Josip Manolić, uz Franju Tuđmana jedan od tvoraca suvremene hrvatske države, uskoro će objaviti svoje dugo očekivane političke memoare. Tom je knjigom, kako je napisao u uvodu, želio otrgnuti od zaborava dio zbivanja, ali i ispričati svoju istinu, istinu kako ju je on doživio i ostaviti naraštajima koji dolaze memoarsku građu za daljnja istraživanja.

“Gotovo 75 godina sudjelujem u političkom životu Hrvatske, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i, dakako, demokratske Republike Hrvatske. Četiri države, četiri različita politička režima – dva sam srušio, jedan gradio i rušio, a jedan stvarao.” Tim je riječima u uvodu svoje knjige Josip Manolić, koji je obnašao najviše dužnosti od osamostaljenja Republike Hrvatske, uključujući i dužnost premijera, najbolje opisao svoj životni i politički put. Bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana, neka vrsta njegovog zamjenika.

• Karamarka su ucijenili. Imao je neku vezu sa sitnim kriminalom, policija je došla do toga pa je on, kako se ne bi kompromitirao pred roditeljima i pred svojim prijateljima na fakultetu, prihvatio suradnju. A oni su mu zauzvrat zakamuflirali te sitne veze s kriminalcima, tvrdi Manolić.

• “Mlad čovjek, više se zanimao za žene nego za posao.”

 

“Samo, Tuđman nije volio zamjenike tako da nikad nije imao službenog zamjenika, ni u stranci, ni u državi”, kaže Manolić. Bez obzira na njegov kasniji razlaz s Tuđmanom, Manolić kaže da se njih dvojica nikad nisu sporili oko dva važna pitanja, a to su antifašizam i pomirba. Upravo zbog toga imao je potrebu reagirati na sve učestalije istupe vodstva HDZ-a koji pozivaju na lustraciju. Manolić kaže da to nikad nije bila Tuđmanova politika i prvi put javno iznosi tvrdnju da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, nekoć njegov predstojnik ureda, bio doušnik Udbe. Zbog toga smatra da je licemjerno da upravo Karamarko poziva na lustraciju te govori kako predsjednik Tuđman nije bio dovoljno odlučan u obračunu s komunistima.

NACIONAL: Kako komentirate u zadnje vrijeme učestale pozive na lustraciju, koji dolaze najviše iz HDZ-a, od strane predsjednika stranke Tomislava Karamarka i ljudi poput Vice Vukojevića?

Vice Vukojević tvrdi da je predsjednik Tuđman bio za lustraciju. Međutim, Tuđmanova cjelokupna politička aktivnost i njegovi potezi nisu išli u pravcu lustracije. Uzmimo samo njegovu osnovnu tezu na kojoj je uspio ostvariti svoj cilj, samostalnu i suverenu državu Hrvatsku. To je bila pomirba. A pomirba je u suštini suprotna toj lustraciji koju Vukojević sada zastupa jer je i sama pomirba, generalno gledajući, lustracija. To znači i opraštanje jedni drugima. I mi smo u toj pomirbi izvršili tu generalnu lustraciju. Bili smo u poziciji da idemo i na pojedinačnu lustraciju i to kroz demokratske izbore i kandidiranje onih ljudi koji se nisu posebno kompromitirali u bilo kojem sustavu već su bili izvorno za pomirbu kao način ili metodu rješenja postizanja našeg cilja suverene države. Dakle, ovi prilozi i mnogi drugi koji se mogu još istaći, bili su ipak u suštini protiv teze da je Tuđman bio za lustraciju u formi koju sada zastupaju Karamarko i Vukojević. Tuđman po svojim potezima, svojim gledanjima, po svom načinu na koji je želio ostvariti suverenu državu, nije bio za lustraciju. Jer lustracija u svim tim momentima o kojima mi govorimo posljednjih 25 godina ide u suprotnom pravcu, a to znači da ide na podjelu. Vukojević bi morao reći da je predsjednik Tuđman i njemu obrazložio zašto nije za lustraciju. Riječi kojima je to predsjednik obrazložio bile su sljedeće: “Pred nama je rat, pred nama je surovi nasrtaj na našu poziciju hrvatske države i našu politiku. I u takvoj situaciji ja ne želim ići u lustraciju.” I ovom prilikom želim poručiti Vukojeviću da je to predsjednik Tuđman i njemu rekao, a on si je to nekako zamutljao tako da ni ne zna što je predsjednik u stvari želio. A on je obrazložio svoj stav. Ja se potpuno slažem s tim njegovim stavom jer sam tada zastupao tu njegovu politiku i tu njegovu tezu. Teme o kojima se nikad nisam sporio s predsjednikom Tuđmanom bile su antifašizam i pomirba. O tome govorim i u svojoj knjizi.

NACIONAL: Kako onda komentirate to što predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko sada zastupa potrebu lustracije?

Lustracija koju Karamarko zastupa danas je politikantstvo koje nema veze s povijesnim činjenicama o kojima se mora voditi računa, kako u politici, tako i u svim kretanjima koje društvo doživljava. Ono što mene smeta u sadašnjem potezanju pitanja lustracije je da ono nema nikakve veze s rješavanjem današnjih političkih i društvenih problema. Zbog toga sam sada protiv teze o lustraciji, jer ona ništa ne rješava.

NACIONAL: Kako u tom svjetlu komentirate Karamarkov ‘antikomunistički manifest’?

To je kontraproduktivno čitavoj politici koju je predsjednik Tuđman vodio. Predsjednik Tuđman nikad nije išao protiv ‘crvenih’, kako Karamarko kaže.

NACIONAL: Karamarko je rekao i da Tuđman nije bio dovoljno odlučan u obračunu s komunistima odnosno provođenju lustracije. Kako to komentirate?

Da nije bio odlučan? Tuđman jedino nije bio dovoljno odlučan u tome što nije njega eliminirao. On je na njega gledao kao na mladog čovjeka kojeg treba podržavati. Da je Tuđman išao provoditi lustraciju, prvo bi se Karamarka morao riješiti jer je Karamarko radio za Udbu krajem 80-ih. Dakle, radio je s onima koji su obrađivali Tuđmana u periodu kad je on bio u debeloj oporbi prema postojećoj vlasti.

NACIONAL: Jeste li svjesni težine svojih riječi? Doista pod punom odgovornošću javno tvrdite da je Karamarko radio za Udbu?

Da. Zato ne znam koga bi on to sada lustrirao.

NACIONAL: Imate li neke dokumente kojima možete potkrijepiti da je Karamarko radio za Udbu?

O agentima se nisu vodili papiri. Ali, zna se tko mu je bio veza u Udbi i još uvijek su živi ljudi koji to mogu potvrditi, uključujući mene.

NACIONAL: Zašto ste vi onda uzeli Karamarka za svog predstojnika ureda?

Prvo, ja sam njega naslijedio od Mesića, a drugo, znao sam za njegove veze s Udbom, ali to mene tada nije smetalo. Ja nisam nikad bio konfident ili doušnik, ja sam njima bio šef. Tako da sam ja rekao: „Hvala bogu, sad sam riješio dvije muhe jednim udarcem, imam vezu s Kaptolom, jer je Karamarko bio veza s crkvom u Frankopanskoj ulici, i bio je agent Udbe.”

NACIONAL: Je li točna priča da je Karamarko bio agent Udbe zato što su ga ucijenili?

Da, ucijenili su ga. Imao je neku vezu sa sitnim kriminalom, policija je došla do toga pa je on, kako se ne bi kompromitirao pred roditeljima i pred svojim prijateljima na fakultetu, prihvatio suradnju. A oni su mu zauzvrat zakamuflirali te sitne veze s kriminalcima.

NACIONAL: Kakav je on bio kao vaš suradnik, jeste li bili zadovoljni s njim?

Mlad čovjek, više se interesirao za žene nego za posao.

NACIONAL: Kad bi se u Hrvatskoj i provela lustracija, koga bi se po vašem mišljenju uopće trebalo lustrirati?

Uzmimo činjenicu da smo prošli Domovinski rat. A u tom Domovinskom ratu sudjelovao je velik broj ljudi koji su bili u Generalštabu, koji su činili okosnicu jugoarmije, ali su prišli našoj strani. Dakle, hoćete li vi sada ići na lustraciju tih ljudi koji su se u oružanom sukobu dobrovoljno svrstali na našu stranu? Kakva je to pamet, čiji je to interes? Treba shvatiti da su naše državne granice i u ovom momentu otvorene. O toj činjenici bi isto tako trebali voditi računa i ovi što malo suvišno buče protiv postojeće vlasti, bez argumenata. Morali bi voditi računa o činjenici da smo u Europi, da smo okruženi s jednim demokratskim miljeom kojem ne odgovaraju nikakve bučne i revolucionarne akcije koje smo nekidan mogli vidjeti na televiziji. Rušenje željeznih prepreka koje je policija postavila u zaštitu institucija koje moraju obavljati svoj posao ne daje utisak jednog miroljubivog načina rješavanja problema već me više podsjeća na jedno revolucionarno doba, a svaka revolucija nosi žrtve. S time računajte, gospodo. Revolucija nosi žrtve. Iza tih žrtava kreću se kolone udovica, kolone pogrebnih kola, a ako to zazivate, onda vas nitko pametan neće podržati.

NACIONAL: Je li točna teza da je Tuđman ipak želio provesti lustraciju nakon rata, odnosno da je smatrao da je pogriješio što to nije učinio?

Tuđman nije smatrao da je pogriješio oko lustracije. Tuđman je smatrao da je pogriješio u sukobu s Muslimanima, u sukobu hrvatskog korpusa s Muslimanima u Bosni i Hercegovini.

NACIONAL: A koga je naveo kao krivca za taj sukob? Tko je njega naveo na to?

Navela ga je ova plemenska grupacija, lobi oko Hercegovaca koji nisu rješavali problem glavom nego emocijama, već su stvarali planove o nekakvoj budućoj Herceg-Bosni, bilo samostalnoj, bilo u sklopu hrvatske države. Ali oni su ipak išli na to da bi ta samostalna država bila slična nekim državnim zajednicama i u Europi i van Europe koje žive na švercu i na drugim ilegalnim ili polulegalnim djelatnostima kojima ostvaruju svoje određene ciljeve. A ti ciljevi ne mogu biti državnički, oni su uvijek na granici kriminala.

NACIONAL: Koliki dio odgovornosti za rat u Hercegovini snosi Tuđman?

Bio sam prisutan razgovoru predsjednika Tuđmana i biskupa Franje Kuharića, tadašnjeg predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, kad mu je Kuharić na pitanje oko sukoba u Bosni i Hercegovini hladno i mirno rekao: “Predsjedniče, vi ste odgovorni što niste spriječili taj sukob.” Za mene je bila dovoljna ta konstatacija jer je i moje stajalište bilo da nam taj sukob nije trebao.

NACIONAL: Što mislite koja će opcija pobijediti na sljedećim izborima, ljevica ili desnica?

Ne bih to čak dijelio tako. Pobijedit će demokratska opcija, oni koji zagovaraju demokratski rasplet izlaska iz ove naše sadašnje krize, ali odgovori na pitanje kako izaći iz nje su različiti. Jedno je ovo što buči po ulicama i što narušava red i mir, a drugo je ono što zagovara demokratski pristup u rješavanju tog problema. Najbolji primjer su za to birači koji su na zadnjim predsjedničkim izborima pokazali veliku dozu tog demokratskog odnosa u rješavanju krize. Tristo tisuća birača koje je Živi zid dobio u tim izborima ne treba podcijeniti. To znači biračko tijelo još uvijek vjeruje da se izbornim, a to znači, demokratskim, reformskim putem može ostvariti izlaz iz ove krize. Kad toga ne bi bilo onda bi nam preostao jedino revolucionarni put koji smo vidjeli sada preko televizije, a to znači rušenje željeznih ograda da bi se ostvario privid snage koja to može napraviti.

NACIONAL: Smatrate li da su branitelji koji su tako prosvjedovali zapravo nesvjesno pomogli Milanoviću?

Da. Ali, to je tako u politici. Postojeći sustav u kojem živimo je diktatura financijskoj kapitala. Kad sam ja zadnji put na televiziji rekao da podržavam branitelje, onda sam u prvom redu mislio da je to ta pesnica koja ruši taj sustav, i to sam smatrao pozitivnim. No, ne smijemo zaboraviti da su iz krize nastali i Lenjin i Hitler, jedan na jednoj, drugi na drugoj tezi. I zato sad na ova naklapanja hoće li biti Trećeg svjetskog rata ja kažem da neće jer su velike sile nešto naučile. Oni koji diktiraju tim procesima, neće ići u rat.

NACIONAL: Vi ste u mladosti bili revolucionar. Jeste li sada odustali od revolucije?

Jesam, u mladosti sam bio revolucionar, ali vrijeme nosi svoje i zato sada nisam za nasilje, sada sam ušao u tihe vode.

NACIONAL: Mislite li da će se u Hrvatskoj pojaviti neki novi revolucionari?

Da, ali to je čitavo biračko tijelo. To je onih 300 tisuća koji su sigurno nezadovoljni ovim sustavom, ali još nisu spremni napraviti revoluciju. Ljudi zaboravljaju na onu Marxovu tezu kada dolazi do revolucije. Onda kada vladajuće klase kroz postojeći sustav vlasti, na stari način, više ne mogu vladati, kad se sistem iscrpi. A kada onih 300 tisuća koji su glasali protiv shvati da je nemoguće riješiti problem po tom starom modelu, demokratskim izborima, onda će doći do točke iz koje nema drugog izlaza osim revolucije. To bi bila ta točka na kojoj se dešavaju revolucije. Mislim da iz te situacije SDP mora povući zaključak ako želi kao socijaldemokratska stranka stati na čelo ugnjetavanih, s državom koju treba uključiti na stranu slabih i potlačenih. Ako to ne žele i ne mogu shvatiti onda im je ipak vrijeme da potraže svoje mjesto u muzeju starina.

Nacional

Nacional je prvi u Hrvatskoj dobio uvid u kompletni sadržaj političkih memoara Josipa Manolića, vjerojatno najiščekivanije knjige posljednjeg desetljeća u Hrvatskoj. Knjiga bi u izdanju izdavačke kuće Golden marketing – Tehnička knjiga trebala izaći kroz mjesec dana, no datum izlaska već se više puta odgađao, a u svom razgovoru za Nacional koncem prošle godine Josip Manolić otkrio je da mu je prije nekoliko godina knjiga bila i ukradena te je optužio predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i glavnog tajnika stranke Milijana Brkića da su željeli spriječiti objavljivanje njegove knjige. Zbog svega toga u javnosti se počelo sumnjati postoji li knjiga uopće te hoće li ikada izaći. Nacional je od Manolića zato dobio ekskluzivni uvid u sadržaj knjige koja nosi naslov “Politika i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku”, a bit će podijeljena u dva dijela. Prvi dio trebao bi izaći kroz kojih mjesec dana, a drugi najesen.

U uvodnom dijelu knjige Manolić opisuje svoju ratnu mladost i dužnosti u OZNI, potom govori o izbacivanju iz partije i političkoj marginalizaciji u najboljim godinama života, sve do kraja 80-ih kada se s Franjom Tuđmanom priključio osnivanju HDZ-a i stvaranju suverene i samostalne Hrvatske. U trećem poglavlju govori o pripremama mlade hrvatske države za obranu i prvim previranjima u HDZ-u, zatim slijedi poglavlje o vukovarskoj tragediji. U petom poglavlju Manolić piše o operaciji Labrador, pretvorbi banaka i privatizaciji, u šestom o politici prema Bosni i Hercegovini te potom o svom razlazu s Tuđmanom. U osmom poglavlju piše o značajnim susretima s međunarodnim državnicima, a deveto je poglavlje, kao zadnje u prvom dijelu knjige, posvećeno kardinalu Alojziju Stepincu, za čije je sprovođenje u Lepoglavu bio zadužen upravo Manolić.

U drugoj knjizi, koja će izaći tek najesen, Manolić govori o pripremama za rat, formiranju Ustava za zaštitu državnog poretka, Zbora narodne garde i kriznog štaba RH, piše o svojim odnosima s pojedinim važnim hrvatskim političarima poput Gojka Šuška, Franje Gregurića i Stipe Mesića. U trećem poglavlju bavi se nerazjašnjenim političkim ubojstvima u Hrvatskoj 90-ih, zatim o Bruni Bušiću, a u petom poglavlju ponovno govori o zbivanjima tijekom 80-ih i događajima koji su prethodili političkim promjenama 90-ih. Zadnje poglavlje druge knjige posvećeno je Manolićevu kompleksnom odnosu s Tuđmanom.

Nacional u ovom broju donosi ulomak iz prve knjige koji nosi naslov ’’Prva previranja u HDZ-u, nametanje proustaštva, pripreme za puč’’.

Pismo Ante Jelavića uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a i previranja u stranci bili su prava provjera naših istinskih gledanja na djelovanje obavještajnih službi bivšeg režima. Još uvijek nismo u potpunosti ovladali tim zapetljanim sustavom i svakodnevno su pristizala razna pisma čiji je cilj bio upozoriti na povezanost istaknutih čelnika nove vlasti s jugoslavenskim obavještajnim službama. Tisuće pisama pristiglo je s ciljem difamacije ljudi koje smo zadržali u sustavu i upravo je takvo bilo i Jelavićevo pismo koje mi je jednog srpanjskog dana proslijedio. U njemu je između ostalog stajalo:

“Dana 29. lipnja 1991. g. oko 13 sati u Zagrebu u Hotelu Interkontinental, neposredno pred putovanje na more posjetio me je moj davni profesionalni i privatni znanac Slobodan Budak, sada odvjetnik u Zagrebu i član rukovodstva HNS-a. Priopćio mi je sljedeće:

“Ante, vi u rukovodstvu HDZ-a imate dvije krupne krtice koje su svojevremeno radile za DB (Državnu bezbednost): Dalibora Brozovića pod pseudonimom ‘Forum’ i Ivana Vekića pod pseudonimom ‘Srećko’ koji je čak tebe razrađivao i kontrolirao dok si još bio predsjednik suda.”

I dok sam nekoliko dana razmišljao što valja učiniti, pristiglo mi je novo opsežno pismo s izvješćima agenta i suradničkim kartonom agenta ‘Sove’ i ‘Foruma’, njegovi izvještaji SDS-u, dokumenti o Ivanu Gabelici i njegova pisana izjava s Golog otoka iz 1956. o tome da želi surađivati s Udbom. Bilo je očito da neka nepoznata ruka iz bivšeg sustava želi utjecati na politička događanja.

Desetak dana nosio sam se s tim spoznajama, pokušavajući ih zadržati samo za sebe. Mislio sam da su to ljudska ponašanja izazvana u nekim posebnim stanjima i da nije korektno danas te spoznaje zloupotrebljavati. O tim sam spoznajama mislio ne izvijestiti dr. Tuđmana, zaštiti te ljude, oni su ipak izabrali pravu stranu, odlučili su prkositi svjesni tereta koji nose. Tuđman je svoj stav o osjetljivoj temi izrekao jednog jutra ničim izazvan, bila je to jedna nervozna konstatacija o tome kako se neki ugledni pojedinci bave razbijanjem jedinstva vrhovništva i u svom prepoznatljivom stilu objasnio kako ‘to ne će proći’. Nisam odmah shvatio na koga se odnosi ta aluzija dok nije ispričao priču o istom pismu koje posjedujem i ja, o agentima Sovi, Srećku i Forumu.

“Joža, ako je i istina, ne dozvoli tim žbirima da rovare, prihvatili smo pomirbu i neka na tome ostane”, a ja sam prešutio da sve te informacije imam već desetak dana i da se mučim što s njima učiniti. S tim ćemo spoznajama i stavovima ući u jednu zapetljanu stranačku raspravu.

U razdoblju od mjesec dana održat će se tri važne stranačke sjednice, dvije Predsjedništva HDZ-a i sjednica Glavnog odbora HDZ-a, održat će se burna sjednica Hrvatskog sabora i izabrati Vlada nacionalnog jedinstva, a Tuđman će 12. i 13. kolovoza 1991. u vili Weiss na sjednici Predsjedništva HDZ-a reći:

“Moje osobno gledanje na pojedince u Hrvatskom saboru, Skupštini grada, među zastupnicima Hrvatskog sabora, u odborima Hrvatskog sabora, te grupe u Hrvatskom saboru koja želi promijeniti politiku Hrvatske demokratske zajednice i stvoriti ustašku državu: Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Vladimir Šeks, koji je organizator i inspirator ovih režija koje djeluju u Hrvatskom saboru. U tu grupu može se staviti i Đuro Perica i Zvonko Marković. Ja sam rekao imajte strpljenja, gospodo moramo se porazgovarati o svemu što je bilo i kako je bilo. Ta grupa se povezuje s pojedincima s terena. Intenzivno radi na terenu na formiranju posebnih svojih odreda mimo policije i garde. Grupa i odredi koje su osnovali i rukovode njima i javno propagiraju ustašku Pavelićevu politiku i stvaranje NDH. Skupština grada, ured predsjednika Buzančića i tajnika, postaje štab u kome neprekidno djeluje Zvonimir Marković. Okuplja oko sebe ekstremne elemente, Sulića, Spaića, Juroša. Grupa otvoreno govori protiv politike predsjednika Tuđmana i da se neće dugo održati na vlasti. Ova ista grupa ima spiskove koga treba u datom momentu likvidirati, a to su svi oni koji su nekada bili u Savezu komunista ili u partizanima. Govore da Tuđmana treba zamijeniti Žarko Doljan ili Šeks. Na terenu se uklanjaju ljudi koji su za opću politiku HDZ-a, formiraju se neke ustaške bojne, mimo narodne garde i policije koji otvoreno idu po selima i govore da ne priznaju nikoga, nego Pavelića i hrvatsku državu Pavelića. Prodaju po selu narodu bedževe s likom Pavelića, zastavice crne legije.”

Jedna od takvih aktivnosti zbivala se i u mojemu Đurđevcu. Ta je skupinu koju je vodio advokat Ivančan, predsjednik odbora HDZ-a, i dio članova HDZ-a, štampala govore Pavelića, Luburića i drugih prvaka NDH, bedževe Crne legije, i tih prvih dana nastojala kompromitirati naše aktivnosti na terenu. Ta će grupa nastojati razviti propagandu protiv generala Martina Špegelja. Dramatičan sastanak nakon informacija o događanjima u Đurđevcu na kojemu smo nastojali razobličiti takve pojave vodit će Perica Jurić, Jure Šimić i predsjednik općine Đurđevac Ivan Hodalić. Očekivao sam da će Tuđman otvoriti i đurđevačka događanja no to se u uvodnom slovu sjednice Predsjedništva HDZ-a nije zbilo.

Govoreći dalje, Tuđman je nazočne izvijestio i o pismu predsjednika općine Županja, u kojemu se Vladimiru Šeksu imputira ‘perfidno djelovanje u sprečavanju imenovanja Ivana Vekića za ministra unutarnjih poslova’ te pismu zagorskih općina u kojemu se iznose teze o nejedinstvu u djelovanju glavnog ureda stranke, upozorio je na nedopustiv propust Žarka Domljana u vođenju sjednice Sabora kad je ovaj dozvolio izlazak za govornicu liderima opozicije koji nisu zastupnici, upozorio je nadalje na spoznaje i sumnje da su ‘naši ljudi’ likvidirali načelnika MUP-a u Osijeku, kao i na spoznaje i sumnje da naši ljudi čine nedozvoljene zločine u noćnim likvidacijama, upadima u stanove, da armija ima u blizini Glavaša svojega super agenta, upozorio je da u Tajništvu HDZ-a Ivančić i Matić provode neku svoju politiku (što nije bila istina), da to nije normalno i da se to ne može tolerirati.

Uvodnim naznakama Tuđman je prozivao one koji su nazočili sastanku, Domljana i Zvonka Markovića, Šeksa, te sjednicu usmjerio na izjašnjavanje o njegovim optužbama. Držao sam da je ono što se zbilo prije nekoliko dana na sjednici Hrvatskog sabora ipak u suštini bilo posljedica nekih naših nečinjenja ili pak vidljivih slabosti u stranci kao i u vlasti koju smo predstavljali. Nije samo Tuđmanov način vođenja državne politike, a dijelom i stranke, pridonio da se stvore tenzije – tome je pridonijelo neshvaćanje ozračja višestranačja u kojemu prvotni emotivni naboj koji je nosio HDZ nismo baš dobro usmjeravali. Podosta važan faktor stvaranja te atmosfere malodušja i opozicione kritike vezan je i za djelovanje brojnih KOS-ovih agenata i njihovih pomagača.

Svoju sam diskusiju na sjednici stoga usmjeravao tako da u prvi plan stavim pitanja koja su bila podloga naraslu nezadovoljstvu u stranci i narodu: ‘To je, prvo, pitanje naoružavanja i, drugo, stanje organizacijskih priprema za obranu suverenosti Republike.’ Ta su pitanja kulminirala u opoziciji i njezinoj kritici politike Hrvatske demokratske zajednice, u kritici vrhovništva i konkretno Predsjednika Republike. Držao sam da vrijedi razmotriti primjedbe koje smo primali na različitim mjestima bez obzira na to imaju li povezanost i logiku, a odnosile su se na naše propuste. Predbacivalo nam se da nemamo organizaciju za obranu Republike Hrvatske, da Špegelj ne čini dovoljno u tom pogledu, da smo zapostavili najširi segment – teritorijalnu obranu, da paradiramo osnivanjem garde, da jačamo miliciju itd. Sve to nije bilo točno, ali javno nije bilo moguće iznositi detalje što je radio Špegelj, a i ostali zaduženi za organizaciju i naoružavanje. Do embarga kojeg će u UN-u nametnuti Amerika na nabavku oružja nabavili smo dosta oružja, ali ne i dovoljno, pa smo razumljivo legalizirali ‘državni šverc’ kojim su rukovodili Šušak, Čermak i neki drugi i o tome na sjednici Predsjedništva nismo mogli govoriti.

Na spomenutu sastanku otvorit će se prvi i zadnji put pitanje skupljanja novca u dijaspori i s tim povezano otvaranje računa za sakupljanje novca za pomoć Republici Hrvatskoj. Šušak i Beljo te gđa. Babić izvijestit će o tome koliko se novaca skupilo do početka sjednice, bilo je riječi o 20 mil. USD. Iz iznesenog bilo je vidljivo da je netko povjerio skupljanje i nadzor nad ovim novcem ovoj trojci i da se novac za Republiku Hrvatsku sakuplja putem stranačke infrastrukture. Istaknuto je da su odštampane zahvalnice donatorima i da se sprema njihovo uručenje, ali i da je sve više problema u skupljanju novca, otvaranju računa u Švicarskoj i nakon 300 prijetećih pisama iz dijaspore da je novac preseljen na račun u Austriju. Naveden je i podatak da sav novac ne dolazi na službeni račun u Austriju već da je otvoreno bezbroj podračuna kojima upravljaju pojedinci iz raznih zavičajnih klubova, da se novac sakuplja i nosi u Zagreb u vrećama itd. Posebno osjetljivo je pitanje da novac primaju brojni dužnosnici HDZ-a i tajnice u pojedinim ministarstvima. Tuđman, svjestan što znače te prozivke, i kuda one vode, odmah se ogradio da nije potpisao nijednu isplatu već da su to činila tri ovlaštena potpisnika. (Manolić u fusnoti navodi imena Gojko Šušak, Hrvoje Šarinić i Franjo Tuđman, op.ur.) Rasprava o iseljeničkom novcu i problemima koji su naznačeni nije se dogodila, jer je Tuđman nastojao pod svaku cijenu prekinuti izlagače i otkloniti stranačku povezanost s aktivnostima prikupljanja novca za potrebe države. Ta mučna situacija oko novca očito je nastala kao posljedica ne shvaćanja izlagača da se na javnom mjestu ne mogu iznositi kompromitantne konstatacije. Mrk Tuđmanov pogled bio je dovoljan da se o tome na sjednici više ne govori. Najvažnije pitanje spomenute sjednice zapravo se krilo u naraslu nezadovoljstvu kako u stranačkim redovima tako i opozicionoj javnosti i učestalim prozivkama “što vlast radi na pripremi zemlje od moguće agresije”? Tada nismo bili spremni javno reći da ne možemo prihvatiti rat koji nam se nameće. Za rat jednostavno nismo bili spremni i predsjednik Tuđman i ja bili smo uvjereni da ćemo sigurno izaći kao pobjednici ako uspijemo odgoditi njegov početak za što kasnije. Međunarodna je zajednica tih dana pomno pratila zbivanja, bili smo pod svojevrsnim povećalom svjesni da svijet ne odobrava naše težnje za samostalnošću, ali da se faktičko stanje više ne može izmijeniti i činili smo stoga sve što je u našoj moći da se postupci pobunjenih Srba ispravno okvalificiraju u međunarodnoj zajednici. Težili smo da se ti postupci kvalificiraju kao teroristička aktivnost jer smo znali za osjetljivost svijeta na fenomen terorizma ali i bili svjesni opasnosti koja dolazi iz shvaćanja međunarodne politike kada je u pitanju odnos većinskog naroda prema nacionalnim manjinama. No svjetska je diplomacija sukobe u Hrvatskoj, još lošije po nas, gledala iz prizme ‘građanskog rata’.

Do 12. kolovoza, u razdoblju od gotovo godinu dana, imali smo 158 mrtvih, izgubili smo nekoliko općina, dio teritorija, bila je to ipak agresija i aneksija, odvajanje dio po dio hrvatskog teritorija na kojemu je JNA pomagala teroriste, srpski ekspanzionizam. Ante Marković, tada još jako uključen u međunarodnu namjeru očuvanja Jugoslavije, nije nam davao očekivanu potporu što nas je uveliko nerviralo, a bilo je evidentno da je u JNA počeo proces podvajanja i da je pitanje vremena kada će se jedina kohezivna snaga JNA pretvoriti u armiju jedne Republike – Srbije. Marković je baš tih dana razgovarao sa mnom i Tuđmanom, nakon svojega povratka iz Moskve gdje se sreo s Gorbačovim koji mu je prenio stavove s razgovora Gorbačov-Bush. Marković nas je upozorio da su svjetske sile odlučile sačuvati Jugoslaviju. Tu smo informaciju primili s nevjericom, no Tuđman će protusloviti kako to ipak nije stav svih svjetskih sila. Bili smo svjesni da ta želja svjetskih moćnika nije bila u skladu s naraslim procesima srbizacije u JNA. Prestalo je i skrivanje od javnosti nesporne činjenice da JNA nije više jedinstvena, monolitna organizacija. Sve više su se isticali zagovornici velikosrpstva, najčešće skriveni iza očuvanja Jugoslavije u čemu će već tih dana dominirati istupi Blagoja Adžića koji su pokazali da se on smatra vođom ekspanzionističke i unitarističke struje u tom krugu.

Tvrdi stavovi i upozorenja Markovića samo su poticali u vrhovništvu jednu politiku kojoj je cilj bio osigurati vrijeme kako bismo se konsolidirali vojno i izradili nove planove obrane, i maksimalno spriječili moguća materijalna razaranja. U toj politici poseban je doprinos dao Boljkovac strategijom razgovora sa Srbima na terenu i svojevrsnog “otezanja”. Predsjednik Tuđman, bio je žestoko pritisnut našim radikalima koji su zahtijevali da se MUP jače pročisti od Srba, ali ne samo MUP već i druga ministarstva i državni uredi, istim kritikama biti će stalno izložen i Boljkovac. Njegova razmišljanja o mirnom suživotu, o razumijevanju odgovornosti većinskog naroda naći će potrebnim pohvaliti i sam Tuđman u prilici njegova razrješenja s dužnosti ministra, ocijenivši ovako tu politiku: “Sam Boljkovac je bio čovjek koji nam je bio od neobične važnosti, i zbog toga što je poznavao Službu i zbog toga što je sa svim takvim kakav je bio, s jedne strane Hrvat, ali s druge strane i spreman na razgovore sa Srbima, bio dobrim dijelom čovjek koji se je znao suzdržati i pomogao da ne dođe do ustanka već prošle godine i do intervencije armije od ljeta prošle godine pa nanovo”. Radikalno krilo Hrvatske demokratske zajednice jednog se trenutka približio svojim “orkestriranim” istupima u našim redovima, istupima opozicije u Saboru i javnosti. Cilj te KOS-ove operacije bio je jasan – razbiti HDZ, srušiti autoritet predsjednika Tuđmana, a onda će se država urušiti sama i neće biti prepreke da nova politička bulumenta zauzme vlast, i to ona koja će s Beogradom znati naći zajednički suživot. Cilj te operacije bio je u konačnici sačuvati Jugoslaviju. Prosudbe o akcijama KOS-a na očuvanju Jugoslavije i dokazi o tome slijevali su se raznim kanalima u našu novu-staru obavještajnu zajednicu. U tom je razdoblju kolala i velika količina dokumenata izvučena za difamaciju koji su pokazivali u prošlost povezanost dijela naših vodećih ljudi s tim službama kao posljedica kaosa koji je zavladao u obavještajnim službama u svim bivšim republikama. Moga bih ustvrditi da tih kolovoških dana još uvijek nismo imali potpun nazor nad vlastitom obavještajnom zajednicom i da smo prihvaćali istine koje su nam servirane od starog sustava. Tek smo u svibnju donijeli odluku da stvorimo krovnu i nadzornu službu pri Uredu Predsjednika Republike poznatu kao Ured za zaštitu ustavnog poretka RH. Prije sjednice Glavnog odbora HDZ-a Tuđmanu i meni stizale su razne obavijesti da dio istaknutih članova HDZ-a na terenu zagovara politiku koja je suprotna našim javnim osnovnim programskim načelima. Prva izvješća pristigla su u policiju i sadržavala dosta uznemirujuće podatke. Tuđman je tada naredio izvaninstitucionalno da se prisluškuju telefoni tzv. “urotnika”. U jednoj od pristiglih bilješki bilo je zabilježeno da se u vikendicama održavaju pijanke, da se igra ruski rulet i naravno, diskutira o Tuđmanovoj smjeni, pa je i ranjavanje saborskog zastupnika Petra Šalea bila posljedica jedne takve igre. O tome će se uveliko raspisati srpski mediji, objavljujući sva mjesta i fotografije gdje se skupljaju tzv. urotnici. Sve je to pokazalo da je srpska strana itekako pratila što se događa u Sloveniji. Razgovarao sam nekoliko puta s Tuđmanom u četiri oka kako postupiti u nastaloj situaciji kad pred sobom imaš evidentnu stranačku pobunu na istoj ideji kao i opozicijski istupi a možda i usuglašeno s opozicijom. Bili smo svjesni da je na djelu stranačka, ali i državna urota, da je usmjeravana i da ima kolovođu, a ona je suštinski kazneno djelo. Predsjednik Tuđman bio je ozbiljno uplašen procesima koji su bili na djelu, mislio sam tada “priznamo li da je urota, moramo uhićivati svoje vlastite članove, a tu aferu moramo pod svaku cijenu izbjeći”. Jedino u čemu smo različito prosuđivali događaj bila je činjenica da je on to ocijenio djelovanjem “urotnika” a ja “buntovnika”. Predsjednik Tuđman se odmah složio s mojom konstatacijom da tražimo “meko rješenje” jer bi svaka “tvrda odluka” imala dalekosežne posljedice. Takva bi odluka nesumnjivo dovela i do raskola u HDZ i vjerojatno uništila našu osnovnu ideju. Posebno pribojavali smo se kako će to odjeknuti u javnost u trenutku kad je agresija na djelu i kad nam se već spočitava autokratsko Tuđmanovo ponašanje, koje istine radi nije bilo sporno!? Tuđman će mi na jednom jutarnjem razgovoru priopćiti, što zapravo on očekuje od situacije koja se kuhala.

Dogovorili smo se, kao prvo, za mukotrpno istjerivanje “nečastivog” iz naših redova, i to na takav način da se najprije u Glavnom odboru vidi dokle je došao projekt pobune, tko su ljudi u to upleteni, tko su “sponzori projekta”, je li posrijedi Beograd u pozadini ili neke druge strane centrale, a da nakon što utvrdimo istinu “političke likvidacije” provodimo poslije postupno. Drugo, dogovorili smo da ne prihvatimo kritike opozicije ali da idemo s odlukom da se formira Vlada nacionalnog jedinstva i tako neutralizira naša “pobuna” u stranci. Zapravo vjerovali smo da će medijska i ina pažnja javnosti biti usmjerena na formiranje nove vlade i da ćemo pobunu tako sakriti od javnosti. Vlada nacionalnog jedinstva nije formirana zbog jačanja hrvatskog jedinstva pred predstojeću agresiju, kako smo tada govorili i u javnosti pokušali prikazati, već izričito da se primire naši desni radikali “urotnici” i da ih se makne od ministarskih položaja i važnijih funkcija. Treće, zaključili smo da ćemo pružiti šansu svakom od pozvanih urotnika ako javno izjavi lojalnost i samokritičnost na razdjelnici koju bude Tuđman definirao na sjednici Predsjedništva. Smatrali smo da ćemo najviše pridonijeti rušenju liderstva pojedinih nosilaca projekta pobune i zapravo zaštitu predsjednika Tuđmana ako ih prisilimo na samokritičnost. Tuđman me zamolio da o dogovoru ne govorimo nikome, ni jednom njegovom čovjeku od povjerenja i da pustim da “vuk sam upadne u mrežu”. Dvodnevna sjednica Predsjedništva HDZ-a na kojoj smo analizirali stanje bilo je zapravo pružanje šanse kolovođama da politički prežive, ali da osjete da je to preživljavanje dobra volja predsjednika Tuđmana, a ne neki nedostatak dokaza. Zaključci su bili kao što sam rekao unaprijed dogovoreni. Predsjednik Tuđman je htio svojevrsnu moralnu satisfakciju, u polemikama želio ih je javno poniziti, “što misle tko su oni” rekao mi je za Domljana, Markovića, Šeksa i ostale prozvane.

Tijekom tih dugih burnih dvodnevnih rasprava ulje na vatru dolijevali su kontinuirano naizmjence Đodan, Šibl, Vrdoljak te Brozović, navodeći neprihvatljivo ponašanje Arasa u Zadru, ali i drugi pojedinci, ne znajući što se stvarno događa i što predsjednik Tuđman stvarno želi. Istup Luke Bebića težio je smirivanju situacije, ali je on i vrlo razložno pojasnio kamo ideHDZ kad odstupi od svojih temeljnih programskih načela i prihvati da se starčevićevština u stranci tumači kroz Franka i Pavelića. Luka je energično zahtijevao da se “glave ne smiju nikome skidati zbog izjava koje su pale na Glavnom odboru i zasjedanju Sabora”. Luka mi se tog trenutka činio najrazumniji i najbliži našim razmišljanjima u pristupu temi i njenom rješavanju.

Sjednicu smo okončali, lideri pobune bili su prokazani, njihov autoritet u stranci, bar smo tako vjerovali, djelomično načet. Tuđman će taj događaj još dugo politički eksploatirati, kako u javnim istupima tako posebno u kadroviranju, posebno u odnosu prema Vladimiru Šeksu za koga je smatrao da je ozbiljna liderska prijetnja njemu osobno. Mislim da je presudnu ulogu u definiranju tog odnosa imala ranija informacija pristigla nešto prije izbora preko Dalibora Brozovića, odnosno njegove kćeri, da službena američka politika za vođu HDZ-a i države priželjkuje Vladimira Šeksa a ne Tuđmana koji je “opasan nacionalist i separatist”. Ne znam je li prije te sjednice Tuđman bio u posjedu izvješća SDS-a gdje Šeks sudjeluje u raspravi da se Tuđmana onemogući da bude lider stranke koja se stvara. Riječ je o zavjereničkom dogovoru u stanu dr. Šošića kojeg je snimio SDS. Naravno, Tuđman se s vremena na vrijeme obilato služio dokumentima Službe državne sigurnosti Osijek i osobnim Perkovićevim informacijama koje su se odnosile na Šeksa i Vekića, ali metodom pozivanja operativaca stare službe kako bi se osobno uvjerio da ono što piše na papiru odgovara istini. U jednom će trenutku ta paranoja poprimiti i obilježje zloporabe, Tuđman će naložiti da se Šeksa uhodi i prisluškuje dvadeset i četiri sata i da se izvješća dostavljaju samo njemu. “Želim ga maknuti, nađite pobogu nešto”, glasio je nalog službama. Sadržaji TKTR zapisa o prisluškivanju Vladimira Šeksa ipak neće završiti samo kod predsjednika Tuđmana, za ono će vrijeme biti posebno interesantni i nekim drugim službama. Sva ta događanja oko Vladimira Šeksa imat će utjecaj na moj osobni odnos sa Šeksom. Brojna medijska, ali i stranačka prepucavanja vjerujem da su temeljena, kako je i sam nedavno izjavio u jednom intervjuu, na njegovim informacijama da insinuacije o tome da “urotnik” dolazi iz mog kruga. Vlado je nažalost bio tada, kao i danas, u zabludi, moj životni kredo temeljio se tada i danas na javnom iznošenju činjenica, stoga mogu danas reći da moj ured nije sudjelovao u izvješćivanju predsjednika Tuđmana o događanjima u Osijeku. U neposrednoj blizini SIS je imao svog agenta koji je između ostalog dnevno informirao o Šeksu i Glavašu. Ovo bi bio nebitan detalj da “Zagreb” nije upravo preko te osobe modelirao odnose u Slavoniji, a posebno u Osijeku. Znao sam da Šeks ne pripada “drugoj liniji zapovijedanja”, bio mi je zato prihvatljiviji. Iako se predstavljao kao desničar, on to zapravo nikada nije bio i stoga nikad nisam sudjelovao u etiketiranju ili difamiranju Vladimira Šeksa jer sam cijenio njegov rad i bio svjestan koliko zapravo biva korišten u projektu gdje konce vuku neki drugi “igrači”. Štoviše, kontinuirano sam ga branio pre tim istim Tuđmanom koji nije štedio riječi kad je Šeks u pitanju, a posebno onda kad je pokušao “poljepšati” svoj dosje koji mu je stavljen, po njegovu zahtjevu, na uvid.