Ovih dana je Irena Škorić, atraktivna zagrebačka filmska redateljica, u središtu interesa kulturne ali i političke javnosti. Tek što je završila druga Noć hrvatskog filma i novih medija, čija je umjetnička voditeljica, mnoge je iznenadila odluka Irene Škorić da uđe u predsjedništvo nove hrvatske političke stranke Ive Josipovića, Naprijed Hrvatska! A na otvorenju njujorškog 12. BH Film Festivala, kao jedina predstavnica Hrvatske predstavila je 21. svibnja svoj dugometražni dokumentarni film “Dragi Lastane!” nagrađen na ZagrebDoxu. U njemu, nakon pet desetljeća, otkriva identitet mitskog junaka najtiražnijeg dječjeg časopisa u bivšoj državi Modre laste, koji je pomagao svojim savjetima tisućama djece u vremenima kada nije postojao Plavi telefon. Tri mjeseca Irena Škorić sjedila je u fotelji predsjednice Društva hrvatskih filmskih redatelja, no zbog mnogih pritisaka, podnijela je neopozivu ostavku.

[quote_box_center]

• ’Ne bih mirno spavala da barem nisam pokušala ukloniti žabokrečinu i prljavštinu koja se nakupila u Društvu filmskih redatelja. Nije išlo. Dio ljudi uplašio se promjena

• ’1980-e su bile divno razdoblje:. ‘Socijalistički bogovi’ poprimili su blago lice, a ‘Bog kapitalizma’ treptao je okicama. Bilo je to vrijeme slobode, nade, optimizma’

[/quote_box_center]

Na zagrebačkoj Akademiji Irena Škorić diplomirala je i magistrirala filmsku i TV režiju, a dobitnica je i Rektorove nagrade. U proteklih 15-ak godina snimila je više od trideset kratkometražnih i srednjometražnih igranih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova te tri dugometražna dokumentarna filma. Dugometražni film “7sex7” izazvao je, zbog spoja erotike i humora, podijeljene reakcije. Objavila je knjigu “Eros na filmu”, pisala za filmske časopise i sudjelovala na svjetskim filmskim festivalima, na kojima je osvojila pedeset nagrada. Na svibanjskom Muzičkom biennalu u Zagrebu izvedena je njezina operna sapunica “Soap Opera”, koju je osmislila i napisala predložak, a režirala ju je Dora Ruždjak Podolski. Trenutačno Irena Škorić razvija projekt drugog dugometražnog igranog filma “Moj tata”, kao europsku filmsku koprodukciju.

U razgovoru za Nacional Irena Škorić govori o stanju u hrvatskoj kinematografiji, odnosima s HAVC-om, filmovima, djetinjstvu, politici, ali i filmskim i političkim planovima.

NACIONAL: Je li vas uspjeh Noći muzeja ili Noći kazališta motivirao da pokrenete Noć hrvatskog filma i novih medija? Po kojim kriterijima odabirete program?

Projekti imaju sličnosti, imaju istu dobru namjeru da u jednoj noći motivacijskim i edukativnim programom potaknu zanimanje za kulturu, odnosno, filmsku kulturu. Kao i prošle godine, kad je manifestacija doživjela sjajan odjek u hrvatskoj javnosti, cilj nam je u jednoj noći, u nekoliko sati, od hrvatskog filma učiniti jedinstveni umjetnički događaj u cijeloj zemlji. Kao i stvoriti trajnu čvrstu vezu hrvatskog filma i gledatelja, koji će to zanimanje s vremenom pojačavati i prenositi na nove naraštaje zaljubljenika u sedmu umjetnost.

NACIONAL: Tko financira Noć filma? Ima li HAVC ikakve veze s tim projektom?

Financiraju ga Ministarstvo kulture, Turistička zajednica grada Zagreba, a prošao je i na natječaju DFRH-a prije mog mandata te Grada Velike Gorice. HAVC, nažalost, još nije prepoznao projekt. Nadam se da će se i to dogoditi.

NACIONAL: Zašto se u Zagrebu nisu mogli vidjeti filmovi koje ste prikazali u drugim gradovima, npr. “Okupacija u 26 slika” i “Pad Italije” Zafranovića, “Ambasador” Hadžića, “Posljednji podvig diverzanta Oblaka” Mimice…? Tko će danas ići u kino gledati Golikov “Tko pjeva zlo ne misli”, kad se prikazuje svako malo na HRT-u?

Prošle godine upravo je projekcija filma “Tko pjeva zlo ne misli” bila najposjećenija. Uostalom, nije isto gledati film na televiziji i na velikom ekranu. Filmove koje spominjete možda će publika imati priliku vidjeti na jednoj od sljedećih Noći.

NACIONAL: Zašto u sklopu Noći prikazujete svoj dokumentarac o Lastanu? Nije li sukob interesa?

Zašto bi bio sukob interesa? Festival ima crtu autorstva i smatram normalnim da se kao autorica programa predstavim i sa svojim filmom. Tim prije što je riječ o filmu koji je ostvario vrlo zapažen uspjeh i izvan zemlje. Mjesečno dobijem oko 200 upita gdje se može pogledati, kupiti ili downloadati Lastan. Zašto ga ne prikazati?

NACIONAL: Zašto u programu nema filmova koji su obilježili prošlu sezonu, poput Sviličićeva “Takva su pravila”, tim više što je imao malu gledanost u kinima?

Upravo zato što ih je publika recentno imala priliku vidjeti u kinima.

NACIONAL: Zašto Mataniću, poslije Cannesa, niste upriličili tribute? Niste prikazali niti jedan njegov film?

Program je finaliziran u travnju, a materijali već tiskani u drugoj polovici svibnja. Treba organizirati devet gradova i 14 kinodvorana. To je dugotrajan proces koji se priprema mjesecima. Nitko na prošloj Noći nije imao tribute niti je bio posebno istaknut. Ove godine prikazujemo program digitalno restauriranih kratkih filmova Ante Babaje, u spomen na petu obljetnicu smrti znamenitog hrvatskog redatelja.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni prijemom svojeg projekta “Soap opera” na Muzičkom biennalu? Kakav je vaš komentar na kritiku Tomislava Čadeža?

“Soap Opera” bila je apsolutni hit. Karte su bile rasprodane tjedan dana unaprijed, ljudi su sjedili na podu, a autorski tim i izvođače nagradili su prekrasnim aplauzom i izlaskom na binu deset puta. Svi stručni komentari ljudi koji se bave operama su izvrsni, što samo potvrđuje i činjenica da je “Soap Opera” uvrštena u program ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara. A kritike kao kritike. Različite su i često ne korespondiraju s doživljajem koji je imala publika. Mislim da je g. Čadež jedini od kritičara bio nezadovoljan. Nadam se da ste vidjeli i ostale kritike, recimo, onu Zrinke Matić na portalu Klasika.hr.

NACIONAL: Mislite li da bi bilo bolje da se niste kandidirali za predsjednicu Društva filmskih redatelja?

Velika mi je čast i ponosna sam što sam bila izabrana glasovima svojih kolegica i kolega. Prepoznali su moj program. I nije mi žao. Ne bih mirno spavala da barem nisam pokušala ukloniti žabokrečinu i prljavštinu koja se tamo nakupila. Nije išlo! Očito, dio ljudi uplašio se mogućih promjena. Šteta.

NACIONAL: Niste mogli ni pomisliti da bi vaš mandat mogao tako neslavno završiti, nakon samo tri mjeseca?

Prije bih rekla da sam poginula slavnom, junačkom smrću, za ideale. Ali morala sam pokušati.

NACIONAL: Zašto se hrvatski filmski redatelji toliko ne podnose?

Umjetnici imaju naglašenu osobnost i emocije. Možda je to i nužna posljedica kreativnosti. Bez obzira na svađe i taštine, rekla bih, filmski redatelji su divna stvorenja.

NACIONAL: Ostavku ste podnijeli zbog pritisaka, mobinga i opstrukcije u provedbi vašeg programa. Jeste li imali na kraju ičiju podršku, tko je bio na vašoj strani?

Bilo je puno ljudi koji su mi davali podršku. Ali nisu baš svi bili spremni ući u ozbiljan sukob pri raščišćavanju odnosa, posebno onih vezanih za HAVC. Barem zasad. Moja je teza da HAVC mora služiti autorima, ne obratno. Nažalost, nije bilo kritične mase autora spremnih ući u bitku za promjene. U tim okolnostima nije imalo smisla ustrajati na mandatu. Čemu mandat ako ne možete ostvariti program u koji vjerujete? Ali do promjene će doći. Ono što sada nije uspjelo meni, uspjet će sutra nekom drugom. I imat će moju podršku.

NACIONAL: Tko vam je osporavao pravo da dobijete uvid u kompletnu dokumentaciju Društva?

Ta epizoda je završena.

NACIONAL: Mislite li da Hribar na čelu HAVC-a doista želi zadržati kontrolu nad svim tijelima, ustanovama i manifestacijama u ovoj zemlji, vezanim za film?

Da.

NACIONAL: Hrvoje Hribar je dao izjavu da vi obmanjujete javnost. U kakvim ste odnosima danas? Razgovarate li uopće?

On i ja ne komuniciramo. Ali, koliko čujem, stalan sam mu predmet interesa.

NACIONAL: Nije li bila utopija očekivati da bi Društvo moglo egzistirati samostalno, van HAVC-a i njegove mreže?

Pa Društvo i jest samostalna organizacija. Pogrešno je to što vodstvo HAVC-a neformalnim kanalima upravlja njime. Trebalo bi biti sasvim drukčije. HAVC bi trebao biti servis autora. Ne obratno.

NACIONAL: Ipak govorimo o budžetu od 50 milijuna kuna koji se godišnje dijeli…

Pa ne dijele HAVC i g. Hribar očev novac! To su javna sredstva koja treba trošiti u skladu s najboljim javnim, preciznije, umjetničkim interesom.

NACIONAL: Mislite li da je u redu što je Hribar dobio još jedan mandat?

Formalno za to nema zapreke. Suštinski, znate moj odgovor. Da je pozitivan, ne bih se bila upuštala u pokušaj da promijenimo sustav.

NACIONAL: Mislite li da ćete moći u Hrvatskoj dobiti novac za buduće projekte?

Hrvoje Hribar je pred većim brojem svjedoka izjavio da nikad neću snimiti ni kadra dok je on na čelu HAVC-a. Film “Dragi Lastane” sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba, tamo je prošao na natječaju i dogodio se mimo HAVC-a. Isto je bilo i sa “7sex7″. Na natječaju HAVC-a “Dragi Lastane”, naravno, nije prošao u kategoriji postprodukcije završenog filma, jer je iznos od 35.000 kuna od Zagreba bio nedovoljan za korektnu postprodukciju. Film se namjerno blokirao samo zato da se ne izradi DCP kopija potrebna za kino distribuciju te tonska obrada i kolor-korekcija. Očito je da bi film nakon Nagrade publike na ZagrebDoxu polučio jako dobar uspjeh u kino distribuciji. Znate, do jeseni 2010. ja sam redovito prolazila na natječajima Ministarstva kulture u svim kategorijama. Nakon toga apsolutno više nikad nisam prošla u kategoriji proizvodnje audiovizualnih djela. U bajke i slučajnosti ne vjerujem.

NACIONAL: Jednom ste rekli da vam odbijaju filmske projekte zato što o tome odlučuju zavidni muškarci.

Mislim da je tim ljudima koji su donosili odluke glavna karakteristika da su zavidni, a ne da su muškarci.

NACIONAL: Što mislite o Matanićevu uspjehu u Cannesu? Kako komentirate mišljenja nekih vaših kolega da je cijeli slučaj prenapuhan, jer se radi o drugoj nagradi žirija u jednoj od sekcija festivala, a ne Zlatnoj palmi?

Drago mi je što je netko iz naših redova bio u Cannesu. Ne treba relativizirati uspjeh. Tko misli da je to nešto minorno i lako, neka sam proba.

NACIONAL: Smatrate li da poslije Sviličića u Veneciji, Matanića u Cannesu, sad i Juke u Karlovym Varyma, hrvatski film postaje međunarodno sve zapaženiji?

U Karlovym Varyma smo od 1991. imali puno filmova, mislim više od 15, a što se ostalih festivala tiče, gdje god u katalogu pored filma piše “Croatia”, to je dobro za hrvatski film. Znate li da je film “Izgubljena olovka” Fedora Škubonje iz 1960. godine dobio Zlatnog lava u Veneciji, a u Cannesu bio proglašen jednim od deset najboljih igranih filmova za djecu? Upravo je prikazan na našoj Noći.

NACIONAL: Što vas motivira da se kreativno okušate i u pričama, dramama, operama, knjigama?

Mene pokreću strast, ljubav, želja za filmom. Film je ishodište svih stvari. Nekada se govorilo da opera objedinjuje sve umjetnosti. Ali ja bez filma ne mogu, ovisna sam o njemu. No problem je s dilerima. Ne daju mi filma koliko bih željela, htjela i mogla, pa u međuvremenu pribjegavam filmskim podvrstama. Tako nastaju knjige, priče, drame… Samo nebo je granica. Kad čovjek sam sebi postavi granice, on više nije slobodan čovjek. A čovjek koji nije slobodan, teško može stvarati.

NACIONAL: Zašto niste režirali svoj dramski tekst “Libreto”, koji je dobio nagradu Marin Držić i bio postavljen u splitskom HNK? Zanima li vas kazališna režija?

Nikad do sada nisam režirala u kazalištu, ali mislim da u filmskoj režiji ima daleko više stresa i napora. Film je golem i skup mehanizam, bez prava na pogrešku. Filmski režiser je na setu okružen mnoštvom suradnika od kojih svi očekuju točnu, konkretnu uputu. Filmski režiser nema pravo na kolebanja, na to da se sutra predomisli. Nema mogućnost odgode, sve što zahtijeva košta i novca i truda. To što je toga dana snimljeno, ne može se ponavljati sutra, već je snimljeno zauvijek. Režirati u kazalištu, bez obzira na to koliko se i tamo moraju poštovati strogi rokovi, ipak je mnogo komotnije.

NACIONAL: Napisali ste knjigu “Eros na filmu”. Koji hrvatski i regionalni filmovi su vam najerotičniji?

Prisjetila bih se filmova “Oficir s ružom” Dejana Šorka, sa Ksenijom Pajić i Žarkom Lauševićem, “Imam dvije mame i dva tate” Kreše Golika, s Verom Čukić i Igorom Galom, “Ljubavni život ili tragedija službenice PTT-a” Makavejeva, s Evom Ras, “Lepota poroka” Nikolića, s Mirom Furlan…

NACIONAL: Vaš ulazak u svijet medija započeo je posjećivanjem Radničkog doma, u kojem je nekad bio studio Televizije Zagreb, a u njemu je radio vaš otac. Po čemu pamtite to vrijeme?

Sentimentalno sam vezana za vrijeme svog djetinjstva 80-ih. Bila sam vesela i sretna, kao i gotovo svi ljudi koje sam poznavala. Bilo je to divno razdoblje jedne zemlje, pred ratnu kataklizmu. “Socijalistički bogovi” poprimili su pristojno, blago lice, a novi “Bog kapitalizma” treptao je okicama kao tršćanske lutkice. Bilo je to vrijeme slobode, nade, optimizma, blagostanja, radilo se, radovalo, kupovalo, išlo u kino… Doista osjećam nostalgiju, ma ne za sustavom, kako sam sa sedam godina mogla znati što je samoupravni socijalizam? Osjećam nostalgiju za ljudima, stvarima, osmijesima, osjećajem radosti i nade. Sve ono što je dio toga vremena i što se obično naziva retro svijetom ili, površno, jugonostalgijom, zaokuplja me kao filmska i scenaristička tematika. Ma briga me za samoupravni socijalizam! Ali sam voljela djedov “stojadin”, voljela sam Lastana, Mikijev zabavnik, Bajadere, crtiće, komadiće jednog svijeta, koji mi se u ova dva desetljeća ratnih i poratnih zbivanja, kriza i naopakosti, čine kao komadići kristala.

NACIONAL: U kojoj fazi je vaš film “Moj tata”?

Film je u dobroj fazi. To bi trebala biti koprodukcija triju, četiriju zemalja. Ne želim pretjerano otkrivati radnju filma niti govoriti sada o tome, da ne ureknem. Postoji već okviran cast i ekipa.

NACIONAL: Morate li se još uvijek suočavati s predrasudama o zgodnoj plavuši koja, osim što se nametnula projektima u kulturi, sad ulazi i u političku arenu?

Na primitivizam se, kada se i pojavi, ne osvrćem.

NACIONAL: Zašto ste sad odlučili ući u stranku Ive Josipovića, a ne u HDZ ili SDP?

Program stranke je vizionarski, usmjeren na razvoj i poticanje kreativnosti. Mnogi ljudi koji se okupljaju u novoj stranci, poput mene, vole i cijene kulturu. Kultura može biti važan element razvoja zemlje. Naprijed Hrvatska! posebno mladima daje optimizam i nadu. Možda me privuklo i to što je Josipović umjetnik, vrlo dobar skladatelj. Osim toga, među ljudima koji su se okupili da osnuju stranku, vidim ljude kojima su strani karijerizam i politikantstvo, koji politiku vide kao rad za dobro zajednice.

FOTO: Goran Jakus/PIXSELL

NACIONAL: Jeste li se poznavali s Josipovićem dok je bio predsjednik Hrvatske?

Poznavali smo se s Muzičkog biennala prije njegova mandata. Bolje smo se upoznali na zadnjem Biennalu. Sada kada više nije predsjednik, imao je više vremena za koncerte. Razgovarali smo i o politici. Planovi njegove, tada buduće, stranke su mi se dopali. I onda, na sjednici inicijativnog odbora, netko je rekao da bih mogla biti članica Predsjedništva. Razmislila sam i rekla da želim i ja dati doprinos politici te energiju koju imam uložiti i u dobro naše zemlje, posebno kulture. Josipović je također smatrao da je to dobro rješenje. Prihvatila sam jer ga cijenim. Mislim da je političar koji može pobuditi nadu da su mogući bolja ekonomija, bolja kultura, bolje društvo. I učiniti da se to i ostvari.

NACIONAL: Koliko ste politički osviješteni?

Iako se znalo dogoditi da kulturnjaci zauzimaju važno mjesto u politici, na primjer akademik Vlatko Pavletić, Zlatko Vitez, Božo Biškupić, Berislav Šipuš, Boris Buzančić i Ivo Josipović, ukupni društveni angažman u politici nije dovoljan. Angažman kulturnjaka u politici je njihova žrtva, može ih odvući od kulturnog i umjetničkog djelovanja. Društvo koje nema snažnu kulturu, ne može biti napredno i uspješno. Želim biti aktivna ne samo u umjetnosti, nego energiju koju imam uložiti u dobro naše zemlje. Ponajviše ću se baviti onim što znam, kulturom.

NACIONAL: Nije li vaš ulazak u stranku kalkulacija da na parlamentarnim izborima budete na stranačkoj listi i time danas, sutra osigurate ulazak u Sabor?

Što bi u tome bilo loše? Sad ne razmišljam o tome. Ako se za to odlučim, bit će to za mene velik izazov i žrtva s ciljem pomaganja kulturi da bude bolje zastupljena na mjestima gdje se donose odluke. Ideja da bih mogla utjecati na kulturnu politiku i promjene nekih zakona, za mene je izazovna. Tu su i kreativne industrije. Pogledajmo samo koliko neke države profitiraju od filma, veze kulture i turizma, koliko kultura obogaćuje društva koja razumiju njenu vrijednost. U okviru toga želim se boriti i za bolji status hrvatskog filma te bolji sustav njegova financiranja od onog koji nudi sadašnji model s HAVC-om.