Novi ravnatelj Baleta HNK Leonard Jakovina najveće je iznenađenje u najužem timu ravnateljice nacionalne kazališne kuće Dubravke Vrgoč jer se o njemu u hrvatskoj kulturnoj javnosti malo zna. Ovaj 33-godišnji Zagrepčanin u rodni se grad vratio iz Berlina, gdje u Deutsche Oper Berlin već godinama ima status prvaka i velike baletne zvijezde. Plesao je u četrdesetak produkcija, a najveće iznenađenje izazvao je nedavno glavnom ulogom u baletu “Don Juan”, čiji provokativan plakat drži i u svom uredu. Baletno školovanje završio je u Zagrebu. Već u petnaestoj godini, na poziv Dinka Bogdanića, otišao je u München, gdje je diplomirao i dobio prve angažmane. No tek je u Berlinu, iako stranac, stekao status vrhunskog baletnog umjetnika, koji ima i svoje fanove. Događalo se da su ga ondje progonili i paparazzi, o njemu su se snimale televizijske emisije, a sve je to u Hrvatskoj nezamislivo za baletnog umjetnika.

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Jakovina govori o svojoj uspješnoj karijeri, ali i planovima koje ima nakon povratka u Zagreb na funkciju ravnatelja Baleta u Hrvatskom narodnom kazalištu, koju su posljednjih godina prije njega obnašali Milko Šparemblek, Almira Osmanović, Dinko Bogdanić i Irena Pasarić.

 

• ‘IMAMO DRIL POPUT VRHUNSKIH SPORTAŠA. Fizički ubijamo tijelo. Klinička slika plesača nakon deset godina karijere na magnetskoj je rezonanci prestrašna’

 

NACIONAL: Kako je došlo do vašeg imenovanja za ravnatelja Baleta?

Poslije upoznavanja i nekoliko prvih razgovora s gospođom Dubravkom Vrgoč odlučio sam se javiti na natječaj. Nakon što se intendantica odlučila za mene, ja sam se u nekoliko dana spakirao, oprostio s Berlinom i vratio u Zagreb, u kojem sam i započeo svoj plesni put. Moji su planovi i ambicije veliki, ali dopustite mi da u ovom trenutku, samo nekoliko dana nakon što sam preuzeo ovu funkciju, ne otkrivam sve što sam zamislio i što želim postići u ovoj kući. Oduševljen sam hrabrošću, entuzijazmom, konkretnim projektima i ciljem gospođe
Vrgoč, da HNK pozicionira kao jednu od vodećih europskih kazališnih kuća. I moja vizija Baleta apsolutno se poklapa s onim što ona kani postići u europskom otvaranju ove kuće. Baš sam se jučer susreo s ansamblom, predstavio im svoj plan i što očekujem od njih u ove
četiri godine mandata. Želim svakog člana Baleta iskoristiti, dati mu osjećaj važnosti, ali i šansu da pruži maksimum.

Za mene je podjednako važan prvak Baleta, kao i svaki član ansambla. Naučio sam u Njemačkoj da svaka osoba koja je u projektu i pojavi se na sceni ima značaj. Kolektiv HNK je zdrav, čvrst, odličan i s njima želim puno postići. Volio bih raditi “kreacije”. To je posve
drukčiji pristup poslu, gdje tek u odnosu s pravim koreografom plesač stvara magiju na sceni. Želim postići da publika koja dođe na baletnu predstavu još dva dana ostane pod velikim dojmom onoga što je doživjela od nas kao umjetnika sa scene. Vječni je problem ove kuće
stalna borba triju ansambala, Drame, Opere i Baleta, za svoj prostor na sceni i za veći broj mjesečnih izvedbi. Godina brzo prođe, a broj izvedbi svakog projekta je problem. U berlinskoj kući u kojoj sam radio bila su samo dva ansambla, Opera i Balet, pa je stalno dolazilo do prepirki i borbe za termine. Moram se prilagoditi situaciji i ansamblu koji volim, vidim da reagiraju na moj coaching. Imam osjećaj da nas očekuje divan, profesionalan i vrlo kreativan zajednički rad. Tražim od ansambla visoku profesionalnost, radnu etiku, red, rad i disciplinu, s komunikacijom sa svakim plesačem. Želim u njima probuditi elan. Ne radim ovaj posao ni za sebe, ni za balet majstore, primarni su mi plesači, jer ako oni sretni i s veseljem dolaze na probe i predstave, puni pozitivne energije, to će osjetiti i publika.

NACIONAL: Jeste li završili ugovor i ispunili sve obveze s berlinskim baletom? Kako su reagirali na vašu odluku da preuzmete ovu funkciju?

Sve se dogodilo na brzinu, gotovo u tjedan dana morao sam se oprostiti od Berlina i svoje matične kuće. Naravno da su ondje bili tužni i u šoku. Moram otplesati još dvije predstave “Don Juana”. Berlinska uprava ponosna je na mene, shvaćaju da je ovo za mene daljnji korak u karijeri i spremni smo nastaviti suradnju i na nekim drugim osnovama, kao koprodukcije nekog zajedničkog projekta i međusobne razmjene predstava, u Berlinu i Zagrebu.

PRIZOR IZ BALETA ‘CARAVAGGIO’
FOTO: Maria -Helena Klemm

NACIONAL: Iz kakve obitelji potječete?

Ja sam iz Zaprešića, ondje sam odrastao, završio osnovnu školu, dok sam baletnu školu pohađao u Školi za balet i ritmiku u Selskoj ulici, a potom na Ilirskom trgu. Nitko se u mojoj obitelji nije bavio baletom. Mama je imala umjetničke sklonosti, obožavala je balet i ona me
usmjerila prema njemu. Trebalo je u počecima izdržati pritisak okoline i komentare “vaš sin pleše, a ne igra nogomet?”. I ja sam se morao nositi s tim. Srednjoškolsko obrazovanje završio sam u Školi za primijenjenu umjetnost, u glazbenom razredu. Kad sam završio baletno školovanje u Hrvatskoj, došao sam u kontakt s Dinkom Bogdanićem, koji je bio
angažiran u münchenskoj baletnoj školi i ponudio mi šansu da ondje nastavim školovanje. Moji su roditelji bili šokirani mojim planom da odem od kuće u 15. godini.

No nakon sastanka moje mame s Bogdanićem i njegova obećanja da će paziti kako ću ondje živjeti, mama je odobrila moj odlazak. Bogdanić je svakog tjedna provjeravao je li u stanu u kojem smo živjeli blizu škole sve čisto, ima li hrane u frižideru, je li nam odjeća oprana i izglačana. Kad sam došao u München, nisam znao njemački, ali sam ga svladao u kratkom roku. Došao sam iz zagrebačke baletne škole u kojoj sam u svojoj klasi bio jedini dečko i nisam imao konkurenciju. Kad sam došao u München s jednim kovčegom, našao sam se među 60-ak muških plesača. U Münchenu su pohvalili tehniku plesa koju sam stekao u zagrebačkoj baletnoj školi. Vrlo brzo sam napredovao. Dočekali su me željezni rad, red, etika, poštovanje prema nadređenima i disciplina, bez milosti. Svladao sam i psihološko-socijalni pristup ljudima, kao spužva sam upijao svaki susret. S 18 sam već ušao u Bavarsku državnu operu i potpisao prvi ugovor. Ravnatelj je prepoznao moj talent i davao mi sve veće šanse. Nakon angažmana od godinu i pol dana osjećao sam da sam već dosta napredovao i odlučio da mi treba novi izazov.

NACIONAL: I tada ste se odlučili preseliti u Berlin?

Da. Tad su u Berlinu već bili Dinko Bogdanić, koji je prešao iz Münchena, i moj kolega Ronald Savković. Mene je intrigiralo da im se pridružim i nastavim karijeru u Berlinu. Bogdanić nije bio oduševljen tom idejom jer je vidio kako mi karijera u Münchenu napreduje. I ravnatelj Baleta u Münchenu nudio mi je ugovor nekoliko sezona unaprijed, s obećanim glavnim ulogama. No ja sam bio svjestan da moram krenuti u nešto posve novo. Uvijek sam u životu slijedio svoj nagon i nikad se nisam bojao vlastitih odluka. Smatram da se kao ljudi svakih deset godina
resetiramo i da moramo mijenjati neke stvari u životu, a ne se prepustiti kolotečini življenja. Bogdanić je shvatio koliko želim promjenu, pripremio mi je ugovor i tako sam se preselio u Berlin.To je bila, na moju sreću, najbolja odluka u mom životu. Berlin mi je profesionalno promijenio život, to je metropola u kojoj sam sazrio i kao čovjek i umjetnik. Može biti da
bih se i u Münchenu tako razvio, ali nisam siguran, nemam kristalnu kuglu. U Berlinu sam brzo bio bačen u vatru, plesao sam s prvakinjama Baleta već s 22 godine, krenuo ubrzo u ligu solista s glavnim ulogama.

NACIONAL: Stekli ste kultni status za jednog plesača, a još k tomu stranca.

Točno. Recimo, bio sam 2009. nominiran za najperspektivnijeg umjetnika u kategoriji Drame, Opere i Baleta. Nagradu nisam osvojio, ali već i sama nominacija od Teatrološke zajednice velika je čast. Ta godina strahovito je važna u mom životu. ZDF je te godine snimio o
meni i dokumentarac, što je čast kakvu je doživjelo malo vrhunskih njemačkih plesača. Te sam godine izgubio majku, koja je umrla od karcinoma. Tri tjedna nakon njezina pogreba imao sam premijeru “Snjeguljice” u kojoj sam plesao Princa i tu sam predstavu posvetio
mami jer bez njezine podrške i ambicije ne bih bio ni danas ovdje. Bio je to jedan od mojih najemotivnijih nastupa, cijelu sam premijeru proplakao, moji su fanovi znali što mi se dogodilo. Kad je predstava završila, doživio sam najveće ovacije koje pamtim. Nisam imao
vremena žaliti za mamom, nego sam se još jačim intenzitetom bacio na nove uloge. Sjećanje na nju daje mi snage u teškim situacijama u životu.

 

• ‘MOJE DJETINJSTVO ZAKINUTO JE 99,9 posto. Odrastao sam kao Pale sam na svijetu. Balet iziskuje veliko žrtvovanje, godine školovanja i stalan fizički rad’

 

NACIONAL: Kakav ste društveni život vodili u Berlinu?

Ja sam radoholičar, prvi dolazim ujutro u teatar, posljednji odlazim iz njega. Mi plesači cijeli dan provedemo zajedno u dvorani, na probama i navečer na pozornici, tako da jedva čekam da na miru dođem kući, u svoju oazu mira i tišine. Takva sam osoba i tako punim energiju. S druge strane, svakodnevno dobivam pozive na premijere, modne revije, snimanja, i to je sastavni dio posla. Premijera “Don Juana” bila je velik društveni događaj, a predstava je dovoljno provokativna i atraktivna za multietničko-kulturnu berlinsku scenu, u gradu koji je donedavni gradonačelnik nazvao “siromašnim, ali i vrlo seksi”. Berlin mi je kao umjetniku dao dodatnu životnu energiju i vjetar u leđa. Volim se opustiti u dobrim restoranima, toplicama, bazenu, sauni.

NACIONAL: Koliko su točne tvrdnje da zapravo balet za svakog plesača znači muku, znoj, žuljeve, velike fizičke napore, upale mišića, prijelome, probleme s kralježnicom i brojne druge teškoće?

To malo tko javno ističe. Imamo dril poput vrhunskih sportaša. Fizički ubijamo tijelo 24 sata
dnevno. Klinička slika plesača nakon deset godina karijere na magnetskoj rezonanci je prestrašna. Svatko od nas ima velikih problema s kukovima. Lani sam usred predstave imao veliku ozljedu kuka, nakon čega sam tri mjeseca morao izostati sa scene. Imao sam dosta ozljeda u karijeri, još u petnaestoj godini ozlijedio mi se disk kralježnice. No plešemo unatoč svemu. I pod temperaturom i pod bolovima, blokadama kičme, ako treba, pod voltarenima. Treba stisnuti zube, smiješak na lice i izići na scenu.

NACIONAL: Za što ste ostali zakinuti u uobičajenom odrastanju, poput svojih vršnjaka koji su igrali nogomet, izlazili u noćne provode?

Moje je djetinjstvo zakinuto 99,9 posto. Odrastao sam i sazrijevao kao Pale sam na svijetu. Borio sam se s predrasudama svojih vršnjaka, jer ja sam plesao balet, a nisam igrao nogomet ili išao na karate. Kad u Njemačkoj ili Rusiji kažem da sam plesač, doživim veliko poštovanje. U Hrvatskoj još uvijek vladaju velike predrasude prema plesačima i po tome još nismo Europejci. Balet iziskuje strahovito veliko žrtvovanje, desetak godina školovanja i stalan fizički naporan rad na sebi 24 sata dnevno. Možda se baš zato mi plesači dobro osjećamo isključivo u svom krugu, ili među umjetnicima koji imaju razumijevanja za naš posao.