Prošla je godina bila podjednako uspješna za Marina Čilića i njegova trenera Gorana Ivaniševića. Malo je tko vjerovao da će Čilić osvojiti US Open, a jednako tako malo je tko vjerovao i da Ivanišević može biti toliko dobar trener da Čilića dovede do osvajanja Grand Slam turnira. Dogodilo se sasvim suprotno, a početak ove godine i odlazak na Australian Open, novi Grand Slam turnir, trebao je biti nastavak iznimno uspješne suradnje Ivaniševića i Čilića.

“Marin neće igrati Australian Open”, rekao nam je Ivanišević prije nego što smo započeli intervju za Nacional. Nije zvučalo iznenađujuće, jer Čilić već neko vrijeme ima problema s ozljedom ruke. Ono što je još gore, a što nam je potvrdio Ivanišević, potpuna je nepoznanica kad će ponovo početi igrati. No čini se da je Ivanišević navikao na takve probleme. Kad je prije godinu i pol postao Čilićev trener, došlo je do doping afere zbog koje lažno optuženi Čilić nije smio igrati pet mjeseci. Pad na svjetskoj rang-listi, dokazivanje nevinosti, ponovni početak, osvajanje US Opena i ulazak Čilića među deset najboljih svjetskih tenisača. Sve se to dogodilo u samo godinu i pol dana, vrijeme koje smo s Ivaniševićem saželi u intervjuu koji nam je dao samo dan prije prošlotjednog odlaska u Australiju.

Mislim da to nema veze jedno s drugim. S Marinom Čilićem uspio sam tamo gdje nisam uspio sa samim sobom. Šteta je što, kad sam bio mlađi, nisam imao jednog Gorana kraj sebe. Takvi smo mi Dalmatinci, ne možemo mijenjati svoj temperament. Možda me taj temperament stajao dosta mečeva u životu. A poziv trenera… Više nisam glavni na terenu, ali nemam zbog toga problem s egom. S Čilićem se poznajem od njegove 14. godine i od tada sam uključen u njegovu karijeru, direktno ili indirektno. Ja sam ga spojio s trenerom Bobom Brettom, davao sam mu savjete i bio iskren prema njemu jer sam smatrao da njegov tenis mora biti drukčiji. Njegova karijera je dobro krenula, 2010. je bio deveti igrač svijeta, ali tada je stao. Kao da nije vjerovao da je dovoljno dobar. Od 2010. do 2013. Čilić je stajao na mjestu.

NACIONAL: Jeste li vi postali Čiliću ono što je Mario Tudor bio vama u vrijeme kad ste osvojili Wimbledon? Ne samo trener, nego i prijatelj.

Drukčija su to vremena. Ja sam bio na kraju karijere i meni je trebao prijatelj. Čiliću je trebao netko da ga otkoči, da mu pokaže put. Mi smo radili na nekim tehničkim aspektima kao što su servis, češće ulaženje u teren, ali to su sitnice. Nije od mene naučio ni forhend ni bekhend, ja sam ga morao naučiti kako da “spusti ručnu”, da uživa u tenisu i na treningu. Nije ni meni bilo lako na početku, i ja sam se tražio, gledao druge trenere kako rade sa svojim tenisačima. Kao igrač na terenu si sam, ali kao trener stojiš uz teren, moraš biti miran, iako bih najradije čupao stolce. Ne mogu biti Ivan Lendl koji stalno ima isti izraz lica. A ne mogu ga savjetovati za vrijeme igre jer se za to dobije opomena pa moram šutjeti. I taj je proces trajao.

NACIONAL: Kad ste primijetili da se vide rezultati u vašem radu i suradnji?

Pomak sam primijetio kada je prošle godine Čilić igrao protiv Đokovića u Roland Garrosu. Izgubio je u četiri seta, ali prvi je put odigrao onako kako smo se dogovorili. Dakle, nemoj mi filozofirati, nego igraj kako smo se dogovorili. To je mjesec dana poslije pokazao u Wimbledonu kad je u pet setova izgubio od Đokovića, šteta za taj peti set. Uvijek sam govorio da Čilić ima potencijal biti među pet najboljih tenisača na svijetu. Ljudi su me malo čudno gledali, nisu baš u to vjerovali. Dok sam bio igrač, govorio sam da postoje tri Gorana, jedan na terenu, jedan izvan terena i tako dalje. Ja sam se našao u poslu trenera, bio mi je užitak pronaći način kako mu pomoći, kako ga opustiti. On je drukčijeg temperamenta od mene, ali sam mu rekao : “Ako ćeš razbijati reket, nemoj ga napola razbiti. Onda ga nemoj ni razbijati. Nemoj ništa raditi napola.” Nekako mi se činilo da sve radi napola, kao da ne vjeruje u to što radi.

NACIONAL: I onda se dogodio US Open.

Krenimo od prvog kola, tada mu je Baghdatis predao meč. Drugo kolo je odigrao ekstremno loše protiv Marčenka. Treće kolo je izvukao pobjedu protiv Andersona i onda dolazi četvrto kolo i taj nesretni Simon. Taj meč protiv Simona uzeo mi je mjesec dana života. Pomislio sam “pa neće mi valjda ovaj Simon uništiti cijelu godinu”. Dođemo do petog seta i tada mi se učinilo kao da je Čilić rekao “dosta je bilo, sada ću svima pokazati tko sam ja”. Prvi put sam u njegovim očima vidio ludilo koje mu je nedostajalo. I tada je Čilić odigrao savršenih deset setova, uključujući i perfektna tri seta protiv Federera. Federer mi je nakon meča došao u svlačionicu i rekao “jednostavno, ovo danas mi je bilo prebrzo”. I to kaže možda najbolji tenisač svih vremena. Način na koji je Čilić odigrao meč, zrelost koju je pokazao, kao da je odigrao već 50 takvih mečeva i osvojio deset Grand Slam turnira. Nakon toga sam znao da Nishikori nema šanse u finalu. Čilić tako ulazi u besmrtne tenisače. Pokazao je cijelom svijetu da nije samo talentiran, nego i osoba koja može osvojiti još puno Grand Slam turnira.

NACIONAL: Jeste li vi na tom putu posumnjali u sebe kao trenera?

Nisam, iako ne znam bih li s nekim drugim tenisačem uspio. Meni je puno lakše objašnjavati neke stvari na hrvatskom jeziku. Nije da ne govorim engleski, ali neke situacije bih morao prevoditi u glavi pa dok bih to preveo i rekao, to ne bi ispalo onako kako želim.

NACIONAL: Tko je prvi predložio suradnju? Jeste li vi došli k Čiliću ili Čilić k vama?

Uvijek sam razgovarao s Brettom o Čiliću, i dandanas smo u odličnim odnosima. Nismo se uvijek slagali o načinu kako Čilić treba igrati. Prije godinu i pol, pred turnir u Roland Garrosu, zvao sam Bretta i onako usput ga pitao s kim Čilić igra u prvom kolu. Kaže on “nemam pojma”. Kako nemaš pojma? “Pa nisam više s Čilićem.” Kako sam nakon toga igrao veteranski turnir u Wimbledonu, Čilić i ja smo sjeli, a on me pitao za moje planove. Iskreno, u tom trenutku u glavi sam sazrio da nekome postanem trener. Da me pitao prije, možda bih ga odbio, možda ne bih bio spreman, možda mi se ne bi dalo toliko putovati. Dogovorili smo se za tri sekunde. Nažalost, tada je došlo ono sranje oko dopinga. I umjesto da počnemo odmah, sve se pomaklo za pet mjeseci. Koliko god da mu je to odmoglo, dijelom mu je i pomoglo jer smo imali vremena raditi na nekim stvarima. Pomoglo mu je da očvrsne u glavi, vidi tko su mu prijatelji, tko su ljudi koji mu žele dobro i da procesuira u glavi ono što mu govorim.

NACIONAL: Koliko vas je uništavala neizvjesnost jer se dugo nije znalo koliko će mjeseci Čilić biti suspendiran?

Oni luđaci su tražili dvogodišnju suspenziju, što je obično uništavanje života. Na kraju je sve ispalo fenomenalno. Ali moram se vratiti na cijeli tim Marina Čilića. Već tri godine njegov kondicijski trener je Slaven Hrvoj i njega sam pitao puno stvari. Zanimalo me s kim Čilić voli raditi, s kakvim igračima voli trenirati i slično. Za mene je to bilo kao da učim hodati. To što sam bio vrhunski igrač nije garancija da ću biti vrhunski trener. I on mi je omogućio da Čilić igra tako agresivan tenis jer ga je nevjerojatno dobro pripremio. Hrvoj i ja smo se nadopunjavali, a tu je i fizioterapeut Robert Prusac. Prvi put je Čilić stvorio tim oko sebe jer bez tima ne možeš funkcionirati.

NACIONAL: Za svjetske medije vi ste bili jednako važni kao i Čilić, kao da su jedva čekali da vas ponovo vide, ne na terenu, ali uz rub terena. A posebno ste zanimljivi jer ste postali trener kao i Stefan Edberg, Boris Becker i Michael Chang. Vas četvorica, a u polufinalu US Opena igraju četiri vaša igrača.

Ja sam im zbog svojih izjava uvijek interesantan. U tenisu nema laganja, ne mogu uljepšavati stvari. Moj odnos s tim trenerima je odličan, Becker mi je uvijek bio jedan od najdražih tenisača. Edberg i Chang su malo povučeniji, ali bili su vrhunski tenisači. Mi smo dobili epitet supertrenera. Ne bih to tako nazvao. Što znači supertrener? Mi smo bili supertenisači, ali što je supertrener? Supertrener si kad napraviš nešto, a Čilić i ja smo uspjeli. Mene ljudi nisu percipirali kao trenera, ali to je zato što me gledaju kroz prizmu mog ponašanja na terenu. A kad me upoznaju, mijenjaju mišljenje. Dosta sam povučen, ne volim puno govoriti, miran sam, ne diram se u ljude, sa strane gledam što se događa. Na terenu sam bio takav kakav sam bio i na temelju toga su se pitali kakav ću biti trener. Osnova svakog trenera je pronaći najbolji put do svog igrača. A ja sam Čilića uspio opustiti. Kako sam uspio, to je moja stvar, najvažnije je da se on opustio. I zato je osvojio US Open. Promijenili smo način treninga, uveli smo jedan trening dnevno tri do četiri sata umjesto dva treninga. Smatrao sam da je to puno bolje za koncentraciju. I ne možeš po cijeli dan misliti na tenis, to sam mu stalno govorio. Rekao sam mu “kad smo na terenu, bit ćemo najozbiljniji, ali kad nismo, opusti se i uživaj”. Nije bilo lako, moram to reći, a sada se mnogi pitaju: “Pa kako je to Goran uspio?” Kao što sam podsvjesno prvog dana onog Wimbledona znao da ću ga osvojiti, tako sam znao da mogu biti dobar trener.

NACIONAL: U vrijeme kad ste počeli raditi s Čilićem postali ste i koordinator svih mladih selekcija pri teniskom savezu.

Nije da se hvalim, ali kada je Mario Ančić imao 13 godina, rekao sam da će biti među deset najboljih na svijetu. Isto sam rekao i za Čilića. Borni Ćoriću rekao sam da će ući među 100 najboljih na svijetu pa me gledao kao da nisam normalan.

NACIONAL: To je točno, ali ste prije godinu i pol rekli da u mlađim generacijama, osim Ćorića, ne vidite u Hrvatskoj više nikog tako talentiranog.

Sada moram reći da u generaciji do 14 godina imamo četvoricu-petoricu stvarno dobrih tenisača. Imamo Bornu Devalda koji je godinu dana mlađi, osvojio je Orange Bowl i vrhunski je potencijal. Međutim, imamo laganih problema s generacijama do 16 i 18 godina. Nadam se da će se ta situacija promijeniti jer su nam te generacije važne.

NACIONAL: Koliko vam je sada teško vratiti se u život pun putovanja od turnira do turnira. Još dok ste bili igrač znali ste za neke turnire i gradove reći – pa što ja tu radim, dosadan grad, dosadni ljudi, dosadna hrana…

To sam govorio za turnir u Indian Wellsu, a sada je on postao najbolji. Kupio ga je Larry Ellison, vlasnik kompanije Oracle, i izgleda kao svemirski brod. U moje vrijeme ušao bih u svlačionicu, bilo je to vrijeme kad su Goran Prpić, Bruno Orešar i Slobodan Živojinović prestali igrati profesionalni tenis, i onda bih se gledao u ogledalo i pričao sam sa sobom. I to je bio jedini hrvatski koji bih pričao. A kad sam lani na US Openu ušao u svlačionicu, bilo nas je iz bivše Jugoslavije – trenera, kondicijskih trenera, igrača – ukupno 23. Znači, kao da sam doma. Svi su prijatelji, Čilić je počeo jako puno trenirati s Đokovićem, svatko svakome pomaže, svi smo prijatelji. Nekada sam bio sam, sada imaš s kime popričati.

NACIONAL: Je li Đoković tip čovjeka koji se šali s vama izvan terena, ali na terenu uvijek želi pokazati da je najbolji?

On je doista poseban. Čilić ga nikada nije dobio, ali sada puno treniraju zajedno i odlični su prijatelji. Ja sam veliki navijač Đokovića, naravno, nakon Čilića i ostalih hrvatskih tenisača. Volim Đokovića jer je odličan momak. Mi smo prijatelji, zajedno idemo na večere, ali kad uđe u meč, on je profesionalac, najbolji na svijetu. Prošle godine su Čilić i Đoković igrali u Indian Wellsu, prvi set Čilić je dobio sa 6:1. Nitko tako nije nabio Đokovića u prvom setu. Ali kada su njih dvojica sjeli na klupu nakon prvog seta, prema govoru tijela mislio sam da je Đoković dobio prvi set sa 6:1. Na kraju je Đoković dobio ostala dva seta 6:2, 6:3. To je fascinantno. Đoković je u glavi nevjerojatan.

NACIONAL: Jeste li zahvalili Đokoviću što je javno podržao Čilića kad je bio optužen za korištenje dopinga?

Naravno. I Đoković i Nadal su stali u Čilićevu obranu. Neki su me igrači malo razočarali, kao što me razočarao i ATP, a to sam im i rekao. ATP je udruga tenisača i ne možeš nekoga pokopati, zakopati i još ga lopatom udariti po glavi da slučajno ne bi ustao. Hvala Đokoviću i Nadalu na velikim riječima, Čiliću je puno značilo to što su dva najbolja tenisača na svijetu stala iza njega. Tenisači su 300 dana u godini zajedno na turnirima, ne moraju se voljeti, ali se moraju poštivati.

NACIONAL: Uz trenerski posao vi ste i pomoćnik direktora turnira PBZ Zagreb Indoors. Koliko vam je teško budući da se svake godine zbog manjka novca postavlja pitanje hoće li se ove godine turnir održati?

Jako je teško. Zagrebački turnir spada u kategoriju ATP 250 turnira, a turniri te kategorije opstaju ako imaš odlične domaće igrače koji privlače publiku ili moraš imati milijune da dovedeš najbolje svjetske tenisače zbog kojih će doći publika. Mi imamo nikad bolje tenisače, ali do zadnjeg trenutka ne znamo hoćemo li imati novca za nagradni fond. Moram se zahvaliti gospodinu Milanu Bandiću, jer da nema njega i Grada Zagreba, ovaj turnir ne bi postojao.

Tu je i PBZ koji je uvijek vjerovao u projekt. Nažalost, ove smo godine dobili odbijenicu od Grada Zagreba, ali se još uvijek nadam da će u nekom smislu podržati turnir. Podržao je Snježnu kraljicu i postavlja se pitanje – zašto njih da, a nas ne. Nisam ljut ni na koga, ali teško je kad te pred turnir ostave na cjedilu. Ne možeš otkazati turnir, ali ne znam ni kako će se on održati.

NACIONAL: Dok ste pripremali suradnju s Čilićem, snimljen je dokumentarni film “Goranov Wimbledon”. Jeste li zadovoljni filmom?

Žao mi je što neki ljudi poput Petea Samprasa i Andrea Agassija nisu u filmu, barem na minutu. Ipak su oni obilježili moj život i karijeru, s Agassijem sam igrao prvi finale u Wimbledonu, sa Samprasom sljedeća dva. Šteta je što Leonu Rizmaulu, autoru filma, nije plaćena avionska karta da napravi intervjue s Agassijem i Samprasom. Bilo bi lijepo da su u filmu.

NACIONAL: Vaš otac svojedobno je rekao da će mu srce otkazati zbog vas i vaših igara. Bojite li se da će vama srce otkazati zbog Čilića i njegovih igara?

Prvo, ne znam koliko ću se dugo baviti trenerskim poslom. Brett, koji je 30 godina trener, zafrkava me “ajde, tek si krenuo”. A ja mu kažem “pa meni je već ova godina dovoljna, kao da sam već 30 godina trener”. Kad je Čilić na prošlogodišnjem Australian Openu izgubio od Simona, trebalo mi je osam dana da dođem sebi. Nisam se mogao oporaviti od tog meča. Pričao sam s bivšim tenisačima koji su sada treneri, a oni mi kažu “ima loših i dobrih dana”. Moraš pronaći način kako sve to preživjeti. Ja sam emotivac, proživljavam svaki njegov poen, ja bih igrao… U jednom sam trenutku rekao samom sebi, “majku ti milu, razboljet ćeš se, srce će ti otkazati”. Moram naći načina da se smirim, moram biti pozitivan zbog Čilića. On je važan, ja sam tu da pomognem. Pogurao sam ga, a on se popeo na Mount Everest i zabio zastavu koju mu nitko nikada više neće skinuti.

NACIONAL: Vi ste bili poznati po proslavama pobjeda. Kako sada slavite s Čilićem?

Kad osvojiš nešto veliko nisi odmah svjestan što ti se dogodilo. Iskreno, tek sam nakon dva ili tri tjedna bio svjestan što znači osvojiti Wimbledon. Ni Čilić ni ja nismo odmah bili svjesni osvajanja US Opena. Za vrijeme meča protiv Federera ukočio mi se vrat pa sam bio u bolovima i u polufinalnom i u finalnom meču protiv Nishikorija. Bio sam u teretani pa sam se malo zaigrao. I zato nije bilo slavlja. Išli smo na večeru, on je nakon toga slavio s djevojkom, a ja sam otišao spavati.

NACIONAL: A što je s vašom navikom da na turniru uvijek jedete isto jelo u istom restoranu jer vam to donosi sreću?

I to je prešlo na njega. Na US Openu se nismo brijali i pili smo kavu prije svakog meča. Dođe polufinale, brade su nam narasle i njemu je to počelo smetati, naročito kad se oznoji na terenu. I u jednom trenutku kaže da će se obrijati jer mu brada smeta. Iziđe iz kupaonice i kaže “ma jebeš brijanje, kad sam izdržao dosad, izdržat ću još dva meča”. I djelovalo je, osvojio je US Open.

NACIONAL: Ali Hrvatski olimpijski odbor nije smatrao da je to dovoljno i nije ga nominirao za sportaša godine.

Nisam smatrao da će Čilića izabrati za sportaša godine. To je olimpijska godina i red je da Ivicu Kostelića izaberu za sportaša godine. Problem je što sam ja bio nominiran za trenera godine, a on nije bio nominiran za sportaša godine. Pa čiji sam ja to trener? On nije bio nominiran među 33 sportaša, to je velik propust koji se nije smio dogoditi.