Nedavno je u ljetnikovcu renesansnog vlastelina i književnika Hanibala Lucića u Hvaru održana zanimljiva promocija. Ogranak Matice hrvatske u Hvaru predstavio je cjelovito izdanje Lucićevih ‘’Djela’’ na hrvatskom i talijanskom jeziku, koje je u biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti priredio Ivan Lupić, jedan od naših najboljih poznavatelja hrvatske renesansne književnosti i stručnjak s dvostrukim znanstvenim doktoratom.

Lupić je, nakon povratka iz SAD-a i rada na prestižnim američkim sveučilištima, zadnjih nekoliko godina profesor na odjelima kroatistike i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Hanibal Lucić, poznat kao autor prve hrvatske svjetovne drame „Robinja“ i najpoznatije renesansne ljubavne pjesme „Jur nijedna na svit vila“, već dugo je u fokusu interesa riječkog istraživača srednjovjekovne, prvenstveno renesansne, hrvatske, engleske i europske književnosti.

Lupić je na američkim sveučilištima Stanford u Kaliforniji i Columbia u New Yorku istraživao i predavao književno djelo Williama Shakespearea i držao kolegije iz ranonovovjekovne engleske književnost. Upravo priprema studiju o nepoznatom kolekcionaru prvog poznatog primjerka prvog izdanja Shakespeareova „Hamleta“. No Lupić je u Italiji pronašao i u ovo izdanje uvrstio i dosad nepoznate Lucićeve sonete pisane na talijanskom jeziku.

O Luciću, novom čitanju njegovih djela, značaju Matičine biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, nedovoljno poznatom i valoriziranom hrvatskom renesansnom pjesništvu i potrebi stalnog istraživanja starije hrvatske književnosti za Nacional smo razgovarali s Lupićem koji je započeo rad na zanimljivom istraživačkom projektu „Tragovi ženskog pisma u ranom novom vijeku“.

NACIONAL: Zašto je potrebno istaknuti predstavljanje ‘’Djela’’ Hanibala Lucića koje se nedavno održalo u ljetnikovcu Hanibala Lucića u Hvaru?

Rijetka je prilika i u svjetskim okvirima da se izdanje djela jednog renesansnog pjesnika predstavi u arhitektonskom sklopu koji je osmislio pjesnik. Danas je tu smješten Muzej hvarske baštine, a organizatori su bili Ogranak Matice hrvatske u Hvaru i Grad Hvar. Ali Lucićev ljetnikovac nije bio uvijek mjesto živog promicanja hvarske i hrvatske kulture. Naime, sklop gospodarskih i ladanjskih zgrada s golemim obzidanim vrtom obnovljen je tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Nakon što je tijekom dužeg razdoblja kao poluruševina mijenjao zakupce, u devetnaestom stoljeću zamalo je završio kao gradsko groblje. Mislim da su svi koji su došli na predstavljanje, a došlo je više od stotinu ljudi, dijelili sa mnom osjećaj dubokog ganuća jer smo se našli u prostoru koji je lako mogao biti izgubljen. Baš kao što su zasad nažalost izgubljeni Kavanjinovi dvori u Sutivanu na otoku Braču, odnosno ljetnikovac još jednog našeg važnog starijeg pjesnika.

NACIONAL: Što sadrže sabrana ‘’Djela’’ Hanibala Lucića? O čemu ste kao priređivač vodili računa?

Ovo je prvo izdanje koje na jednom mjestu donosi sve što je, barem koliko danas znamo, napisao Hanibal Lucić. Uz njegov prijevod iz Ovidija, ljubavni kanconijer, dramu ‘’Robinja’’, podužu pohvalnu pjesmu Dubrovniku te pjesničke poslanice, izdanje donosi i zbirku Lucićeva pjesništva na talijanskom jeziku u izvorniku i prijevodu koja je, kao i njegova hrvatska zbirka, prvi put tiskana u Veneciji 1556. Za tu se knjigu uopće nije znalo do mog objavljenog otkrića iz 2018. Izdanje također donosi bogate popratne materijale koji pregledno prikazuju dosadašnje spoznaje i dopunjuju ih rezultatima mojih istraživanja, od opširnog pjesnikova ljetopisa do rekonstrukcije načina na koji su Lucićeva djela – u rukopisu i u tisku – bila dostupna renesansnoj publici. Morao sam voditi računa da se, kao i druga izdanja u Matičinoj seriji Stoljeća hrvatske književnosti, moje izdanje obraća čitateljima današnjice te da im se, koliko je god to moguće, približi. Uz rječnik i tumač, donosim i detaljan opis svojih priređivačkih postupaka, od kojih kao sigurnu novinu mogu spomenuti uspoređivanje primjeraka istog izdanja i identificiranje korigiranih i nekorigiranih čitanja u različitim primjercima prvog izdanja Lucićevih djela iz 1556.

‘Lucićeva djela doista su znanstveno izdana samo tri puta: prvi put daleke 1847. kada ih je priredio Antun Mažuranić, drugi put 1874. i zadnji put 1968. godine’

NACIONAL: Što treba istaći o biblioteci Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti? Na koji su način u nju uključena Lucićeva ‘’Djela’’?

Stoljeća hrvatske književnosti naša su nacionalna biblioteka klasika, započeta devedesetih godina dvadesetog stoljeća kao nasljednica poznate Matičine biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Namjera je biblioteke donijeti sve što je najbolje u tradiciji hrvatske književnosti u izdanjima priređenima prema jasnim znanstvenim načelima, kako bi se razgovori o našoj književnoj baštini nastavili te kako bismo za njih imali snažna nova polazišta. Lucićeva djela doista su znanstveno izdana samo tri puta: prvi put daleke 1847. priredio ih je Antun Mažuranić, kojemu trebamo zahvaliti što je na vidjelo iznio jedini preživjeli primjerak Lucićevih ‘’Skladanja’’ iz 1556. danas sačuvan u Hrvatskoj. Uz četiri primjerka koja su u međuvremenu pronađena u inozemstvu, od kojih sam ja našao tri. Drugo izdanje uslijedilo je 1874. u Akademijinoj seriji Stari pisci hrvatski te 1968. u spomenutoj Matičinoj biblioteci Pet stoljeća hrvatske književnosti. I Akademija i Matica objavile su Lucića zajedno s Hektorovićem. Sada Lucić, sasvim zasluženo, dobiva opet svoju odvojenu knjigu, obogaćenu talijanskim dijelom njegova opusa, i to u skladu s prvim izdanjima iz 1556. Moje izdanje drži se rasporeda prvih izdanja, što dosad nije bio slučaj, a donosi i dvije popratne pohvalne pjesme tiskane uz Lucićevu ‘’Robinju’’.

NACIONAL: Zašto je Lucić ključna osoba hrvatske renesanse? Koje je njegovo mjesto u hrvatskoj književnosti kao književnika, dramatičara i prevoditelja?

Jasno je već iz broja ranih tiskanih izdanja da su Lucićeva djela imala publiku i izvan Hvara. Od 1556. do 1638. njegova hrvatska djela tiskana su čak četiri puta, što je za naše prilike izuzetno. U tome se smislu Lucićeva pjesnička reputacija – barem što se tiče hrvatskog dijela njegova opusa – može mjeriti s Marulićevom. Lucić je doista pjesnik hrvatske, a ne tek hvarske renesanse, jer u svojim djelima pokazuje bitne nadregionalne interese. U njegovoj čakavštini nalazimo i tragove štokavštine, vjerojatno najviše pod dojmom čitanja dubrovačke književnosti, dok Dubrovnik dobiva i čitavu jednu pjesmu iz koje je jasno da je Lucić u političkoj samostalnosti toga grada vidio uzor vrijedan svake hvale. Nije slučajno da je Lucićeva ‘’Robinja’’ smještena baš u Dubrovnik, a da u Dubrovnik kao njezin osloboditelj dolazi potomak hrvatskoga bana Derenčina. Ne može se precijeniti važnost Lucića kao ranog prevoditelja Ovidija niti dovoljno istaknuti činjenica da on već početkom šesnaestog stoljeća piše književnost na hrvatskom jeziku koja je u izrazito živom i kompleksnom dijalogu s klasičnom lektirom i suvremenom talijanskom književnom produkcijom. Lucić je, kao i nešto stariji Marulić, svjesno izgrađivao tada već potpuno neprestižan hrvatski jezik i dokazivao njegove izražajne mogućnosti – a bez toga tko zna gdje bismo danas uopće bili.

NACIONAL: Koja je vrijednost Lucićeve ‘’Robinje’’ za povijest hrvatske drame, jer se ističe da je to prva svjetovna renesansna drama na hrvatskom jeziku?

Nezahvalno je govoriti o kronologiji u vezi s našom starijom dramom, ponajviše zato što za ključne tekstove nemamo sigurne vremenske odrednice. Tako je i točan datum nastanka Lucićeve ‘’Robinje’’, kako pokazujem u izdanju, pitanje koje nije definitivno riješeno i za koje su nam potrebna daljnja istraživanja. Sigurno je, međutim, da je Lucić višestruki pionir. Njegova drama stavlja u središte ljubavnu temu, ali je uokviruje širom nacionalnom problematikom koja i inače Lucića zanima, a to je navala Osmanlija na kršćansku Europu. Turci su u svojim napadima znali porobljivati puk, a onda kršćansko roblje prodavati i tako zarađivati. Dubrovnik je doista bio mjesto u kojem su se transakcije takve vrste odvijale, a često su Dubrovčani kupnjom spašavali iz turskih ruku kršćane zarobljene u drugim krajevima. U Lucićevoj drami, međutim, to čini mladi Derenčin, koji dolazi u Dubrovnik s hrvatskog sjevera i za kojega saznajemo da je otprije zaljubljen u neimenovanu robinju, inače banovu kćer. Njegovo nastojanje da pronađe pa onda i otkupi robinju ujedno je prilika da pokaže kako se ljubav dokazuje djelom te da nije dovoljno da se pod prozorom pjevaju ljubavne pjesme tipa “sunačce, ja sam tvoj”. Preobučen u trgovca, on stupa u dijalog s robinjom i taj dijalog, u kojem robinja ne zna s kim doista razgovara, čini središnji dio drame. Za Lucića je to prilika da ljubavni odnos analizira dijaloški, gotovo psihološki, a međusobna okrivljavanja aktera u tom odnosu – iako izvedena dugim i retorički zahtjevnim dionicama – daju dramskoj situaciji izrazito moderan ton. Lucićev je jezik ovdje iznimno bogat i precizan. On traži slušatelja koji je strpljiv i koncentriran. No iz trećeg čina drame, u kojem se javljaju dubrovačke sluškinje koje svojim razgovorom uvode sasvim drugačiji stilski registar, postaje jasno da je Lucić mogao pisati i uspješne komedije držićevskog tipa da je to htio. Njegovi su interesi u ‘’Robinji’’ očito bili drugačiji i za njih je birao književna sredstva koja su mu se činila najprikladnija, koja za recipijenta nisu uvijek lagana. U tome je, međutim, čitava poenta drame – bez pravog truda nema ni prave nagrade.

NACIONAL: Što donose i kad nastaju Lucićeve “Pisni ljuvene”?

Lucićeve ljubavne pjesme idu među njegove ranije radove. To saznajemo iz prozne poslanice koju upućuje prijatelju Jeronimu Martinčiću, splitskom pjesniku. Lucićeve veze sa Splitom bile su izrazito jake, dijelom i zato što mu je majka bila Splićanka. U toj poslanici Lucić kaže da se za vrijeme kuge koja je harala Hvarom zatvorio u kuću i ubijao vrijeme prebirući po vlastitim rukopisima, među kojima je naišao na svoja “davnjena od pisni našega jezika skladanja”, koja odlučuje poslati prijatelju, odnosno na taj način objaviti u rukopisnom obliku. Tradicionalno se ovaj trenutak smještao u 1519. No u izdanju pokazujem da bi ipak morala biti riječ o kugi koja je pogodila Hvar desetak godina kasnije. Time je Lucićev odmak od vlastitih mladenačkih sastavaka veći. Oni su vjerojatno nastali u godinama prije pučkog ustanka Matije Ivanića na Hvaru (1510-1514), kad je Lucić bio u svojim dvadesetim godinama. Ali i tu smo – kao i često kod naših starijih pisaca – osuđeni na nagađanje. Riječ je o kanconijeru od svega dvadeset i dvije pjesme. Svejedno, među njima su neke od naših najuspjelijih renesansnih pjesama uopće. Na tom vrlo malom prostoru Lucić pokazuje širinu svoje lektire i raznolikost pjesničkih postupaka – od klasičnih petrarkističkih motiva do izrazito senzualnih nota, od suvremene talijanske lirike do pučke pjesme, od hvaljenja gospoje do prigovaranja njezinoj okrutnosti, a čak donosi i jednu pjesmu koju izgovara ženski subjekt, očito pisanu drugačijim stilom.

NACIONAL: Ono po čemu mnogi pamte Hanibala Lucića je pjesma “Jur nijedna na svit vila”. Zašto je ta pjesma posebna i pamtljiva?

“Jur nijedna na svit vila” je jedno pjesničko čudo. Čini se da je i Lucić toga donekle bio svjestan jer pjesmu smješta u središte svog kanconijera. To je jedina Lucićeva pjesma pisana u osmercu. Drugdje uglavnom piše u dvostruko rimovanim dvanaestercima. To je pjesma sklada, pravilne forme, savršene muzikalnosti. Možda je najfascinantnije to da je izgrađena na vrlo konvencionalnom postupku – opisu gospojine ljepote, a da je ipak sasvim jedinstvena. Izravni uzori su joj uzaludno traženi. U tome smislu može se govoriti o vrhunskoj renesansnoj pjesmi jer renesansnoj poeziji nije nužno cilj iznalaziti novo, nego omogućiti da ono što je postalo obično vidimo iznova, kao da u svježini jezičnog iskustva gledamo prvi put. Zato je većini čitatelja teško reći zašto je ta pjesma posebna – ona nas je uvijek uhvatila nespremne. Njezina je posebnost rano prepoznata. Nalazimo je izdvojenu već u ranim rukopisnim zbornicima iz sedamnaestog stoljeća. Ali i hrvatski preporoditelji u devetnaestom stoljeću prije svega objavljuju Lucićevu “Vilu”, dajući joj naslov “Uzor ljepote” i tiskajući je na naslovnom listu Danice ilirske 13. kolovoza 1836. Nije samo da Lucić opisuje uzor ljepote, nego je i njegova pjesma postala uzor ljepote, one pjesničke.

NACIONAL: Lucić je mnogima poznat po drami ‘’Robinja’’ i svojoj ljubavnoj poeziji. Možemo li govoriti o njegovu doprinosu hrvatskoj književnosti i izvan toga?

Nepravedno su zanemarene Lucićeve “Pisni razlicim prijateljem”, odnosno njegove pjesničke poslanice na hrvatskom jeziku. Riječ je o dijelu njegove hrvatske zbirke ‘’Skladanja’’ u kojem se nalaze pjesme upućene prije svega poznanicima u Splitu. Najveći broj upućen je Jeronimu Martinčiću. Ali tu su i dvije pjesme upućene Trogiranki Milici Koriolanović, iz slavnoga roda Cipiko. Unutar jedne poslanice Martinčiću uklopljena je jedina Lucićeva religiozna pjesma (“Od božićne noći”), druga poslanica Martinčiću donosi jednu pravu povijesnu pjesmu, Lucićev opis turske opsade otoka Roda iz 1522., a tu je i nekoliko nadgrobnica. Posebne su pjesme upućene Milici. One zaslužuju više čitatelja i trebale bi biti češće uključene u izbore iz Lucićeva opusa, kako u školama tako i u antologijama. One su dragocjen svjedok jednog očito kompleksnog odnosa. Usto, predstavljaju rijetkost jer je vrlo malo primjera iz starijih razdoblja u kojima bismo imali zabilježenu stvarnu pjesničku komunikaciju muškarca i žene. Iz sačuvanih je Lucićevih poslanica jasno da je i on od Milice primao pisma. Ali ona nam se nažalost nisu sačuvala ili ih barem još nismo pronašli.

NACIONAL: Istražujući Lucićeva djela došli ste do zanimljivog otkrića – jedne dosad nepoznate Lucićeve zbirke pjesma na talijanskom jeziku.

Koncem 2017., za vrijeme boravka na istraživačkoj stipendiji u Beinecke Libraryju na Yaleu, gdje sam primarno radio na rukopisu knjige ‘’Subjects of Advice: Drama and Counsel from More to Shakespeare’’, odlučio sam nešto vremena posvetiti zbirci tiskanih renesansnih knjiga, posebno na drugim jezicima. Tako sam naišao na knjigu ‘’Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi’’ (Venecija: Francesco Marcolini, 1556.), za koju mi je ubrzo postalo jasno da je nepoznata zbirka talijanskog pjesništva našeg Hanibala Lucića. Dotad smo znali samo za njegovu hrvatsku knjigu ‘’Skladanja izvrsnih pisan razlicih’’, objavljenu također 1556. Lucićeva talijanska knjiga u Beinecke je pristigla koncem 1990-ih godina, a izvorno je pripadala zbirci jednog sicilijanskog nadbiskupa iz šesnaestog stoljeća. Na temelju tog primjerka locirao sam još dva primjerka u Italiji, od kojih jedan cjelovit u Paviji, i jedan fragmentaran u Veneciji. Venecijanski primjerak sadrži samo početak zbirke, odnosno prvih šest soneta. Iz venecijanskog primjerka načinjen je prijepis već u devetnaestom stoljeću, iz kojega su onda početni soneti preuzeti u Akademijino izdanje. Ali nije sačuvan podatak da je prijepis zapravo načinjen iz fragmentarnog primjerka tiskanog izdanja. Sada kada imamo cijelu Lucićevu talijansku tiskanu zbirku vidimo da su u nju nakon soneta upućenih mletačkim dužnosnicima u Dalmaciji uključeni soneti upućeni Lucićevim književnim prijateljima, posebno Kotoranima i Mlečanima, ali i Splićaninu Frani Božićeviću. Možda je najzanimljiviji sonet upućen Zadranki Uršuli Tetrišić (Detrico) jer nam on otkriva da je Uršula pisala pjesme, od kojih nam se doduše ništa nije sačuvalo, barem koliko danas znamo. Bilo mi je važno da se Lucićev hrvatski i talijanski opus objedine kako bi se pjesnik mogao sagledati zaokruženo, a i kako bismo imali stalni podsjetnik da su naši renesansni pjesnici redovito pisali na više jezika. Drugim riječima, jezik hrvatske književnosti nije samo hrvatski.

 ‘Nepravedno su zanemarene Lucićeve pjesničke poslanice na hrvatskom jeziku’

NACIONAL: Lucić je prvi Hrvat koji je preveo jedno Ovidijevo djelo na hrvatski jezik. O kojem je djelu riječ? Ovidija je prevodio i Hektorović, drugi značajni hrvatski književnik s Hvara.

Lucić je s latinskoga na hrvatski preveo jednu Ovidijevu heroidu, odnosno stihovanu poslanicu koju trojanski junak Paris upućuje Heleni, u kojoj je pokušava zavesti iako je ona tada udana žena. Poznato je da je Helenin odlazak s Parisom bio povod Trojanskom ratu, a time i važan poticaj najvećim pjesničkim djelima starogrčke književnosti. Ovidije upotrebljava ovaj pjesnički oblik, kroz koji razvija fiktivne epistolarne razgovore, kako bi o ljubavnom odnosu progovorio ne u prvom licu – kao u ljubavnim pjesmama – nego izmješteno, iz pozicije slavnih mitoloških likova. On se na taj način iskazuje kao majstor psihološke karakterizacije, ali i kao duhovit te retorički beskrajno dosjetljiv sugovornik u pitanjima ljubavi. Za Lucića je on važan model za oblikovanje ljubavnog govora, što dakako znatno komplicira Lucićevo “ja” iz njegovih ljubavnih pjesama, koje se ne može uzeti kao biografsko, nego se mora promatrati u svjetlu ove vrste pomnog retoričkog oblikovanja ljubavnog subjekta. Možda upravo zato Lucić u svoju ljubavnu zbirku uvodi mogućnost biografskog tumačenja, izazivajući nas da odgonetnemo o kome je u kanconijeru riječ, jer zamišlja čitatelja koji je i sam retorički sofisticiran i koji shvaća da se našao u svijetu stalne jezične zamke. Ne treba čuditi što se i Hektorović okrenuo prevođenju Ovidija, jer Ovidije je klasik kojeg su i Lucić i Hektorović sigurno susretali već u hvarskoj humanističkoj školi. On prevodi iz Ovidijeva djela ‘’De remedio amoris’’, a prijevod prijatelju šalje 1520., što će biti nakon nastanka Lucićeva prijevoda. Nažalost, nisu nam se sačuvale Hektorovićeve mladenačke pjesme, za koje pretpostavljamo da su postojale, pa ne možemo ništa reći o tome u kojoj su mjeri one bile ovidijevske.

NACIONAL: Prije povratka u Hrvatsku 2022. predavali ste na sveučilištima Stanford u Kaliforniji i Columbia u New Yorku, i to na odsjecima za englesku književnost. Danas ste u Rijeci profesor na dvama odsjecima, za anglistiku i kroatistiku. Što uključuju vaša bavljenja engleskom književnosti? Postoje li neke dodirne točke Shakespearea i Lucića?

U Americi su odsjeci za anglistiku zapravo nacionalni odsjeci jer ne postoji američki jezik, nego samo američka varijanta engleskog jezika. Tako se i književnost na engleskom jeziku koja je nastala prije konca 18. stoljeća doživljava kao nacionalno važna i daje joj se na svim američkim sveučilištima puno prostora. Moja anglistička bavljenja uglavnom su usredotočena na povijest engleske drame od konca srednjeg vijeka pa do sredine 17. stoljeća. Posebno sam usmjeren na djelo Williama Shakespearea, o kojem sam i u Hrvatskoj objavio dvije knjige. No u Americi sam, uz Shakespearea, držao kolegije iz engleske ranonovovjekovne književnosti općenito, uključujući i epičare kao što su Spenser i Milton ili lirske pjesnike kao Wyatt, Surrey, Sidney i druge. Posebno me pak zanima stara engleska rukopisna kultura i povijest rane engleske tiskane knjige. Tako trenutno pišem jednu studiju o anonimnom engleskom kolekcionaru iz prve polovice 18. stoljeća koji je bio vlasnik prvog poznatog primjerka prvog izdanja Shakespeareova ‘’Hamleta’’. Tog kolekcionara po engleskim i američkim arhivima slijedim samo preko njegove ruke – kojoj još uvijek ne mogu pridodati ime. U Rijeci također na Odsjeku za anglistiku predajem kolegije iz starije engleske književnosti i povijesti engleske rukopisne i tiskane knjige. Na Odsjeku za kroatistiku predajem stariju hrvatsku književnost. Sva je europska renesansna književnost povezana, ali ju je nemoguće svu odjednom pokriti. Već je i moja situacija neobična, no guram kako znam i mogu. Svakako mi je bilo važno da nakon povratka u Hrvatsku imam priliku u sveučilišnoj učionici govoriti i o hrvatskoj renesansi. To u Americi nije bio slučaj, jer tamo za hrvatsku renesansu nitko nije čuo, niti je koga posebno zanimala. Mene pak nije zanimalo biti misionar hrvatske renesanse preko mora. Zašto i bi kad mogu biti istraživač hrvatske renesanse ploveći po našem krasnom moru! U Americi sam svašta naučio i povezao se s vodećim stručnjacima u mom području, što je dobitak kojemu daljina ne može nauditi. Lucić i Shakespeare? Lucićeva djela tiskana su prije nego što je Shakespeare rođen. Naša je renesansna puno starija od engleske, ali je puno manje ljudi koji se njome bave u međunarodnom kontekstu i zato je uglavnom nevidljiva.

‘Lucić i Shakespeare? Lucićeva djela tiskana su prije nego što je Shakespeare rođen. Naša je renesansa puno starija od engleske, ali je uglavnom nevidljiva’

NACIONAL: Posvećujemo li dovoljno vremena i prostora istraživanjima starije hrvatske književnosti? Što u tome smislu znači vaš projekt “Tragovi ženskog pisma u ranom novom vijeku”?

Kako tko i kako gdje. Istraživanja ove vrste na kraju su ipak prepuštena pojedincima. Za takva istraživanja treba dosta truda, strpljenja i – neka mi se dopusti da budem neskroman – znanja. U našem vremenu i u suvremenom akademskom okruženju nema puno razumijevanja za projekte koji bi bili spori i često neizvjesni. Od nas se u projektnim prijavama traži jasno definiranje ciljeva i rezultata, što je razumljivo. Ali ne smijemo zaboraviti da neke od temeljnih humanističkih spoznaja proizlaze iz rada koji je širi nego bilo kakav projekt i koji mora imati slobodu kretanja u smjerovima koji se istraživaču nameću za vrijeme istraživanja, koliko god oni bili neobični ili nepredviđeni. Drugim riječima, potrebna nam je fleksibilnost. Potrebno je da u potjeri za projektima i bodovima za rangiranje koje oni donose sveučilištima ne zaboravimo na individualnog istraživača, koji je u humanističkim istraživanjima ipak i početak i kraj. Bez pravih istraživača nema prave znanosti. S druge strane, velik broj registriranih projekata ne znači nužno da imamo i dobru znanost. Moj projekt “Tragovi ženskog pisma u ranom novom vijeku”, koji financira Sveučilište u Rijeci, zapravo je odgovor na pritiske koje sam upravo opisao. To je način da se za istraživanje osigura potpora koja bi inače izostala jer nije automatski predviđena u budžetima fakulteta i sveučilišta. A to vam je kao da ste kupili skup auto za koji niste predvidjeli troškove goriva ili, ako je električni, živite u nadi da ćete mu negdje usput osigurati utičnicu. Uspjeh istraživanja na spomenutom projektu ovisi prije svega o kvaliteti uključenih istraživača, koji će većinom raditi samostalno. Cilj nam je saznati koji su najraniji primjeri ženskih ruku koje u našim krajevima bilježe tekstove, posebno na hrvatskom jeziku. Gdje su žene učile pisati, budući da su škole bile rezervirane za muškarce? Kako možemo u golemim količinama anonimne arhivske građe prepoznati žensku ruku? Što u tome smislu možemo naučiti iz drugih znanstvenih tradicija, gdje je ženski prilog ranonovovjekovnoj pismenosti puno bolje proučen? Pomislilo bi se da su na ta pitanja u našoj znanosti već ponuđeni odgovori, ali ta pitanja kod nas nikad nisu ni postavljena. To što u jednoj godini, koliko će projekt trajati, nećemo možda doći do sigurnih rezultata ne znači da takva temeljna istraživanja ne treba provoditi. Svako je pravo istraživanje za istraživača rizik, pa mora biti rizik i za ustanovu koja podupire istraživanje. Istraživači se dokazuju kako bi im se vjerovalo te kako bi im se omogućilo da ostvaruju svoj potencijal i daju svoj prilog društvu uz što manje administrativnih prepreka, na kojima samo gube dragocjeno vrijeme i kojih je, nažalost, kao i birokrata po sveučilištima, sve više.