Ivana Omazić, najcjenjenija hrvatska modna dizajnerica u Europi, vratila se u rodni Zagreb nakon dugih godina odsutnosti. Pokrenula je vlastitu modnu marku “Adrian”, koja u nazivu sadrži dva bitna elementa: ime njezina nerođenog sina i internacionalno ime za Jadran (Adria). To je apsolutno hrvatski modni proizvod, jer su sve ideje, skice, krojevi, šivanje i izrada izvedeni u Hrvatskoj. U lijepom prostranom ateljeu u samom središtu grada upravo nastaje nova ljetna kolekcija “Adriana”, koju Ivana Omazić ekskluzivno predstavlja u Nacionalu.

ONA TVRDI KAKO JE OD DJETINJSTVA ZNALA da se profesionalno želi baviti modom. Iako su joj oba roditelja ekonomisti, imala je njihovu potpunu podršku i financijsku pomoć u svom profesionalnom odabiru i odluci da studira u inozemstvu. Njezina baka, koja je rođena i živjela na selu, usadila je svojim kćerima ljubav prema odijevanju, a one pak Ivani Omazić. Njezina teta Franka von Holstein rano se odselila u London i ondje afirmirala kao uspješna modna dizajnerica. Kad je Ivana Omazić zbog zdravstvenih tegoba šest mjeseci provela kod tete u Londonu, doznala je da su čak i velike filmske dive poput Ave Gardner i Elizabeth Taylor bile mušterije u njezinu ateljeu. Upoznala je svijet boja, oblika, materijala i modu, učvrstila svoju odluku da će postati modna dizajnerica.

Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu završila je kad je ovdje počeo rat. Iako nije htjela otići iz rodnog grada, nakon uvjeravanja roditelja ipak je odlučeno da krene na studij u Italiju, zemlju mode i dizajna, koja joj je i najbliža.

Njezin plan tada nije bio dugoročan, ni previše ambiciozan, jer se već nakon diplome na Europskom institutu za dizajn u Milanu planirala vratiti u Hrvatsku, pokrenuti mali modni brend pod vlastitim imenom i nastaviti živjeti u Zagrebu. No bilo je suđeno drukčije. Slučajnost, malo sreće, puno rada i napora urodili su rezultatom. Nezaposlenost u modnoj struci u Italiji je tada iznosila čak 95 posto pa se činilo da su male poslovne šanse darovitoj djevojci iz bivše Jugoslavije. Reputaciju je stjecala radeći i po 16 sati dnevno u prestižnim modnim kućama Romeo Gigli, Prada (gdje je kao asistentica, a potom i odgovorna osoba za ready to wear kolekcije Miu Miu učila od vlasnice i dizajnerice Miuccie Prade), Jil Sander, dok je vrhunac karijere i europsku slavu doživjela na čelu modnih kuća Céline i Maison Martin Margiela.

Kad je radila drugu reviju za Céline u Parizu, kolekciju “Orient express” htjela je nadopuniti elementima iz hrvatske kulturne baštine posvećenima svojim slavenskim korijenima, s dozom francuskog chica. U potrazi za inspiracijom provela je neko vrijeme na hrvatskoj obali i u Dubrovniku uočila da je ponuda autentičnih hrvatskih suvenira vrlo oskudna. To ju je inspiriralo i za modnu kolekciju.

Pokrećući vlastitu modnu liniju “Adrian” u domovini Ivana Omazić suočila se, poput mnogih poduzetnika, i s brojnim preprekama. “Prepreke postoje, ali one su često psihološke prirode. Primijetila sam da su ljudi u Hrvatskoj poprilično nemotivirani, s razlogom ili bez njega. Čak sam i od prijatelja čula komentare: ‘Jesi li ti luda kad ovdje nešto pokušavaš pokrenuti?’ Ljudi u inozemstvu više su me podržavali i hrabrili: ‘Svakako pokušaj, ideja o istančanim modnim suvenirima je odlična!’”, priča Ivana Omazić uz šalicu kave i neizostavnu cigaretu.

Od velikih domaćih tvornica tekstila DTR i “Galeb”, koje su osigurale kvalitetu izrade i isporuke, naručila je industrijsku proizvodnju, za što im je adekvatno plaćeno.

MOŽDA TAKVA SURADNJA NEĆE DUGO POTRAJATI. Naime, Ivana Omazić ističe da se trendovi globalizacije u modnom biznisu vraćaju na tzv. politiku “nultog kilometra”, što znači da se sve što se može proizvesti unutar jednog kilometra može i treba napraviti u Hrvatskoj. “Adrian“ je osmišljen, konstruiran, šivan, kvalitetno izrađen modni projekt, u cijelosti realiziran u Hrvatskoj, baziran na hrvatskoj etnografskoj baštini. I njezin tim i ona dokazali su da je to moguće. Ne želi tvrditi da će se i sljedećih godina “Adrian” kompletno proizvoditi u Hrvatskoj, ali na tome će se nastojati, koliko god bude moguće.

“Adrian” stvara tim profesionalaca koji uz Ivanu čine njezina sestra Marijana, ekspertica za korporativni identitet i direktorica projekta, brat Mislav Ante, koji uz majku sestri pomaže racionalnim poslovnim savjetima, modna dizajnerica, grafički dizajner, osoba za komunikaciju s javnošću, stručnjaci za proizvodnju, tržište, komercijalne savjete, prodaju. Pokušava zaposliti što više ljudi, makar i privremeno, s planom da se njezin poslovni tim s vremenom širi. Mnogi rade sve, čak i dizajneri rade u skladištu, a nije im teško ni očistiti ured. Mreža prodaje “Adriana” spontano se širila od Zagreba do Dubrovnika, Hvara, Korčule, Malog Lošinja, Murtera, Poreča, Primoštena, Pule, Rogoznice, Splita, Šibenika, Zadra. No nemaju dućani u svim mjestima sav asortiman. Ali svima je zajednička pristupačna cijena prilagođena našem standardu.

“Ne možemo prodavati baš svugdje, jer u Hrvatskoj mnogi modni dućani imaju prešaroliku ponudu odjeće. Vani je sve razrađenije, što nije kritika, jer smo malo tržište.

U ITALIJI GOTOVO SVAKO SELO IMA DUĆAN s posebnim modnim štihom i ponudom. Vani postoje stručnjaci za kupnju kolekcije, za aranžiranje odjeće u dućanima, itekako se promišlja kako uklopiti kolekciju u prostor, postoje poslovne filozofije, koje kod nas još uvijek nisu sazrele. Ipak, vrlo sam zadovoljna prođom naše nulte kolekcije u Hrvatskoj i percepcijom trgovaca i kupaca. Nakon dvadeset godina karijere znam da u ovom poslu ne treba brzati.”

“Adrian” je projekt koji je Ivana Omazić posve sama financirala. Trenutačno priprema ljetnu kolekciju 2015. Radi se i na zimskoj kolekciji, kao i na proširenju tržišta na inozemstvo: zemlje s područja nekadašnje Jugoslavije, Italiju, a 2016. čak i SAD.

“Naučila sam u inozemstvu uvijek raditi u suludim rokovima, u stalnom cajtnotu, izbacujući čak i po 16 kolekcija godišnje, a to je strahovito stresno. S ‘Adrianom’ to ne želim. Naprotiv, na zdrav način moj tim i ja sad određujemo ritam posla i osluškujemo tržište, kako se ne bismo previše financijski izložili. I kad odlučimo pokazati svoju novu kolekciju u Italiji, na primjer, sve mora biti savršeno spremno i organizirano.”

Ipak, ne želi otkriti pojedinosti o novoj kolekciji, koja je veća i kompleksnija od prošle, samo šturo otkriva da će dio kolekcije biti i poprilično provokativan…

Ivani Omazić čini se da je hrvatska modna scena živahna, ali previše raštrkana: “Čak ni Pariz nema tri ili četiri Fashion Weeka, koliko ih ima Zagreb. Nije mi jasno kako se njihovi organizatori ne mogu međusobno dogovoriti, kako bi promovirali kvalitetu, a ne kvantitetu. Modna profesija ne može se improvizirati. Ona iziskuje puno ljubavi, vremena, truda, timski rad i perfekcionizam. Mi u ovako maloj zemlji imamo sve više dizajnera, dok nam tekstilna industrija sve više propada! Čini mi se da se bilo tko, bilo gdje, bilo kada tu može prezentirati. Nema nikakvih kriterija. Oprostite, ali to je moje mišljenje. Naišla sam ovdje na puno profesionalizma i puno dobre volje, ali i na pomanjkanje i jednoga i drugoga.”

Tvrdi da se ne obazire na zlobne komentare da se vratila u Hrvatsku jer je njezina inozemna modna karijera propala: “Ja sam birala svoj put. Nisam prihvaćala svaki dobro plaćen posao. Slijedila sam intuiciju. I do mene je jedanput stigla glasina da je moj povratak u Hrvatsku posljedica neuspjeha. To me ponekad rastuži. Umjesto da kažu “odlično što je došla ovamo i nešto pokreće”, u nekim ljudima proradi tipični hrvatski jal. To bi značilo da je onaj tko je ostao raditi u Hrvatskoj neuspješan. Ja se s tim ne slažem. Meni je na neki način bilo teže pokrenuti ‘Adrian’ u Hrvatskoj nego prihvatiti novi posao za veliku europsku modnu kuću. Ja ne moram nikomu ništa dokazivati, osim samoj sebi. Ne zanimaju me ogovaranja i tračevi. Sigurna sam da se ne uklapam u profil javnih osoba u Hrvatskoj, jer me ne zanimaju crveni tepisi, ne želim biti celebrity. Zagrebom danas vlada neki čudan duh pokazivanja, lažni elitizam i snobizam, čak i intelektualni.

NE IDEM SUBOTOM NA ŠPICU. Ne smatram da mi je ondje mjesto. Ali morala sam se naviknuti da mi plješću, hvale me, ogovaraju, zavide mi ili čeprkaju po mom privatnom životu.”

Ispunjava ju ponosom to što u Hrvatskoj nekim ljudima uspijeva osigurati zaposlenje i svakodnevno uživa u svom poslu. Tvrdi da je u biti, poput većine dizajnera koje poznaje, sramežljiva i introvertirana.