Budući da svih ovih 25 godina hrvatske samostalnosti nije prestao upozoravati na gospodarsko stanje, uključivo financije, ekonomskog analitičara Gustu Santinija često su etiketirali kao katastrofičara. Za razliku od mnogih analitičara koji svoje znanje crpe isključivo iz teorije, Santini je dio svoje profesionalne karijere proveo u bankarstvu i realnom sektoru. Sedamdesetih je radio u Narodnoj banci Hrvatske, potom u Privrednoj banci Zagreb, da bi 1978. preuzeo funkciju generalnog direktora Tvornice duhana Zagreb i zadržao se na tom mjestu do 1986. kad je postao direktor Instituta za javne financije u Zagrebu. Sredinom 80-ih bio je i član Saveznog savjeta za cijene te predsjednik Odbora za cijene grupacije za poljoprivredu i prehrambenu industriju Jugoslavije. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pozvao ga je 1990. da bude prvi hrvatski ministar financija, ali su njegov dolazak na to mjesto opstruirale određene struje u HDZ-u. Potom ga je na preuzimanje funkcije ministra financija pozivao i Ivica Račan, ali on na to nije pristao jer je tražio da se javnosti kaže puna istina o stanju državnih financija, odnosno tražio je zaokret u ekonomskoj politici. Iako se činilo zabrinjavajućim, to je stanje tada, 2000. godine, bilo sjajno u odnosu na ovo danas. Guste Santini smatra da stanje ni danas nije nepopravljivo, a neka od rješenja ponudio je u svojoj novoj knjizi “Vratimo osmijeh Lijepoj našoj”. Santini je zagovornik ideje da se stanje nacionalne ekonomije itekako može poboljšati pametnom poreznom i kreditnom politkom. U svojim mnogobrojnim radovima kao što su “Iluzija i stvarnost hrvatskog gospodarstva”, “Refleksije jednoga Turanjca”, “Porezna reforma i hrvatska kriza”, zalaže se za promjenu ekonomske politike. Santini se protivi dodatnom oporezivanju kako rada tako i kapitala, jer smatra da će to dodatno usporiti razvoj hrvatskog gospodarstva, a protivi se i smanjenju PDV-a. Umjesto toga predlaže povećanje neoporezivog dijela dohotka na 5000 kuna, povrat zaštitne kamate na kapital, naglašeno preusmjeravanje kredita gospodarstvu itd. Svoje znanje, kaže, spreman je staviti na raspolaganje novoj vlasti ako ga pozove, u konzultativnom smislu.

NACIONAL: Tempirali ste izlazak knjige u vrijeme formiranja vlade. No vlada još nije formirana. Kako vi gledate na angažiranje mandatara Tihomira Oreškovića, koji je stručan u jednom segmentu financijskog poslovanja, ali nedovoljno poznaje hrvatske prilike?

Prirodno bi bilo očekivati da mandatar bude netko tko poznaje hrvatsko društvo i njegovu strukturu, a još važnije hrvatski socijalni ambijent. Bilo bi dobro i da ima političkog iskustva u Hrvatskoj, da nije specijalist samo iz jednog područja, već da ima široki pogled, da je široko obrazovan, jer se radi naprosto o društvenom sustavu, o upravljanju državom. Međutim, to ne mora biti ograničenje jer je u povijesti poznato da je bilo ljudi koji “na prvi pogled” nisu davali baš nikakvog signala da će uspjeti u politici, ali su uspjeli i napravili ozbiljne iskorake. Imate i pisaca koji su bili genijalni političari, vrlo učinkovita njemačka kancelarka Angela Merkel po profesiji je fizičarka. Dakle, to nije nužan uvjet. Ono što je nužan uvjet jest pitanje jesu li političke opcije uistinu spremne provesti najavljene reforme. To je za mene pitanje svih pitanja. Mi ni do sada nismo bili pošteđeni različitih strategija razvoja, različitih reformi. Otkad ja znam za sebe, uvijek je reforma bila čarobna riječ.

NACIONAL: Kolike su stvarne šanse da se ovog puta reforme provedu?

Bitno je da mandatar ima stvarnu mogućnost sastaviti ekspertnu vladu, polazeći od programa reformi koje će provesti. Po mom mišljenju, ovo što su sad najavili je preširoko i ne ulijeva nadu. Treba izdvojiti koje će se reforme sigurno provesti, a za preostale započeti rad na njima. Valja imati u vidu da naša birokracija nema kapacitet za veliki broj reformi. Nismo ni obrazovani ni spremni, nedostaju potrebna financijska sredstva, niti su najavljene reforme pripremljene do razine operacionalizacije. Mandatar treba definirati na što će se fokusirati, koje će reforme provesti u prve dvije godine, a koje do kraja mandata. Potom, plan reformi treba javno objaviti kako bi se vidjelo podržavaju li stvarno reforme dvije stranke koje su u koaliciji, HDZ-ova i Most.

NACIONAL: Koliko je tu važno mjesto ministra financija? Tomislav Karamarko i sam je rekao da je Tihomiru Oreškoviću prvo nudio mjesto ministra financija ili potpredsjednika Vlade za financije, što je on odbio.

Ministarstvo financija u današnjim uvjetima je odlučujuće mjesto. Općenito su financije odlučujuće jer globalna ekonomija je zapravo ekonomija financija u svojoj suštini, a realna ekonomija je izvedena iz financijske funkcije. Nije kao nekada kada je realna ekonomija bila osnova, a financijska iz nje izvedena, već je došlo do inverzije. To što su Oreškoviću nudili ministarstvo financija, a sada mu nude funkciju premijera, ne mora biti ništa loše. Ako su imali dovoljno argumenata da bi bio dobar ministar financija, nema razloga da ne bi bio i dobar premijer. Ministarstvo financija je najvažnije ministarstvo premijeru i zato ne čudi što u svijetu padaju dogovori o koalicijama na pitanju tko će dobiti mjesto ministra financija. Osobno se čudim što Most nije inzistirao na mjestu ministra financija. To bi za mene bio prioritet jer ako se hoće provesti reforme, to bez novca neće ići, a kasa se nalazi kod ministra financija.

NACIONAL: Kako komentirate to što, izgleda, Most više zanimaju unutarnji poslovi i pravosuđe?

To su oni opravdali onim što uvjetno možemo nazvati “poštenjem”, čime opravdavaju svoj uspon na političkoj sceni jer, s pravom, smatraju da su građani u pravu kad su nezadovoljni i sudstvom i represivnim aparatom.

NACIONAL: Spomenuli su reviziju posljednjih 20 godina kriminala.

To je samo glas naroda, rekao bih. Potpuno je drugo pitanje koliki će tu biti učinak. No sasvim sigurno, određenje svake države je institucionalni, pravni okvir. I nije čudo što su američki predsjednici ili svjetski premijeri u najvećem broju bili pravnici. Radi se naprosto o institucionalnom, ne diskretnom, modelu upravljanja zemljom. Kod nas je, nažalost, taj institucionalni okvir tragičan. Ne bih cijelu priču sveo samo na sudstvo, iako ono ima u tome lavovski udio. Znam za sporove koji su završili u najmanju ruku čudno, a kada vam institucionalni okvir ne funkcionira, nastaju veliki, jalovi troškovi, pojavljuje se nesigurnost, korupcija, bijeg. O tome kakav je naš institucionalni okvir, najbolje govori Izvještaj o radu Sabora u kojem se navodi broj donesenih novih zakona, umjesto da mjerimo uspjeh Sabora po tome koliko zakoni traju. Koliko ima dužnosnika koji znaju što smo potpisali s Europskom unijom; tko poznaje zakonodavni okvir ove zemlje. Ako u tim zakonima uz to ima rupa, što je gotovo redovita pojava, javlja se diskreciono pravo tumačenja zakona, a to pogoduje birokraciji da buja jer je ona ta koja tumači zakone. Ali da se vratim sada na zakone. Znači, tko je prvi krivac za to? Sabor. Mi nikada nismo govorili da je Sabor kriv što su zakoni takvi kakvi jesu. Sabor je kriv jer je on izglasao zakone. Nisu suci glasali za to. Suci su sudili po tim zakonima. Zato je došlo do one sintagme: nije protuzakonito, ali je nemoralno. Znači li to da nam je Sabor nemoralan?

NACIONAL: Je li to zato što je Sabor bio samo glasačka mašinerija?

Što to znači, molim vas? Znači li to da želimo abolirati najvažniju zakonodavnu instituciju u zemlji? Ne, to samo znači da Sabor nije vršio svoju funkciju. I da izvršna vlast zapravo donosi zakone, a Sabor samo diže ruku. To je nedopustivo. Zato je kod nas važno tko će biti u izvršnoj vlasti, ali nije važno tko je u zakonodavnom tijelu. U SAD-u se zakoni zovu po članovima parlamenta, po kongresnicima, imate ovaj akt, onaj akt, stoji točno ime i prezime kongresnika. Tamo se ozbiljno radi na donošenju zakona. Znači, treba stvoriti uvjete da se teško mijenjaju zakoni jer će se onda i paziti kakvi će se zakoni donositi, odnosno provoditi. Osim toga, kad ste čuli da donošenje novog zakona košta?

NACIONAL: Kad se može reći da je Hrvatska krenula krivim putem?

Četvrtog listopada 1993. godine kad je donesen program stabilizacije, koji ja nazivan antiinflacijskim programom. Tada se tadašnji hrvatski dinar s četiri četvorke vezao za jednu njemačku marku. Problem je što se taj program nije pretočio u razvojni program. Nije sporno je li trebalo stabilizirati stanje. Mi smo i inače nacija koja zaboravlja svoju prošlost. Inflacija je vrlo opaka priča i trebalo je slomiti tu inflaciju, to nije sporno. Slomio se onaj tehnički, psihološki dio, ali realni dio inflacije i danas postoji, a vidljiv je u iznosu nelikvidnosti. Taj problem nismo riješili i zato nam treba restrukturiranje. Znači, nama restrukturiranje treba od 1993., već 22 godine nismo ništa napravili na tom području. Pritom valja imati u vidu da gospodarska kriza traje od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

NACIONAL: Vi ste i 90-ih bili protiv prevladavajuće neoliberalne struje?

Ja sam pokrenuo znanstveni časopis i već 22 godine sa svojim kolegama pišem analize, dijagnoze, prognoze, da bismo u međuvremenu dobili pogrdni naziv katastrofičari. Svi su naši radovi objavljeni, zna se tko je što pisao, ne govorio. Pritom valja uočiti, kad god je neka politika “definitivno pokopana”, svi tvrde da su oni o tome prije kritički govorili, što obično nije točno. Po mome mišljenju jedino je vjerodostojna pisana riječ.

NACIONAL: Vi ste trebali voditi državne financije u vrijeme stvaranja hrvatske države?

Ja sam trebao biti prvi ministar financija po izboru pokojnog predsjednika Tuđmana, međutim, u HDZ-u su me opstruirali zbog moje lijeve orijentacije, iako ne znam što to znači. Ja jesam ljevičar, ali nisam u tom smislu kako su oni to htjeli interpretirati. Međutim, pao sam u Saboru, moje ime nije izglasano. I onda se zbog mene mijenjao zakon pa je Sabor samo potvrđivao, a predsjednik Tuđman imenovao ministre.

NACIONAL: Zašto vas nije ponovno imenovao?

Ne, ja više nisam htio.

NACIONAL: U Tuđmanovo vrijeme bilo je moguće da njegova većina u Saboru ne potvrdi nekog ministra?

Do tog momenta da, poslije toga više nikada nitko nije pao. Ja ipak imam neke zasluge, dao sam doprinos hrvatskoj povijesti.

NACIONAL: Znači, Tuđman je imao oporbu i unutar HDZ-a?

Ne bih ja to tako rekao. To je bilo vrijeme, lipanj 1990., kad je HDZ još bio nova stranka, nije bilo mudrosti, nisu se snalazili, kao što se u nekim aspektima i Most sada ne snalazi. A bilo je to i revolucionarno vrijeme, vrijeme poklika. I taj poklik bio je dovoljan da nešto prođe ili ne prođe. Nije tu bilo puno razmišljanja. Bilo je poslije razgovora s predsjednikom, on mi je nudio i mjesto guvernera, ali odbio sam. Čujte, ja sam poslije te sjednice dobio i tumor, završio sam u bolnici i što se mene tiče, ta je priča završena. Istinabog, i pokojni Račan mi je nudio mjesto ministra financija. Oko toga sam vodio razgovore s Matom Crkvencom, ali rekao sam: “Mato, spreman sam to prihvatiti pod određenim uvjetima, a vi te uvjete ne možete ispuniti i nema od toga ništa.” A uvjeti su bili vrlo jednostavni. Da se izađe pred hrvatske građane s točnim stanjem. Jer ako vi idete za ministra financija, mora vam biti potpuno poznato financijsko stanje zemlje i morate već prvog dana znati što ćete raditi.

NACIONAL: Kakva bi, po vašem mišljenju, trebala biti uloga ministra financija u novoj vladi?

Njegov je zadatak vrlo jasan. U roku od 30 dana izaći pred hrvatsku javnost, bilo bi dobro da premijer bude prisutan te je obavijestiti o stanju koje je zatekao i o ciljevima koje u toj godini želi postići. Ministar financija je temeljna uporišna točka premijeru u operacionalizaciji odluka koje će donijeti vlada. Jasno, ministar zna u osnovnim potezima kakvo je stanje državnih financija koje su dostatne da se u kratkom roku donesu potrebne mjere koje će pokazati reformski karakter vlade, a to je od značaja kako za investitore, domaće i strane, tako i za naše vjerovnike koji budno prate što se događa u Lijepoj našoj. Ministru financija je jasno da je porezna presija u Hrvatskoj neodrživa i da je valja smanjiti. U tom smislu bilo bi dobro da preferira gospodarske u odnosu na fiskalne aspekte poreza. Jasno, imajući u vidu rastuće siromaštvo hrvatskih građana, ministar financija trebao bi predložiti povećanje neoporezivog dijela dohotka na 5000 kuna. Argumentacija za takvu odluku je jednostavna. Porezna obveza može nastati ako postoji porezni kapacitet. Kako plaća manja od 5000 kuna ne omogućava reprodukciju radne snage, ministar će takvim prijedlogom povećati ugled vlade i optimizam koji će povećati odlučnost u provođenju najavljenih reformi. Bilo bi dobro da ministar na početku svoga rada izjavi kako će vratiti zaštitnu kamatu na kapital jer je svjestan pogubnog učinka inflacije i deflacije na gospodarsku aktivnost. Ministar financija će tako podržati gospodarsku aktivnost i smanjiti udio sivog gospodarstva. Svjestan je da je stopa samofinanciranja gospodarstva nedovoljna i da je postojeća nelikvidnost u gospodarstvu posljedica realne inflacije. Da bi podržao gospodarsku aktivnost u suradnji s guvernerom HNB-a, trebao bi pozvati poslovne banke da se najmanje dvije trećine novih kredita usmjeri u gospodarstvo, a preostala trećina građanima i državi svih razina vlasti. Otprilike, to je priča koju uporno zagovaram sve ove godine, a moje radove dobili su i premijeri, i predsjednici države, i kardinali. Umjesto akcije dobivao sam ljubazno pismo da će poslane im radove pročitati.

NACIONAL: Zašto ste radove slali kardinalu i koliki je, po vašem mišljenju, uopće utjecaj Crkve na financijsku politiku države?

Crkva ima određeni utjecaj, ne samo Katolička, već i ostale. U njima rade ozbiljni i obrazovani ljudi. Pazite, Crkva je na neki način država u državi, to je ozbiljna institucija koja se s pravom mora brinuti o socijalnom ustroju u svakoj zemlji. Kao socijalno odgovoran građanin u novoj knjizi sam napisao da bi kršćanstvo moglo biti dobar putokaz u rješavanju pitanja budućnosti ljudske vrste, a o papi Franji imam iznimno visoko mišljenje. Kad sam poslao pismo Josipu Bozaniću, nisam tražio podršku svojim radovima, već mi je namjera bila da se potakne rasprava jer su to sve vlade do sada ignorirale. Mi općenito ne vodimo raspravu ni o jednom ozbiljnom pitanju. Svaka normalna zemlja uvijek bi morala imati razne komisije i radne skupine za mnoga pitanja na koja su odgovori neizvjesni, a to se odnosi na većinu ekonomskih pitanja. S obzirom na to da posebnu pažnju posvećujem ekonomskim aspektima poreznog sustava i porezne politike, rado bih, pod preciziranim uvjetima, u suradnji s drugim stručnjacima izradio Nacrt porezne reforme.

NACIONAL: Bojite li se utjecaja interesnih lobija na mandatara?

To je pravo pitanje. Jasno, oni će uvijek postojati. Štoviše, lobiji djeluju u svom interesu, što znači da interesi skupine postaju nacionalni interesi. Kako to uglavnom ne odgovara činjenicama, to implementacija grupnih interesa smanjuje učinkovitost društvenog, a samim tim i gospodarskog sustava. Zato je potreban dignitet premijera, odnosi se to na cijelu reformsku vladu, kako bi se donijele pravovaljane odluke u interesu hrvatskih građana. Jer ako nemate subjektivitet, ako niste u stanju donositi odluke, onda vaša stručnost nema smisla. To što je netko znanstveni radnik nije dovoljno i ništa ne znači. Treba imati program. Kratko rečeno: gospodin Orešković treba predati svoj program Mostu i HDZ-u i reći: “Gospodo, to je moj program. Ako vam je on prihvatljiv, primimo se posla, ako nije, molim vas da me oslobodite i nađete drugog premijera.”

NACIONAL: Ali budimo realni, on nema svoj program, njega su postavili.

Da raščistimo tu priču. Mi sad pričamo o nekakvoj stručnoj vladi. Maltene kao da je riječ o znanstvenom institutu. No politika je umijeće mogućeg, to nije stvar struke, već politike. HDZ je, imenujući državne tajnike prije Kukuriku koalicije, zapravo riješio taj problem. Državni tajnici trebali su biti stručnjaci, a ministri političari. Jer ministri upravljaju sukladno načelima svoje stranke, a državni tajnici kao struka govore što je provedivo, što nije i, što je izuzetno važno, koliko košta određeno rješenje. Sad smo to ukinuli pa idemo na stručne ministre. Zna se, kad je Rimska Republika bila u krizi, imenovana su dva diktatora na šest mjeseci, a mandat je moglo produžiti ako je bilo potrebno.

NACIONAL: Obično se smatra da korijen svih problema leži u kriminalno provedenoj pretvorbi i privatizaciji, s obzirom na to da je uništena srž realnog gospodarstva. Vi ste, sa Željkom Rohatinskim, još 1994. napisali rad: “Pretvorba: odakle dolazimo… kamo idemo?” Privatizacija nije provedena u skladu s onim što ste vi zagovarali?

Ne, nije. Mi smo postavili model kako bi se povećala učinkovitost društvenog vlasništva koja je trebala biti bitna poluga u transformaciji tadašnjeg samoupravnog u tržišni sustav. Nažalost, model koji je proveden bio je u izravnoj opreci s našim pristupom. Nije riječ o nebitnoj razlici u pristupu, već je riječ o vektorskoj razlici.

NACIONAL: Prema tome, “fulali smo ceo fudbal”.

Malo je reći. U bivšoj Jugoslaviji postojao je zakon o proširenoj reprodukciji i iz tog zakona je bilo jasno da je osnovica mirovinskih fondova društveno vlasništvo. I kada je to društveno vlasništvo “preko noći” postalo državno, trebalo ga je uknjižiti u vlasništvo mirovinskih fondova. Kako to nije učinjeno, dobili smo što smo dobili. Nije samo tragedija u modelu privatizacije, već, po meni daleko više, što nije nastavljena poslovna aktivnost i razvoj tih privatiziranih tvrtki. Ali tko je donio zakone? Zakone je donio Sabor. Prema tome, sabornici koji su izglasali te zakone krivi su za privatizaciju. Uvijek postoji moralni korak – ostavka, kao što je to napravila ministrica Rukavina. Dakle, Sabor je kriv. Ali za mene je vrlo bitno pitanje i, recimo, privatizacija Ine. Mislim da je to bilo tragično. Što će nama danas naftni fakultet? Tragična je bila privatizacija Plive. Što će nama danas farmaceutski fakultet, pa mi nemamo ozbiljnu farmaceutsku industriju ni istraživanje i razvoj, gdje se vrte milijarde. Što će nam strojarski fakultet kad smo strojarsku industriju, na čija je postignuća Hrvatska bila jako ponosna, uništili?

NACIONAL: Kažete da je Pliva uništena. Ali mandatar Orešković dolazi iz Plive.

Nije Pliva njegova i to ne znači da se on neće maksimalno truditi oko vraćanja gospodarskog digniteta Hrvatske. Ako mi kao Hrvatska odredimo da želimo vratiti gospodarski subjektivitet, onda to moramo napraviti i budući će premijer to sa zadovoljstvom učiniti. Ono što treba reći građanima jest da to ima svoju cijenu. Moramo provesti određene reforme da bismo mogli ići dalje. Ja tvrdim, recimo, da Hrvatska može imati uvrh glave 80 općina i gradova. Oni koji nisu u stanju sačiniti plan razvoja, ne mogu opravdati svoje postojanje.

NACIONAL: Podržavate li ideju o smanjenju plaća ministrima i zastupnicima?

Apsolutno ne. To je demagogija i ništa više. Ministar ne smije imati osobnih financijskih problema jer je bitno kako upravlja imovinom koja mu je na raspolaganju. Njihova plaća u 120 milijardi kuna ne znači ništa. Puno je važnije uštedjeti 10 posto od tih 120 milijardi, to je 12 milijardi. Time bismo riješili mnoge probleme. Ali ne mislim da probleme možemo riješiti nametanjem novih poreza. Svi su oduševljeno dočekali Pikettyja jer je on za progresivno oporezivanje bogatstva. Ja smatram da je to katastrofa za nerazvijene zemlje kao što je Hrvatska, okoštavanje sustava; čitaj: kapital-odnosa. Svaki građanin može danas svoju štednju držati vani, može preseliti tvornicu gdje želi. Upravo zato mi bismo trebali biti porezna oaza u EU, jer smo mali, ima nas tek nešto više četiri milijuna. Uvođenje poreza na nekretnine od jedan posto smanjilo bi preko noći cijenu nekretnina za 20 posto. To znači da će se nekretnine još jeftinije prodavati i na koncu će to sve stranci kupiti.