. Tako je i s kupovanjem, čak traže i savjetuju da kupujemo ono što nam ne treba i još nam licemjerno lažu da je to zato što im je stalo do nas i “mi to zaslužujemo” ili jer volimo jedni druge. To je zaista licemjernije od Alibabe i 40 hajduka!

Nacional: Kažete da država i Crkva temeljitije mogu čovjeka “obrlatiti” od drumskog razbojnika? Da za to imaju sustavnije i inteligentnije mehanizme?

Pokušavam ne zaboraviti prethodne mislioce koji su o tomu razmišljali i oslanjam se na niz filozofa, što je bilo bitno u nastanku moga djela. Ovo što ste spomenuli parafraza je nečega što je zapisao Nietzsche i to je iz knjige “Tako je govorio Zaratustra”. Vi ste to očito prepoznali.

Nacional: Bavite se i time kako danas u društvu zapravo živimo smrt, sve je napravljeno tako da se pripremamo još za života za smrt, umiranje, protiv prirode života. Od uplata životnih osiguranja u slučaju smrti, posmrtne pripomoći do religijskih smjernica. Koliko je to perverzna paradigma?

To su teške teme i zahtijevaju hrabrost da se o tomu govori. Ali to je istina. Naravno, velikim dijelom to je ispružena ruka velikog potrošačkog mehanizma. Već kod rođenja djeteta nastoji se na svemu zaraditi, od dječje hrane do dekica, vitamina, kremica… Zatim ide ta vječna potreba da ostanemo mladi, sjetimo se Držićeve “Novele od Stanca”, tamo onaj ubogi prodavač poljoprivrednih proizvoda, Stanac, strada jer želi biti mlađi nego što jest, a na sličan način podliježemo svakodnevno trikovima industrije komercijalnih oblika. Slično je i sa smrću, osjećajem sigurnosti. Današnji mirovinski sustav u proklamacijama je pravedniji od onog prethodnog, umjesto generacijske solidarnosti trebali bismo dobiti kao mirovine onoliko koliko smo zaradili i uplatili. Ali kad želite dobiti korist od toga, onda se natrag u sustav uzimaju veliki dijelovi i opet dobivate samo dio onoga što ste uložili.

Nacional: Kako bismo optimalno trebali razumjeti glavni lik romana, Kubitscheka?

Sve što Kubitschek započinje u svojoj heretičnosti, u traganju za nekakvom istinom, gotovo sve izvrće se u suprotnost. Ali Kubitschek zastupa istinu i pravdu. To je kao s demokracijom i jednom budalom više od pedeset posto koja vrijedi više nego svi pametni. Pisao sam roman prije vala imigracije, seobe naroda, ali neke stvari sam dosta točno anticipirao, iako takvima još uvijek nisu javno dijagnosticirane. Ti ljudi bježe od glavne nevolje – smrti, ali tu je riječ i o trgovini ljudima. Netko opet ima korist od toga što ljude prodaje kao nekada robove iz Afrike. Tim ljudima treba pomoći.

Nacional: U romanu se može prepoznati sloj češkog humora. Dosta ste prevodili s češkog kroz život?

Može ga se pronaći u romanu i to je prilično logično s obzirom na moju intelektualnu prtljagu. Prevodio sam Čapeka i Hašeka, a Karel Čapek je moj omiljeni pisac. U Češkoj sam se uvijek osjećao kao kod kuće, točnije, u Pragu, tamo sam bio na poslijediplomskom studiju. I dan-danas se u nekim trenucima na češkom mogu najpreciznije izraziti kad su u pitanju neke fine distinkcije. Taj humor mi je blizak iz više razloga: tipično je srednjoeuropski, urban, a bitno je i to što je humor oružje slabijih. Češka se nalazila između dvaju carstava, moćnog Istoka i Zapada, i bila je u odnosu na oba prilično nemoćna. S obzirom na to da nikada nisu mogli kroz povijest biti sasvim svoji, razvili su takav specifičan humor u kome se u pravilu rugaju većima, jačima i moćnijima. Ono što nije baš suviše primijećeno jest da moja inspiracija dijelom dolazi od germanskog Petrice Kerempuha, a to je Till Eulenspiegel, koji također svojim avanturama razgolićuje nepravdu i pruža joj otpor. Mjestimice se u romanu javlja i jezik basne, kada likovi rade nešto priglupo i kada ih u tome masa oponaša, a kad rade nešto pametno – to masu ne dotiče.

Nacional: Mnogo ste objavljivali i prevodili književnost za djecu i mlade, ali smatrate li, kao i dosta dječjih pisaca, da je teže pisati za djecu nego za odrasle?

Odgovornost tu nije nebitna, ali teško je zbog toga što umjetnost – bez obzira na to kome je namijenjena – mora biti umjetnost. Ne smije iznevjeriti neke vrijednosti koje su estetske, doživljavanje lijepoga. Doživljaj svakog umjetničkog djela velikim dijelom zasniva se na iskustvu onoga koji je prima. I ovu moju knjigu će sasvim drugačije čitati mladi ljudi – a neki odjeci pokazuju da im se sviđa – a drugačije stariji i zreliji čitatelji. Dječje iskustvo je velika nepoznanica za odraslog čovjeka. Nikada ne možemo potpuno obuhvatiti što dijete doživljava, iako možemo anticipirati. Svi dobri pisci za djecu pišu nešto što nije namijenjeno samo djeci, već i odraslima. Nedavno mi je objavljen prijevod Andersenove bajke “Slavuj” koju je divno ilustrirala Marcela Hajdinjak. Napravila je to tako majstorski, na svjetskom nivou, da sam odmah za nju napisao novu bajku koju će oslikati, i od te knjige puno očekujem. Svijet dječje književnosti primamljiva je čarolija čiji se šarm nikada ne može potrošiti.

• ‘Ono što je upućeno djeci u javnom prostoru polazi od toga da su djeca glupa. Čak su i reklame neuvjerljive. Dječji svijet nije imbecilan i nakaradan, kao što to odrasli vide’

 

Nacional: Što po vama ne funkcionira u pristupu odraslih dječjoj tematici i literaturi, filmovima i TV serijalima?

Najveći dio onoga što je upućeno djeci u javnom prostoru polazi od toga da su djeca glupa. Čak i te reklame koje bi trebale biti šarmantne i upliću tobožnji svijet mašte, blesave su i neuvjerljive. Dječji svijet nije imbecilan, nakaradan, izvještačen, kao što to odrasli često vide. Ako tako nešto i postoji, onda su to pojave koje treba liječiti.

Nacional: Imate li u planu neki novi prijevod? Na čemu još radite?

Dosta sam prevodio za djecu upravo zbog tog površnog odnosa koji je djeci namijenjen. Užasno sam se mučio da dešifriram – uz poznavanje njemačkog i uz pomoć dansko-engleskog rječnika – Andersenove bajke. Tada sam vidio da u većini slučajeva one nisu prevedene točno. Ponekad je odstupanje dosta malo, trol je iz skandinavske mitologije preveden kao vrag, ali ima i težih primjera. Andersenove rečenice ponekad su jako zapletene. Imam poštovanje prema izvornom tekstu i volim da je prijevod što izvorniji, bez prepričavanja. Prevodio sam jako dobre pisce; preveo sam jednu Joyceovu bajku koja je kod nas bila sasvim nepoznata, pa Oscara Wildea, nedavno sam ponovno preveo Čapekove bajke, iako su postojali i raniji dobri prijevodi. Prevodio sam značajna djela za odrasle, dobru poeziju uz ostalo, a uskoro će mi izaći prijevod stihova slovačke pjesnikinje Dane Podracke.

Nacional: Što mislite o današnjoj pomalo agresivnoj standardizaciji naglasaka na prvom slogu u hrvatskom književnom govoru? Čak i kod stranih riječi koje to baš ne podnose, poput francuskih riječi?

Kultura govora danas je jako slaba, u politici imate ljude koji ne znaju izgovarati č i ć, a trude se prividno govoriti standardnim jezikom. Mnogi ne znaju izgovarati futur, pa umjesto “biću” kažu “bit ću” ili čak “biti ću”, što je izostanak osjećaja za enklitike. Često čujemo i “obzirom na to”, a frazem glasi “s obzirom na to da”. Nervira me i poštapalica “znači” u svakoj rečenici, kao da svaka rečenica nešto znači, što je izraz nesigurnosti; pa izostanak pretprošlog vremena i futura drugog, kao predbudućeg vremena. Nitko ne kaže “ako budem imao dovoljno novca, kupit ću auto”, već “ako ću imati dovoljno novca… “. To je bantu hrvatski; onoga koji ima istančano uho za književni hrvatski, to boli.

Nacional: Već pišete novo prozno djelo. Koje teme dotičete u tom romanu i što mu je glavna teza?

Vraćam se povijesnom romanu, ali to je sadašnjost promatrana kao povijest. Polazim od iskustva koje sam imao kao šofer u UNPROFOR-u, gdje smo svi ipak bili izuzeti od stvarnosti koju su živjeli naši ostali građani. Kroz tu distancu je možda više dolazilo do izražaja što se mijenjalo u društvu, jer kad ste neposredni sudionik, mnogo se više i lakše navikavate na neke stvari. Ovako je kontrast bio veći. Pišem i o dolasku kapitalizma, ali ne na dokumentaristički način, već kao književnu istinu o tom vremenu. Od tog smo vremena od društva koje je trebalo biti pravedno, ušli u jako nepravedno društvo. Smatralo se odjednom da je dobro bilo što jeftino kupiti i skupo prodati, dok je u prijašnjem načinu razmišljanja uvijek bio prisutan element stvarnih troškova proizvodnje i normalne prodajne cijene. Stvari su u tom smislu postale nerealne. Zavladali su neki odnosi na koje nitko nije bio pripremljen, da je sve dopušteno i da je sve moguće. Kako nismo imali tradicije koje djeluju kao moralni usmjerivači i ventili – a ni crkva nije funkcionirala kao u zapadnim zemljama – nije bilo nikakvih mjerila o tomu što je ispravno i neispravno. I političari su djelovali kao plaćenici. Oni tipovi kao Owen i Stoltenberg primali su plaću od milijun dolara godišnje i njima intimno nije bilo stalo do toga da se situacija razriješi jer bi ostali bez te plaće. To su te suprotnosti, dočarane kroz razne ljudske sudbine. Rat razara baš sve oblike društva koji u miru funkcioniraju.

Nacional: Nameće li tzv. politička korektnost autocenzuru umjetničkom stvaralaštvu ili je umjetnost još uvijek od nje slobodna?

Nemam takvo osobno iskustvo da bih u ime papirnate političke korektnosti izbjegavao tretirati bilo koju društvenu temu. Naravno, nije u mojoj prirodi da nekoga vrijeđam, prezirem… zapravo me zaboli kad vidim takav grozan odnos. Jednom sam na Rebru čekao u dugačkom redu pred šalterom, bio je neki problem s uputnicama koji gospođa za šalterom nije mogla riješiti niti je ona bila za to kriva, a neki čovjek ispred mene bio je strašno bijesan i krivicu za čekanje svalio je na nju. Tada je rekao: “Vi ste za mene židovka!” To zaista boli. Takve stvari su mi jako strane, ali to više nije pitanje političke korektnosti, već pristojnosti i kulture. Ovo o čemu me pitate, dotaknuo sam dok sam pisao roman “Kratka povijest porodice Weber”. Moj sin je tada bio dječarac, ali svakog jutra je čitao što sam napisao prethodne večeri jer sam tada još pisao na mašini pa mu je to bilo dostupno. Tada sam shvatio da to jest neki oblik cenzure i da bez obzira na to što pišem vrlo ozbiljan društveni roman, ne smijem u njemu napisati nešto što bi moglo povrijediti osmogodišnje dijete. Toliko o autocenzuri.