RAVNATELJ DRAME HNK U ZAGREBU priča o kazalištu, apsurdu koji se dogodio s predstavom ‘Elementarne čestice’ koju je režirao, o kapitalizmu, politici koja je kazalištarcima izvor inspiracije, ali i o razlozima zbog kojih ranije nije htio režirati u HNK-u

Hrvatski redatelj Ivica Buljan svoju karijeru započeo je kao novinar i kazališni kritičar, a dosad su njegove predstave prikazane u više od 30 zemalja. Kao dramaturg surađivao je s redateljima poput Vite Taufera, Kristofa Warlikowskog i Jeana Michela Bruyerea. Kao stipendist francuske vlade 1993. radio je u Théâtre National de Bretagne u Rennesu i surađivao s Christianom Colinom. Svoju prvu režiju ostvario je 1995. u Ljubljani, u predstavi “Ime na vrhu jezika”, a “Fedra”, nastala prema pjesmi Marine Cvetajeve, doživjela je međunarodni uspjeh i više od stotinu izvedbi u zagrebačkom Teatru ITD, kao i u većini europskih zemalja i Latinskoj Americi.

Buljan je bio ravnatelj Drame HNK u Splitu od 1998. do 2001. godine. Prvi put učlanio je jedno hrvatsko kazalište (HNK u Splitu) u Europsku kazališnu konvenciju 1999. godine. Suosnivač je i umjetnički savjetnik Mini teatra u Ljubljani, a osnivač je i ravnatelj Novog kazališta u Zagrebu. Član je međunarodnih udruženja ETC u Bruxellesu, Instituta za Mediteransko kazalište u Madridu teITI–UNESCO u Parizu.

Ovaj 50-godišnji Sinjanin od prošle godine je ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a s intendanticom Dubravkom Vrgoč surađuje već dugi niz godina pa su tako njih dvoje 2003. godine pokrenuli Festival svjetskog kazališta u Zagrebu. Osim početka nove sezone HNK u Zagrebu, povod za razgovor s Ivicom Buljanom upravo je 13. izdanje Festivala svjetskog kazališta koji je, kako je Dubravka Vrgoč rekla, gotovo otkazan zbog nedostatka novca za program.

Ivica Buljan u intervjuu za Nacional priča o tome što za Hrvatsku znači takav jedan festival, komentira situaciju s predstavom “Elementarne čestice” koju je režirao, a govori i o kapitalizmu, politici te objašnjava zašto nije osjećao gorčinu zbog činjenice da do lani nikad nije režirao u HNK-u.

NACIONAL: Za koji dan počinje 13. festival svjetskog kazališta, što očekuje publiku?

Ovogodišnje predstave koncentrirane su oko obiteljskih tema. Iako je to vječni motiv, zbog sve izraženijeg straha od budućnosti, grča zbog ekonomske krize i vijesti o izbjeglicama, to sad više nije samo regionalni problem, već uznemiruje cijeli svijet. Očito se umjetnici snažnije vraćaju pričama koje se događaju u kući, u malim zajednicama. Iz takvih tema nastaju i velike predstave. Onu o Mojsiju – “Go Down, Moses” – Romeo Castellucci obradio je na fascinantan način. Počinje gotovo pa kao skandinavski film noir – žena rađa dijete u javnom zahodu, odbacuje ga i policija pronalazi to dijete, a ženu ispituju jer žele saznati zašto ga je napustila te je pošalju na slikanje mozga. Odjednom se prizor mijenja, kroz tamu vremena vidimo neandertalce, sve se odvija u pećini s jedva vidljivim tracima svjetla. Tuga prvih humanoida zbog gubitka djeteta. Suvremena tema spaja se s praslikom koja leži u onom vremenu kad smo bili tako blizu životinji, ali ne još homo sapiensi. Castellucci gradi široki vremenski luk koji pokazuje koliko smo se promijenili, ovladali svijetom, prihvatili znanost i umjetnost, a u boli smo ostali isti. Druga predstava je “Pluća” Katie Mitchell, priča o suvremenom paru koji živi u zapadnoeuropskom velegradu i koji razmišlja o ekološkim problemima.

NACIONAL: Dakle, također aktualna.

S jedne strane imamo priču o životu u mikrozajednici i o tome kako preživjeti sa što manjom uporabom energije, pogotovo sa što manje rasipanja prirodnih resursa. Zanimljivo je da su izvođači, odnosno, performeri na biciklima, a energija koja se koristi za pokretanje predstave dolazi iz tog pokretanja bicikala, u čemu sudjeluje i publika. Katie Mitchell je ljubimica hrvatske publike, njezina predstava “Gospođica Julija” prije četiri godine bila je veliki hit. Nazivaju je najbitnijom suvremenom redateljicom koja ingeniozno spaja britansku pedanteriju s njemačkom ekspresijom.

Skupina tg STAN dolazi u Zagreb s “Višnjikom” koji je uvijek mamac za publiku. Čehovljev tekst o rasapu obitelji i jednog starog umornog društva, o zajednici koja se nalazi u stalnoj tranziciji, idealan je materijal za belgijske umjetnike koji vole improvizirati, čiji je rad kolektivan, koji su koncentrirani na iščitavanje detalja. Čehovljevi junaci su nam bliski i, na sreću, uče nas da je povijest uvijek vrsta tranzicije. Mi smo nesretni jer mislimo da se društveni potresi događaju samo nama, pitamo se zašto ne bismo mogli živjeti u nekom boljem, uređenijem svijetu. A onda kod Čehova vidimo da je svijet razapet čežnjom za budućnosti u kojoj će ljudi biti bolji od nas danas.

NACIONAL: Na koncu, na Festival stiže i estonska kazališna skupina, i to prvi put, zar ne?

Tako je. Iako smo dosad prikazivali baltičke predstave, najčešće iz Litve, otkud su dolazili Nekrošius, Koršunovas, Tuminas, Estonci se predstavljaju prvi put, i to kazališna skupina NO99. Fascinira me taj dramatičan razvojni put koji je ta mala zemlja napravila u preobrazbi iz sovjetskog industrijskog društva u tehnološko. To je informatički jedna od najpismenijih država Europske unije. Predstava “Moja žena se naljutila” bavi se pitanjem gubitka osobne memorije. Ili što se dogodi kad izgubimo fotografije koje imamo pohranjene samo u digitalnom obliku. Žena napusti muža i uništi sve digitalne tragove njihova bivšeg života. Glumci zajedno s publikom rekonstruiraju prizore nekadašnjih ljetovanja, rođendanskih slavlja, važne trenutke.

U tom okviru od četiri predstave, što je relativno malo jer su ih neka festivalska izdanja imala i osam, pokušali smo sugerirati estetske različitosti, a opet su tematski koncentrirane na intimu obitelji.

NACIONAL: Što uopće, prema vašemu mišljenju, znači Festival svjetskog kazališta za hrvatsku kulturu?

Festival svake godine pred početak jeseni, novog urbanog ciklusa u koji ulazimo, otvara neke apetite, znatiželje, potiče volju da sezonu obilježimo umjetnošću. Imamo vjernu publiku koja iščekuje Festival jer zna da će vidjeti najbolje s europskih pozornica. Predstave “Pluća” i “Go Down, Moses” bile su cijele prošle sezone na gostovanjima, a druge dvije su nove, premijerno izvedene tek prije koji mjesec, Estonci su ispraćeni ovacijama u Avignonu. Festival je znak vitalnosti koji je bitan za domaću kazališnu scenu.

NACIONAL: U početku, pri samom osnivanju Festivala svjetskog kazališta, nailazili ste na otpore. Ove godine, spomenuli ste na konferenciji za novinare, dobili ste milijun kuna manje za program. Je li to odraz nerazumijevanja za kulturu?

To je tipično generalno nerazumijevanje kulture. Za tako malu sredinu kao što je Hrvatska, kontakt sa svijetom je bitan. Mi smo toliko zatvorena i samodopadna sredina da bez prikazivanja stranih predstava, bez naših gostovanja u inozemstvu, sve postaje besmisleno. Za umjetnika je život u maloj, zatvorenoj, poluincestuoznoj zajednici nepodnošljiv; on i publici zaklanja širine različitosti u svijetu. Zato su za nas kontakti sa svijetom više od same želje. To nam je potrebno ne samo da bi se mogli uspoređivati s drugima, već da bi sami sebi mogli postaviti više ciljeve – i produkcijske i umjetničke.

NACIONAL: Da je Hrvatska mala sredina, pokazalo se najbolje na primjeru predstave “Elementarne čestice” u vašoj režiji, koja je ljetos premijerno izvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kako komentirate cijeli taj događaj?

Dogodio se apsurd, da je lokalni političar u poluprivatnoj konverzaciji od nekoga šaptača načuo da je riječ o opasnom autoru.

NACIONAL: Čija djela, pretpostavljam, nije pročitao?

Sigurno nije čitao Michela Houellebecqa, jer da je pročitao, ne bi mogao zaključiti da je opasan za sigurnost. On je opasan za tvrde glave koje ne razmišljaju, provocira, gura nam pod nos vlastito neznanje i predrasude. I onda se jedan takav potez uz pomoć medija brzo uspio pretvoriti u slučaj opasnih razmjera. Ako besmislicu neprestano ponavljate, prozvani ekstremisti koji nemaju pojma o tome tko je Houellebecq i kakav je njegov roman, zaista mogu pomisliti da je riječ o izazovu i napadu na nečije vjersko uvjerenje. Houellebecqovo djelo jest subverzivno, ali u istraživanju, odnosno, rastakanju tabu tema, a ne u vrijeđanju nečijih osjećaja. On jednako nesmiljeno govori o svim religijama. Onda se postavlja pitanje hoće li u Hrvatskoj biti moguće zabraniti predstavu jer je njezin autor ateist, primjerice. Mi smo u Mini teatru, u prostoru koji je istodobno i Židovski kulturni centar, nedavno imali premijeru predstave “Glad” po tekstu Knuta Hamsuna. On je bio kolaboracionist u Norveškoj, ali je jedan od najvažnijih autora 20. stoljeća. Kako je moguće odvojiti vrhunsko djelo od aktivnosti autora koji ima neprihvatljive političke stavove? Tako da se brani umjetničku slobodu i odvoji umjetničko djelo od osobe. Houellebecq se bavi distinkcijom osobno-javno. U slučaju “Elementarnih čestica” u Dubrovniku je došlo do namjernog rušenja prihvaćenih granica u odnosu politike i umjetnosti.

NACIONAL: Što to govori o Hrvatskoj, s obzirom na to da se tako histerično reagiralo na tu situaciju?

Zapravo je to niz koncentričnih krugova. Pogledajte konačni rezultat – nepoznavanje funkcioniranja demokratskih i kulturnih mehanizama. Jer jedan političar je putem fabriciranog slučaja odlučio da institucija koju zastupa neće financirati Dubrovačke ljetne igre, što mu je zakonom propisana obaveza. To je prošlo neprimijećeno. Štoviše, uspjeli su alarmirati građane Dubrovnika da bi se mogao dogoditi teroristički napad ako se predstava bude izvodila. Zar to nije poziv luđacima da, primjerice, mogu anonimno nazvati bilo koju ustanovu tvrdeći da je na nekom javnom okupljanju podmetnuta bomba? Što napraviti u takvoj situaciji? Tako se otvara prostor za cenzure koji je nedopustiv. Hoće li sad, primjerice, neki katolički orijentirani fundamentalist predložiti da se ne financira program HNK jer je tamo na repertoaru ateist Krleža čiji stavovi ne odgovaraju većinskoj vjerskoj zajednici? U čemu je razlika?

Slučaj u Dubrovniku dokazao je koliko je u Hrvatskoj umjetnička sloboda na krhkim temeljima i da se neprestano dovodi u pitanje. Ali mislim da iza toga stoji velika politička igra. Županija, koja je većinski HDZ-ovska, htjela je isprovocirati Grad i Ministarstvo, na što su ovi kasno reagirali. Znači li ovaj primjer da svatko kome se doslovce ne sviđa jedan segment programa, može reći, u ime zajednice koju zastupa, da on ne želi da se izvodi neko djelo?

NACIONAL: Znači, Dubrovačko-neretvanska županija nije platila svoj dio novca?

Predstava je “pokrivena” novcem Grada i države, ali županija nije uplatila svoj dio, za što, ponavljam, nema zakonskog uporišta.

NACIONAL: Na Festivalu svjetskog kazališta bit će izvedene predstave koje će dočarati društvenu stvarnost. Koliko je to važno za kazalište?

To je važna zadaća teatra jer mislim da svaki teatar, i kad je riječ o komediji, treba doticati, rastakati, izazivati stvarnost. Može je samo primijetiti, kritizirati ili „napasti”. Čini se da su najbolja umjetnička djela ona koja uspiju najaviti što će se dogoditi u budućnosti. I ono kazalište koje upućuje na trenutačne probleme je jako. Kazalište i jest uzbudljivo kad korespondira sa stvarnošću svijeta oko sebe. Antički tekstovi održali su se više od dvije tisuće godina ili kasnije Shakespeare i Molière jer ukazuju na probleme koje čovjek stalno susreće. Situacije iz Euripida koje govore o korumpiranim vladarima, slične su onima danas.

NACIONAL: Što su za vas danas najveći problemi?

Houellebecqove “Elementarne čestice” sublimiraju aktualne društvene teme. Iako su nastale prije 13 godina, one su anticipirale današnju krizu. U vrijeme kad je Houellebecq pisao svoj najslavniji roman, činilo se da Europa živi u sretnom, euforičnom razdoblju, da je pred nama samo prosperitet, da ćemo imati još više novca, više zarade, ugode, ali to je bila samo tempirana razorna mašina koja je napala konzumenta, potrošača i izazvala ga u njegovim najnižim strastima. Houellebecq upravo u tom sretnom razdoblju vidi napukline budućnosti i pita se u čemu je problem mahnitih želja ljudskog roda. U pohlepi za novcem? U ustrajavanju da ostane vječno mlad, što je jedna od opsesija Zapada čija je cijela kultura zasnovana na kultu vječne mladosti? Houellebecq se pita što se događa kad ljudi uđu u krizno razdoblje koje ih opasno približava starenju i smrti. Houellebecq se bavi utopijskim društvom i mogućnostima primjene genetičkih istraživanja koja su toliko uznapredovala od doba nastanka romana do danas, da više nije ni riječ o znanstvenoj fantastici.

Razvitak medicine, zato što smo suvremenici svakodnevnih otkrića, ni ne primjećujemo. Houellebecq se pita koliko duboko čovjek može „posegnuti” u svoj genetski materijal, a roman završava pojavom nove rase koju stvara sam čovjek na svoju sliku i priliku, a lišena je naših problema s novcem, starenjem, ljubavi, nesrećom, problemima koji proizlaze iz prokreativne prirode seksa. U srži njegovih djela nalazi se kritički odnos prema kapitalizmu, društvu koje je ponudilo brojne mogućnosti, ali baš s tim golemim mogućnostima izbora, ostavilo je strašan osjećaj praznine, nesreće i nezadovoljstva.

NACIONAL: Gledate li i vi na kapitalizam na isti način?

Da. Slovenska filozofkinja Renata Salecl objavila je knjigu “Tiranija izbora” o strahu pred imperativom uspjeha. Na puno primjera navodi što se čovjeku događa, koliko ga može izbezumiti čak jednostavan izbor mobilnog teleoperatera. Uvjereni smo da je netko odabrao bolje od nas, da je naš izbor najlošiji. U ekonomski razvijenom društvu mogućnost odabira najbanalnijeg proizvoda kod čovjeka stvara osjećaj krivnje i manjka, ali i pohlepu za novcem koja se više ne može zadovoljiti. Nakon zadnjeg, pojavit će se još noviji model mobitela, i koja je svrha toga svega? Prigrabiti što više bogatstva koje će nam osigurati lažni dojam vječne mladosti, biti poželjan, seksi. A jedino što u današnjem društvu to sve može osigurati je, nažalost, novac, a ne humane kvalitete. U tom smislu mi je Houellebecq ponudio jednu cijelu skalu tema koje i mene opsjedaju.

NACIONAL: Sličnom temom bavi se i predstava “Kapital” u vašoj režiji, koja će se premijerno izvesti 9. rujna u zagrebačkom HNK. O čemu se radi?

Riječ je o putujućoj kazališnoj radionici L’Ecole des Maitres u kojoj sudjeluju glumci iz Francuske, Belgije, Portugala, Italije, Slovenije i Hrvatske, a traje već dvadeset i četiri godine. Dosad su je vodili Anatolij Vasiljev, Jan Fabre, Eimuntas Nekrošius, Luca Ronconi… Započeli smo s probama u Udinama, a trenutačno smo u Zagrebu. Predstava se bavi kapitalom i njegovim utjecajem na svakodnevni život. Pokušavamo istražiti koliko promjene u ekonomiji i politici u 19., 20. stoljeću i danas mijenjaju i umjetničke forme. Svaki od glumaca dobio je zadatak istražiti neki segment kapitalističkog društva, od pojmova rasta, bruto dohotka, dugova, krize, nejednakosti. Pitamo se koji su modaliteti izlaska iz začaranog kruga profita u kojem mali postotak stanovništva posjeduje tako nerazmjerno mnogo. Pikettyjeva knjiga sugerira da je rast čak i od jedan posto sasvim dovoljan da zadovolji potrebe za funkcioniranjem društva. Progresivna stopa oporezivanja je Pikettyjev prijedlog, ali on ne može ispraviti nepravdu kod siromašnih.

NACIONAL: To izaziva frustraciju, slažete li se?

Upravo tako. S razlogom su mnogi od nas frustrirani!

NACIONAL: Znači, politika je itekako prisutna u kazalištu?

Politika je velika inspiracija.

NACIONAL: Kako vidite hrvatsku inačicu kapitalizma?

U ovoj umjetničkoj grupi s kojom radim, Hrvatska se najčešće u ekonomskom smislu uspoređuje s Portugalom. Siromašne smo zemlje s ruba EU. Apsurdno je da je Portugal u jednom razdoblju svoje povijesti bio globalna velesila. Jedna mala zemlja posjedovala je veliko bogatstvo, kolonijalna sila je uspjela prokockati nasljedstvo i dovesti se na rang Hrvatske koja nikad nije ni bila u sličnoj poziciji. Možda smo samo u socijalističkoj Jugoslaviji mogli govoriti o sebi kao srednje razvijenoj industrijskoj zemlji. U kazalištu se mogu otvoriti teme koje govore o pozitivnim iskustvima iz prošlosti, o zaboravljenim perspektivama poput samoupravljanja. Kazalište nije medij pesimizma, ono mora odgrtati zavjesu s tema važnih za funkcioniranje zajednice. Jer ako postavljamo pitanja, već smo na dobrom putu do odgovora. Naše društvo pati od neprestane vrtnje u krugu, oživljavanja povijesnih mitova. Vraćanje na Drugi svjetski rat, na konzervativne i prevladane ideološke teme, posve je besperspektivno i govori o tome koliko je ovo društvo nesposobno suočiti se sa sadašnjicom. Umjesto da u školskim udžbenicima više pozornosti posvetimo znanosti, kulturi, dizajnu, likovnom, sportskom odgoju, znanju što stvara zdrav i kreativan odnos prema svijetu, mi trujemo mlade nekulturom, primitivizmom, fašizmom. Ne razvijamo kod njih intelektualnu znatiželju ni sposobnost da se kreativno izraze.

NACIONAL: Mi kao da smo u limbu, zar ne?

Da, u limbu smo. To smo prihvatili kao gotovo stanje. Mislim da je kazalište oblik borbe. Ponekad izravno jer otvara teme koje potiču na razmišljanje.

NACIONAL: Počinje druga sezona otkad ste ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, u kojoj se zapravo vidi vaš program, smjer u kojem će HNK ići. Što će publika moći vidjeti?

Dubravka Vrgoč, Nikša Bareza, Leonard Jakovina, Srećko Horvat, svi pokušavamo teatar učiniti živim prostorom dijaloga. Razmišljamo kako biti suvremen, ali i revitalizirati bitne teme iz baštine. Zato smo ‘izvukli’ Josipa Kosora kao amblematsku umjetničku figuru Hrvatske s početka 20. stoljeća. On je surađivao s najvećim europskim umjetnicima svoga vremena i uspio je spojiti nespojivo – ekspresionizam i europejstvo s jedne strane i snažnu, sirovu, balkansku energiju s druge. On stvara gotovo latinoamerički onirički svijet u kojem se miješaju seksualnost, fantazija, mitovi, ima u njegovoj dramaturgiji i nešto od Igara prijestolja i divljine Roberta Bolana. Predstavu “Žena/Nepobjediva lađa” režirat će Paolo Magelli.

NACIONAL: To je njegov povratak u hrvatsko kazalište nakon nekoliko godina?

Mislim da je on idealan autor za ponovno otkrivanje zlatnih žila.

Druga premijera bit će predstava “Evanđelje” koju radi slavni Pippo Delbono, i to prvi put izvan okvira svoje kompanije. Njegovi glumci iz Italije igrat će s našima. Zatim, Bobo Jelčić prvi put radi u HNK-u, režirat će autorski projekt “Na kraju tjedna”. Isto tako, Boris Liješević radi predstavu Yasmine Reze “Bella figura”, to će biti prvo izvođenje te predstave nakon praizvedbe u Berlinu.

NACIONAL: Znači, u tijeku ste s europskim kazalištem?

Pokušavamo kroz suvremene tekstove raditi i na osuvremenjavanju režijskog i glumačkog stila. Yasmina Reza je nastavljač velike tradicije francuske komedije, a smješta je u doba ekonomske krize. Nama se čini da je zanimljivo otvoriti publici jednu perspektivu komedije, suvremenog francuskog bulevara koji je u hrvatskom kazalištu imao snažnih odjeka. Publika treba biti upoznata i s novinama u tom žanru.

Na kraju sezone ja ću režirati “Tri zime” Tene Štivičić. To je tekst koji je praizveden u londonskom National Theatreu. Tena je za njega dobila nagradu za najbolji tekst jedne autorice na engleskom govornom području. Ali nije samo to razlog što ga postavljam. To je stilski prekrasna saga, i gorka i refleksivna, o ženskim članovima zagrebačke obitelji kroz 20. stoljeće – od Velikog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, preko Drugog svjetskog rata do rata 1991. i ulaska Hrvatske u EU.

NACIONAL: Prošle sezone prvi put ste režirali na sceni HNK predstavu “Vučjak”. Često se može čuti da ste dosad bili marginalizirani pa ste napokon dobili priliku. Što to govori o kazališnoj sceni u Hrvatskoj? Jer i Bobo Jelčić je rekao da vladaju lobiji, interesne skupine kojima on ne želi pripadati.

Kazalište jest, kao i brojne druge aktivnosti, organizirano u nekoj vrsti interesnih zona, prije bih rekao da su one estetske. S nekima dijelimo sličan ukus i političke stavove, a s drugima ne. I ranije sam bio pozvan da radim u HNK, ali jednostavno nisam vidio svoje mjesto u tadašnjim rasporedima. Nikad nisam osjećao gorčinu zato što nisam radio u HNK-u. To je imalo svoje razloge. U umjetničkom smislu sazrijevao sam u Sloveniji i to je za mene bilo – osobito kad sad gledam iz ove perspektive – divno gastarbajtersko iskustvo koje mi je pružilo puno u životu. Česti boravci u Francuskoj također. Zapravo, mogu biti sretan da sam te formativne godine proveo najčešće radeći u inozemstvu. Vjerojatno bih osjećao gorčinu da sam bio u Hrvatskoj, a da nisam mogao raditi. Spoj obojega je najbolji.