Objavljeno u Nacionalu br. 431, 2004-02-17

Kirurginja Nela Sršen već je deset godina na čelu tima za transplantacije jetre Sveučilišne bolnice u Padovi, najuglednije talijanske medicinske ustanove: u središtu pozornosti našla se kad je pozvala Arsena Dedića na presađivanje, ali dosad je već imala pedesetak pacijenata iz Hrvatske

Iako je prošli tjedan trebala biti na godišnjem odmoru, kirurginja dr. Nela Sršen na razgovor za Nacional stigla je ravno iz operacijske sale u kojoj je cijelu noć implantirala jetru koju je prethodne večeri donijela iz Milana. Ova 38-godišnja Metkovčanka koja već deset godina predvodi tim za transplantaciju jetre Sveučilišne bolnice u Padovi prošlih se tjedana ponovno našla u središtu interesa hrvatskih medija. Povod je bolest hrvatskog kantautora Arsena Dedića koji je prije dva tjedna otputovao u Padovu zbog transplantacije jetre kojoj bi trebao biti podvrgnut već ovog tjedna. To je jedan od razloga zbog kojeg prošli tjedan Nela Sršen nije otputovala na skijanje s kćerkom i suprugom, također specijalistom radiologom. Tijekom vikenda obavila je još dva transplantacijska zahvata. Na pitanje koliko je puta u karijeri transplantirala jetru, slegnula je ramenima i odgovorila: “Nemam pojma. To ću saznati tek kad budem nominirana za primarijusa i kad budem morala sakupiti dokumentaciju. U ovom trenutku to me uopće ne zanima. Volim svoj posao i rad s pacijentima me još nije umorio.” Uz kompletni angažman na odjelu za transplantaciju jetre, dr. Nela Sršen u studenom ove godine namjerava specijalizirati i estetsku kirurgiju. No ovu specijalizaciju upisala je, kako kaže, iz čistog hobija.

NACIONAL: U hrvatskim medijima mnogo se nagađalo hoće li Arsen Dedić prihvatiti poziv za liječenje u Padovi. Kako i kad ste stupili s njim u kontakt? – Do poziva Arsenu došlo je sasvim slučajno kad sam za njegovu bolest saznala od znanaca iz Hrvatske. Dakle, nisam direktno kontaktirala s njim, ali sam poručila da sam tu ako bilo što bude trebalo i ostavila sam broj telefona. Sat vremena nakon razgovora Arsen se javio i prepričao mi tijek liječenja u Zagrebu. Čuli smo se još u dva-tri navrata, ali nisam specijalno inzistirala. Rekla sam mu da je svejedno gdje će se obaviti transplantacija, bitno je da se ona obavi što prije. Ponovno se javio nakon nekoliko dana i rekao mi da ga moj pristup inspirira te da bi ipak došao u Padovu.

NACIONAL: Kakav je sad tijek njegova liječenja? – Arsen je k nama stigao u vrlo lošoj kondiciji. Iako smo dobili detaljnu liječničku dokumentaciju iz Zagreba, obavili smo ovdje dodatne pretrage. Zbog njegove životne dobi upravo provodimo fizioterapijske vježbe za srce i pluća koja moraju biti u što boljoj formi kako bi sama operacija prošla sa što manje rizika. Do prije nekoliko mjeseci u Italiji je dob pacijenata za presađivanje organa bila do 60 godina. Baš prije otprilike tri mjeseca dobna granica pomaknuta je na 65 godina starosti, a Arsen je upravo taj granični slučaj. Inače, sama operacija nije toliko rizična koliko postoperativni proces, ali organizam sa 65 godina starosti drukčije reagira nego kad su u pitanju mlađi pacijenti. Upravo zbog toga on je prvi na listi za implantaciju, a zahvat ćemo obaviti čim se nađe pogodan, po mogućnosti što mlađi donator.

NACIONAL: Ima li razlike između metode transplantacije jetre prije desetak godina i danas? – Osim što je to danas to postala rutinska operacija, drugih velikih razlika nema. U međuvremenu se najviše radilo na ispitivanju i unapređivanju imunosupresivnih lijekova koje pacijent uzima nakon operacije da bi se spriječilo odbacivanje implantiranog organa. Prvi su lijekovi djelovali na cjelokupni imunološki sustav organizma, pa se težilo njihovom poboljšanju. To znači da se novim lijekovima manje narušava prirodni obrambeni sustav organizma, a lijek djeluje selektivno, samo na neke grupe imunološkog sustava. Tek danas vidimo nedostatke dugogodišnje primjene prvih imunosupresivnih lijekova kod pacijenata kojima je jetra presađivana prije desetak godina. Njima je bitno narušen imunološki sustav organizma, a kao posljedica u većini se slučajeva javljao Kaposijev sarkom.

NACIONAL: Što je najrizičnije kod same transplantacije jetre? – Jedini pravi rizik je akutno odbacivanje jetre, koje zahtijeva njezinu trenutačnu zamjenu. Apsurd je da su u najvećem broju slučajeva pacijenti odbacivali jetru rođaka što je gotovo nevjerojatno jer bi takva jetra trebala biti kompatibilnija. Ipak, odbacivanje jetre se danas uspješno kontrolira spomenutim imunosupresivnim lijekovima. Zato prije operacije pacijenta podvrgavamo temeljitim pretragama i prikupljamo opširnu dokumentaciju koja ne obuhvaća samo morfologiju jetre, nego i otkrivanje mogućih anomalija krvnih žila, vaskularnih problema i sl. Postoperativni tijek ovisi o patologiji jetre. Najčešće su komplikacije kod virusne ciroze B i C. Ciroza stvara tzv. rigererativne nodule, no većina njih je pod nadzorom jer pacijent svaka dva mjeseca dolazi na kontrole koje uključuju ultrazvuk i markere alfa i beta proteina. Ovi nalazi su važni jer protein u krvi raste s razvojem tumora, ali i kod otkrivanja degeneracije jetre kad je u pitanju ciroza.

NACIONAL: Hrvatska javnost zna za samo nekoliko slučajeva liječenja naših pacijenata u Padovi, no koliko ih se do danas ukupno liječilo u ovoj ustanovi? – Do danas je u Ospedale Universitato u Padovi liječeno pedesetak hrvatskih državljana, no javnost zna samo za one najpoznatije. Jedan od njih je slikar Dalibor Jelavić, drugi je bio slučaj dječaka Bojana kojem je donor bio otac. Njegov slučaj je i nama bio presedan jer smo tada prvi put presađivali jetru živog donora. Zato smo tom prilikom pozvali jednog od najpoznatijih kirurga za presađivanje jetre iz Japana. Budući da tamo religija zabranjuje implantaciju kadaverične jetre, japanski kirurzi imaju mnogo više iskustva u implantacijama jetre živih donora, pa je kirurg iz Japana stigao samo zbog Bojana.

NACIONAL: Hrvatska javnost sjeća se i slučaja dječaka Ivana, kojem su stanice jetre ubrizgavane pri budnom stanju. – U njegovom slučaju primijenili smo tehniku ubrizgavanja jetrenih stanica, što je bila jedna od prvih takvih implantacija. Metoda se primjenjivala neko vrijeme u Americi, ali nije dala velikog uspjeha. Nije uspjela ni kod malog Ivana. Čekali smo dva-tri mjeseca koliko je trebalo za regeneraciju zdravih stanica, ali nije bilo poboljšanja, pa je na kraju morao ići na implantaciju jetre. Ivan je prije dvadesetak dana bio ovdje na kontroli. Dječak je dobro iako je potpuni uspjeh liječenja izostao jer je dječak k nama došao prekasno. Kod urođene patologije jetre kao što je bila njegova, najbolji rezultati postižu se ako se operacija izvrši najkasnije do pete godine života, a za to je važna dobra i pravovremena dijagnoza, što kod njega nije bio slučaj.

NACIONAL: Kakvi su komentari naših pacijenata kad dođu na bolnički tretman u Padovu? – Medicinski sustav u Italiji sličan je američkom i podrazumijeva silnu povezanost s pacijentima. Proživljavamo s njima najteže trenutke zbog same bolesti, ali i nakon presađivanja jetre. S njima smo tijekom operacije, a zatim i intenzivno na odjelu reanimacije, s njima čekamo reakciju organizma na novu jetru, pratimo i sve poteškoće koje proživljavaju i zapravo smo neprekidno uz njih. Zato sa svojim pacijentima uvijek stvaram prijateljski, nerijetko familijarni odnos, a posebno mi je dirljivo kad dječaci koje smo nekoć operirali danas dolaze na kontrole s djevojkama.

NACIONAL: Koliko je dosad bilo djece iz Hrvatske kojima ste presadili jetru? – Do danas ih je bilo petero, a najmlađi pacijent je bio kod nas prije tri mjeseca. Iz Zadra je i kad smo ga operirali imao je tek šest mjeseci.

NACIONAL: Kakva je bila reakcija vaših šefova kad ste prvi put predložili dolazak hrvatskih pacijenata na odjel? – Kad sam to prvi put predložila, bilo je još ratno vrijeme, pa je bilo mnogo razumijevanja i tolerancije za Hrvatsku. Iako su u Hrvatskoj presađivanja počela još 1991., zbog rata se kirurzi više nisu mogli koncentrirati na usavršavanje u transplantacijama organa. Prvi hrvatski pacijent bila je dvogodišnja djevojčica koja je k nama 1993. dopremljena u komi. Bila je u kritičnom stanju, a i samo presađivanje je bilo vrlo riskantno. Upućena je k nama s pedijatrije KBC-a Rebro i tad je počela izvrsna suradnja s tom zagrebačkom bolnicom. Djevojčica je operirana, a kako su roditelji imali financijskih poteškoća, ona je i neko vrijeme nakon operacije ostala u mojoj kući. Danas je to prekrasna 11-godišnja djevojčica i smatram je dijelom svoje obitelji. Nikad je neću zaboraviti, kao, vjerujem, ni ona mene.

NACIONAL: Kako je tekla daljnja suradnja s hrvatskim liječnicima? – Tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang čuo je da je transplantacija uspjela, pa mi je poslao telefaks zahvale i rodila se ideja da se uspostavi suradnja. Posjetila sam dječju bolnicu u Zagrebu i djecu koja su čekala transplantaciju. Bila sam ogorčena situacijom jer sam vidjela da im se nije moglo pomoći zbog ratnih okolnosti. Zato smo ubrzo dogovorili razmjenu liječnika, a zatim i razmjenu organa. U nekoliko navrata putovali smo u Zagreb po jetru, a hrvatska djeca su počela dolaziti na liječenje u Padovu. Kirurzi iz Hrvatske dolazili su na usavršavanje i bilo je to ostvarenje moje davne želje, a to je da se stvori jedinstveni liječnički tim koji će surađivati. Isto tako sam željela da se stvori jedinstvena lista pacijenata koji čekaju jetru, bez obzira na to jesu li iz Italije ili Hrvatske, te da jedini prioritet bude urgentnost. Suradnja je bila odlična neko vrijeme, ali situacija se u međuvremenu promijenila. Drago mi je što se danas Hrvatska osamostalila u presađivanju jetre i zadovoljstvo mi je saznanje da se u Hrvatskoj danas ove operacije uspješno obavljaju.

NACIONAL: Je li nastavljena suradnja oko razmjene organa? – Znam da je Hrvatska u nekoliko navrata ponudila jetru Nord Italian Transplantu jer nisu imali pacijenta s odgovarajućom krvnom grupom i to je divna suradnja. I naš tim je prije dva mjeseca implantirao jetru donora iz Zagreba.

NACIONAL: Kako su u Italiji osvijestili javnost o potrebi doniranja organa? – Ovdje je ministar zdravstva dugo godina bio predsjednik Nord Italian Transplanta, odnosno bio je predsjednik Centra za presađivanje jetre, pa mu je prvi interes na ovoj funkciji bio senzibilizirati javnost za ovaj problem putem medija. Što su presađivanja postajala uspješnija, svijest javnosti je rasla.

NACIONAL: Zašto ste, nakon srednje škole, odlučili školovanje nastaviti u Italiji, a ne u Hrvatskoj? – Za Padovu sam se odlučila jer je tamo moja starija sestra već studirala psihologiju. Budući da sam u Splitu završila srednju glazbenu školu ? smjer klavir i harfa – bilo je logično da završim na glazbenoj akademiji, ali me u međuvremenu silno privukla kriminalistika. Preduvjeti za studij kriminalistike bili su poznavanje psihijatrije ili sudske medicine te tri ili četiri strana jezika. Odlučila sam se za medicinu uvjerena da ću kasnije specijalizirati psihijatriju ili sudsku medicinu. Prvu godinu položila sam praktički bez znanja talijanskog jer se tražilo uglavnom znanje iz fizike i kemije, a tu sam imala dobro predznanje iz srednje škole.

NACIONAL: Kad ste se zainteresirali za kirurgiju? – Za kirurgiju sam se odlučila na četvrtoj godini studija zahvaljujući profesorici koja mi je silno imponirala i kao stručnjak i kao osoba. Ona je bila presudna za moju karijeru. Već tada predvodila je tim za operacije štitnjače, a čim sam kod nje položila ispit, pozvala me u salu da gledam kako se rade kirurški zahvati. Budući da su počeli ljetni praznici, prihvatila sam jer nisam imala drugog posla, a ni novca za ljetovanje. Svaki dan me vodila sa sobom na operacije i malo po malo počela sam asistirati. Zavoljela me i prihvatila jer sam je, kako mi je poslije rekla, podsjećala na nju kad je bila studentica.

NACIONAL: Kad ste odlučili specijalizirati kirurgiju jetre? – To sam već odabrala kao temu diplomskog rada. Bio je to eksperimentalni rad iz rane dijagnostike. Diplomirala sam na promatranju ponašanja tumoralnih proteina koji ukazuju na rano pojavljivanje tumora jetre. Budući da sam sve ispite i diplomu obranila u najkraćem mogućem roku, u iduća dva mjeseca položila sam i državni ispit, a zahvaljujući mojoj profesorici, odmah mi je odobrena i specijalizacija na koju se obično čeka i po dvije godine.

NACIONAL: Kako je dalje teklo vaše školovanje? – Uz profesoricu sam već na prvoj godini specijalizacije počela s manjim i jednostavnijim zahvatima, kao što je operacija slijepog crijeva. Već na drugoj godini specijalizacije, budući da sam danonoćno bila u sali, profesor koji je vodio tim za presađivanje jetre pustio me da gledam jedno od prvih presađivanja jetre u Italiji. Bilo je to za mene fascinantno, a direktor odjela koji je također bio na operaciji, pozvao me na razgovor jer je trebao osobe koje bi u budućnosti bile sposobne okupiti vlastiti tim za presađivanje. Rekao mi je da razmislim, a već iduće jutro dočekala sam ga i rekla da to želim. Sa 29 godina postala sam kirurg.

NACIONAL: Je li u Italiji uobičajeno da liječnici tako rano dobiju šansu za napredovanjem? – Moram naglasiti da je sustav školovanja vrlo stimulativan za mlade ljude, posebno za one koji se tijekom studija istaknu marljivošću. Sa 26 godina počela sam putovati po Italiji u timu koji je eksplantirao jetre, a već nakon dvije godine sam se osamostalila u ovom poslu i dobila mlađe specijalizante koje sam poučavala. Na taj način sam bila stimulirana da još više i brže učim. Mislim da se u tim godinama i mora početi jer, sudeći po sebi, tad su ljudi prepuni volje za radom i još nisu odustali od svojih ideala. Ako prvu šansu dobiju sa 30-35 godina, posao im više nije na prvom mjestu, imaju drugih problema i nemaju više iluzije koje imaju kad su bili mlađi.

NACIONAL: Ima li mnogo Hrvata na studiju medicine u Padovi i kakva im je perspektiva? – Ima ih desetak, uglavnom iz Istre i Dalmacije. Ovdje studij traje šest godina, a na svom primjeru, ali i na primjerima naših studenata u Italiji primijetila sam da brže i lakše polažu ispite. Jedan od razloga je svakako i materijalni položaj jer se svi trude da u što kraćem roku polože ispite, ali je za uspjeh presudan i način razmišljanja. Naime, primijetila sam da naši studenti brže i bolje sintetiziraju gradivo. Problem je što nakon završenog fakulteta, budući da nisu iz neke od zemalja EU, nemaju pravo na stipendiju za vrijeme specijalizacije, što teoretski znači da nemaju pravo ni nastaviti školovanje. Zato sam s političarima iz regije Veneto, direktorom bolnice, dr. Adrianom Cestroneom i hrvatskim veleposlanikom Dragom Kraljevićem, uspjela ishoditi stipendije za pet specijalizanata iz Hrvatske koji ovdje završavaju medicinski fakultet.

NACIONAL: Koliko je poznato, osim konkretnom medicinskom pomoći Hrvatskoj ste pomogli i lobirajući za financijske investicije Italije i regije Veneto u našu zemlju. O kojim je projektima riječ? – Nakon medicinske, suradnja se protegnula i na druga područja ? kulturu, gospodarstvo i politiku. Zahvaljujući poznanstvima s čelnim političarima iz regije Veneto, uspjela sam ih zainteresirati za suradnju s Hrvatskom. Jedan od prvih programa bile su stipendije hrvatskim studentima koji završavaju medicinu. Predsjednika regije Veneto Giancarlo Galana upoznala sam s našim ambasadorom u Rimu Dragom Kraljevićem. Naime, svaka zemlja EU ima svoje fondove koje ulažu u zemlje bivše Istočne Europe, pa tako i Italija. No i regija Veneto ima fond za investiranje u države Balkana, među kojima je i Hrvatska. Tako smo u razgovorima tražili od Hrvatske da predloži dva projekta koje bi financirala regija Veneto. Jedan od njih bio je uređenje luke u Puli, a drugi se projekt odnosio na Vukovar, no same razgovore uvijek prepuštam stručnjacima. Ja sam tu samo da napravim kontakte.