NA KRAJU 15. SEZONE TEATRA ULYSSES, REDATELJICA Lenka Udovički u intervjuu za Nacional objašnjava zašto misli da je komunizam kao ideja plemenit te zašto smatra da je za zajednicu dobro da Oliver Frljić radi kazalište koje postavlja prava pitanja

Antigona je sestra svih onih koji se usude reći “ne” u određenom povijesnom trenutku. Suprotstavljajući se autoritetu koji ne prepoznaje i niječe postojanje nepravde, suočava se s poništenjem osobnog života. Stoga ukrštati svoje korake s Antigonom ne prolazi nekažnjeno, iako upravo etički označava hrabar čin opiranja mnijenju. Tako se opisuje predstava Teatra Ulysses “Antigona-2000 godina kasnije” koja je premijerno izvedena na Brijunima 15. kolovoza, u režiji Lenke Udovički. Upravo je Antigona, kaže 45-godišnja redateljica, danas aktualna više nego ikad jer pokazuje jasan sudar ženskog i muškog principa, a paralelna priča o potrazi za nestalim članom hrvatske obitelji premostila je dvotisućljetni jaz od nastanka Sofoklova teksta do danas.

Lenka Udovički rođena je 1. siječnja 1970. godine, glumica je i redateljica koja redovito, svake sezone, režira jednu predstavu na Brijunima. U “Antigoni – 2000 godina kasnije” ponovo radi sa suprugom, glumcem Radom Šerbedžijom koji igra ulogu Kreonta.

Na kraju 15. sezone Teatra Ulysses Lenka Udovički u intervjuu za Nacional priča o aktualnoj politici u Hrvatskoj, o stanju u kazalištu i kaže da je demokracija koju danas živimo samo privid te da se mora početi tražiti drugačiji način uređenja države, poput skandinavskog modela socijalizma. Redateljica je rekla da je za Hrvatsku najvažnije da se odlijepi od “prokletih 90-ih” i da razmišlja konstruktivno o budućnosti te gleda interese građana.

NACIONAL: Prije koji dan premijerno je izvedena posljednja, treća predstava ove sezone Teatra Ulysses “Antigona-2000 godina poslije”. Zašto je Sofoklova “Antigona” još uvijek aktualna?

Zato jer se teatar u ovakvoj formi, u zapadnoj civilizaciji, rodio u Grčkoj, kad je nastala i demokracija. Teatar je bio ključno mjesto u kojem je zajednica raspravljala, postavljala pitanja, problematizirala društvo i prirodu ljudskog bića. Mnoge stvari koje se možda nisu mogle reći u skupštini raspravljale su se u teatru, problemi su se iznosili u teatru. Očigledno, neka osnovna pitanja o prirodi ljudskog bića i zajednice nisu se promijenila i baš je zanimljivo da se Antigona jako često postavlja u svijetu – baš sam nedavno u Londonu gledala tu predstavu s Juliette Binoche – jer je to komad koji zaista pokazuje vrlo jasan sudar između muškog i ženskog principa, pravde i prava, interesa države, vlasti, zakona – dakle muških principa – i familije, očuvanja vrste, roda, ljubavi, žrtvovanja – nekih ženskih principa. Kad kažem muški i ženski princip ne mislim nužno na muškarce i žene. Svi mi u sebi nosimo oba principa i u nama se oni sudaraju. U tom nekom procijepu u kojemu su Kreont i Antigona naša zapadna demokracija vrti se već nekoliko tisuća godina, otkad je Sofoklo napisao tekst. Očito moramo početi razmišljati i o nekom trećem putu, kako ustrojiti zajednicu i stvoriti okolnosti u kojima neće dolaziti do takvih sudara između ljudske prirode i načina na koji je zajednica ustrojena. Toliko se godina vrtimo u krugu nasilja i u tom smislu baš je značajan dio koji u mojoj predstavi govori Katarina Bistrović Darvaš kao majka, ali i zbor – kad na jedan rod padne prokletstvo, kako se to uništenje prenosi iz generacije u generaciju i kako zapravo ni za jednu generaciju nema izlaza jer uvijek se pojavi “neki bog” i uništi ih.

NACIONAL: Ima li danas nekih izgubljenih generacija?

Pa evo ja sam bila svjedok rata i raznih promjena i baš mi je teško pomisliti na to što će biti s budućim generacijama, ali gledajući u prošlost moram reći da je to jedan dosta zatvoreni krug nasilja i tragedija u kojem se vrtimo. Ali se ipak nadam da će se naći neki drugi put.

NACIONAL: Vječno pitanje u predstavi koje je apsolutno aktualno danas, je je li bolje biti plemenit i umrijeti čiste savjesti kao Antigona, ili braniti svoje interese bez imalo savjesti i morala kao Kreont. Što vi kažete?

Grčke tragedije su zanimljive baš po tome što u njima nema crno-bijelih likova. Mi smo pod utjecajem Hollywooda koji je donio crno-bijeli pogled na život. Junaci “Antigone”, svaki od njih, imaju neko svoje pravo i logiku. Osim emotivnog plana s kojim predstava djeluje na nas, uvijek postoji i taj racionalni, argumentirani, postoji debata u predstavi. Kreonta stoga nisam niti vidjela niti postavila kao nemoralnu osobu koja djeluje iz nekih interesa. Dapače, i on nakon rata dolazi na prijestolje, neočekivano kao najbliži rod, jer su se dva brata međusobno ubila. I on čini najbolje što može, pokušava uvesti zakon i po određenim principima u koje vjeruje nagrađuje junake, a kažnjava one koji su bili na drugoj strani. Ali tu se stvari počinju komplicirati i javlja se sindrom i simptom da kad čovjek dođe na vlast, ona počinje na njemu raditi, odvaja se od bogova i počinje vjerovati da je njegova riječ i zakon, da mu njegov položaj daje velika prava, što on i sam kaže, da “čovjek srlja ili u veličinu ili u uništenje”. Ali postoji njegov razvojni put, od skromnog čovjeka koji dolazi na vlast s nekim najboljim namjerama, do potpunog uništenja.

NACIONAL: Kako nadići kršenja društvenih pravila. Zašto tvrdite da demokracija nije put kojim bi društvo trebalo ići?

Prvo, ovo što mi danas živimo zapravo je lažna demokracija jer njena ideja bila je da zaista svi sudjeluju u zajednici i da se odluke donose zajednički. U sustavu neoliberalnog kapitalizma to je zapravo privid demokracije, jer ono što vlada današnjim društvom je interes kapitala, i to velikog kapitala, a ne interes običnog malog čovjeka. Drugo, vrlo su jaki kontrolirani mediji, zasipaju nas glupostima i senzacionalizmom, pa se bitna pitanja zajednice ne rješavaju, nego se svi bave senzacijama i žutilom, a to zapravo odvlači fokus ljudi od suštinskih problema društva. To se posebno događa u predizborno vrijeme, tad svi polude.

NACIONAL: Mislite li da će u predizbornoj kampanji slično biti i u Hrvatskoj?

Da, a za sve to vrijeme neki s puno novca proizvode još više novca, još se više privatizira, uništavaju se poduzeća, slušamo o makinacijama svaki dan, a ono što predstavlja društveno bogatstvo odlazi u ruke nekolicine koja time vrlo neodgovorno raspolaže. Govoriti o demokraciji ako svi nemaju jednak pristup školovanju ili zdravstvu za mene je apsurdno. U Hrvatskoj, ali i u zemljama cijele bivše Jugoslavije, još uvijek ljudi vjeruju da svi trebaju imati jednake uvjete obrazovanja i zdravstva, što je pozitivno naslijeđe socijalizma. No, u najbogatijoj i najrazvijenoj zemlji, Americi, napokon je “provučen” zakon kojim su milijuni ljudi dobili pravo na osnovnu zdravstvenu zaštitu.

Oni koji nemaju puno novca osuđeni su na bankrot, moraju prodati sve da bi uspjeli platiti troškove terapija i lijekova. Novom kampanjom, međutim, opet najavljuju ukidanje “ObamaCarea”. Ja sam živjela u toj zemlji i znam da, ako želite da vam dijete dobije dobro obrazovanje, morate izdvojiti basnoslovne iznose novca. To nije uvijek bilo tako, u tom smjeru je otišlo prije 50 godina.

NACIONAL: Vi ste skloniji pravednijem društvu, primjerice socijalizmu?

Vjerujem u tekovine i ideju socijalizma jer liberalni kapitalizam, kojem je profit na prvome mjestu, nužno dovodi do ekološke katastrofe i uništenja ljudskog roda. Svjedoci smo sve većeg širenja jaza najbogatijih i svih ostalih. Srednja klasa nestaje i ide se ka društvu vrlo malog broja nevjerojatno bogatih ljudi i sve siromašnije mase od koje se očekuje da sve više radi da bi se ta nekolicina bogatih sve više bogatila. To je paradoksalna situacija i morat će se naći neki treći put. Vrijedi se ugledati u skandinavske zemlje, u skandinavski socijalizam koji može biti treći put. Ali i na njih je usmjeren sve veći pritisak da se mijenjaju jer ne podliježu nalogu profita.

• ‘GOVORITI O DEMOKRACIJI ako svi nemaju jednak pristup školovanju ili zdravstvu, apsurdno je. U Hrvatskoj još uvijek ljudi vjeruju u to, što je pozitivno naslijeđe socijalizma’

NACIONAL: Smatrate li da su 1990-e godine na ovim prostorima bile najgore razdoblje? Ne samo zbog rata, nego i zbog degradacije društvenih vrijednosti i pada morala.

Prema mojem izravnom iskustvu, apsolutno je tako. Svjedočili smo jednom potpunom besmislenom ratu, raspadu jednog političkog sustava, gubitku nekih osnovnih vrijednosti koje su ipak postojale u onim zajednicama u Jugoslaviji, te nekom prestrojavanju koje se još nije završilo.

I Veliki rat i Drugi svjetski rat bili su strašni, a zbog nečega se to stalno ponavlja. Iako mislim da su 1990-e metastaza tih ratova. Nakon Velikog rata u kojem je prvi put došlo do masovnog uništenju ljudskih života dogodio se val idealizma i vjere da je zapadna civilizacija doživjela krah, da je tehnologija i sve ono što je čovjek izmislio za uništavanje stvoreno, ali da se nikad više neće upotrijebiti. I tada je nastala divna umjetnost, primjerice Bauhaus u Njemačkoj i ruska avangarda. Ideja socijalizma, pravednijeg društva krenula je s Ruskom revolucijom, širom svijeta postojala je vjera da će doći do zaokreta koji će dovesti do toga da čovjek više nikad ne eksploatira drugog čovjeka, idealistički interesi bili su na prvome mjestu.

Ali u bivšem SSSR-u jedna plemenita ideja izvitoperila se i sve je otišlo u paranoični totalitarizam. Ne zovem ga komunizmom jer o njemu kao ideji društvenog uređenja imam jako lijepo mišljenje. Dogodio se paranoičan totalitarizam koji je uništio milijune ljude. U Europi se razvio fašizam koji je isto tako ubio i protjerao milijune. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno je došao val pozitivizma, izgradnje, dobre vjere.

Te 1990-e, koje su donijele ratove koji nisu bili svjetski, nego metastaza svih drugih ratova, zapravo su donijele permutiranje ideja, vrijednosti i ljudskosti.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjama da one zapravo u glavama mnogih ljudi još nisu završene?

Još nisu završene, još uvijek traju, još ih mnogi koriste za ostvarivanje svojih osobnih interesa. Ali u ljudima danas osjećate dubok očaj jer nema više vjere u ideje, idealizam, ljudsku solidarnost, nema vjere u to da možemo krenuti dalje. Nikad manje solidarnosti nije bilo nego danas. Ako se sjećate, ljudi su živjeli i s puno manje para, s puno manje tehnologije, preživjeli su logore, siromaštvo, što sve ne, ali su krenuli u nove živote, što je fascinantno. Danas živimo u konstantnom strahu, strahu da je sutra kraj svijeta, da nećemo moći platiti ratu kredita, sve se usitnilo. Ljudi su prestali vjerovati u ljudskost, u sebe, u mogućnost da se s pozitivnom energijom nešto izgradi. Što se tiče morala i stanja duha, vrlo je loše.

NACIONAL: Spomenuli ste solidarnost. Kako komentirate to da Europa umnogome odbacuje izbjeglice iz ratnih područja Sirije, Libije, Eritreje, koji masovno dolaze na granice Europske unije i traže pomoć?

To je tragično. Kad čovjek malo pogleda povijest, nisu ti sukobi u tim područjima nastali bez razloga. I ne bježe ljudi iz svojih domova bez razloga. To su strašne tragedije do kojih je došlo uz pomoć raznoraznih inozemnih sila koje su imale svoje strateške interese, naftne bušotine, trgovanje oružjem, tako da je to jako tužna priča.

NACIONAL: Još jedna sezona Teatra Ulysses je završila, kako biste ju ocijenili i koliko ste zadovoljni?

Vrlo sam zadovoljna. Sama činjenica da je ovo 15. sezona Teatra Ulysses fascinantna je. Cijelo ljeto razgovaramo i ne možemo vjerovati, gledamo fotografije i divnu monografiju Marine Vujčić i jednostavno se čudimo. Zaista je bilo puno divnih predstava i zanimljivih i divnih ljudi koji su došli i radili s nama, a neki su nas samo posjetili. Bilo je puno ljudi iz različitih zemalja, ali ne samo iz država bivše Jugoslavije, jer smo teatar pokrenuli kad smo živjeli u Engleskoj, s željom da dovedemo neke nove ljude koji bi svojom energijom stvorili neke nove stvari.

NACIONAL: Zašto je Teatar Ulysses važan za hrvatsku kulturu?

Najprije zato što je jedna kreativna snaga koja je neupitna. Odavde je zaista izašlo mnogo zanimljivih predstava, ali najviše je važan zbog razmjene iskustava umjetnika koji bi se inače teško susreli. Na otok su zaista došli umjetnici iz cijelog svijeta, a to daje osjećaj da nisi sam u kreativnom stvaralaštvu, da na drugim prostorima postoje isto tako zanimljivi ljudi s kojima imaš puno toga zajedničkog. Ove godine, što mi je posebno drago, u “Antigoni” sudjeluje zbor sastavljen od studenata Akademije scenskih umjetnosti iz Sarajeva, te studenata glume i medija Sveučilišta u Rijeci. Oni su imali priliku surađivati i učiti od Rade Šerbedžije, Maje Izetbegović, Ermina Brava, Nigela Osbornea koji je radio glazbu, Mladena Vasaryja koji je radio scenski pokret, od mnogih ljudi.

NACIONAL: Ova je predstava, kao i većina onih koje su igrane na Brijunima, rađena u koprodukciji. Koliko su one važne i što donose predstavi i glumcima?

Pa važne su jer je teško, ponajviše zbog financija. Ulysses radi ljeti, pa svake godine treba ponovno pokrenuti cijeli sustav i oživjeti otok. Kad završi sezona, sve se pakira i završi do idućeg ljeta. Ali kad postoji koprodukcija, to je drugačije. “Antigonu” ćemo igrati na sarajevskom MESS-u, nakon toga planiramo je izvoditi i u studenom, prosincu i siječnju, želimo putovati s njom da predstava živi tijekom cijele godine. Koprodukcija je važna i za cijeli tim, ne samo za glumce, jer kad postoji pravo partnerstvo, sve je lakše.

• ‘U GLAVAMA NEKIH 1990-e JOŠ TRAJU, još ih mnogi koriste za ostvarivanja osobnih interesa. Ali u ljudima danas osjećate dubok očaj jer nema vjere u ljudsku solidarnost’

NACIONAL: Tko je danas hrvatska Antigona? Je li vas neka osoba u Hrvatskoj, ili ne nužno u Hrvatskoj, inspirirala za predstavu?

Nisam imala na pameti nijednu osobu, jer svatko od nas može postati Antigona. Zaista to mislim. Svatko u sebi ima potencijal za to, samo je pitanje trenutka u životu, ili hrabrosti da slijedi ono u što vjeruje. Uz Sofoklovu priču, predstava prati i suvremenu hrvatsku priču jedne obitelji koja traži svog nestalog člana, što je nažalost aktualno.

Kroz te dvije paralelne priče premošćuje se tih 2500 godina otkad je Sofoklo pisao Antigonu. U tekstu jasno piše “Ja sam za ljubav rođena, ne za mržnju.” Vjerujem da smo svi rođeni za ljubav, a ne za mržnju, ali nas nekako životne okolnosti i način na koji je društvo ustrojeno ponekad odvede u strašne ponore mržnje. Ali u ljudskoj prirodi ipak je na prvome mjestu ljubav, jer je to uvjet za opstanak zajednice i osnovni instinkt. Ako smo preživjeli sva ova stoljeća, bilo je to zbog solidarnosti i ljubavi, a ne zbog mržnje ili individualizma.

NACIONAL: Iako je danas u hrvatskom društvu prisutna retorika koja promovira podjele i mržnju.

Da, nažalost. Ali će nas, kako kažu Grci, bogovi kazniti zbog toga.

NACIONAL: Što mislite o vladanju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i njezinom javnom nastupu?

Znate što, vjerujem u žene i njihovu snagu. Ali moram reći da sam, baš kad je ona postala predsjednica, bila posve zaokupljena “Antigonom” pa ju nisam pratila. No vjerujem u ženski princip. Više pozicije u vlasti u ljudima potiču muške principe – borbu za vlast, ostanak na vlasti i slično – pa nije neophodno da se netko tko je žena vodi za principima ljubavi. Nisam ju, nažalost, previše pratila, ali sad ću početi obraćati pozornost. Nadam se da će Kolinda Grabar-Kitarović slijediti put konstruktivnog spajanja ljudi, da će ići ka izlasku ovih teških desetljeća koja su za nama.

NACIONAL: Za koga biste, ako ćete izaći, glasovali na skorim izborima?

Moram vidjeti što se događa na sceni. Do mene stignu samo odjeci, ali mislim da situacija nije sjajna. Sad ću početi proučavati programe.

NACIONAL: Zaista ćete čitati programe političkih stranaka?

Potrudit ću se da ih pročitam. Mislim da je u više slučajeva kojih smo bili svjedoci u posljednje vrijeme riječ bilo o medijskim spinovima koji mi se čine besmisleni i odvraćaju pozornost od onog bitnog. Rade se euforije i afere od trivijalnosti, a do ljudi ne dopiru programi i ideje. Puno se stranaka ne bavi programima nego senzacionalizmom, kreiranjem afera i pljuvanjem jednih i drugih.

NACIONAL: Što su najveći problemi u Hrvatskoj?

Najvažnije je da se odlijepimo od tih prokletih ‘90-ih, razmišljamo konstruktivno o budućnosti i gledamo na interes ljudi, razmišljamo o tome kako popraviti ekonomiju, kako reorganizirati društvo na nekim pravednijim principima koji će donijeti više šansi svakome. Mislim da se baca puno magle i da se o tome ne razmišlja dovoljno ozbiljno i duboko.

• ‘RADE SE EUFORIJE I AFERE od trivijalnosti. Mnoge stranke se ne bave programima nego senzacionalizmom, kreiranjem afera i pljuvanjem jedni drugih’

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjama da je teško gledati prema budućnosti u ozračju gdje stalno slušamo o šatorašima, o statutu u Vukovaru ili podjelama iz prošlosti?

To je sve prestrašno, suludo. Evo primjer, malo smo se bavili forenzikom i rezultate smo stavili kao dio predstave. Naime, svi ljudi bez obzira na rasu imaju 99,7 posto identičan DNA! Razlikujemo se samo u 0,3 posto i u tome radimo razliku, dijelimo se, mrzimo jedni druge, što je besmisleno. Svi smo mi jedna velika obitelj koja samu sebe uništava i to je apsurd koji živimo. To je ludilo u glavama ljudi, neka magla, kao da su nam dali da popijemo čarobni napitak. A ne shvaćamo da će nam svima biti bolje ako svatko svakome pomogne najviše koliko može. Ako krenemo jedni na druge, uništit ćemo se.

NACIONAL: Živite u Rijeci i kao kazališni čovjek što mislite o kazalištu koje vodi Oliver Frljić? Slažete li se s njegovim načinom rada i političkim provociranjem? Mislite li da bi takvo kazalište trebalo postojati?

Uvijek kažem “neka cvjetaju tisuće cvjetova”. Frljića smatram vrlo talentiranim i sposobnim umjetnikom, čovjekom sa stavovima s kojima se uvelike slažem. Način na koji radi kazalište – provociranje u teatru – mislim da je dobar, za zajednicu je dobro da se ta pitanja postavljaju na ovakav način.

Ne mislim da sva kazališta trebaju tako djelovati, jer svaki umjetnik ima svoj način djelovanja i izražavanja i to ću uvijek podržavati. Ono što Frljić radi je značajno i vrijedno. To što izaziva takve reakcije je nešto nad čime se hrvatsko društvo treba zamisliti.

On očito dira neuralgične točke i ukazuje na probleme koji su akutni i koje se dugoročno treba rješavati. Ušutkavanjem ili uklanjanjem Frljića ništa se neće riješiti, dapače to bi bilo strašno.

NACIONAL: Koliko je Hrvatska unatoč svemu što se propagira i govori ipak malograđanska, zatvorena i sklona patroniziranju?

Mislim da je Hrvatska mnogo bolja nego što je to dojam koji se dobiva iz medija i svih tih ispada i napada o kojima slušamo i čitamo. Ali većina je šutljivija. Poznajem tolike divne i časne ljude, a najbučniji su ljudi koji u sebi nose neke duboke frustracije koje na površinu izlaze kroz mržnju, agresivne napade. Ali to je jako prezentna manjina. Vjerujem da će većina imati snagu ići dalje, pogledati istinu u oči te početi rješavati probleme i povesti Hrvatsku prema naprijed.