POVODOM 40 GODINA KARIJERE PARNOG VALJKA vođa grupe u intervjuu za Nacional govori o počecima, druženju s Johnnyjem Štulićem, problemima u hrvatskoj glazbi, ratnim 90-ima, ali i o HDZ-u i SDP-u, političarima i patriotizmu

Husein Hasanefendić Hus svoju glazbenu karijeru počeo je ranih 70-ih godina s Dragom Mlinarecom u Grupi 220 koja se smatra prvom hrvatskom rock grupom. Ubrzo potom osniva grupu Parni valjak sa svojim novostečenim prijateljem Akijem Rahimovskim, s kojim ostaje nerazdvojan do današnjeg dana. Kroz proteklih 40 godina Hus je s Parnim valjkom objavio 18 studijskih albuma, pet live albuma, osam kompilacija, šest video izdanja te nebrojeno mnogo hit singlova. U tom istom periodu iskazao se i kao producent, ostvario je uspješnu autorsku karijeru u Poljskoj, o čemu rijetko govori, dok se u Hrvatskoj angažirao oko pomoći glazbenicima kroz funkciju predsjednika Hrvatske glazbene unije. O svemu tome, kao i o svom pogledu na aktualnu vlast, političare, ali i počecima grupe Parni valjak, danima u kojima se intenzivno družio s Branimirom Johnnyjem Štulićem te Porinu, govorio je u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Nacionalistički ekstremizam ponovo je sve glasniji u Hrvatskoj. Često se govori da se vraćaju devedesete. Trenutno su glavna tema izbjeglice, a muslimani su ponovo došli na nekakvu crnu listu nepoželjnih sugrađana. Kako to komentirate?

Kada duboko u sebi dobro razmislim, pomislim da nisam dovoljno mator da počnem fantazirati o svojim korijenima i što to zapravo meni znači. Ja ne razumijem taj nacionalni naboj. Razumijem patriotizam. To mi je nešto što smatram da fali kod nas. Mi taj patriotizam dokazujemo na dnevnoj bazi. Ne sviramo za keš i prilično smo jak izvozni proizvod. Sav novac koji zaradimo vani, dolazi ovdje, a sviramo puno po vani i plaćamo poreze. Da su svi kao mi, ovo društvo bilo bi puno bolje. Jasan mi je strah od ovoga što se dešava. I ja ga osjećam. Ekstremizam je uvijek posljedica loše situacije u društvu. Ne sjećam se da se ekstremizam razvijao u nekim dobrim vremenima. Da pojednostavim. To je kao vezana štednja. Kriza je, ljudi sve lošije žive pa netko mora biti kriv. Ljudi sami sebi nisu nikada krivi. Nisam nikada upoznao čovjeka koji je rekao da bi trebao više raditi. Svima je netko drugi kriv. Uzmi Njemačku i Hitlerov dolazak na vlast. Pa Milošević… pa se sad dešava na nekoj drugoj razini. Možda će me netko gađati zbog ovoga što ću reći, ali budale je lako zavesti. Očito tu ima dosta takvih, što političari obilato koriste. Instrumentalizira se jedan neuki dio građanstva koji je povodljiv, koji se lako može uvjeriti i zdušno je uvijek protiv nečega.

NACIONAL: Koliko su aktualna vlada i SDP, kao stranka na vlasti, posredno, zbog svoje potkapacitiranosti, krivi zbog jačanja konzervativne desnice i nacionalističkog ekstremizma s kojim se, zapravo, ne obračunavaju?

Sjetimo se faze kada je koalicija 2000. došla na vlast, tadašnjih skupova i prijetnji instrumentaliziranog invalida koji je bio glasnogovornik. Čondić, ako se ne varam. Preslika ovoga danas. Ja mislim da je Milanović propustio povijesnu šansu. On je imao takvu situaciju da je mogao značajno promijeniti ovu zemlju. Imao je vlast koja je mogla mijenjati zakone. Mogao je nešto napraviti, ali nije. Ne volim uopće ulaziti u te vode jer to nije moja svakodnevica, od toga pokušavam pobjeći.

• ‘MILANOVIĆ JE PROPUSTIO povijesnu šansu promijeniti zemlju. Djeluje inteligentnije od ostatka političke scene i nije mi jasno da ne razumije probleme koje stvara’

NACIONAL: Ali to jest vaša, odnosno naša svakodnevica.

Reflektira se, naravno. Da je bolja situacija i nama bi bilo bolje. To su sve neka poglavlja koja zahtijevaju širu priču. Ja ne mislim da je Milanović budala, ali ima problem ega i taštine. Apsolutno. Ipak djeluje inteligentnije od velike većine ostale političke scene i nije mi jasno da ne razumije probleme koje stvara. S druge strane, možda ima neki veći plan, ali u to iskreno sumnjam. Žao mi je zbog toga. Nisam nikada htio ući ni u kakvu stranku jer ni jedna ne definira moje viđenje uređenog društva. Niti je to njima na pameti. U politici je ogromna većina samo iz vlastitog interesa. Ili su budale. Ja bih primjerice predložio zakon po kojem onaj tko hoće na funkciju, mora otići izmjeriti IQ. Tko nema dovoljno veliki IQ, neka se bavi nečim drugim. Zastrašujuće je da ja, koji znam da ne znam puno, možda znam više od prosjeka jer imam dojam da sam superioran velikoj većini ovih u politici. To je poražavajuće. Neka nauče jasno izražavati svoje misli pa da vidim jesu li duboke. Ovo što se dešava na našoj političkoj sceni je jedan užas. Je li zbog taštine ili zbog gluposti, svejedno. Koju god stranu pogledaš – katastrofa.

NACIONAL: Jeste li tijekom 90-ih imali problema zbog svog imena i prezimena?

Tu smo na skliskom terenu. Kad bih rekao da nisam imao problema ili ih osjećao, lagao bih. Ako kažem da sam imao, zvuči nevjerojatno jer smo dobacili dokle smo dobacili. Mnogi ljudi tada su imali velikih problema unatoč svom statusu ili eventualnoj popularnosti. To se djelomično i danas osjeća. Ne treba generalizirati. To je minorno, ali se osjeća. Ja ne znam društvo koje je toliko sazrelo da nema pojedinaca s tako nekim rigidnim stavovima.

NACIONAL: O kakvim se problemima konkretno radilo?

Mi smo album “Buđenje” objavili 1993. Imali smo turneju koja je bila fantastična i s beskrajno dobrom vibrom. Jedan jedini eksces dogodio se u Sinju gdje je neki lik vikao “muslimančine”. Međutim, zanemarivo, s obzirom na kompletnu turneju. Mi imamo nevjerojatnu publiku gdje god dođemo. Nisam nikada uspio dokučiti, već samo pretpostavljati, ali nama dolaze ljudi s dobrom vibrom. S pozitivnim nabojem. Ekscesa nismo nikad imali. Kada smo nakon 22 godine rasprodali dvije arene u Beogradu, došao mi je šef tamošnje policije i rekao da je jedini ispad bio što se neka klinka onesvijestila, a u ta dva dana bilo je nekih 35.000 gledatelja. Mislim da se neki naš svjetonazor može osjetiti i kroz naše pjesme i tekstove.

NACIONAL: Kakvom ste se idejom vodili kada ste osnivali HGU početkom 90-ih?

Paolo Sfeci isfurao je čitavu priču oko HGU-a. Zahvaljujući njegovoj ideji i velikoj energiji, sve je krenulo. Mi smo dobri prijatelji i ja ga jako volim, unatoč njegovoj jezičini koja mu je vrlo često brža od mozga. I prije nego što mi je došao u bend, bio mi je gala lik. Držao sam mu štangu kad je osnivao HGU. Meni je bend bio primaran pa se nisam mogao previše angažirati. Složili smo se tada da status glazbenika treba dići na jednu višu razinu. Pretvoriti cijelu priču u nešto organizirano, suvislo i legalno. Pokušaj nekog partnerskog odnosa s državom jer smo do tada bili tretirani kao neki ljudi iz sive zone koji posluju s kešom. Osnovna ideja bila je da uvedemo red. Isto kao što u razvijenim zemljama svaki segment društva koji je sređen, čini dio mozaika. Svi sređeni segmenti čine i sređeno društvo.

NACIONAL: Zašto ste se povukli s čelne pozicije HGU-a i potpuno zanemarili svoj aktivizam i borbu za prava glazbenika?

Istina je negdje između. Ja sam cijelo vrijeme bio u Uniji, od prvog dana. Bio sam predsjednik zagrebačke podružnice, pa sam bio u upravljačkim funkcijama, ali nisam nikada bio profesionalno angažiran jer nisam imao vremena. Paolu Sfeciju obećao sam da ću se kandidirati i da ću se probati maksimalno angažirati onoga trenutka kada bend više ne bude radio, kako bih se mogao tome potpuno posvetiti. Tako je i bilo u mom prvom mandatu. Prvi mandat odradio sam kao slobodnjak. Potom me bend nadjačao pa sam vrlo brzo ponudio ostavku.

• ‘HOĆU SREĐENU ZEMLJU pa sam dio toga i ponašam se tako. Samo me zanima bi li potpisnici peticije ‘za dom spremni’ potpisali peticiju i za porez spremni?’

NACIONAL: Zašto?

Drugi mandat sam volontirao. Nisam htio nikakvu naknadu koja mi je po nekom pravilniku pripadala jer mi je bilo nezamislivo dobivati bilo kakav novac za nešto na čemu nisam maksimalno angažiran, a znao sam da će tako biti jer mi je bend postao prioritet. Druga stvar, shvatio sam da smo u očima političara beznačajni i da nas trebaju samo kada trebaju sakupiti ljude. Izbori su blizu pa organiziraju koncert da im dođe publika i da oni nešto njima govore. To sam probao iskoristiti u jednom trenutku pa nešto utržiti od države u korist glazbenika, ali sam ubrzo shvatio da nema ni fronte ni sloge. Nisam imao vojsku iza sebe. Svi su potpisivali da će svirati za koga god treba, samo da se plati. Razočarao sam se u veliki dio članstva. Svi bi nešto htjeli, ali nisu spremni ni za kakvu žrtvu. Postaneš u očima javnosti netko tko snosi kaznu. Ja čačkam po svijesti naroda i upozoravam da ne prže CD-e jer je to krađa. Govorim da ne skidaju glazbu besplatno sa stranica koje su ilegalne jer tako od nas kradu, bez obzira na to koliko krađa mala bila. Mi ipak živimo od toga. I tako čačkaš ljudima savjest pa te zato ne vole. Zašto bi te netko volio kada mu ti govoriš da to što radi nije dobro? S druge strane, neke moje uvažene kolege nemaju ništa protiv toga da prže njihovu glazbu jer vole da ih se sluša što više. Isti ti kolege poslije dođu pa traže svoje tantijeme od HUZIP-a. To je bilo jedno moje ozbiljno razočarenje. Kada se u nešto razočaraš, onda nemaš ni volje raditi. Nisam ja mogao biti navečer čovjek koji pokušava pisati pjesme, ujutro sjediti i sastančiti, a popodne imati probu s bendom.

NACIONAL: Je li bilo važno koja je stranka na vlasti u vrijeme kada ste se borili za prava glazbenika ili ste imali problema i s jednima i s drugima?

Većinu svog mandata u kojem sam dolazio u ured svakodnevno i nešto pokušavao, bio je HDZ na vlasti. SDP je došao tek prije nekoliko godina na vlast. Nije HDZ problem, već ljudi. Imaš odličan primjer Grada Rijeke, koji na razini županije i grada daje nagrade za Status ili za Porin. Dakle, netko tko je iz Rijeke, a dobio je Status ili Porin, dobije od Grada ili županije nekakvu financijsku nagradu. Ja sam to nekako pogurao pa je jedva funkcioniralo na razini Zagreba, ali na kapaljku i mislim da je i to ukinuto nakon nekoliko godina. Poslali smo svim županijama dopis moleći da probaju izaći u susret izvođačima koji djeluju u njihovim županijama, da im daju npr. prostor za vježbanje i rad. To nam je najbolnija točka. Da eventualno po uzoru na Rijeku i Primorsko-goransku županiju, i na Zagreb u to vrijeme, daju nešto. Nitko nije odgovorio. Pisali smo Gospodarskoj komori. Zatim smo ih upozorili na problem naših izvođača u Bosni i Hercegovini, gdje nastupaju, ali ne mogu unijeti svoju opremu zbog problema sa špediterima. Ponovno nismo dobili odgovor, pa sam napisao pismo u kojem sam ih pitao je li u pitanju neki štrajk ili oni smatraju da glazba nije segment gospodarstva. I dobio odgovor da to treba carina riješiti. Onda pišeš carini, pa ti opet nitko ne odgovori. Taj odnos je bio katastrofalan. To nema veze s HDZ-om ili SDP-om. To ima veze sa savješću ljudi.

NACIONAL: To ima veze s onim IQ-om koji ste ranije spomenuli.

I s patriotizmom. Hoću sređenu zemlju pa sam dio toga i tako se ponašam. Mene samo zanima bi li potpisnici ove peticije “za dom spremni” potpisali peticiju i “za porez spremni”. To bih volio vidjeti.

NACIONAL: Kako komentirate to što Marko Perković Thompson koncerte počinje tim pozdravom? Svojedobno je izjavio da ne želi pjevati ako mu se dobro ne plati, a davao je i neke sporne izjave po pitanju poreza.

Ne znam je li bilo ikada emitirano kada su me s neke televizije jednom pitali je li on doista dobio taj novac. Ne znam, nisam bio tamo, ali ono što je najgore jest da je veliki dio ljudi razmišljao u smislu – nije lud da ne uzme. Tu je naš problem. Preko noći bi se riješilo 90 posto problema kada bi svatko na unutra djelovao: od sutra ja radim maksimalno koliko mogu. Neko božje ukazanje. Desi se čudo i ujutro se dižemo i svi damo maksimum od sebe – devedeset posto problema odmah nestaje. Budimo realni, mi vučemo još od ranije problem korupcije. Poluge vlasti kroz mjesne zajednice pa korak po korak do vrha. Uvijek kada su bili reizbori, opstajali su oni koji su imali mandat. Oni su si uzeli pa će ostati i za nas. Sad će novi goljo doći pa će uzeti za sebe. I ja ponekad gledam koji su nam potencijali na političkoj sceni i onda zaključim da je čovjek kojeg gledam i slušam lopov, ali će barem nešto napraviti. Maznut će sebi, ali će nešto i napraviti. I kad imaš izbor između nesposobnih koji nisu u stanju ništa iznjedriti i nekoga tko će maznuti za sebe, ali će barem nešto iznjedriti, to je strašno. Ljudi biraju između te dvije opcije. To je poražavajuće.

NACIONAL: Godine 2008. ponudili ste i svoju ostavku iz Upravnog odbora Porina jer ste bili izuzetno nezadovoljni organizacijom te godišnje diskografske nagrade. Što vas je toliko iznerviralo da ste digli ruke od Porina ili možda da vas pitam: tko vas je toliko iznervirao?

Bio sam u Porinu i zamolio sam ih da me poštede svega toga. U nekoliko navrata bio sam u Upravnom odboru Porina, ali isključivo u momentima kada sam znao da mi, kao Parni valjak, nećemo ni na koji način biti umiješani među izvođače kako bi se izbjegao sukob interesa. Potpuno mi je strana mogućnost da se to dešava. Jednom prilikom načuo sam kako se priča da je lako Husu voziti Jaguara kada je predsjednik Hrvatske glazbene unije. I to u vrijeme kada sam volontirao, kada sam dobivao naknadu od oko 3000 kuna. Tako je bilo po pravilniku, iako nikada nisam tražio taj novac. Da sam ja u Upravnom odboru Porina, a Parni valjak je nominiran za nešto, pa nikad se ja ne bih mogao oprati od toga da slučajno dobijem Porin. To sam izbjegavao. Drugi moment koji je možda čak i važniji jest to što se stalno pokušavalo mijenjati glasačko tijelo kako bi se ugodilo nekom nezadovoljnom djelu scene. Kada je alternativa bila nezadovoljna, po Porinu su pljuvali svi. Od Urbana do Rippera, a dobivali su Porine i primali ih. Onda se odlučilo da treba mijenjati strukturu glasačkog tijela. S druge strane su se u to vrijeme na hrvatskoj televiziji sprdali s glasovima. Davali su djetetu od šest godina da popuni glasački list i to me jako nerviralo. Znam ljude koji se bore za Porin i pokušavaju taj dignitet sačuvati, ali na puno mjesta curi voda. Osim toga, ima stvari koje su mi važnije u životu pa sam htio da me poštede svega toga.

• ‘IMAO SAM PROBLEMA zbog imena i prezimena. Netko je na koncertu u Sinju 90-ih vikao ‘muslimančine’. Ne razumijem nacionalni naboj. Razumijem patriotizam, toga fali’

NACIONAL: Objavili ste 2005. kraj karijere grupe Parni valjak i održali čak i oproštajni koncert. Što vas je navelo da nominalno završite priču s Parnim valjkom?

Bili smo umorni. Naročito sad kad pogledam unazad.

NACIONAL: Zašto ste tada bili umorni ako ste sada, navodno, puni energije?

Zato što sada sviramo puno manje. U to vrijeme tržište je bilo još uvijek malo. Nije se još regija otvorila. Osuđen si na Hrvatsku i Sloveniju, nešto malo Bosne i jedan koncert godišnje u Makedoniji te nešto dijaspore. Dijaspora je u principu seljačija, u smislu glazbenog ukusa. Tu bendovi baš nemaju neku prođu. Dakle, vrlo malo tržište na kojemu moraš preživjeti i držati standarde koje si nametnuo još u vremenu kada se to moglo. Često si prisutan. Ne možeš akumulirati novac nakon dvije turneje pa da te dvije godine nema. Jednostavno smo bili umorni.

NACIONAL: Osim karijere s Parnim valjkom te karijere producenta, manje je poznato da ste vrlo izvođeni autor u Poljskoj. Štoviše, neki od najvećih pop hitova u Poljskoj su upravo vaši. Odakle vi na poljskom tržištu?

To je neka moja intimna pobjeda u dilemama: zašto sam ja bio uspješan autor ovdje? Je li Aki bio ključ uspjeha ili ja? Je li razlog njegova beskrajna emocija u pjevanju, koju ja čak pokušavam ponekad suzbiti da ne ode predaleko? Desilo se to da su drugi izvođači otpjevali te moje pjesme i ozbiljno ušli u kolektivnu svijest Poljske. To mi je bilo svojevrsno ispunjenje. Shvatio sam da ipak nudim nešto zbog čega je vrijedilo sve ovo čime se bavim. Krenulo je s pjesmom “Uhvati ritam”. Zapravo, krenulo je sasvim slučajno. Mene je zvao jedan čovjek koji je živio tada u Jugoslaviji, zvao se Gregor, a stari mu je bio u diplomaciji i užasno se zaljubio u naš mentalitet i beskrajno je volio Jugoslaviju i našu glazbu. Kada su se počela sranja dešavati i Jugoslavija ljuljati, on je napravio projekt Jugoton u kojem je nekoliko poljskih pjevača pjevalo prepjeve naših hitova. Već sam bio zaboravio na taj njegov projekt, da bi nakon nekoliko godina iz Poljske počele dolaziti ozbiljne tantijeme. U vrijeme kada smo mi donijeli odluku da prestanemo svirati, on je bio na jednom našem oproštajnom koncertu i vidio da cijela dvorana pjeva naše pjesme. To ga je fasciniralo pa je odlučio napraviti još jedan projekt samo s mojim pjesmama. Taj CD zvao se “Jugopolis” i na njemu je bilo 12 mojih pjesama i sve su završile u eteru. Prvi singl bio je “Kada kola krenu nizbrdo”. Nije to bio neki hit kod nas, a kod njih je bio 16 tjedana na broju jedan na nacionalnoj top listi. “Budi se” pjevao je Paweł Kukiz, a to su zapravo bile naše “Zastave”. Ogroman hit. Zanimljivo je da se on ove godine kandidirao za predsjednika Poljske i dobio 20 posto glasova. Nije ušao u drugi krug, ali je noseća pjesma njegove kampanje bila moja pjesma “Zastave”, odnosno, u njegovoj verziji “Poljska, probudi se”. Tako da sam sudjelovao, na neki način, u kampanji za poljskog predsjednika.

NACIONAL: Kako to da niste Parni valjak odveli u Poljsku ako je vama tako dobro išlo kod njih?

Bili smo mi kod njih. Imali smo veliki koncert na nacionalnoj televiziji upravo s tom ekipom koja je obradila naše pjesme. Oni su, kopirajući naš ZKM, napravili unplugged varijantu gdje smo bili gosti i otpjevali pet, šest pjesama. Imali smo koncert u Wroclavu na dan ulaska Hrvatske u EU. Međutim, koliko god je Poljska veliko tržište, oni su isto u gabuli. Diskografija je užasno pala i velika većina njihovih izvođača ne svira turneje i ne prodaju ulaznice, nego sviraju po Poljskoj kada se održavaju pivske ili neke slične fešte. Žive uglavnom od tog novca. Navodno svega dva, tri izvođača danas imaju tu popularnost da mogu od toga živjeti. Mi smo dosta okupirani našom karijerom u Hrvatskoj. Da krenemo osvajati bilo koje novo tržište, morali bismo potrošiti puno energije i novca.

NACIONAL: Osim niza koncerata širom regije, svojevrsna centralna proslava 40. rođendana održat će se dva dana za redom u Domu sportova, 18. i 19. prosinca. Unatoč karijeri dugoj 40 godina i doista velikom broju hitova, prilično je to hrabar potez. Čak i za vas. Ne bojite se da na kraju jedan dan otpadne jer niste prodali dovoljno ulaznica?

Naravno da postoji ta mogućnost. Hrabar potez je raditi bilo kakav koncert u ova vremena. Nama se zalomilo da je ovo i 20 godina od nastupa u ZKM-u. ZKM je nama na neki način promijenio karijeru jer nam je uveo jednu novu disciplinu. Jednostavno uživamo svirati i te akustične koncerte isto kao što uživamo i u elektrici. Prednost je to što možemo kombinirati. Odlučili smo to proslaviti koliko god to bilo ludo i hrabro napraviti na taj način, ali vjerujem da će biti publike koja će doći i proslaviti s nama.

• ‘JEDNOM SAM NAČUO kako se priča da je lako Husu voziti Jaguara kada je predsjednik Hrvatske glazbene unije. I to u vrijeme kad sam ja volontirao’

NACIONAL: U kojem trenutku se uopće rodila ideja da osnujete vlastitu grupu i nazovete je Parni valjak, jer tada ste još uvijek bili član Grupe 220?

Imao sam pjesmu “Ja sam parni valjak” još dok sam svirao u Grupi 220, taman negdje prije nego što se grupa raspala. Negdje u to vrijeme Aki je došao u Grupu 220, što je zahtijevalo određenu profesionalizaciju i drugačiji pristup dotadašnjem radu u bendu. Njega smo otkrili na Bum festivalu kao pjevača grupe Tor. Preciznije, njega je zapravo otkrio naš tadašnji menadžer Vladimir Mihaljek – Miha koji ga je prvi put vidio u jednom baru u Jajcu kako na klaviru prati striptizete. Aki i ja smo u jednom momentu odlučili napraviti bend jer mene nije zanimalo ništa drugo osim sviranja. Iz Grupe 220 priključio nam se i Jurica Pađen, a na početku je klavijature trebao svirati Mato Došen, ali je otišao svojim putem jer to ipak nije bio njegov senzibilitet. U prvoj postavi su bili Zlatko Miksić – Fuma i Srećko Antonioli. Poznata ritam sekcija u to vrijeme. Oni su meni tada bili pojam jer su svirali još u Zlatnim akordima, što sam pratio kao klinac pa mi je bilo super što su mi se priključili. Jedna od prvih pjesama bila je upravo pjesma “Ja sam parni valjak” pa je Fuma predložio naziv benda Parni valjak. Osim toga, u to vrijeme bili su popularni bendovi sličnog imena, recimo, Buldožer ili Teška industrija. Sumnjam da bih tako nazvao bend da ga danas pokrećem.

NACIONAL: Jedan ste od prvoboraca novog vala iako se to, iz nekog nepoznatog razloga, vrlo rijetko spominje. Paralelno s karijerom gitariste i skladatelja, svih ovih 40 godina bavili ste se i produkcijom. Jedan od vaših prvih producentskih poslova bio je i rad na singlovima “Balkan” i “A šta da radim”, prvim singlovima grupe Azra. Kakva su vaša iskustva s Branimirom Štulićem iz tog vremena?

Kada sam ga ja registrirao, on je bio lik koji je hodao okolo s gitarom i pjevao sevdalinke, zbog čega su svi bježali od njega jer su znali da će ih udaviti. To je moja prva slika Johnnyja. Nekom prigodom u Galeriji SC-a prvi put sam vidio jedan bend, ali se nije zvao Azra. Uz Johnnyja je za bubnjevima bio jedan ćelavi, Max Juričić na gitari i Marino Pelajić na basu. Meni je to bilo super. Vidjela se stihija na pozornici, ali sam razabrao neki potencijal. Odveo sam ih kod Trulog i snimili smo četiri pjesme u toj postavi. Potom sam morao otići na odsluženje vojnog roka i ništa se nije dogodilo s tim snimkama tijekom mog boravka u JNA. U jednom trenutku, dok sam bio u vojsci u Gospiću, dolazi taj isti bend, ali u njemu pjeva Jura Stublić, a Johnny svira gitaru. Odmah sam primijetio da Johnny stalno gleda u pod i da nije zadovoljan svojom ulogom u bendu. Po povratku iz vojske shvatio sam da je taj bend postao Film, a da je Johnny ostao solo. U tom periodu nas dvojica jako smo se puno družili, imali sessione kod mene doma i puno svirali. Već tada imao je pola repertoara koji je kasnije snimljen, ali u tim nekim sevdalinka varijantama. Tada su zvučale dosta drugačije. Čak smo pokušali zajedno nešto napraviti pa je bio i par mjeseci član Parnog valjka, ali kako on mora biti glavni lik i u centru pažnje, to nije išlo. Mi smo snimili “Jablana” na albumu “Gradske priče” i to je njegova prva objavljena pjesma. Nakon toga smo snimili singlove “A šta da radim” i “Balkan”.

NACIONAL: Traje li još uvijek to vječno natjecanje s Prljavim kazalištem “tko je bolji” ili je to više dio legende?

Nije nikada bilo sporno tko je bolji. Zaista, ta priča ne dolazi od nas.

NACIONAL: Hoćete reći da je krenula od Prljavog kazališta?

Ja sam samo rekao da ne dolazi od nas.