Bend Prljavo kazalište 30. svibnja na Šalati će održati koncert povodom Dana grada Zagreba i podsjetiti publiku na brojne hitove nastale tijekom karijere koja traje od 1977. godine. Ta grupa iz zagrebačke Dubrave bila je akter brojnih poznatih događaja u povijesti domaće popularne glazbe, a jedan od njih je i koncert održan 1989. na tadašnjem Trgu Republike, njihov najveći nastup u karijeri i najava turbulentnih društvenih zbivanja u 90-ima. Pjesma “Mojoj majci (Ruža hrvatska)” postala je hrvatska budnica. Koncertom na Šalati Prljavo kazalište će obilježiti 25 godina od održavanja tog koncerta.

 

• Gitarist, pjevač i autor Jasenko Houra prisjeća se početaka grupe Prljavo kazalište koja će koncertom na Šalati 30. svibnja obilježiti 25 godina od slavnog koncerta iz 1989., održanog na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu

• ‘Nismo mi gospodari pjesama. Pjesme nastaju kako nastaju. Danas možemo analizirati to vrijeme i pjesmu ‘Mojoj majci’, ali nisam ju radio s kalkulacijom’

• ‘Iako se Davorin Bogović triput nije pojavio na snimanju albuma i nitko nije znao što se s njim događa, ipak smo nastavili suradnju. Previše je kvartovskog bilo među nama’

 

 

U intervjuu za Nacional gitarist, pjevač i autor Jasenko Houra se prisjetio najranijih početaka grupe, utjecaja punka i tog koncerta na Trgu Republike. Osvrnuo se i na najvažniji faktor njihove karijere, a to je njihovo prijateljstvo, kako ga on naziva “inicijalna kapsula” koja utječe na to da se i danas ponaša isto kao i onda kada je prvi put uzeo gitaru u ruke.

NACIONAL: Na tadašnjem Trgu Republike 17. listopada 1989. održali ste koncert “Voljenom gradu”. Na Šalati 30. svibnja obilježavate 25 godina od tog koncerta, koji je bio svojevrsna najava događanja u 90-im. I dan danas se kalkulira s brojem ljudi na tom koncertu. Koliko je zapravo bilo ljudi?

Ne znam. Moram to vrlo jednostavno reći u skladu sa strukturom koja me odgajala. U tom cijelom poslu u šoubiznisu imao sam sreću da sam radio s ljudima koji su stvorili veliku sliku kroz svoj rad. Radio sam s Pikom Stančićem, a bend je odgajao Škrga koji mi je decidirano rekao da nikada ne govorim da smo prodali kartu više ili kartu manje. Da nikada ne smijem napuhavati ni lagati u šoubiznisu, jer će mi se to obiti o glavu. Ako ne znaš, bolje šuti. Ne mogu govoriti na temelju špekulacija. Čuo sam da je bilo od 100 do 300 tisuća ljudi, ali stvarno ne znam.

NACIONAL: Kako ste se osjećali pred toliko impozantnim brojem ljudi koji su ispunili i zadnji kutak tadašnjeg Trga Republike?

Samo znam da su taj koncert svirački iznijeli Filko, Nino i Keks. Naravno da smo Mladen i ja bili s njima, ali smo bili toliko fokusirani na to što se dešava ispred nas jer je zakazalo kompletno osiguranje. Znam da sam svako malo gledao u Katedralu i samo sam mislio da se nešto ne dogodi. Ništa do toga se ne vidi na snimkama, jer se snimak radio unutar reportažnih kola. Neprestano su u tom nabijanju iz prednjih redova izvlačili ljude koji su padali u nesvijest. Izvlačili su ih pored Mladena koji se non-stop borio s publikom. Jedino se sjećam famoznog izlaska na pozornicu. Nisam znao hoće li koncert početi ni kako će završiti. Sjećam se našeg odlaska, kada sam shvatio da ispod Trga postoje katakombe. Prolazili smo ispod Jurišićeve ulice kroz katakombe, u koje smo ušli iz turističke zajednice a izašli smo kod Ritz Cabareta. Hodali smo kao likovi iz romana Marije Jurić Zagorke. Totalno nadrealna scena. Sjećam se da su ostali otišli na večeru sa sponzorima a ja sam bio toliko van sebe da sam iscrpljen samo nestao. Nađeš se u jednom trenutku u poziciji u kojoj nikada nisi bio. Trebalo je sve mirno privesti kraju jer je stalno nešto gorjelo i tinjalo. Iz današnje perspektive mogu racionalno sagledati što se dogodilo, ali u tom trenutku je bilo vrlo gusto.

NACIONAL: Kakvo je tada bilo stanje u državi? Je li bilo nagovještaja da će početi rat?

Kada bi čovjek pametovao, rekao bi da se to moglo osjetiti, naravno, kako da ne… Ma otkud bih ja to mogao naslutiti? Mi smo te godine bili pokraj Berlinskog zida. Još nije bio pao, ali se po noći lagano kopalo. Tu je već mirisalo da se nešto događa. U to vrijeme u Hrvatskoj još nije bilo stranaka, pa nije bilo nikakvih naznaka. Skoro godinu dana nakon tog koncerta još ništa nije prijetilo da će se desiti rat. Nakon toga smo objavili album “Devedeseta”. Tek na toj turneji 1991. polako se počela osjećati nevolja.

NACIONAL: Pjesmu “Mojoj majci (Ruža hrvatska)” ste posvetili svojoj majci, ali je postala politička pjesma. Je li vas smetalo što su je mnogi prisvojili kao svojevrsnu budnicu ili vam je to imponiralo?

Nismo mi gospodari pjesama. Pjesme nastaju kako nastaju. Danas možemo analizirati to vrijeme i tu pjesmu, ali tada se pola godine s njom nije ništa događalo. Ona nije bila ni emitirana. S te ploče vrlo malo su puštane pjesme “Zaustavite zemlju” i “Marina”. Pokojni novinar Ivo Pukanić u jednom trenutku je rekao Škrgi “Pa dobro čovječe, jel ti čuješ da se ta pjesma vrti?” a Škrga mu je odgovorio da nema feedbacka. On je u to vrijeme vodio Suzy. Pukanić mu je rekao da će se s tom pjesmom nešto dogoditi.

NACIONAL: Devedesetih je Prljavo kazalište slavljen kao najhrvatskiji bend upravo zbog te pjesme. Je li vas tih godina plašio nacionalizam?

Ništa mene nije plašilo. Drugo je pitanje kako su Kazalište doživljavali s druge strane. Kad smo radili tu pjesmu, nisam mislio na nešto posebno, nisam je snimio s kalkulacijom. U to vrijeme svi su radili pjesme o Hrvatskoj, počevši od “Moje domovine” pa nadalje. To je tada bilo najnormalnije jer se tako funkcioniralo. Ne možeš se u nerealnim vremenima realno ponašati. Ja sam to doživljavao švejkovski i zato sam napravio album “Lupi petama”. Nas ljudi nekada precjenjuju, stvaraju sliku o nama da smo perfidni i premazani svim mastima te da uvijek vrlo dobro znamo kakvu pjesmu treba napisati. Tako sam iz zezancije počeo pisati knjigu o članovima benda pod naslovom “Zašto sam ih sve volio”. Nekako se to poklopilo sa serijom “Crno-bijeli svijet” pa sam prestao. A htio sam pisati o tim ljudima. Percepcija sa strane o nama je potpuno pogrešna. Imamo samo ono što nas drži na okupu, a to je inicijalna kapsula. Važno mi je da se ponašam isto kao kada sam prvi put uzeo gitaru i kada sam otišao na prvu probu. Da uvijek pred koncert razmišljam i kad se povučem da ta inicijalna kapsula ne ode.

NACIONAL: Kada ste se prvi put susreli s punkom i zašto je baš ta glazba bila okidač zbog kojeg ste počeli svirati gitaru?

Moja namjera nije bila da sviram punk. Gledao sam koncert Rolling Stonesa u Zagrebu 1976. i on me gurnuo da i ja napravim bend. Zapravo, kad sam napustio sport ušao sam u glazbu. Svi klinci u tom periodu trče za loptom. Ja sam u jednom momentu htio napraviti bend. U to vrijeme je već Zoki (Zoran Cvetković) imao kvalitetu mladenačkog svirača.

Kako smo se nas dvojica često družili, a on je svirao sa svojim dripcima, tako me jednom prilikom pitao što ću raditi, a ja sam mu odgovorio da ću napraviti bend. U svemu tom neznanju i mogućnostima pojavio se album “Never Mind the Bollocks” Sex Pistolsa. Pojavio se i The Clash i to je zapravo bila jedina glazba kroz koju sam se tada mogao izraziti. Bila mi je najbliža.

NACIONAL: Iz današnje perspektive to je bio vrlo hrabar potez. Je li vas bilo strah jer ste svirali sablažnjivu zapadnoeuropsku glazbu?

Ma ne. Misliš li da sam ja tada bio svjestan da nešto može biti zabranjeno? Pa imao sam 17 godina. Tihomir (Fileš) je imao nepunih 13. Stvarno smo bili balavci. Kada smo objavili prvi LP imao sam 18 godina. On je imao 14. Nismo imali nikakvu svijest o tome što radimo.

POKOJNI IVO PUKANIĆ, KAŽE HOURA, PRETPOSTAVLJAO JE DA ĆE ‘MOJOJ MAJCI (RUŽA HRVATSKA)’ POSTATI HIT
FOTO: Arhiva Nacionala

NACIONAL: Prve pjesme Prljavog kazališta bile su “Televizori”, “Majka” i “Moje djetinjstvo”. Jeste li ikada imali problema zbog glazbe koju ste svirali?

Ne u toj prvoj fazi. To je bilo bezazleno. Kad danas vidim Vedrana Božića ja mu se ispričavam. Njega su iz Jugotona zadužili da nam producira singlove. Možeš si zamisliti njega, gitaristu, koji nam štima gitare i mora producirati naše pjesme. Zoki je već tada pretendirao da bude ozbiljan gitarista, ali mi smo imali gitare koje smo gotovo sami napravili. Vječno ću se ispričavati Božiću zbog sve muke koju je s nama proživio. Tek kada je izašao prvi album počelo je jogunjenje, jer je tada postojala komisija za šund pa su se ljudi iz Jugotona bojali da ga ne proglase šundom.

NACIONAL: Jeste li tada sa svojom glazbom stršali na estradi, pa je i njihov strah bio možda opravdan?

Imali su oni malo jače lole i bekrije od nas. Imali su Buldožere. Prljavo kazalište je bio mlad bend, ali nam je Marko Brecelj sa svojim bendom napravio veliku uslugu. Imali smo tu sreću da smo i svirali prije njih. Borut Činč nam je bio i producent drugog albuma. To je svirački bila odlična ekipa. Neizmjerno dobar bend.

NACIONAL: U kojem trenutku ste shvatili da je punk mrtav i prešli na ska?

Od samog početka s nama su se družili ljudi koji su na nas imali veliki utjecaj. To je bila ekipa iz novina. Nas je Vlatko Fras cijelo vrijeme vukao kroz tu priču. On je zapravo shvatio da uopće ne pripadamo novom valu i klasičnoj punk sceni, nego da više nalikujemo grupama kao što je The Jam. To je bilo nešto drugačije. Nije bila punk forma, iako je na početku bila dosta bučna. Ivan Piko Stančić je bio taj koji je jako dobro vukao. Uvijek je bio najjači producent za mlade bendove. Kada su bili na početku karijere, on je bio nemili igrač. Ne znam nikoga tko ima takvu energiju i volju da radi s mladim bendovima. On zaista radi, tjera bendove 120 na sat. Mi smo bili željni utjecaja iz cijelog svijeta. Kada sam prvi put čuo bendove koji sviraju ska, to mi je bilo strašno interesantno. Kad si klinac sve te zanima, od mode pa nadalje. Ja sam imao priliku upoznati sve te muzičare i preko Pika. Dosta sam ih gledao i kako sviraju jer sam bio u blizini. Način na koji se izražavaš je važan. To što je ska imao komercijalnu važnost u našoj karijeri je druga stvar. Znaš li ijedan bend u tom trenutku koji nije imao ska ili reggae pjesmu? Mi smo imali “Crno bijeli svijet” a već su tu bile “Djevojke u ljetnim haljinama” od Haustora, Film je imao “Zamisli život u ritmu muzike za ples”, Bijelo dugme “Svi marš na ples”. Rock scena je čudno funkcionirala. Jedne godine su svi svirali ska, a druge su već svi svirali hard rock jer su čuli “Motore” od Divljih jagoda. Nema ništa loše u tome, ali tako je bilo. Tržište nikada nije bilo postojano. Malo je išlo gore, malo dolje.

NACIONAL: Godine 1981. ste snimili album “Heroj ulice” na kojem ste otpjevali sve pjesme. Potom je dvije godine kasnije izašao “Korak do sna”, na kojem je ponovo pjevač bio Davorin Bogović, da bi već na sljedećem albumu “Zlatne godine” u Prljavo kazalište došao Mladen Bodalec. Što se događalo između Bogovića i vas, odnosno zašto je otišao iz benda?

Iz ove perspektive možemo se tome smijati jer je bilo komično. Tada smo uvježbavali materijale za “Heroja” i on je preko ljeta nestao. Imali smo dogovorene termine da počnemo snimati, međutim on se nije pojavio na prvom odlasku. Suzy je već rezervirao studio u Milanu i producent tog albuma je trebao biti Tini Varga. Ali Bogovića nema, nitko ga nije mogao pronaći. Vježbali smo i dogovarali sljedeći termin za snimanje i u jednom trenutku smo saznali da je počeo raditi kao poštar na Krku. Ne znam što mu se tada događalo. Brkić i ja s njim smo dogovorili sljedeći odlazak, i to nakon drugog dogovora koji je također propao. Diskografska kuća je sve to platila iako nismo snimali. I tako smo došli na aerodrom kako bismo otputovali treći put u studio. Sami sebe smo uvjerili da će biti sve u redu jer dvaput nije došao, pa će doći treći put. Ali njega opet nema. Sjedili smo za stolom i počeo sam razgovarati s menadžerom, pokojnim Škrgom (Milan Škrnjug). Rekao sam mu da nema Bogovića i da se vraćamo kući. Kaže on meni: “Bogami ne ide to tako. Karte su vam tu, imaš 21 godinu i dobro znaš što si potpisao u ugovoru. Ja za 40 dana dolazim po vrpce.” Pokušao sam ga uvjeriti da nemam još ništa, ali on odgovara da ga to ništa ne interesira, da nas čeka studio i da 39. dan dolazi po vrpce. Otputovali smo i nismo znali što se dešavalo s Bogovićem. Kad smo se vratili, pronašli smo ga u našoj bazi u Dubravi.

Krucijalni moment se dogodio dok smo bili na snimanju. Nino i Tihomir dobili su poziv za vojsku i čim smo se vratili, oni su otišli u JNA i ostali smo samo Brkić i ja. Trebali smo promovirati album i u bend je ponovo došao Zok. I Bogović se vratio na albumu “Korak od sna” i sve je više-manje držalo vodu do pred kraj turneje.

NACIONAL: Lijepo od vas što ste nakon svega toga i dalje nastavili raditi s Bogovićem.

Znam puno priča tko je koga tjerao, kakvi smo bili jedni prema drugima, međutim u to vrijeme nikada nismo mogli jedni bez drugih. Previše je bilo kvartovskog među nama. To je bio princip odlaska i dolaska. Netko misli da je među nama bilo antagonizma, ali nije tu uopće bilo velikih priča, jer nas nije napravio šoubiznis. Mi smo psi mješanci, pseta s ceste i to se među nama događalo, što je normalno u tim godinama. Možemo mistificirati to vrijeme, ali za to nema nikakvog razloga. Budući da je Mladenov brat Ivica Bodalec u to vrijeme radio kao konobar u našem kafiću, znali smo da Mladen pjeva i da može otpjevati što god hoćeš. On je na albumu “Korak do sna” Bogoviću već pjevao prateće vokale. Poslije je došao u Patrolu umjesto Metessija. Onda je otišao u vojsku i kad se vratio pjevao je prateće vokale dok smo uvježbavali “Zlatne godine”. Bogović je opet u jednom trenutku otišao i nije se vratio. Pošto je Mladen već bio s nama, bilo je logično da ga on zamijeni. Sve je to bio jedan zatvoreni krug ljudi.

NACIONAL: Nedavno je na HRT-u prikazana igrana serija “Crno-bijeli svijet”. Jeste li je gledali?

Nažalost, nisam je gledao do kraja nego samo dvije epizode, ali sam je snimio pa ću je pogledati na miru. Mi nismo dobri u prosudbama koliko je pogođeno to vrijeme jer imamo oprečno mišljenje o tome što se tada događalo. Teško je opisati to vrijeme jer svi u glavi nosimo svoje slike iz tog vremena. To je priča nekoga tko je to gledao sa strane. To je njegov doživljaj.

NACIONAL: Tijekom karijere ste objavili 14 studijskih albuma, šest live albuma i šest kompilacija i promijenili ste mnogo diskografskih kuća. Do 1985. je to bila Suzy, onda Jugoton, opet Suzy pa Crno bijeli svijet, Croatia Records i Dallas Records, pa opet Croatia Records. Zašto ste promijenili toliko diskografskih kuća?

To je pogrešno. Mi smo jedina grupa koja nije promijenila diskografa. Do 1990. smo bili samo u Suzyju. Album “Zlatne godine” je objavio Jugoton jer se mijenjala vlasnička struktura Suzyja, bili smo u sudskom sporu pa je album objavio Jugoton. Svi albumi do 1990., do ploče “Lupi petama”, objavljeni su za Suzy. Imamo vlastitu nezavisnu etiketu Crno bijeli svijet i nikada nismo ni imali četverogodišnji ugovor. Na početku karijere nitko s nama nije htio potpisati ozbiljan ugovor. Ja sam uvijek imao samo jedan uvjet: nikada nikome nisam htio unaprijed dati demo vrpce. Nisam htio da mi se bilo tko miješa u ono što radim.

NACIONAL: U zagrebačkoj Areni 17. siječnja 2009. koncertom ste obilježili 30 godina karijere. Kakav je osjećaj i nakon 30 godina biti i dalje u centru pažnje?

Ne razmišljaš da je prošlo 30 godina. Kao kada odjednom dođe 50. rođendan, ne misliš o tome, jednog dana se jednostavno dogodi.

NACIONAL: Jesu li vrijedile sve te godine?

Kako da ne. Vrijedilo je! Poseban je osjećaj biti freelancer i voditi boemski način života, u kojem moraš sam nešto stvoriti. Prekrasno je putovati po svijetu, što mi je vrlo bitno. Da sam radio drugi posao, nikada ne bih upoznao neke ljude.

Svaki odlazak na spavanje je umiranje, a svako buđenje uskrsnuće, ali san je jedino mjesto gdje se mogu naći sa svim ljudima koje volim. Rock ‘n’ roll je jedini san u kojem se mogu družiti s voljenim ljudima. To je kao san. Volim da je tako. Volim da su ti ljudi oko mene.

NACIONAL: Radite na novom albumu koji bi se trebao pojaviti do kraja godine. Znate li kako će se zvati?

Ne znam. Napravili smo 25 novih pjesama, od kojih će 12 vjerojatno završiti na albumu. Sad još moramo odabrati koje će to biti, ali to najviše ovisi o bendu i o tome kako on vidi cijeli materijal.

NACIONAL: Osim glazbom, bavite se i trgovinom antikvitetima. Koliko vas ispunjava takav posao i što znači trgovati antikvitetima?

Zahvaljujući mojoj majci koja je bila povjesničarka umjetnosti, oduvijek me fascinirao svijet slikarstva, tako da sam u početku najviše radio pomažući na utvrđivanju autentičnosti dijela, što i dan danas najviše volim, jer šansa da se otkrije neko novo djelo ravna je dobitku na lotu. Na primjer, za jedno djelo kojemu bi autor mogao biti veliki impresionist dokazivanje autentičnosti traje već devet godina, ali nikada me nije interesirao novac u tom svijetu nego pobjeda, kao u sportu.

NACIONAL: Na žalost, trgovina antikvitetima u Hrvatskoj se danas spominje uglavnom u negativnom kontekstu zbog nekih političara, kojima je nakon privođenja otkrivena i kolekcija umjetnina. Jeste li ikada poslovali s domaćim političarima?

Nikada. Ja sam dosta rano shvatio, zahvaljujući mom mentoru Žarku Dolinaru, da se ne trebam baviti antikvitetima u našim krajevima, pa me nikada nisu ni zanimali domaći autori. Što se tiče stranih autora, oni se i tako prodaju preko nekoliko velikih aukcijskih kuća. Što se tiče kolekcija koje su pronađene u vlasništvu nekih naših dužnosnika, sumnjam u većinu procjena koje su napuhane, s čime se slažu i ostali kustosi naših muzeja. Malo mi je komično da od početka 90-ih godina kada je bilo katalogizirano, ako se ne varam, oko 350 dijela Vlahe Bukovca, da ih danas ima 1200.